Tko je zapravo Alexis Tsipras?

Autor: Marcel Holjevac

Koja je pozadina čovjeka koji je dočekan prije šest mjeseci s velikim nadama Grka i euro ljevice, samo da bi u rekordnom vremenu izazvao najveći bankrot države u bližoj europskoj povijesti, s nesagledivim posljedicama za cijelu Europu?

Alexis Tsipras je uspio bar u jednom: on je europski političar o kojem se najviše govorilo posljednjih pola godine. Rođen je 28. srpnja 1974., svega pet dana nakon što je s vlasti pala profašistička vojna hunta koja je Grčkom vladala punih sedam godina. Zahvaljujući upravo toj vojnoj hunti, Tsipras je rođen u vrlo bogatoj obitelji. Pavlos Tsipras, njegov otac, je upravo za vrijeme vladavine vojne hunte uspio sagraditi nemalo bogatstvo.

Pavlos je sin useljenika iz Trakije u Turskoj, a ne zna se kad su točno doselili u Grčku. Pretpostavlja se, dvadesetih godina prošlog stoljeća. Bio je građevni poduzetnik, a poslove je uglavnom sklapao upravo s tom vojnom huntom, ugovarajući velike javne radove, po svoj prilici uz velike provizije vlastima. Kad je vojna hunta pala, nastavio se bogatiti: uslijedila su četiri desetljeća u kojima su grčki lideri uspostavili sustav klijentelizma i uhljebljivanja ravan jedino onom koji postoji u Hrvatskoj, pretvarajući zemlju u državu s najvećim socijalnim razlikama i najviše socijalne nepravde u cijeloj Europi, unatoč tome što su te vlade dobrim dijelom bile socijalističke. Pavlos Tsipras se našao na strani onih koji su od klijentelizma i korupcije profitirali, poslujući s korumpiranim državnim službenicima, naviklim na primanje masnog mita za stavljanje svog potpisa na dodjelu javnih radova. Zbog takvog sustava korupcije, i bezbrojnih korupcijskih skandala te kupovanja birača socijalnim povlasticama, grčki SDP, tamo poznat kao PASOK, je spao na svega 4,6 % glasova i danas se službeno smatra klinički mrtvim. Njegovo mjesto je zauzela Tsiprasova Syriza.

Alexis Tsipras je odrastao u četvrti Ampelokipi u centru Atene, gdje su tradicionalno živjeli bogatiji Atenjani, preko puta stadiona nogometnog kluba Panathinaikos, čiji je vatreni navijač ostao do danas. Od mladosti je bio uvjereni ljevičar i komunist, aktivirao se politički još u srednjoj školi. Ali to ga nije smetalo da živi životom zlatne mladeži, od novca koji je njegov tata zaradio poslujući s fašističkom vojnom huntom i korumpiranim političarima iz desne “Nove demokracije” i lijevog “PASOK”-a. Unatoč ideološkim razlikama, obje stranke su bile manje više jednako korumpirane, slijedivši dosljedno balkanski “ja tebi, ti meni” obrazac. Volio je brze motocikle, koje mu je kupovao tata koji je umro pred tri godine, 2012., a šišao se uvijek u najskupljem atenskom frizeraju, po 60 eura za frizuru, i izlazio na elitna mjesta. O sebi je uvijek gledao stvoriti dojam nekonvencionalnog buntovnika.

To je postizao uglavnom stilom života i odjećom, te radikalnom retorikom. Sina je nazvao Orpheas-Ernesto po svom uzoru, idolu i heroju Che Guevari, inače zaduženom za sustav konc logora na Kubi, i poznatom po okrutnosti spram seljaka optuženih za “kontarevoluciju” od kojih je brojne sam ubio. Kao i njegov obožavatelj Alexis, koji se furao na njega, volio je motore, ljevičarenje, buntovništvo, i život na visokoj nozi o trošku dobrostojećeg tate. U srednjoj školi je Alexis postao članom Grčke komunističke mladeži (KNE) i bio je vrlo aktivan. Bio je jedan od vođa studentskog bunta protiv reformi obrazovanja. Na prosvjedima je upoznao buduću životnu družicu Peristera (Betty) Baziana,  s kojom i danas živi. Kako je protivnik institucije braka, a kamoli crkvenog, sa ženom živi nevjenčano, iako se de facto radi o sasvim konvencionalnom braku, samo što ga nije potvrdio potpisom pred matičarem ili u crkvi. Djecu nije krstio, jer je zakleti ateist. Svoju “nekonvencionalnost” pokazuje i time što odbija nositi kravatu na javnim pojavljivanjma, iako nosi košulju i sako. Zašto onda ne nosi majicu i traperice kad već želi djelovati neformalno, nije posve jasno: reklo bi se da je riječ tek o pozertstvu. No, kod njega se manje više sve svodi na pozu: u protivnom bi vjerojatno odbio živjeti od fašističko-kapitalističkog novca svog oca.

Nakon srednje škole upisao je Tehničko sveučilište u Ateni, i bio uspješan student. Ponovo, više se bavio politikom nego čime drugim, i postao lider ljevičarske studentske unije. Potom je ušao u Synaspismos, blok malih ultraljevičarskih i zelenih stranaka. Nakon toga je postao politički sekretar partije mladih i potom član Centralog Komiteta iste. Na lokalnim izborima 2006. predsjednik stranke, Alekos Alavanos, predložio je 32-godišnjeg Tsiprasa kao kandidata stranke za gradonačelnika Atene, i tu je javnost prvi put čula za njega. Početkom 2008. Alavanos je dao ostavku na čelništvo u partiji, koja je potom preimenovana u SYRIZA, a Tsipras je postao predsjednik stranke, i posve se posvetio radu u njoj. Izvan partijskih dužnosti, radio je navnodno tek nešto malo za građevnu tvrtku svog oca, ali koliko je poznato kao vanjski suradnik, valjda da mu tata opravda džeparac. Napravio je nekoliko studija za javne radove u Ateni, posao mu je koliko je poznato namjestio otac a platila ga država. Za život je zarađivao od 34. godine života kao partijski sekretar. Kao takav, postao je heroj radničke klase.

Upravo u tom trenutku kad on postaje šef SYRIZE, Grčka zapada u velike promjene i probleme oko dužničke krize. U neredima u prosincu 2008., nakon što je policija ubila srednjoškolca na prosvjedima što je rezultiralo trotjednim masovnim i vrlo nasilnim neredima u cijeloj Grčkoj, SYRIZA je prednjačila u uličnoj mobilizaciji prosvjednika. Iako su se mnogi mladi ljudi tada poistovjetili sa SYRIZOM, čak i ne komunisti, na izborima nisu naročito dobro prošli: 2009., na parlamentarnim izborima, dobivaju dosta slabih 4,6 posto glasova.

Sa skromnih 4,6 % iz 2009, SYRIZA pet godina krize kasnije postaje vodeća stranka s 36.4 % glasova. Postao je najmlađi Grčki premijer u povijesti, bez da je imao ikakvih rezultata iza sebe, bez da je ikad vršio i jednu političku dužnost, bez i dana rada u realnom ili bar javnom sektoru, a jedini plaćeni posao koji je do tad profesionalno obavljao je bio onaj predsjedavajućeg CK partije. Ključni trenutak njegovog meteorskog uspona se odigrao kad su vladajući socijalisti, PASOK, 2010. morali odstupiti s vlasti zbog nezadovoljstva Grka oštrim mjerama štednje koje su potpisali u zamjenu za pomoć iz EU: velik dio PASOK-ovog biračkog tijela i neki parlamentarni zastupnici prešli su u SYRIZU, koja je beskompromisno mjere štednje odbacivala. Navodno ih je obilno financijski podržao i Soros. U naporu da privuče istovremeno konzervativne birače i one lijeve, dao je dosta kontroverznih izjava: recimo da želi istovremeno ostati u euro zoni, ali i odbaciti mjere štednje. Što očito nije uspio. Rekao je da će srezati poreze ali da će istovremeno jače oporezivati bogate, iako je poznato da se porezi u konačnici uvijek prelijevaju na one s dna.




No, iako je Tsipras djelovao kao nešto novo, njegove ideje su zapravo bile stare, izvorno staljinističke – i daleko od europskih ideja. Tijekom bankrota banaka na Cipru, 2013, Tsipras je EU lidere nazvao “gangsterima” – a to je ista retorika kojom se služe desni populisti poput Marine Le Pen i Geerta Wildersa. Za novi plan pomoći je prije izbora rekao da je osmišljen za “pljačku grčkih resursa” (kojih inače Grčka nema): i u tom pogledu on zvuči više kao ultranacionalist nego kao ljevičar. U proteklih pet godina Tsipras je izgradio podršku Syrizi napadajući verbalno pro-euro grčke stranke kao “neoliberalne marionete Njemačke”, no istovremeno ne želi izaći iz euro zone niti sad kad je praktički prisiljen na to. On želi zadržati euro, ali ne želi prihvatiti fiskalnu disciplinu koja ide uz euro. Ne želi prihvatiti da je Grčka u problemima jer je grubo kršila uvjete dogovora s kreditorima. Odbacuje čak i statistike Eurostata, po kojima je Grčka prikazala Europskoj Komisiji pogrešne podatke 2009., prikrivajući stvarni dug preko dogovora s Goldman Sachs bankom, koja je sakrila njihov dug od EU preko serije lažnih valutnih izmjena. Umjesto toga, on govori o zavjeri i suđenju bivšim čelnicima koji su potpisali reviziju državnog duga.

Nesnalaženje i neiskustvo je pokazao odmah na početku mandata, kad je u Francuskoj rekao socijalističkom predsjedniku Francoisu Hollandeu, koji ga je inače podržavao u planovima da olakša dužnički teret, da mu je bolje da održi obećanja o ublažavnju mjera štednje ili će postati “Hollandreou”, aludirajući na pad prethodnog grčkog socijalističkog premijera Georgea Papandreoua. Tako si je od saveznika stvorio zakletog neprijatelja.

U konačnici, Tsipras je kapitalizirao želju Grka za promjenom, i tako niotkud došao na vlast. To je uspio tako što je sve ostale stranke u Grčkoj prikazao kao narodne neprijatelje, a EU predstavio kao Grčkoj neprijateljsku državu. To pokazuje da “lijeva” Syirza zapravo zagovara najgoru od svih promjena: ultrarnacionalističku paranoidnu izolaciju od svijeta, u kojoj su svi stranci percipirani kao neprijatelji koji samo žele “opljačkati našu zemlju”, iako se tamo davno više nema što opljačkati: sve što se moglo pokrasti, pokrali su sami Grci već odavno. Ali to je mjesto na kom je završila politika svih komunista u povijesti, od Staljina do Miloševića. O tome da je Tsipras više teški nacionalist nego komunist svjedoči da on nije za koalicijske partnere uzeo proeuropske stranke koje su također protiv mjera stabilizacije, poput Potamija, već neofašiste. On nije protivnik mjera stabilizacije i štednje u smislu u kom su to ekonomisti Joseph Stiglitz, Paul Krugman, i Simon Wren-Lewis – koji tu politiku kritiziraju iz europske perspektive. Potami, mlada Grčka politička stranka koja je dobila 6 % glasova svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja, traži ispravak pogrešnih politika vođenih u dobroj namjeri koje prijete opstanku eurozone i Europe, kako bi se stvorila jača EU s Grčkom u njoj, iako se također protivi mjerama EU. Syriza ne dijeli takav svjetonazor, ona sve vidi kao napad imperijalista i kapitalista na Grčku, neokolonijalizam, a EU kao Grčkoj neprijateljski politički projekt. Njegov jezik je jezik sukoba, ne dogovora i kompromisa, na čemu počiva EU. On odbacuje biti solidaran s ostalima u EU, prihvatiti iste uvjete odlaska u mirovinu kao u Njemačkoj ili Italiji, ali traži da oni budu solidarni s Grčkom. U pregovorima je neiskren i nevjerodostojan, potpisuje i obećava jedno a onda po povratku u Atenu radi dijametralno suprotno. Tsipras je došao na vlast bez ikakvog rezultata iza sebe, bilo u poslu ili u politici, i naoružan tek neiskustvom, ignorancijom, i majicama s likom Che Guevare krenuo u rat protiv cijele EU i cijeloga svijeta. U konačnici, gubitnik je on, ali i Grčka.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.