TRENUTAK KADA JE MARŠAL ZAŠUTIO ZA STOLOM! Amerikanac došao Titu i upoznao dečkića kojeg su skrivali cijeli rat: ‘Tko je to?’

Četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata nad Europom se spustila željezna zavjesa, u Sjedinjenim Američkim Državama su na vlasti bili demokrati s Harry S. Trumanom na čelu, dok je u Jugoslaviji čvrstom rukom vladao Josip Broz Tito. Dvije godine prije, u srpnju 1947. godine, na snagu je stupio Marshallov plan čiji je cilj bio obnova poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Jedna od zemalja koja se uvelike okoristila ovim planom bila je i komunistička Jugoslavija.

SAD su nakon Drugog svjetskog rata i ekonomski i politički bile najmoćnija zemlja svijeta. U to vrijeme, gotovo svaka američka obitelj bila je pretplaćena na časopis LIFE. Za njega su pisali neki od najvećih autora onog doba, a slikom i riječju LIFE je u američke domove donosio priče iz svakog dijela svijeta. U rujnu 1949. ovaj američki časopis je na deset stranica objavio priču o Josipu Brozu Titu, a bivšeg jugoslavenskog predsjednika su tom prilikom stavili i na naslovnicu.

LIFE je u Jugoslaviju poslao jednog od svojih najpoznatijih fotografa, Johna Philipsa, Titovog ratnog prijatelja, koji je u ljeto 1949. otišao na Brijune gdje je opet susreo, kako sam piše “jednog od najzanimljivijih ljudi današnjice, jugoslavenskog diktatora Tita”.

U tekstu pod nazivom “Tito se suprotstavlja Kremlju” novinar podsjeća američke čitatelje kako se Tito sukobio sa Staljinom 1944., da bi konačno raskrstio s njim četiri godine poslije.

Promijenio odjeću tri puta u nekoliko sati

“Zbog svog heretičkog nacionalizma on je opasniji izdajica nego što je Trocki ikad bio: na čelu je najveće zemlje na Balkanu i iza sebe ima (dokazanu) vojsku”, stoji u tekstu u kojem se dalje piše o najnovijim tenzijama između Staljina i Tita 1949. godine. Ruski mediji su u to vrijeme opisivali Tita kao ‘zlonamjernog dezertera’, a njegovu Vladu kao ‘psića koji se osjeća tako velikim da laje kao slon’. Nakon glasina da su se sovjetske trupe u Mađarskoj približile jugoslavenskoj granici, Tito je poslao svoje vlastitu vojsku na manevre, usput predviđajući kako se Sovjeti neće usuditi napasti Jugoslaviju.

Sjedinjene Američke Države su tada morale donijeti odluku, ili poduprijeti Tita ili ga pustiti da se sam bori protiv Staljina. Moralno teška, odluka je bila i strateški komplicirana. Naime, kako se navodi u tekstu, neprijatelj je u svakom trenutku mogao likvidirati Tita i umjesto njega postaviti svoju marionetu. State Department je na koncu popustio i Titu ponudio pomoć u vrijednosti od 28 milijuna tadašnjih dolara (današnjih 355 milijuna).

Philips dalje u reportaži opisuje kako je izgledao njegov prvi susret s Titom nakon rata. U nastavku donosimo prijevod.

“Tita sam pronašao u radnoj sobi njegove vile na Brijunima. Jako je pocrnio, zbog čega je njegova sijeda kosa izgledala još bjelja. Činilo se da uživa u životu, a ako je bio napet, to se na njemu nije primjećivalo. Prešao je dug put od svojih partizanskih dana. Nosio je bijele hlače sa svijetlo plavom sportskom košuljom na kojoj je velikim slovom bilo izvezeno slovo T”, započinje svoje kazivanje Philips.

“Pričati ćemo na engleskom”, rekao mi je. “Ne govorim baš najbolje, ali ćemo se snaći”. Poslužili su nam kavu i dok sam pio svoju Tito se nagnuo i pitao me što u Americi misle o njegovoj borbi sa Informbiroom.

“Jako su zainteresirani, ali voljeli bi više znati o tome”, rekao sam. Tito se nasmijao i promijenio temu. Odmarajući se u stolici, pitao me kakve bih fotografije htio napraviti.

“Pa vaše, naravno. I članova vaše Vlade koji su sad na Brijunima”, odgovorio sam.

“Ovdje su samo Kardelj i Pijade. Želite li i njih fotografirati?”, zapitao je.

“Naravno”, odgovorio sam, znajući kako nekooperativan zna biti Kardelj. Pozvavši svog tajnika, Tito mu je rekao da ih obojicu dovede k meni, nakon čega je i sam otišao iz sobe. Kada se vratio, bio je odjeven u kaput i košulju svijetle boje breskve.

Bolji ribar od Trumana?

Nekoliko sati sam fotografirao, da bi Tito nakon toga naredio svom osobnom liječniku dr. Ivi Popoviću i svom trajnom pratiocu, generalu Milanu Žeželju da odu sa mnom u razgledanje otoka. General mi je ponosno pokazao svoju zlatnu tabakeru na kojoj je bilo ugravirano: “Generalu Žeželju od J.B. Tita”. U razgledanje otoka smo krenuli potpuno novim Mercuryjem.

Negdje oko 17 sati automobilom smo stigli na vjerojatno jedno od najboljih polo igrališta u cijeloj Europi. Tamo je već bio Tito u svojoj sjajnoj odjeći za polo, jašući svoju predivnu kobilu Mitzi. Prišao mi je galopirajući.

“Volite ribariti”, pitao sam ga, na što mi je odgovorio kako idemo u ribolov.

Krenuli smo do čamca. Tito se još jedan put presvukao, ovaj put u odijelo bež boje. Na brod je uz nekoliko boca vina doveo i mladog dečka.

“Tko je on?”, pitao sam.

“Sin”, odgovorio je Tito lakonski.

Poslije kada sam ih htio fotografirati, diktator je uzeo češalj i zagladio dječakovu raskuštranu kosu. Poslije sam saznao kako je riječ o Titovom sinu Miši kojeg je dobio sa svojom drugom suprugom, a koji je bio pomno čuvan za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na brodu nam se pridružio i Titov vozač Nikica Prlja pa smo išli napraviti đir oko otoka u potrazi za dobrim mjestom za ribarenje. Sat vremena nakon, Tito je već ulovio sedam arbuna.

“Tko je bolji ribar, ja ili predsjednik Truman”, pitao me je.

“Ne mogu reći, ali ako ikad sretnem predsjednika Trumana, pitati ću ga”, rekao sam mu.

Već je bila noć kad smo se vratili u vilu. Tito me poveo u blagavaonicu i sjeo me s desne strane od sebe. Popio je neko rozo vino koje je pomiješao sa mineralnom vodom, dok je meni dao čašu jakog crnog vina.

Za prvo jelo su nam poslužili rezance, a Tito nas je za vrijeme večere zabavljao pričama o dogodovštinama iz SSSR-a. Ispričao je kako su mu Rusi jednom dali konja kojega nitko prije nije zajahao. Gestikulirajući je opisao kako je izgledao ludi galop kroz šumu dok se konj nije izmorio. Za vrijeme trajanje priče, general Žeželj nije prestao mrmljati: “Bogati, bogati”.

Nakon rezanaca nam je poslužen odrezak. Samo je Titu umjesto odreska poslužen gulaš.

Gledali filmove s njemačkim titlovima

U jednom trenutku Tito je iz čista mira spomenuo kako zna brzo pisati, na što sam mu rekao kako bi trebao probati diktafon.

“Stavite mikrofon na košulju i kad vam padne nešto dobro na pamet, samo to kažete i on će ti snimiti”. rekao sam.

Tito je brzo promijenio temu, ali poslije večere me je njegov liječnik zgrabio za ruku i upitao.

“Onaj stroj koji se stavlja na košulju. Koji je to? Maršal želi jednoga za sebe”.

Večera je završena s kavom i kruškama, a za stolom se počelo pričati o filmovima.

“Sviđa mi se američka filmska industrija, ali vaši filmovi su ponekad malo luckasti”, rekao je Tito.

Na pitanje kakve filmove najviše voli gledati, odgovorio mi je kako najviše uživa u kaubojskim filmovima i komedijama Stanlija i Olia.

Pitao sam ga i je li pogledao Chaplinovog Velikog diktatora koji se u to vrijeme prikazivao širom Jugoslavije.

“Moderna vremena”, rekao je Tito imitirajući scenu u filmu gdje Chaplin malo pomahnita.

Nakon večere otišli smo u susjednu sobu gdje su nam prikazali film Mrs. Parkington s Greer Garson u glavnoj ulozi. Film je imao njemačke titlove.

Za vrijeme gledanja filma Tito je dva puta uskliknuo, tražeći viski kada je jedan lik na ekranu popio čašu i uskliknuvši “kauboji” kada se na ekranu pojavila kočija s konjem.

Tu priča o susretu s jugoslavenskim diktatorom završava.

Na ostalih osam stranica pisac piše o svojim zapažanjima tijekom posjeta raznim gradovima Jugoslavije. U Kumrovcu je posjetio diktatorovu rodnu kuću, a u Beogradu groblje sa zaraslim grobovima ruskih vojnika. Upoznao se i sa studentima i seljacima koji su radili predsjedničku palaču u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije, navodno sretni jer rade volonterski, bez plaće. Vjerojatno najimpresivnija slika iz ove reportaže je ona jednog Radovana Jakčića bez zubiju, koji je kao najbolji radnik u svojoj tvornici dobio poklon od Tita – jedan radio.