‘Wagnerov puč bio je samo predstava: Putin sad ima dvije opcije, jednu će vrlo brzo morati izabrati

Najvažniji događaj u svijetu u zadnje vrijeme nedvojbeno je bio pokušaj oružane pobune u Rusiji u režiji tamošnje privatne vojne organizacije Wagner na čelu s njezinim osnivačem i vođom Jevgenijem Prigožinom.

Pobuna je počela u večernjim satima 23. lipnja upadom Wagnerovih postrojbi s teritorija Ukrajine u nedaleki ruski grad Rostov na Donu na jugoistoku zemlje, gdje su vagnerovci vrlo brzo zauzeli sve ključne komunikacijske prilaze gradu i ključne objekte vojne i civilne namjene u središtu grada, od čega je najzvučnije odjeknula blokada zgrade vojnog stožera ruskog Južnog vojnog okruga.

Ubrzo su Wagnerove pješačke motorizirane snage krenule prema Moskvi i brzo napredovale autocestom gotovo bez ikakva otpora. Sve se, zapravo, odvijalo vrlo brzo pred zapanjenim licima ruske, ali i svjetske javnosti s obzirom na to da takvo što nitko nije mogao očekivati.

Još prije brzog i mirnog rješenja te najveće krize u vladavini ruskog predsjednika Vladimira Putina uopće, bila su moguća samo tri uzroka.

Udar na biznis

Prvi, nezadovoljstvo Prigožina prethodnom odlukom ruskog ministarstva obrane da svi dobrovoljci koji pristupaju bilo u redove profesionalnih vojnih postrojbi ili privatnih vojnih formacija moraju potpisati ugovore s ruskim ministarstvom obrane, što nedvojbeno udara na njegov biznis i što je on već idućeg dana odbio kao za Wagner neprihvatljivo;

drugi, briljantna operacija stranih obavještajnih službi, dosad neviđena u povijesti, i treći mogući uzrok, ne manje briljantna operacija ruskog vođe Vladimira Putina s najužim krugom sebi odanih osoba iz obavještajnog i vojnog miljea s ciljem konačnog obračuna sa svim protivnicima političke i vojne vlasti u zemlji – kao i tzv. pete kolone koja u Rusiji tradicionalno postoji i redovito je vezana uz Zapad, i čije povremeno isplivavanje na površinu u većoj ili manjoj mjeri ovisi isključivo o stanju središnje vlasti, tj. njezine stabilnosti.

Kao argument za ovaj treći uzrok pobune bila bi i činjenica da je upravo Putin svih proteklih godina bio i najveći zaštitnik Prigožina i nije dopuštao nikakve bočne udare na njega, i to neovisno o tome što rusko zakonodavstvo ne poznaje kategoriju privatnih vojnih organizacija.

Brzina slamanja pobune bit će onaj element koji će odrediti koja je od navedenih dviju posljednjih opcija “u igri”, odnosno koji od navedenih uzroka stvarno stoji iza pobune. Naime, prvi mogući uzrok odmah je odbačen kao najmanje vjerojatan s obzirom na to da je nevjerojatno da bi netko s privatnom vojskom išao rušiti vlast u prijestolnici prolazeći stotine kilometara otvorenog puta u zemlji koja raspolaže neusporedivo većom vojnom silom od njegove, uključujući i zračne snage.

Dakle, ako se pobuna brzo uguši, bez značajnijih posljedica za državni vrh i bez destabilizacije zemlje – to bi trebalo ukazivati kako iza nje stoji sam Putin. I suprotno, ako počnu borbe i pobuna potraje barem tjedan dana – to bi pak bio znak briljantno organizirane operacije stranih službi.

Otvoreni put

Naravno, ovo je bila logična i samo ugrubo predstavljena teorija s obzirom na tadašnji brzi razvoj događaja i na informacije koje su se u tom trenutku mogle znati i uzimati u obzir.

Međutim, kada se sve navedeno analizira s određenim vremenskim odmakom, jasno je da su stvari, kao i uvijek u sličnim prilikama, znatno složenije, odnosno da su uzroci dublji. Zato ne može biti potpuno isključena ni kombinacija svih triju uzroka, makar u nekom užem smislu.

Službena ruska istraga još je u tijeku i sigurno neće brzo završiti. To možda i nije cilj samih vlasti jer im ostavlja širok pravni prostor za poduzimanje oštrih mjera protiv ne samo sumnjivih osoba u pogledu umiješanosti u kazneno djelo vojne pobune, već i neugodnih protivnika vlasti u svim društvenim sferama – političkim, ekonomskim, kulturnim, medijskim.

Pobuna je na kraju slomljena, potpuno neočekivano – za samo jedan dan, u subotu, 24. lipnja. I to isključivo Putinovom odlukom da se krene u pregovore s Prigožinom.

Naime, u međuvremenu su Wagnerove snage oborile nekoliko ruskih vojnih zrakoplova koji su dobili zapovijed da ih napadnu i bilo je sve izglednije da će doći do velikog vojnog okršaja, možda i do izbijanja građanskog rata jer su se čak i postrojbe čečenskog vođe i Putinova velikog saveznika Ramzana Kadirova kretale prema Rostovu u namjeri čišćenja grada od Prigožinovih boraca.

Nemoguće je da bi na kraju Kadirovljevi specijalci bili i pobjednici jer je na strani Wagnerovih boraca ipak dulje borbeno iskustvo ne samo osvajanja ukrajinskog Bahmuta nego i njihovih operacija u svijetu, tj. u Africi.

Ali nije teško zamisliti kako bi u ruskoj i čečenskoj javnosti izgledao i što bi za njih značio vojni sukob čečenskih boraca koji štite Rusiju i ruskih domoljuba, kakvima vagnerovce smatra gotovo cijelo rusko društvo, poglavito nakon dugotrajnih i krvavih borbi za svaku ulicu i zgradu Bahmuta.

Kazneni postupak

Takav bi scenarij vrlo vjerojatno najprije doveo do destabilizacije ruskog Kavkaza, a onda i općenito stanja s ruskim muslimanima kojih je iznenađujuće velik broj i u ruskim postrojbama na bojišnicama i kojih, uostalom, u Rusiji ima više od 20 milijuna, a u samoj Moskvi oko 5 milijuna.

S te točke gledišta Putin je postupio državnički izrazito mudro, dogovorio je s bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom pregovore s Prigožinom u Minsku i time sebe izuzeo iz politički krajnje neugodne situacije da pregovara s osobom čije je djelovanje, prethodno, u obraćanju naciji i sam nazvao terorističkim činom oružane pobune, a državno tužiteljstvo pokrenulo je kazneni postupak protiv svih koji u pobuni sudjeluju.

Na pregovorima se Prigožin, logično, povukao. Jasno mu je bilo da rat s ruskom vojskom ne može dobiti s obzirom na to da su cijeli vojni vrh i vojne postrojbe stale uz Putina, također i sve ključne društvene organizacije i vjerske institucije koje su Putinu dale čvrstu potporu, kao i vojsci, “specijalnoj vojnoj operaciji” te Putinovu glavnom zapovjedništvu.

Priča o pregovorima svima je već više-manje dobro poznata pa ću ponoviti smo ukratko: pobuna je završila, Prigožin i Wagnerovi borci koji su u njoj sudjelovali dobili su amnestiju od kaznenog progona i sele se u Bjelorusiju, a oni koji nisu sudjelovali u pobuni, i ako to žele, mogu se priključiti ruskim vojnim snagama potpisujući ugovore s MO-om ili se vratiti svojim domovima.

Ali nas, naravno, najviše zanima ono što će se događati u Rusiji nakon ovog neočekivanog potresa. Preciznije, hoće li on dovesti do jačanja ili slabljenja Putinova utjecaja i posljedične destabilizacije zemlje.

Wagnerova pobuna došla je u vrijeme kad se rusko društvo, nakon prošlogodišnjih šokova uzrokovanih neviđenim zapadnim sankcijama, neuspjesima na bojnom polju i strahom za svoju i budućnost zemlje, konačno konsolidiralo i u velikoj većini okupilo oko Putina. Došlo je do vidljivog psihološkog prijeloma u društvu, kada je ono konačno prihvatilo spoznaju da Rusija ne ratuje samo protiv Ukrajine, već da u Ukrajini i na globalnoj razini cijeli Zapad ratuje protiv Rusije, i to na svim frontovima – političkom, vojnom, ekonomskom i medijsko-propagandnom.

Strah za budućnost

Ta je konsolidacija posljednjih mjeseci bila primjetna i u izostanku nervoze i nesnalaženja u izjavama ruskog državnog vrha i u staloženosti pri donošenju novih odluka. To se najbolje vidjelo u uspješnom zaustavljanju prve faze dugo pripremane ukrajinske ofenzive koja je de facto slomljena, neovisno o tome što Kijev stvar umanjuje i govori kako njezina glavna faza tek predstoji. Možda predstoji, a možda i ne, ali je činjenica da su dosadašnji ukrajinski gubici bili neočekivano veliki s obzirom na prognoze političkih i vojnih struktura Zapada, a da o onim medijskim i ne govorimo.

Uostalom, to i na zapadu svi priznaju, ali i ondje se sada nada polaže u “glavni ukrajinski udar” koji tek slijedi. Činjenica je da nije došlo do masovnog bježanja “nemotiviranih” ruskih boraca na prvim crtama bojišnice, a za što je dugo iz Kijeva vođen pravi psihološki rat i u što se polagala velika nada.

Putin je definitivno dobio široku potporu ruske javnosti i društva za slamanje Prigožinove pobune. Međutim, sada je dobio i narod koji od njega više ne očekuje ništa manje od potpune vojne pobjede u Ukrajini, a zna se da je do toga, vođenjem rata na način na koji ga je Rusija dosad vodila – blago rečeno dug i neizvjestan put.

Ruski veliki porast patriotizma, koji je neposredna posljedica Putinove politike i njegova medijskog i propagandnog stroja, sada se okreće poput bumeranga možda upravo protiv njega. Ne s ciljem da ga narod ruši, već s ciljem da ga prisili da ostvari ono što i sam već dugo obećava kroz ukrajinsku vojnu kampanju: pobjedu nad “kijevskim režimom”, “demilitarizaciju i denacifikaciju” Ukrajine.

Time mu iz ruku izbijaju mogućnost verbalnih akrobacija i “zaigranosti” sa Zapadom vezanih uz ruske minimalističke teritorijalne zahtjeve prema Kijevu kao dostatne za Moskvu i kao preduvjet za sklapanje mira.

Pogodovanje elitama

Rusi su, naime, itekako svjesni istine: do rata su živjeli dobro, a Rusija je sada izgubila previše da bi se mogla zadovoljiti s 15-ak, 20-ak posto ukrajinskog teritorija s pretežno ruskom i rusofonskom većinom na način da veliki ostatak Ukrajine Rusiji i dalje ostane dugoročna prijetnja. Da naoružana do zuba od NATO-saveza uskoro postane nova “anti-Rusija na steroidima” – još opasnija nego što je bila prije ruske invazije.

Putin sada ima samo dvije opcije, od kojih će jednu vrlo brzo morati izabrati. Da bi ostao na vlasti, morat će zadovoljiti više ne samo interese sebi odanih društvenih elita nego i interese velikog dijela ruskih građana koji sada traže vojnu pobjedu. A to neće biti lako jer ti interesi nisu uvijek kompatibilni u svom punom opsegu iako je velik dio ruske elite u međuvremenu nedvojbeno stao uz Putina, a među njima ima i onih koji su uvijek spremni na određene kompromise sa Zapadom vezane i za formalne ciljeve same vojne operacije – i to uopće ne kriju. Ni sam Putin nije bio među njima, barem donedavno, s obzirom na njegov dosadašnji čudni način vođenja rata, koji mu, osim izrugivanja na zapadu i čuđenja u “ostatku” svijeta, nije donio baš prevelike vojne rezultate. O onim vanjskopolitičkim bi se moglo razgovarati i tu su uspjesi, nedvojbeno, iznad svakog očekivanja.

Ako Putin to ne bude mogao osigurati ili ne bude želio radikalizaciju vojnog sukoba u Ukrajini, mogao bi izabrati najmanje bolnu opciju, svoje nekandidiranje na ruskim predsjedničkim izborima iduće godine.

Ruski patriotizam koji je Putin uporno i teško gradio postao je mač s dvije oštrice. S jedne je strane nužan Putinu za njegovu ukupnu vanjsku i obrambenu politiku, a s druge mu strane postaje “uteg oko vrata” koji mu smanjuje manevarske sposobnosti i elastičnost pregovaračkih pozicija.

Nije tajna kako ruski radikali već dugo traže snažniji i odlučniji ruski vojni angažman u Ukrajini od onoga koji vodi Putin, što se i među ruskim vodećim analitičarima često naziva vođenjem rata “s jednom zavezanom rukom”.

Erdoganov obrazac

Radikalima su neshvatljive izjave da ruska vojska ne želi razoriti Kijev u kojem je središte političke i vojne vlasti države protiv koje vodiš rat i gdje se donose ključne odluke, između ostalog i za napade na ruski teritorij, pa i na samu Moskvu, ili pak da se ne žele srušiti ključni mostovi preko Dnjepra kojima se na istok zemlje prevoze ukrajinske snage i vojna tehnika kojom se ubijaju ruski vojnici, ili srušiti strateški tuneli i željeznički vijadukti na zapadu, prema granici s Poljskom ili Rumunjskom, odakle jedino stiže NATO-ovo naoružanje i sl.

Ali sada se takvim radikalima više ne mogu smatrati samo pojedine izolirane grupe iz sfere politike ili društvenih organizacija, nego njihove stavove i zahtjeve dijeli i traži većina građana.

Drugim riječima, ako Putin sada želi eliminirati “petu kolonu” u zemlji po Erdoganovu “obrascu” nakon neuspjelog vojnog puča u Turskoj u srpnju 2016., to neće moći ako dođe do njezine “simbioze” s desnim “tvrdolinijašima” i većinom građana.

Je li onda Putin propalom oružanom pobunom Prigožina sada oslabljen ili je dodatna mobilizacija javnosti usmjerena na radikalizaciju ruskih vojnih poteza u Ukrajini upravo ono što je on i tražio, pokazat će vrijeme – i to vrlo brzo. Jer za kalkulacije više nema vremena.

Paradoks se krije u tome što Zapad sada na čudan način, s obzirom na toliko uloženu propagandu protiv Putina koja traje već gotovo 15 godina, uviđa kako je upravo Putin najvažnija poluga ukupne ruske stabilnosti.

Zapravo, to su već dugo znali oni koji to moraju znati, kao što se znalo i da je Putin racionalan i pragmatičan državnik koji neće protiv Zapada poduzimati nikakve ishitrene i radikalne poteze.

Tamna strana

Ta je spoznaja umnogome utjecala i na poziciju SAD-a u ukrajinskom ratu nakon što su shvatili da Putin ne podržava eskalaciju sukoba s NATO-om usprkos isporukama oružja Kijevu. Kako je ta spoznaja rasla, tako su rasle i količine i vrste sve suvremenijeg naoružanja koje je stizalo Ukrajini.

Međutim, nedavna oružana pobuna protiv Putina, koliko je god na početku bila prihvaćena kao “mana s neba”, ima i svoju “tamnu stranu” za Zapad, a za Ukrajinu da i ne govorimo.

Prvog dana Wagnerove pobune, dok je još trajala, dovoljno je bilo pogledati naslovnice brojnih zapadnih medija pa da se to i potvrdi. Redom su to bili napisi tipa “Putinov konačni pad”, “Putin je gotov”, “Rusija pred kaosom i raspadom”, “Wagnerovci na ulazu u Moskvu” i štošta drugog.

The Washington Post otišao je još dalje i odmah objavio kako su američke obavještajne službe o svemu ovome što će se dogoditi znale još ranije u lipnju.

Međutim, ubrzo su radost i veselje zamijenili oprez i zabrinutost. Destabilizacija vojne velesile i moguće ovladavanje moćnim nuklearnim arsenalom neupravljivih radikalnih militarističkih skupina ili političkih struktura u zemlji dovela bi u opasnost i Sjedinjene Države i Zapad u cjelini. O tome se pretprošlog tjedna potpuno otvoreno govorilo na političkoj razini.

Stvar je postala još neugodnija kada je ruski šef diplomacije Lavrov rekao kako će ruske nadležne službe istražiti eventualnu umiješanost zapadnih službi u oružanu pobunu.

Uslijedili su gotovo istodobni demantiji koordinatora za strateške komunikacije Bijele kuće, admirala Johna Kirbyja, pa Bidenova savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana i državnog tajnika Antonyja Blinkena bilo kakve američke umiješanosti u događaje u Rusiji, kao i izjave kako SAD o tome nije znao ništa. Štoviše, tamošnji analitički portal Axios objavio je kako je Blinken žurno odaslao depeše svim veleposlanicima SAD-a u svijetu da ne daju bilo kakve izjave koje bi se mogle protumačiti kao umiješanost Amerike u destabilizaciju stanja u Rusiji.

Nejasan status

Štoviše, kako je naveo The New York Times, Bijela kuća odmah je izričito zatražila od Kijeva da u vrijeme oružane pobune u Rusiji ne poduzima bilo kakve poteze koji bi uključivali vojne napade na ruski teritorij ili njezine vojne ili civilne objekte. Isto tako, američki su mediji objavili kako su žurno održane konzultacije s ruskim veleposlanstvom u Washingtonu, kao i onog američkog u Moskvi s ruskim diplomatskim službenicima u smislu negiranja američkog sudjelovanja u opisanim događajima i želje da ne dođe do unutarnje destabilizacije Rusije.

Iako su takve izjave u potpunoj suprotnosti s onima kada Washington učestalo govori o potrebi nanošenja strateškog poraza Rusiji njezinim vojnim porazom u Ukrajini, ali i neviđenim ekonomskim sankcijama, uvjeren sam kako je Washington u navedenim izjavama nakon nereda u Rusiji bio iskren i da je prvi put nakon izbijanja rata postao zabrinut i za svoju sigurnost.

Jer Zapad se bojao destabilizacije nuklearne Rusije i u vrijeme 90-ih, kada je s njom imao kudikamo bolje odnose nego što ih ima sada – i na međusobnoj i na globalnoj razini.

S druge strane, Poljska je postala nervozna čim je objavljen sporazum o mirnom rješenju oružane pobune u Rusiji. Naime, sada je, osim ruskih nuklearnih raketa u susjednoj Bjelorusiji, ona ondje dobila i Wagnerove borce s još potpuno nejasnim statusom i ulogom koju će imati. Nije čudno što je poljski predsjednik Duda izrazio  zabrinutost i zatražio da se ovo pitanje razmotri na summitu NATO-saveza u Vilniusu za dva tjedna.

Također nje slučajno što su i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, ali i saudijski princ prestolonasljednik Muhammed bin-Salman, bili – uz naravno Lukašenka – među prvim svjetskim vođama koji su Putinu pružili otvorenu potporu u vrijeme oružane pobune. Isto kao i kineski i iranski državni vrh. Svatko iz svojih razloga, naravno, ali to je manje važno.

Važno će biti jedino koje će poteze Putin sada vući. A ondje gdje u tom kontekstu ne vidi previše mjesta za optimizam – jest prije svega Ukrajina. Iako ima i onih, prije svega na zapadu, koji smatraju kako će sada “ustrašeni” Putin glede tog rata postati “elastičniji”.