Foto: bokanews.me / ilustracija

Tisuće tona opasnog otpada stiže u Perušić? Investitor smiruje Ličane: ‘Litra otrova vas može ubiti, od jedne kapi vam neće biti ništa’

Autor:

Crna Gora se 2014. zadužila za 23 milijuna eura kod Svjetske banke kako bi riješila svoju “ekološku crnu točku”, deponij industrijskog otpada, grita, koji se desetljećima taložio u krugu brodogradilišta u Bijeloj.

Otpadni grit, a riječ je o kvarcnom pijesku koji se koristi za pjeskarenje u brodogradilištima – između ostalog, za skidanje i čišćenje boje na brodovima – većim dijelom smatra se neopasnim otpadom, no on sadrži i teške metale iz boje koji se prema katalogu Ministarstva zaštite okoliša smatraju opasnima.

Otud i ta želja Crnogoraca da se što prije riješe 110.000 tona otpadnog grita. Problem nisu riješili do danas. Iako je francuska tvrtka Valgo dobila dozvolu za izvoz, nakon birokratskih zavrzlama sve je stalo u kolovozu prošle godine. Prema posljednjim službenim informacijama, izvezeno je 40-ak tisuća tona, dok je u Bijeloj ostalo još 40 tisuća tona “opasnog” i 30 tisuća tona “neopasnog” grita.

Ovaj slučaj privukao je veliku pažnju crnogorskih medija, tim više što se lokalna zajednica žali da ih otpad godinama truje: mještani Bijele tvrde da uskladišteni grit nije zbrinut adekvatno, u vrećama je na otvorenom pa dio prašine odlazi u more, a dio u atmosferu. A kako su određeni sastojci boje karcinogeni, jasno je otkud panika.

Kako i Hrvatska ima svoja brodogradilišta, tako ima i otpadni grit, a njegovo zbrinjavanje postaje tema i kod nas. Zapravo, ta je tema već neko vrijeme prisutna na lokalnoj razini, prvo u Zatonu Obrovačkom, a od ove godine i u Perušiću. Ako se pitate zašto baš u ovim mjestima koja brodogradilišta nisu vidjela, odgovor se može pronaći u zagrebačkoj tvrtki Grit inter koja već godinama planira otvoriti pogon za skladištenje i preradu otpadnog grita.

PROJEKT JE PRESELJEN IZ OBROVCA

Nakon otpora lokalne zajednice – najprije aktivista, a potom i politike – odustali su od projekta u Zatonu Obrovačkom započetog 2016. te je ovog proljeća stigla vijest da je on preseljen nešto sjevernije, u Perušić. A i tu su se, očekivano, digli lokalni aktivisti.

I na jednoj i na drugoj lokaciji Grit inter zatražio je odobrenje za skladištenje i preradu 50.000 tona grita godišnje, što premašuje ukupnu hrvatsku “proizvodnju” grita. Stoga su aktivisti počeli sumnjati u namjere tvrtke: smatrali su da je prerada grita samo paravan za njegovo skladištenje. Dakako, nisu željeli situaciju iz Bijele prekopirati u svoju sredinu. Pogotovo što ni Zaton Obrovački ni Perušić nemaju brodogradilišta pa im je posebno zasmetalo što im netko u njihovo dvorište dovozi kancerogeni otpad.

Juraj Prižmić, čovjek koji u javnosti istupa ispred Grit intera (član je uprave i prokurist tvrtke) u tome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, on smatra da je to velika prilika – ne samo za njegovu tvrtku nego i za lokalnu zajednicu. Kaže da je odobrenje od 50.000 tona samo tehničko-formalno pitanje te da je zainteresiran samo za domaći grit kojeg ima približno 15-ak tisuća tona.

“Uvijek idete na maksimum, 50.000 tona bismo mogli preraditi da postrojenje radi u tri smjene, a mi ćemo raditi jednu smjenu. Kad bismo radili 15.000, bili bismo ‘sretni kao prase’“, slikovito nam dočarava planove za preradu Prižmić.

KONAČNI CILJ – PRODAJA PATENTA

Uvjerava nas da grit koji namjeravaju dovesti nije opasan te da mu je konačni cilj prodaja patenta. Naime, Prižmić tvrdi da posjeduje patent za čišćenje grita i da će ideju – nakon što je primijeni u svom pogonu za preradu – prodati cijelom svijetu.

“Da bih mogao prodati patent, moram dovesti ljude iz Europe i svijeta da vide što radim. Želim u Perušiću napraviti reprezentativan objekt i zaposliti 20-ak ljudi koji će imati dobre plaće. Poznajem čovjeka koji ima 5-6 brodogradilišta, ne mogu ga dovesti u svoju garažu i ondje pokazati kako to radim… Da to napravim, rekao bih ‘sine, imam posla’. Shvaćate?”.

Njegov patent, objašnjava, temelji se na sredstvu koje Amerikanci koriste za uklanjanje naftnih mrlja, dok se u Češkoj koristi za čišćenje tla od pesticida. Sto posto je biosredstvo, tvrdi, i kako voli reći “mogu ga staviti na jezik”. No, ionako nije problem u sredstvu nego u – otpadu.

Da nije opasan, logično, ne bi mu trebala dozvola za skladištenje opasnog otpada. Koliko bi uopće bilo takvog otpada? Prema elaboratu, na 50.000 tona godišnje to bi bilo najviše 150 kilograma. Investitor ni u tome ne vidi problem. Kaže, imaju dozvolu za spaljivanje opasnog otpada u Beču, a prema zadnjim informacijama to bi se moglo činiti i u Našicama. No, također, naglašava da treba razjasniti što znači opasni otpad.

“Opasni otpad je širok pojam. Litra otpada može biti opasna, ali jedna kap ne. Kad biste popili čisti klor, otrovali biste se, ali ako popijete vodu s jedan posto klora, neće vam biti ništa. Isto je i s otpadnim gritom”, relativizira Prižmić termin “opasnog otpada” u svom pogonu.

SPOR S MINISTARSTVOM

Na obrovačkom području u to nisu bili uvjereni, a na Upravnom sudu dobili su spor protiv Ministarstva zaštite okoliša i energetike (MZOE). Rješenje o prihvatljivosti projekta za okoliš Ministarstva je palo pa sve i da nije bilo ove opcije s Perušićem – a Grit inter je, službeno, pogon preselio u Perušić zbog blizine željeznice – Prižmićev projekt bi ionako stao. Na toj lokaciji, prema vlastitim procjenama, tvrtka je uložila između 100.000 eura i milijun kuna.

Prvi okršaj s Obrovčanima nastao je čim je Prižmić dopremio grit bez dozvola. Točnije, dozvolu za skladištenje imala je tvrtka od koje je preuzeo pogon propale Tvornice hidrauličkih cilindara (THC) Obrovac, a Obrovčanima je posebno zasmetalo što je dovezeni grit ostavljen u vrećama na otvorenom. Situacija podsjeća na Bijelu? Prižmić kaže da ih je do danas namjerno ostavio tamo jer nisu štetne. “Riječ je o gritu koji se koristio za pjeskarenje rezervoara vode, čist je da ne može biti čišći.”

Obrovčani su smatrali drukčije.

Pazite, u normalno uređenim zemljama ljudi rade s najvećim toksinima, ali rade kako treba. U Hrvatskoj to nije slučaj, pogotovo u obrovačkom kraju… Možeš doći i raditi što hoćeš, možeš ostaviti što hoćeš i otići svojoj kući”, rekao nam je Ivan Matić, vijećnik Mosta u Zadarskoj županiji i predsjednik Eko-Zrmanje, udruge koja je pokrenula upravni postupak i srušila rješenje o prihvatljivosti projekta na okoliš, aludirajući na dovoz grita u Zaton Obrovački bez dozvola.

“Nama je puna kapa više takvih investitora. Našli smo mu nepravilnosti, zato smo se usprotivili, čisto da pokažemo da takvo nešto više nećemo dopuštati. Ako su naši stari takvo nešto dopuštali 50 godina i devastirali naš kraj, e, mi više ne damo. Kod nas je zaštićeno područje, park prirode na 400 metara, naseljeno mjesto 230 metara…“, rekao nam je Matić.

OVDJE JE KRŠKI TEREN, ZA GRIT TU NEMA MJESTA

A slični problemi prisutni su i u Perušiću – i u jednom i drugom slučaju riječ je o krškom tlu, blizini bazena pitke vode (Zrmanja i Gacka), uz to su i parkovi prirode (Zrmanja i Grabovača) u neposrednoj blizini. Osim toga, i sami objekti na kojima su planirani pogoni imaju “lošu povijest”. Iza THC Obrovac ostala je aluminijska ruda, iza objekta bivše ciglane u Perušiću godinama se taložio opasni otpad. I tu je priča, kažu Perušićani, bila slična. Alojz Dončić, tast SDP-ova saborskog zastupnika Siniše Hajdaša Dončića, obećavao je pokrenuti ciglanu, a iz cijele priče ostala je afera: investicija je propala, a otpad koji je dopremio sve donedavno je ostao u Perušiću.

Zato “obrovački recept” pokušavaju prekopirati i Perušićani, međutim, iz njihove perspektive to neće biti jednostavno. Manjkavost studije zaštite na okoliš Obrovčani su, između ostalog, srušili zbog zanemarenog utjecaja bure koja u Perušiću ne predstavlja prijetnju. No, i oni, Perušićani, tvrde da imaju argumente kojima bi spriječili otvaranje pogona za preradu grita: prema elaboratu zaštite okoliša, za pogon u Perušiću otpadni grit sadrži tvari koje se vode kao kancerogene, toksične i mutagene prema Registru onečišćavanja okoliša. Takvih tvari bilo bi prema elaboratu 150 kilograma godišnje na 50.000 tona, no ako bi se, recimo, uvozio opasni otpadni grit iz Bijele, količine bi bile znatno veće. A jasno je da se elaborat radi po “najpogodnijoj opciji”.

Stoga su Perušićani krenuli s potpisivanjem peticije, a to im je, najavljuju, samo prvi korak.

“S potpisivanjem peticije krenuli smo zbog toga što žele dovesti opasan otpad u Perušić. Smatram da takvom opasnom otpadu ovdje nije mjesto jer se radi o krškom terenu koji je propustan i najmanji akcident u tome može dovesti do zagađenja pitke vode”, rekao nam je Mladen Stapar iz Građanske Inicijative Perušić.

GRIT IZ BIJELE NEĆE SE DOVOZITI

Perušićani pušu na hladno, strahuju da će Prižmić dovoziti opasni otpad, a još kad čuju iskustva iz Zatona Obrovačkog, odmah će reći da to više nije puhanje na hladno, već na “toplo”. Tvrde, nemoguće je reći da je riječ o zatvorenom i sigurnom postrojenju ako će se tisuće tona opasnog otpada dopremati u Perušić. A možda čak i iz Bijele.

Opet, Prižmić nam je rekao da od toga nema straha, premda, priznao nam je da se svojedobno javio na natječaj za zbrinjavanje grita iz Bijele i da ne bi imao ništa protiv da ga dopremi.

“Prijavili smo se za Crnu Goru i dobili na tenderu, no oni su se odlučili za Francuze jer mi nismo imali reference, a ova firma se bavi opasnim otpadom 40-50 godina. Smatrali su da je ozbiljna firma, pokazalo se da nije tako… Mislim da su pogriješili jer mi smo jedini koji to mogu preraditi, a ne zbrinuti. Shvaćate, što je nekome otpad, nama je to sirovina. Zamislite da netko izmisli patent da nuklearni otpad može pretvoriti u nešto korisno i da vam netko kaže ‘ne možete vi to raditi, to je opasno’. Da je grit i stoput opasniji, mi bismo ga mogli pretvoriti u nešto korisno.

Na naše izravno pitanje bi li otpad iz Bijele dovezao u Perušić, nije odgovorio negativno.

Ja bih volio da ga mogu dovesti, ali ne zanosim se time. ‘Ko će mi dat’ dozvolu za tolike količine?’ Iako, da sam dobio tender, vjerojatno bih ga prerađivao u Crnoj Gori ili BiH, a ne u Obrovcu ili Perušiću”, dodao je.

Za kraj je ipak priznao da je požalio što je od svih lokacija odabrao baš one koje se nalaze na ovim, posebno osjetljivim područjima.

“U pravu ste, prevario sam se, računajući da će sve biti u redu. Tu je sve stalo zadnjih 40 godina, očekivalo smo da će ljudi biti sretni zbog toga što se nešto pokreće. Da je opasno, prvi to ne bih radio“, zaključio je.

No, o tome je li projekt opasan za Perušić u konačnici ne odlučuje on ni aktivisti, već Ministarstvo zaštite okoliša. Ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš još je u postupku, a ono što posebno brine u ovom slučaju – s obzirom na odluku Upravnog suda na obrovačkom primjeru – jest činjenica da se Ministarstvo nije pokazalo najkompetentnijim za procjenu.

DRAMATIČNI RAZMJERI EKOLOŠKE KATASTROFE: Stanovnici Mauricijusa uz pomoć cijevi od slame pokušavaju pokupiti naftu iz oceana!

ZASTRAŠUJUĆE FOTOGRAFIJE EKOLOŠKE KATASTROFE: Zbog curenja nafte iz teretnog broda ugrožen morski život

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.