Proročke i istinite riječi pape Benedikta koje su ‘zapalile’ islam!

Nakon napada u Parizu, mnogi se sjetili sada već povijesnog predavanja pape Benedikta XVI., na sveučilištu u Regensburgu 2006., godine, obnavljanjem pozornosti na isto.

Svojim predavanjem pod naslovom “Vjera, um i sveučilište – sjećanja i refleksije” (“Glaube, Vernunft und Universität – Erinnerungen und Reflexionen”) papa Benedikt XVI., tada se zamjerio čitavom islamskom svijetu, koji je njegov govor shvatio kao omalovažavanje njihovog proroka Muhameda i svi su od njega trazili da se ispriča, pa čak i neki zapadni mediji koji uopće nisu gajili nikakve simpatije prema islamu.

Čak je dnevni list New York Times, od 16. rujna 2006., godine, u svojoj uvodnoj riječi zatrazio od pape da uputi ispriku, navodeći da on voli da bude “temeljit i uvjerljiv”. U uvodniku spomenutih novina dat je osvrt na ovaj događaj: “Islamski svijet pažljivo sluša riječi svakog pape, pa je vrlo opasno i žalosno da bilo tko širi ono što izaziva bol, bez obzira bilo to namjerno ili nenamjerno. Papa ima obvezu da se muslimanima ispriča i ponudi duboko i uvjerljivu ispriku, kako bi pokazao da i riječi mogu iscijeliti ranu”.

Tada su papini radikalni kritičari otpočeli s optužbama na njegov račun, da je već “pokrenuo novi križarski rat”, a predstavnik muslimanske zajednice u Izraelu je čak upozorio da je (opet) Nijemac objavio treći svjetski rat. Jedan istaknuti turski političar i visoki dužnosnik vladajuće stranke je konstatirao da će papa Benedikt u povijest ući kao “mračna ličnost” i usporedio ga s Hitlerom i Mussolinijem.

Želimo samo dodirnuti našim komentarima i pokazati što je rekao Benedikt XVI., u Regensburgu, prepuštajući čitateljima završne sudove. Benedikt XVI., je tada u Regensburgu kazao, naime, kako je tek nedavno pročitao knjigu, priređenu od teologa libanonskog podrijetla Theodore Khourya, u kojoj se nalazi i dijalog bizantijskog cara Manuela II., Palaeologosa s jednim obrazovanim Perzijcem, a vođen u zimskom vojnom logoru u Ankari, pretpostavlja se za vrijeme opsade Konstantinopolja između 1394. i 1402. godine. Dijalog se proteže, tvrdi Benedikt XVI., preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji (Stari i Novi zavjet) i Kuranu.

“U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku – koja je u sklopu dijaloga rubna – a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi… U sedmoj rundi razgovora, izdanoj od strane profesora Khouryja, počinje car govoriti na temu džihada (svetog rata)”, započeo je elaboraciju Benedikt XVI. “Car je sigurno znao da u drugoj suri 256 stoji: nikakve prisile u stvarima vjere – to je jedna od starijih sura iz vremena, kako nam znalci kažu, u kojoj je Muhamed i sam još bio nemoćan i ugrožen. Ali, car je znao, naravno, i za u Kuranu zapisanu – kasnije nastalu – odredbu o svetom ratu. Bez da se upušta u pojedinosti kao što su različiti tretmani ‘posjednika spisa’ i ‘nevjernika’, obraća se car svom partneru u razgovoru u iznenađujuće zaoštrenoj formi i jednostavno centralnim pitanjem odnosa religije i nasilja uopće”, napravio je uvod Benedikt XVI. Potom je, uz napomenu “citiram”, i citirao cara: “Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem”.

Ovo je, u stvari bila rečenica Benediktova predavanja u Regensburgu koja je “zapalila “islamski svijet.

Povod za pojačanu propagandu i opasnu homogenizaciju muslimanskog svijeta postao je i taj, što je papa sporno predavanje održao na (petu) godišnjicu američkog “crnog rujna” (12. 09. 2006. god.) u Al kaidinoj “režiji”. Sjetili se i tog, da je Benedikt, još kao kardinal Ratzinger, bio naglašeno skeptičan prema eventualnom prijemu Turske u Europsku uniju.

No, mi nastavljamo dalje govoriti o predavanju Benedikta XVI., iz Regensburga. Obrazlaže se potom što je spominjani bizantijski car Manjlo (Manuel) Drugi Paleolog, kako ga Srbi zovu, mislio o širenju vjere putem nasilja, a to je, u najkraćem, protivno smislu, Božijem bitku i bitku duše. “Bogu se ne dopada krv i nerazumno djelovanje to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe, niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću”, kazao je Manuel Drugi Palaeologos, misleći, naravno, na “kršćanskog boga”, inače ga Benedikt XVI., ne bi ni citirao.

“Vjera je plod duše, a ne tijela”, citira Benedikt XVI., riječi bizantijskog cara upućene učenom Perzijcu, “tko, dakle, nekoga želi voditi ka vjeri, ne potrebuje njegovu ruku niti sprave za udaranje, niti bilo koje sredstvo kojim bi se nekomu prijetilo smrću… Što je potrebno, jeste inače sposobnost dobrog govora i pravog mišljenja, ali ne sila i prijetnja”.

Potom se Benedikt XVI., direktno pozvao na spominjanog izdavača Theodore Khouryja, navodeći njegovu ključnu rečenicu o tomu zašto su “Bogu odvratni krv i nasilje”. Po izdavaču i teologu Khouryju, “za imperatora, jednog Bizantinca, odraslog u grčkoj filozofiji, ova rečenica, postulat je evidentna stvar, dok je – nasuprot tomu – za muslimansko učenje Bog apsolutno transcendentan, pa njegova volja nije ni oslonjena na naše kategorije, nego je sama razumljivost…”.

Khoury brani inače pravo Benedikta XVI., da u “akademskoj raspravi” citira i jedan ovakav tekst, te ukazuje da je poanta Benediktove rasprave u pozivu na dijalog kultura. U predavanju u Regensburgu je Benedikt XVI., je zaključio: “Postoji duboki sklad između onoga što je u najboljem smislu grčko i onoga što postaje vidljivo iz vjere u Boga zasnovane na Bibliji… Jer, na početku bijaše Logos (gr. λόγος). Ovo je točno riječ koju je trebao car – Bog djeluje (sukladno) s Logosom. Logos je ujedno i um i riječ – um koji je stvoriteljski i koji se može obznaniti, ali upravo um… Na početku bijaše Logos, a Logos je Bog, tako kaže Evanđelista…”.

Benedikt XVI. je ovaj dio izlaganja u Regensburgu završio riječima: “Ne djelovati sukladno umu, s Logosom, jer je protivno Božijem biću… U smislu ovoga Logosa, u ovoj širini uma, pozivamo naše partnere na dijalog kultura…”.

Ostat će zapamćeno, također, što je i kako govorio o “dijalogu kultura”, o “modernom ateizmu”, o “manjem dijelu znanosti”, onom koje se opire “kreacionizmu”, kojemu je – što nije nikad ni skrivao – bio blizak i Benedikt XVI.

“Pri svoj radosti o novim ljudskim mogućnostima”, kazao je Benedikt XVI., “mi vidimo i prijetnje koje nastaju iz ovih mogućnosti i moramo se zapitati, kako možemo postati njihovim gospodarom”? U ovom smislu pomaže teologija, kazao je Benedikt XVI., da se razum i vjera ponovno pronađu, a da se teologija – ne kao historijska i humano-znanstvena disciplina, nego kao stvarna teologija, kao pitanje razuma vjere – uvrsti na sveučilišta i njihove široke znanstvene dijaloge.

I samo tako ćemo mi biti sposobni i za stvarni dijalog kultura i religija, kojega tako hitno potrebujemo. U zapadnom svijetu vlada rasprostranjeno mišljenje da su samo pozitivistički um i pripadajuće mu forme filozofije univerzalni, kazao je Benedikt XVI.

Ali, iz kuta gledanja duboko religioznih kultura svijeta se upravo ovo isključenje Božanstva iz univerzalnosti uma, vidi kao prijestup protivu unutarnjih uvjerenja. “Razum, koji je gluh prema Božanskom i religiju potišće u oblast subkulture je nesposoban za dijalog kultura”, proglašena je tada ova poruka o dijalogu kultura najkontroverznijim Benediktovim rezonovanjem.

No, danas je već očito da imamo apsurdnu tezu, prihvaćenu među tim istim zapadnim elitama, da su sva društva, kulture i religije jednake, osim naravno zapadnog društva, koje se smije napadati ako ljevica smatra da im je u interesu to činiti. Zato imamo nemilosrdnu mržnju prema kršćanstvu.

Međutim, ova teza ne vrijedi i za zapadne ideologije s kojima se ljevica služi, kao što je bajka o globalnom zatopljenju koja je danas prihvaćena kao moderna globalna vjera, iako je čisto zapadnjačkog porijekla i gotovo svi poklonici su također sa zapada.

Benedikt XVI., je kazao, također, kako su kršćani (oduvijek) vjerovali da na početku stoji Um, pod čim on podrazumijeva Boga. Potom je kazao: “S ovom vjerom ne trebamo se skrivati, s njom ne trebamo strahovati da se nalazimo na drvenom putu”. Govorio je, čak, i o “životno opasnim oboljenjima i religije i uma”. Po njegovom mišljenju, važno je kazati u kojeg Boga vjerujemo, kao i to da stojimo uz svoga Bogu s ljudskim naličjem, jer tek će nas to izbaviti od straha od Boga, iz kojeg je, u krajnjem, i rođen moderni ateizam.

Benedikt XVI., je kazao, također, kako su kršćani (oduvijek) vjerovali da na početku stoji Um, pod čim on podrazumijeva Boga. Potom je kazao: “S ovom vjerom ne trebamo se skrivati, s njom ne trebamo strahovati da se nalazimo na drvenom putu”. Govorio je, čak, i o “životno opasnim oboljenjima i religije i uma”. Po njegovom mišljenju, važno je kazati u kojeg Boga vjerujemo, kao i to da stojimo uz svoga Boga s ljudskim naličjem, jer tek će nas to izbaviti od straha od Boga, iz kojeg je, u krajnjem, i rođen moderni ateizam.

Tada se smatralo da papino mišljenje po ovim pitanjima predstavlja usko-teološko gledište, i da to može imati ogromne posljedice za položaj znanstvenika i znanosti u cijelosti u zapadnom svijetu, kao i na vjerskom planu…

No, danas smo svjedoci, da sve što se događalo ovih dana u Parizu i Francuskoj, kao i ono što rade krvoločni džihadisti u Iraku i Siriji, onda se s pravom trebamo prisjetiti govora kojeg je papa Benedikt XVI., izrekao 12. rujna 2006., na Sveučilištu u Regensburgu.

U ono vrijeme Ratzingerovo obraćanje akademskoj zajednici kojoj je i sam nekada pripadao izazvalo je poprilično reakcija. Danas, s odmakom od gotovo deset godina, govor zvuči proročanski.

izvor: croative.net