VELIKA GODIŠNJA REVIZIJA VLADE: Najbolji je ministar Zdravko Marić, loših ima puno i nisu proveli ni jednu reformu, kao ni obnovu!

Godina za nama iznjedrila je brojne promjene na domaćoj političkoj sceni, a jedno od najvećih iznenađenja zasigurno se odvilo u Zagrebu. Usred kampanje za lokalne izbore, iznenada je preminuo dugogodišnji gradonačelnik Milan Bandić, HDZ-ov saveznik i vladar glavnoga hrvatskog grada koji se u trenutku smrti borio za svoj sedmi uzastopni mandat. Bandićeva smrt na čelo Zagreba dovela je mladog aktivista Tomislava Tomaševića, koji je iz ormara počeo vaditi ostavštinu svojeg prethodnika, sve to rezultiralo je brojnim uhićenjima i otkrivanjem milijunskih dugova, a dok Tomašević nastoji sanirati dugovanja, Zagreb ostaje bez svojeg prepoznatljivog Adventa, ali i bez prijeko potrebne obnove, kao i osiromašena Banovina.

Oči stanovnika toga kraja uprte su u Vladu na čijem je čelu premijer Andrej Plenković koji se od potresa nadmeće europskim milijunima najavljujući obnovu, koja se u praksi ne miče s mrtve točke, ali je zato s čela Fonda za obnovu maknut ravnatelj Damir Vanđelić. No kada se detaljnije analizira Plenkovićev projekt obnove, postaje jasno da proces zapinje i na ministru graditeljstva Darku Horvatu, bezidejnom HDZ-ovcu koji je u ovaj resor instaliran nakon što je u prošloj Plenkovićevoj vladi odradio staž u Ministarstvu gospodarstva, u kojem se također nije nametnuo kao netko tko bi zemlji ponudio reforme.

Visoka stopa

Reforme je zato usred globalne koronakrize Plenković očekivao od svojeg novog ministra gospodarstva Tomislava Ćorića, kojemu je pripojen resor energetike i resor zaštite okoliša. U tom megaresoru situacija je najblaže rečeno kaotična, reforme izostaju, ali zato ne nedostaje prozivki koje Ćorića nerijetko dovode u kontekst afera i koje ga povezuju s uhljebljivanjima u državnim tvrtkama iz njegova sektora. Sreća u Plenkovićevoj nesreći mladi je Josip Aladrović koji uspješno vodi Ministarstvo rada, pa je slijedom toga u kriznim vremenima upravo ovaj mladi HDZ-ovac podbacio leđa i osmislio rješenja i potpore na temelju kojih je Hrvatska usred nezapamćene krize ipak uspjela očuvati radna mjesta i zadržati kakvu-takvu stabilnost. Koliko mladi Aladrović pridonosi stabilnosti Vlade, toliko je na svakom koraku vidljivo kako Plenkoviću, i uz najbolju volju, za provedbu strateških promjena nedostaje stručnih kadrova, odnosno ministara reformatora s menadžerskim i iskustvom u realnom sektoru.

Jedan od rijetkih ministara koji su i izvan politike pokušavali ostvariti svoje karijere je Zdravko Marić, prvi blagajnik Lijepe Naše ujedno je na glasu kao najstabilnija i najjača karika Plenkovićeve vlade. U Marićevu resoru imaju se čime pohvaliti, Hrvatska ovu godinu privodi kraju s najvišom stopom rasta BDP-a u svojoj tri desetljeća dugoj povijesti, a to je ujedno treća najviša stopa rasta u Europskoj uniji, tako Hrvatska u leđa gleda Irskoj i Estoniji, no u resoru racionalnog ministra smiruju euforiju pa kažu da ovaj rast treba zadržati, što u nadolazećoj godini neće biti lako s obzirom na to da pandemija još ima velik utjecaj na ekonomsku sliku svijeta, međutim, utješno je i to što Europska komisija hrvatski potencijal rasta u 2022. godini procjenjuje na 5,6 posto, što je zasigurno visoka stopa. Da bi rast na koji se Marić oslanja bio održiv, nužna nam je pomoć iz europskih fondova, koja u Hrvatsku uistinu stiže, međutim, problem je u tome što stiže na pogrešne adrese te što nije usmjerena na regije.

Izaziva animozitet

Jasan je to pokazatelj da mlada ministrica Nataša Tramišak pokazuje stidljiv potencijal, ali ne i potpunu snalažljivost, toga je svjestan i Plenković koji joj u nadzor svako malo šalje svojeg savjetnika Savića koji i u medijima dominira kad je riječ o europskim fondovima, i to do te mjere da izaziva animozitet kod najmlađe ministrice u vladi.

Plenkovićevoj vladi dojam stabilnosti daje ministar obrazovanja Radovan Fuchs, čiji angažman premijer iznimno cijeni, u kriznim vremenima Fuchs se uspio izboriti za to da se nastava u većini škola održava u učionicama, online nastava odlično je organizirana, a prosvjedi prosvjetara odavno više nisu tema. Zato je već neko vrijeme tema u svim medijima ministar obrane Mario Banožić koji se, umjesto na obranu, fokusirao na svoj osobni rat s predsjednikom Zoranom Milanovićem koji ga je doveo na popis najnepopularnijih političara u zemlji. Premda Hrvatska uistinu jest u procesu nabave francuskih borbenih aviona, Plenković posve razumljivo ne smatra da je to zasluga resornog ministra, već to pripisuje sebi i svojim francuskim vezama.

Veze bi Plenkoviću dobro došle i u napadima kroz koje posljednjih mjeseci prolazi ministar policije Davor Božinović, od kojega se premijer odavno distancirao. Nije nepoznanica da je Božinović na meti Europe zbog optužbi za nehuman tretman ilegalnih migranata, što Plenkoviću izaziva ozbiljne glavobolje s obzirom na to da je on potpuno fokusiran na hrvatski ulazak u Schengen, što se uz uvođenje eura smatra jednim od najvećih izazova njegova aktualnog mandata. Izazov je također održati stabilnim zdravstveni sustav, rupa je to bez dna u kojoj se usred koronakrize sve teže snalazi zbunjeni Vili Beroš, kojega bi Plenković odavno zamijenio da ima s kime. Zdravstvo je s Berošem na čelu najveći problem ministra Marića i njegova nedavno predstavljenog proračuna, a u Ministarstvu financija mjesecima ponavljaju i očekuju Beroševu zdravstvenu reformu koja nikako da zaživi i profunkcionira.

Sukob interesa

Reforme nema ni u Ministarstvu poljoprivrede koje vodi neprimjetna Marija Vučković, ali je zato odličan posao ljetos odradila premijerova prijateljica Nikolina Brnjac koja je u kompleksnim i nadasve neizvjesnim uvjetima uspjela spasiti turističku sezonu. Što točno u Plenkovićevoj vladi radi potpredsjednik Boris Milošević, nije poznato, no izgleda da je on na poziciji potpredsjednika samo zato da bi premijer mirnim držao svojeg najvažnijeg koalicijskog partnera Milorada Pupovca, dok je, s druge strane, vanjsku politiku prepustio Granićevu prijatelju Gordanu Grliću Radmanu, koji je tu ionako kao fikus jer se sva hrvatska vanjska politika može svesti na Plenkovića, njegov proeuropski pristup i novog strateškog partnera Francusku.

Kada je o partnerstvu riječ, treba spomenuti i ministricu medija i kulture Ninu Obuljen-Koržinek uz čiji je blagoslov na Prisavlje instaliran kontroverzni Robert Šveb koji se u tom trenutku nalazio u sukobu interesa, no upućeni će reći kako ministrica kulture i medija ionako čini ono što joj Plenković zapovjedi pa se ni ona ne može nazvati ministricom reformatoricom koja može samostalno iznjedriti nekakva konkretna rješenja za svoj sektor. Rješenja za svoj krizom ozbiljno zahvaćen sektor ne nudi ni ministar prometa Oleg Butković pa se može reći da je spoj ministara kojima se Plenković okružio jedan od razloga zbog kojih Hrvatska i ovu godinu privodi kraju bez provedenih reformi, bez obnove i bez ijednog realiziranog obećanja iz HDZ-ova predizbornog programa. Pred premijerom Plenkovićem su, doduše, još dvije slobodne godine, a samim time i bezbroj mogućnosti, no izgleda da ih on nema s kime iskoristiti. Dodaju li se tomu i sve njegove krize, jasno je da mu, bez obzira na sve, nije nimalo lako.

Manjak stručnjaka

Načelno, Plenkovića od početka prvog mandata prate problemi, tako se odmah u startu suočio s krizom u Agrokoru, čim je to donekle sanirao, uslijedila je kriza s brodogradnjom i Uljanikom, a onda je krenula pandemija koronavirusa, čije razmjere nitko ni u najluđem scenariju nije mogao predvidjeti. Barem ne u ovoj mjeri u kojoj se kriza razvila. U toj neizvjesnosti, Hrvatsku su zadesili potresi, ali je Plenković, bez obzira na sve, krize postojano odrađivao, eliminirajući oporbu u svojem HDZ-u, a onda i oporbu na nacionalnoj političkoj sceni, koja danas, uz izuzeće predsjednika Milanovića, praktički i ne postoji. Nije to nešto zbog čega bi HDZ trebao likovati, njegovu prošlu vladu napustila je vojska ljudi, lokalni izbori pokazali su da HDZ ima razloga za rekonstrukciju i da treba težiti promjenama, vodeći računa o ravnoteži. Međutim, koliko god je stranački rejting vladajućih stabilan, toliko je HDZ nedavno ostao bez vlasti u Vukovaru i Splitu, izgubio šibensku županiju i jedva pobijedio u zadarskom kraju i Dalmaciji. Svi ti trendovi te nedostatak koalicijskog potencijala, ali i manjak stručnjaka te u konačnici i izostanak oporbe, jasan su pokazatelj da demokracija u Hrvatskoj prolazi kroz ozbiljno krizno razdoblje, što za društvo u cjelini sigurno nije dobro.