Uništila je Jakovinu, Budu Lončara i Goldsteina: Tko je žena koja je prozrela lijeve intelektualce?

Ugledna sveučilišna profesorica Mirjana Kasapović objavom osvrta u kojem analizira pa i kritizira knjigu Tvrtka Jakovine ‘Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta’ izazvala je lavinu reakcija. Treba reći kako je knjiga poznatog povjesničara javnosti predstavljena prije tri godine, a rečeno je uz ostalo i kako se radi o visokoprofesionalno napisanoj biografiji diplomate koja bi trebala služiti kao primjer pisanja biografije.

Profesorica spominje pristranost

Sam je Lončar kao posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije u toj knjizi okarakteriziran kao bard jugoslavenske diplomacije koji je imao velike zasluge za Hrvatsku. To i jest ono što Kasapović dovodi u pitanje, i što detaljno argumentira u znanstvenom časopisu Polemos u kojem knjigu sveučilišnog profesora povijesti naziva glomaznom studijom napisanom ideološki i politički obojenim diskursom. Kasapović također tvrdi kako Jakovina pišući biografiju Budimira Lončara veoma često progovara jezikom mentalnog pionira, a kao najveću slabost knjige ugledna profesorica detektira autorovu pristranost. Jakovina nije odredio svoj teorijski i metodološki pristup pisanju političke biografije te se stoga i on pojavljuje kao pripovjedač koji kolaborira s osobom o kojoj piše.

Pojednostavljeno rečeno, stječe se dojam da Jakovina piše isključivo o onome o čemu Lončar želi da se piše, a pri tome se izostavljaju brojni sporni dijelovi njegova životopisa. Iz toga proizlazi kako je knjiga primjer brisanja granice između autora i predmeta njegova istraživanja što proizlazi iz osobnog prijateljstva Jakovine i Lončara kao i iz njihove političke i ideološke bliskosti. Lončar može biti pristran, ali Jakovina nema pravo na takav pristup, stav je profesorice Kasapović koja Lončara naziva pripadnikom jugoslavenske komunističke nomenklature drugog razreda, pošto nije pripadao uskom krugu suradnika Josipa Broza Tita niti se ubrajao u najvažnije i najutjecajnije diplomate.

Nije štoviše poznato ni je li završio kakav studij i stekao akademsku diplomu, jer te činjenice Jakovina u svojoj knjizi ne vodi, ali svejedno Lončara opisuje kao intelektualnu, obrazovanu, profinjenu, uglađenu, otmjenu, smirenu i gospodsku osobu koja se družila i prijateljevala s moćnicima.

Primjer selekcijskog pristupa povjesničara Jakovine

Kao primjer pristranosti i selekcijskog pristupa pisanju Lončareve biografije autora Jakovine profesorica Kasapović navodi niz primjera uključujući i zadarski slučaj. Lončar je kao član, a zatim i kao načelnik zadarske OZNA-e sumnjičen da je sudjelovao u poslijeratnim zločinima na području Zadra i okolice. Sveučilišni profesor Zlatko Begonja javno je tvrdio da u zadarskom arhivu postoje dokumenti koji ga inkriminiraju, a Lončar je te optužbe nazivao lažima. Profesorica Kasapović shvaća da je Jakovina prihvatio Lončarevu odbijanje da govori o tom periodu svojeg života, ali joj nije shvatljivo radi čega Jakovina samostalno nije u arhivi potražio dokaze za istinitost tvrdnji jedne, ili druge strane.

Povjesničar Jakovina odustao je od arhivskog traganja za povijesnim činjenicama i olako prešao preko cijelog slučaja kao da je riječ o potpuno nevažnoj epizodi Lončareva života, smatra Kasapović koja podsjeća i na najsporniju epizodu Lončareve karijere koja se odnosi na njegovu ulogu u uvođenju embarga na uvoz oružja u Jugoslaviju što je u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH percipirano kao najnemoralniji i najciničniji postupak međunarodne zajednice koji je smrtno ugrožavao napadnute republike.

”Definirajući stanje u Jugoslaviji kao neku vrstu građanskog rata Lončar je mislio da treba kazniti sve strane koje su krive za nastalo stanje. Uvoditi embargo u uvjetima kad je Srbija već bila srbizirala JNA i prisvojila gotovo sav njezin vojni arsenal, kada je napala dvije i pripremala se napasti treću republiku značilo je osuditi ugrožene i napadnute na poraz”, analizira Kasapović te dodaje da za Hrvatsku to vjerojatno ne bi bio gubitak jedne političke bitke već poraz u totalnom ratu za političku egzistenciju naroda.

No, Jakovina koji u biografiji brani Lončarevu poziciju navodi da rasprava nije osudila Hrvatsku i Sloveniju već Miloševića i KNA točno u skladu s onim što je Lončar uvijek govorio.

”Svoj nastup u Vijeću sigurnosti smatrao je jednim od svojih postignuća, nipošto kao podmuklu borbu protiv Hrvatske kako se kasnije tvrdilo”, navodi Jakovina kojemu je Kasapović i na to replicirala. ”No ovdje nije riječ o raspravi o tome što je Lončar rekao ili nije rekao u njoj, nego o odluci koju je podupirao, a to je zabrana uvoza oružja i vojne opreme u Hrvatsku u jesen 1991., nepuna dva mjeseca prije traumatičnoga pada Vukovara. Nimalo stoga nije čudno što je doživljena kao ‘podmukla borba protiv Hrvatske’”, tvrdi profesorica.

Kako Jakovina opravdava Lončarov postupak?

Jakovina pak opravdava Lončarov postupak time što je uvijek bio jugoslavenski ministar te je morao nastaviti raditi u Beogradu i nije mogao zastupati interese pojedine strane. Ipak, čini se da iz druge perspektive to baš i nije tako jer je uz ostalo Lončar imao uvjete za mirovinu pa je mogao dati ostavku i vratiti se u rodni Preko.

”Stanje je bilo  bilo nadrealno: jedan visoki jugoslavenski dužnosnik, koji nikad nije bio izabran na bilo koju funkciju demokratskim izborima i koji je predstavljao vlast koja nije imala izbornu demokratsku legitimnost, prelazi preko slobodno i demokratski izražene volje građana Hrvatske i Slovenije na parlamentarnim izborima i na referendumu kao preko nevažne činjenice. I pritom govori o demokratizaciji i demokraciji! Lončar se pretvarao da ne vidi rat koji je već mjesecima trajao, u studenome 1991. najprije daje pa povlači ostavku, sjedi u opustjeloj „Kući“ i tek 14. siječnja 1992. održava posljednji kolegij – samo dan prije nego što je Europska unija objavila da priznaje Hrvatsku i Sloveniju kao neovisne države. Tada je napokon i Lončar morao prihvatiti činjenicu da od njegovih napora da očuva Jugoslaviju neće biti ništa”, kaže Kasapović u svojoj analizi.

Polemike oko Jugoslavije

Redovita profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti prašinu je podigla i u svibnju, kada je u Analima Hrvatskog politološkog društva objavljen esej “Zbogom postjugoslavenstvu!”. Sam termin postjugoslavenstva ona je nazvala ideološkim konstruktom kojim se nastoji očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna i društvena činjenica.

U eseju profesorica Kasapović dovodi u pitanje korištenje termina postjugoslavenstva u političkom, javnom, znanstvenom i kulturnom prostoru uz opasku da se radi o konstruktu kojega su skrojili autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigracijom iz država nastalih raspadom Jugoslavije, od kojih su se neki po završetku rata vratili i zaposlili na sveučilištima u novonastalim državama.

Na te je teze profesorice Kasapović reagirao povjesničar Dragan Markovina, kojega ona i spominje u kontekstu korištenja termina postjugoslavenski. “Nije sve što je profesorica Kasapović napisala u svom članku netočno, štoviše, ali sve ono što zamjera onima koji koriste termin postjugoslavenski tvrdeći da oni to čine iz sentimentalnih, a u suštini ideoloških razloga, zapravo čini sama. Cijeli njezin članak prožet je ideološkom netrpeljivošću prema tom konstruktu i tom nasljeđu”, mišljenja je Markovina.

Profesorica inače analizu počinje problematizirajući karakter Jugoslavije i tvrdeći da je ta država bila diktatura i najneuspješnija europska država prošlog stoljeća, dok s druge strane Markovina drži da je kada se govori o Jugoslaviji nepristojno uza sve mane koje je ta država imala ne spomenuti njene pozitivne strane.

“Uz činjenicu da je Jugoslavija bila jednopartijska država u kojoj je njegovan kult ličnosti, što nitko ne osporava, trebalo je navesti i da je Jugoslavija ostvarila velike uspjehe na planu obrazovanja, klasne prohodnosti, urbanizacije, zapošljavanja i zdravstvenog sustava. I dandanas, izuzev mreže autocesta i sveučilišnih kampusa, barem 90 posto infrastrukture koju koristimo datira iz tog razdoblja. I fakultet na kojem profesorica Kasapović radi nastao je u tom razdoblju”, navodi Markovina.

Markovina iznosi svoje argumente

Mada profesorica navodi niz argumenata radi kojih drži promašenim govoriti o postjugoslavensku i postjugoslavenskim studijima povjesničar Markovina iznosi brojne argumente koji vode prema suprotnom zaključku.

”Sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije temeljito su obilježene jugoslavenskim nasljeđem i ne bi postojale bez Jugoslavije. Zbog toga sve te zemlje sudbinski vezane na tu prošlost i zajednički kontekst, sviđalo se to nekima ili ne. Slovenija nije imala rat i bila je najviše inkorporirana u zapadno tržište, dok je Hrvatska u tom pogledu bila odmah iza Slovenije, što joj je pomoglo da brže prevlada ratno nasljeđe, a BiH je i dalje obilježena ratom, kao što je i Srbija obilježena nemogućnošću da se suoči sa svojom odgovornošću za ono što je proizvela na ovim prostorima. Sve su te zemlje obilježene Jugoslavijom i to ih nasljeđe povezuje i u humanističkom i društvenom smislu”, analizira Markovina navodeći pritom i zajedničko kulturno nasljeđe kao drugu važnu poveznicu.

”Ta je svijest postojala puno prije nastanka jugoslavenske države, a traje i danas. Zajednički kulturni prostor postoji, kao što postoji i jezik na kojem se ljudi na ovom području savršeno razumiju, što je kapitalistički sustav u kojem živimo prepoznao. Jer kako drukčije objasniti to što je Goran Bogdan, hrvatski glumac rođen u Širokom Brijegu, zvijezda u Srbiji? Je li on hrvatski, bosanskohercegovački ili srpski glumac? On je sve to, a sve to ne bi mogao biti da ne govori tim jezikom”, ističe Markovina, nazivajući članak profesorice Kasapović “zakašnjelom društveno-humanističkom parafrazom teze Stanka Lasića koji je još devedesetih kazao da nema nikakva razloga da nam srpska književnost znači išta više od, primjerice, bugarske književnosti”.

I Goldstein na “tapetu”

Velike reakcije izazvala je Kasapović, uz ostalo, i recenzijom knjige ‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas’ koju potpisuje Ivo Goldstein.  

“Ukratko, neugodno je čitati samo loše knjige. Knjiga ‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas’ nije valjano teorijski i metodološki utemeljena, ne otkriva nov fenomen i ne nudi nov pristup njegovu razumijevanju, ne donosi nove spoznaje i uvide u njega, nije jezično i stilski zavidno napisana(…).  Temeljni su pojmovi nedefinirani i rastezljivi, a metodologija je svedena na selektivno, nestrukturirano i nesustavno nizanje i političko komentiranje, ponajviše, citata iz tiska na prostorima širima od povijesne i suvremene Hrvatske”, napisala je, između ostalog, Kasapović.

Tko je zapravo Kasapović? 

Inače je Kasapović rođena u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završila je u Varešu te je diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, nakon čega je magistrirala i doktorirala na istom fakultetu. Od 2001. pa sve do odlaska u mirovinu 2021. godine bila je redovita profesorica na matičnom fakultetu. Riječ je o autorici i suautorici velikog broja knjiga i stručnih članaka, a smatra je se jednom od vodećih stručnjakinja za komparativnu politiku i izborne sustave.

Pored toga Kasapović je na glasu kao stručnjakinja za Bosni i Hercegovinu i Bliski istok s posebnim naglaskom na Izrael, Palestinsku samoupravu, Libanon i Cipar. Pored znanstvenog rada Kasapović se bavi i nacionalom pa su stoga u mnogim domaćim medijima objavljivani njeni članci. Zanimljivo je spomenuti da je kao stipendistica Zaklade Alexander von Humbolt ugledna profesorica boravila na Institutu za političku znanost Sveučilišta u Heidelbergu, a  bila je i na studijskom boravku u u International Instituut voor Sociale Geschiedenis u Amsterdamu.

Pored toga predavala je više kolegije s područja komparativne i hrvatske politike te bila voditeljica dvogodišnjeg poslijediplomskog magistarskog studija Hrvatski politički sustav i upravljanje kao i magistarskog te prijelaznog doktorskog studija Komparativna politika. Riječ je i o glavnoj istraživačici na znanstveno-istraživačkom projektu Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj, ali i o voditeljici niza znanstveno istraživačkih projekata koja je ujedno poznata i kao glavna urednica politološke biblioteke Politička misao, ali i kao članica Hrvatskog politološkog društva i Kluba hrvatskih humboldtovaca.

Kasapović je spomenimo na koncu i to dobitnica državne nagrade za društvene znanosti za 2005. godinu za knjigu “Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država”.