‘TUŽAN SAM ŠTO NISAM BIO NA ISPRAĆAJU SVOG BRATA MILANA!’ Valdec i Azimov usred smrznute Moskve: ‘Proći će i ovo, Europa i Rusija ne mogu jedna bez druge’

Južina, 17 stupnjeva je, kao da je proljeće!

Tu isto 17 stupnjeva. Samo – ispod nule. No to je tek početak…

Tako je, otprilike, tekao razgovor s prijateljem u Hrvatskoj uoči prošlog vikenda. Vikenda za koji su najavili da će, u ovom stoljeću, biti najhladniji, temperature ovdje u Moskvi spuštat će se i do 30-ak stupnjeva ispod ništice. Nisu pogriješili.

“Jesi li sigurna da baš moramo danas van?”, bojažljivo sam pokušavao ženicu odgovoriti od ledene pustolovine – odlaska u središte zaleđenoga grada na sastanak sa starim prijateljem.

“Sigurno se ni njemu ne izlazi iz toploga stana na ovu hladnoću…”, bezuspješno sam se trudio otkazati susret.

“On je ionako već u banji s društvom, a rekao je da će nas čekati kod uzbekistanskog restorana u kojem smo bili prošle godine. Požuri se, odjeni se toplo i ne brini se”, razbila mi je snove o kunjanju na kauču u toplome stanu.

Vani na ulici – pustoš.

“Vidiš, nitko pametan ne izlazi na ovu hladnoću”, protestirao sam, navlačeći rukavice.

Doista, ulica je bila gotovo pusta, tek su se rijetki odvažili u neizvjesnu pustolovinu po zaleđenim pločnicima, a šetnja do postaje metroa djelovala je beskonačno.

Moskovsko podzemlje

“Daj ne cendraj. Nije ni minus 25. Samo pomisli kako je sada ljudima u Hantemansisku – ondje je minus 47. Ili u Jakutiji na minus 50! I rade na toj hladnoći!”, pokušala me je utješiti, dok sam s tugom razmišljao o toplome stanu u kojem se grije toliko da i kada je vani minus 25, valja prozor ostaviti odškrinut. I dobro paziti da se rukom ne uhvatiš za kipući radijator.

“Mi smo kao klinci u mom rodnom Habarovsku jedva čekali da temperature padnu do minus 30, jer tada nismo morali u školu!”, prisjećala se dok smo oprezno, da se ne poskliznemo, koračali pločnikom.

“No u Jakutiji djeca ne moraju u školu tek kada se spusti do minus 52! Banana se vani za minutu smrzne toliko da je možeš zabijati kao čavao! Nitko se automobilom ili kamionom ne usuđuje sam izvan grada jer pokvari li ti se vozilo, mrtav si za desetak minuta!”, pokušavala mi je i dalje olakšati iako me to i nije utješilo. Još manje zagrijalo.

Kao ni priče o brojnim izgorjelim automobilskim olupinama uz cestu: “Ako se netko ipak odvaži na vožnju izvan grada i ima tu nesreću da mu se pokvari automobil, jedini način da preživi je – da pozove pomoć, pa zapali vlastito vozilo i pokuša uz vatru preživjeti do dolaska pomoći”.

Uz ovakve ‘motivirajuće’ priče stigli smo, napokon, do postaje, spustili se duboko u moskovsko podzemlje, opet na toplo, pa krenuli prema centru grada.

Javni prijevoz u ruskome glavnom gradu doista je praktičan, onaj tko baš ne mora, ne sjeda u osobni automobil. Po gotovo 500 kilometara dugim tračnicama prometuju vlakovi podzemne željeznice koji na svoje postaje u špicama stižu u razmaku od dvije minute! Svakodnevno, prema službenim podacima, podzemnom se željeznicom u prosjeku vozi oko sedam milijuna ljudi, u 6000 vagona, što godišnje iznosi oko 2,5 milijarde putnika! I to su brojke otprije koju godinu. Odonda se mreža podzemne željeznice proširila i na prigradska naselja i gradiće u Podmoskovju, a tu su još i brza prigradska željeznica, autobusi, trolejbusi, tramvaji, minibusovi te more taksija kojih je na ulicama već gotovo isto koliko i privatnih automobila.

Kolekcija odličja

Kako se grad širi, javni ga prijevoz u stopu prati i potražnja za radnicima ne jenjava – s reklamnog displeja u vagonu metroa pozivaju zainteresirane koji žele raditi kao vozači tramvaja – mjesečna plaća – 101.000 rubalja, dakle, oko 10.000 kuna. Zapravo, 1328 eura.

U središtu grada izlazimo pa se dugim pokretnim stepenicama opet penjemo na površinu – u hladnoću. Srećom, dogovoreno mjesto je nedaleko, a tu nas, utopljen u debeli kaput i s krznenom kapom na glavi, već nestrpljivo čeka stari prijatelj: “Sretna vam Nova godina! Kako mi je Hrvatska? Kako naš Zagreb?”, razdragano nas je dočekao bivši veleposlanik Rusije u Hrvatskoj Anvar Sarvarovič Azimov.

“Nažalost, uzbekistanski restoran je zatvoren, no tu iza ugla je jedan dobar… Meso, naravno, jedete?”, sa smiješkom nas je pozvao za sobom.

Mesni restoran koji je na logotipu imao glavu bika i ime: “Ribe – nema”, djelovao je obećavajuće. I ispunio je obećanja.

“I? Kako je u Zagrebu? Nedostaje li ti već?”, rešetao me je pitanjima. Još se zanima za politiku, raspituje o situaciji na hrvatskoj političkoj sceni čije je glavne aktere imao prilike osobno dobro upoznati. Za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa predsjednik Milanović odlikovao ga je i odlikovanjem Reda kneza Branimira s ogrlicom Republike Hrvatske koje je zauzelo mjesto u njegovoj povelikoj kolekciji odličja.

Karijerni diplomat, nakon što je diplomirao na Državnom institutu za međunarodne odnose Ministarstva vanjskih poslova ondašnjeg SSSR-a, u diplomaciju je ušao davne 1973. godine. Bio je veleposlanik u Indiji, Zambiji…, predstavnik Ruske Federacije pri misiji OSCE-a u Beču…

A svoju dugu karijeru u diplomaciji Anvar Azimov je zaključio upravo petogodišnjim mandatom u Hrvatskoj koja mu je, nema sumnje, ostala u lijepom sjećanju.

Skup u veljači

Svoju nostalgiju za našom zemljom ublažio je nakon umirovljenja u jesen 2020., osnovavši Društvo prijateljstva te kulturnih veza s Hrvatskom sa sjedištem u Moskvi, a osnivačkoj skupštini, u veljači 2021., uz bivše diplomate, gospodarstvenike, znanstvenike i političare, nazočio je i veleposlanik Republike Hrvatske Tomislav Car.

“Šteta što nisi došao ranije, 24. studenoga organizirali smo forum za bankare, a u veljači opet imamo skup u povodu 31. obljetnice priznavanja Republike Hrvatske od Ruske Federacije”, strastveno je objašnjavao dodajući i skup u svibnju, kada će obilježiti i godišnjicu uspostave diplomatskih odnosa dviju zemalja.

I iako su odnosi dviju država od kraja veljače prošle godine pali na najniže grane, Anvar Azimov je optimističan: “Proći će i ovo. Europa i Rusija povijesno su, kulturno i gospodarski povezane, ne možemo jedni bez drugih…”, zaključio je pa se vratio na evociranje uspomena iz Hrvatske: “Ne mogu prežaliti što zbog pandemije covida nisam mogao doći na ispraćaj svom bratu Milanu”, s tugom se prisjetio i pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića s kojim je prijateljevao do te mjere da su jedan drugog nazivali – bratom. Čak su zajednički slavili i rođendane jer obojica su rođena 22. studenoga. Na nekoliko tih zajedničkih rođendanskih proslava i sam sam bio i uvjerio se koliko su bili povezani.

“Okrugljak, Tač, Dubravkin put…, no ni ovdje nije loše, zar ne?”, sa sjetom je nabrajao drage mu zagrebačke restorane, a i neki zagorski, poput Vuglec brega i Stare škole ostali su mu u lijepoj uspomeni.

“Ne, nimalo lošije…”, nakratko sam prekinuo borbu s mesinom ispred sebe.

“No drugi put ćemo opet na uzbekistanski plov”, opet je naglasio.

Spasonosni silazak

Azimov, po nacionalnosti Uzbekistanac, veliki je gurman i ljubitelj uzbekistanske kuhinje, no na njegovu gastronomskom popisu visoko kotira i naša, hrvatska kuhinja, a poznavatelj je i ljubitelj hrvatskih vina – posebno Dingača.
Ali ovdje, na domaćem terenu, nazdravljamo, naravno, votkom.

“Za Hrvatsku!”, nazdravio je Azimov veselo.

Nakon ručka, opet iz toplog restorana van, na hladnoću. Stislo je dodatno dok smo bili unutra pa sada računam da je razlika u temperaturi od unutrašnjosti restorana do ulice barem 50 stupnjeva Celzijevih! Podsjetilo me to na davne dane Gradske rubrike u Večernjaku, kada smo ljeti, u “sezoni kiselih krastavaca”, radili reportaže o radnicima na Dolcu koji sa zagrebačkih plus 30 ulaze u hladnjače po meso na minus 20. Osjećaj je, otprilike, isti.

Opet spasonosni silazak u podzemlje, na postaju metroa čija je gradnja započela još 1933. godine. Vožnja do naše postaje, ponovno “šetnja” po još većoj hladnoći i, napokon – doma, u toplo.
A sudeći po najavama meteorologa, iz stana se neću ni micati barem idućih nekoliko dana.