Počela je gradnja kanala kroz Nikaragvu koji će konkurirati Panamskom kanalu

Autor: 7Dnevno/Zoran Meter/23. siječnja, 2015.

Kina i Rusija zajednički bacaju rukavicu izazova SAD-u, u „njegovom dvorištu“. S ruske strane, to je direktan odgovor na izazov koji je SAD Rusiji nametnuo kroz „Projekt Ukrajina“, odrezavši je od unosne suradnje s Europskom Unijom.

Sva monumentalna ljudska postignuća rezultat su čovjekovih snova i iz njih proizišlih ideja koje su onda iznjedrile projekte čijim se rezultatima danas divimo, ili nam život samo čine ugodnijim i lakšim. Jedan od takvih snova svakako je bio onaj o umjetnom povezivanju Atlantskog i Tihog oceana koje je priroda razdvojila golemim masivima američkih kontinenata rasprostranjenih gotovo od krajnjih sjevernih, do krajnjih južnih točki Zemlje.
Projekt koji je taj san pretvorio u stvarnost bio je 1914. godine izgrađeni Panamski kanal koji je skratio plovidbu brodova za tisuće i tisuće kilometara uštedjevši tako trgovačkim kompanijama i običnim ljudima i vrijeme i novac.
Međutim upravo ovih dana legendarni Panamski kanal dobiva ozbiljnu konkurenciju koja će ga, u slučaju njene realizacije, možda stajati gubitka golemih financijskih prihoda. Riječ je, o krajem prošle godine započetoj izgradnji plovidbenog kanala kroz Nikaragvu.
Obilježja Nikaragvanskog kanala
Republika Nikaragva geografski je smještena u Srednjoj Americi između Hondurasa na sjeveru i Kostarike na jugu. Njene obale oplakuju dva najveća svjetska oceana, Tihi i Atlanski (Karipsko more). Zemlja se diči i po veličini drugim američkim i dvanaestim u svijetu slatkovodnim jezerom, identičnog naziva kao i država tj. Nikaragva. Svojim položajem zemlja je smještena znatno sjevernije od Paname te je puno bliža SAD-u. Dakle, izgradnjom Nikaragvanskog kanala, iako 77 kilometara dužim od postojećeg Panamskog, postigle bi se još veće uštede u novcu i vremenu plovidbe brodova iz jednog oceana u drugi. No, kao i uvijek kada su gigantski projekti u pitanju, nisu važne isključivo uštede nego i geopolitika, o čemu ćemo nešto više reći kasnije u tekstu. A najprije evo nekoliko riječi o tehničkim karakteristikama samoga kanala.
Nikaragvanski kanal bit će dug 278 kilometara, a protezat će se od lučkog grada Brita na Pacifiku, preko jezera Nikaragva, do grada Bluefieldsa na obali Karipskoga mora. Svojim ukupnim dimenzijama, širinom između 230 i 520 metara i dubinom od 27,6 metara, kanal bi trebao zadovoljiti sve uvjete za prolaz najvećih tankera i suvremenih brodova od 400 metara dužine, koji mogu prevoziti čak do 18.000 kontejnera. Takvim konstrukcijskim dimenzijama i mogućim opsegom preveženog tereta, taj kanal višestruko nadilazi postojeći Panamski, ne računajući pri tom i velike trgovačke uštede kroz skraćenje same plovidbe gledano kroz prizmu povoljnijeg geografskog smještaja u odnosu na onaj Panamski. Vremenska duljina plovidbe kanalom iznosit će 30 sati, a planirani godišnji prolaz kanalom iznosi više od 5 tisuća brodova.
Cijena gradnje kanala procjenjuje se na golemih 50 milijardi dolara čime on postaje najveći infrastrukturni projekt u Latinskoj Americi. Prema planu, dovršenje izgradnje i puštanje u promet očekuje se tijekom 2019. godine.

Republika Nikaragva, uz Kubu, ljevičarsko je uporište i protuteža američkim interesima u regiji

Nikaragva je 6 milijunska država u kojoj je već godinama na vlasti ljevičarska vlada predsjednika Daniela Ortege. Ona je i izrazito politički i ideološko polarizirana zemlja, čije se stanovništvo u golemoj mjeri izjašnjava katolicima. Povijest Nikaragve vrlo je burna i zanimljiva te je vrijedi upoznati, kako bismo lakše sagledali i uzroke koji su utjecali na gradnju navedenog kanala.

Nikaragva je od 1838. godine postala neovisna država. Početkom XX. stoljeća zemlju su zauzele postrojbe vojske SAD-a. Njih je 1933. g. ljevičarska nikaragvanska gerila pod vodstvom Augusta Cesara Sandina primorala na napuštanje okupirane zemlje. No već naredne godine legendarni general je ubijen, a zapovjednik Nacionalne garde Nikaragve Anastasio Somoza, uz financijsku pomoć SAD-a preuzima vlast u zemlji čime otpočinje njegova gotovo 40-ogodišnja vojna diktatura, jedna od najsurovijih diktatura Latinske Amerike. Grupa ljevićarskih intelektualaca, pozivajući se na ideologiju ubijenog Sandina, osnovala je Sandinističku frontu oslobođenja, FSLN (Frente Sandinista para la Liberacion Nacional) te pokrenula oružanu revoluciju koja je rezultirala ulaskom njihovih postrojbi u glavni grad Managvu, 19. srpnja 1979. g.
Takav razvoj događaja značio je izravnu konfrontaciju sa SAD-om čiji je predsjednik Ronald Regan zemlji uveo oštre gospodarske sankcije, a CIA je naoružavala i financirala Somozine komandose tzv. Kontraše. Isti su bili poraženi te su izbjegli u susjedni Honduras i Kostariku odakle su vodili gerilske i terorističke napade na državne objekte u Nikaragvi.
Zanimljivo je kako je za razliku od Kube, Danijel Ortega dozvolio politički pluralizam u zemlji te premoćno pobjedio na prvim demokratskim izborima 1986. g. pred više od 500 međunarodnih promatrača.
Čak je i Europski parlament (danas posve nezamislivo) osudio SAD zbog potpore Kontrašima, a Međunarodni sud pravde u Haagu obvezao je SAD na plaćanje ratne odštete Nikaragvi u iznosu od 12 milijardi dolara. SAD nikada nije priznao nadležnost toga suda u slučaju Nikaragve. Iz tog razdoblja poznata je i velika politička afera u SAD-u, tzv. Irangate, a kada je Reganova administracija ilegalno prodavala oružje Iranu, a zarađenim novcem financirala Kontraše u Nikaragvi.

Bilo kako bilo, građanski rat u Nikaragvi odnio je oko 30 tisuća života, a isto toliko bilo je i invalida, dok je zemlje pretrpila golema razaranja. Gospodarstvo države danas se smatra najlošijim u Latinskoj Americi poslje Haićanskog. Daniel Ortega je 1990. g. izgubio izbore, a na vlast su došle desne stranke. Međutim Ortega je, priznavši vlastite greške, opet pobijedio na izborima 2006. godine unatoč izjavama iz SAD-a prema kojima je „Ortega neprijatelj svega za što se SAD bore”. U vanjskopolitičkim odnosima Nikaragva se već dugo oslanja na potporu Ruske Federacije i Kine čiju političku zaštitu uživa.

Nikaragvanski kanal – šansa za izlaz zemlje iz siromaštva, ili put u njenu daljnju propast?

Nikaragvanske vlasti uvjeravaju narod kako će izgradnja kanala izvući zemlju iz siromaštva, otvoriti puno novih radnih mjesta već u startu same gradnje, donositi velike prihode od brodskog i robnog tranzita i td. Ali postoji i ona druga strana tj. kritičari koji upozoravaju kako kanal može nanesti nepopravljivu štetu okolišu, a i pitanje je koliku će financijsku korist on na kraju uopće zemlji i donijeti. Pri tom oni su nezadovoljni što je vlada dala dozvolu za gradnju izvjesnom kineskom privatnom investitoru i telekomunikacijskom milijarderu Wang Jingu, čelniku Xinwei Telecoma, kroz hongkonško-nikaragvansku tvrtku HKND, a bez prethodno raspisanog otvorenog javnog natječaja na koji bi se javile i druge zainteresirane kompanije.
Protivnici projekta strahuju i za eko sustav jezera Nikaragva koji je golemi izvor pitke vode i čija bi se plovidbena ruta sa sadašnjih 15, morala produbiti za dodatnih 12 metara.
Bilo kako bilo, nikaragvanski parlament je 13. srpnja prošle godine odobrio koncesiju zemljišta za gradnju kanala u roku od 50 godina. Prema uvjetima ugovora HKND Group će državi za najam zemljišta godišnje plaćati 10 milijuna dolara. Nakon 11 godina poslje starta prometa kanalom, Nikaragva će u vlasništvo dobiti i 10 posto HKND, a za 100 godina kompanija će potpuno prijeći u vlasništvo države.




Kineska opasnost po interese SAD-a

Kada su vlasti SAD-a pred više od sto godina potaknuli separatistički pokret na predjelu prevlake koja je do tada pripadala Kolumbiji, uspostavili su potpuno novu državu pod vlastitim pokroviteljstvom-Panamu. Vođa separatista bio je Francuz Bunau Varilla koji je još dva sata prije dolaska službene panamske delegacije u Washington, potpisao ugovor s SAD-om (u skladu s Monroevom doktrinom prema kojoj je čitavi američki kontinent zona interesa SAD važna za njen opstanak), prema kojem je SAD-u omogućeno pravo na vojno i političko miješanje u poslove Paname. Panama je, nakon izgradnje kanala, u više navrata isti pokušavala integrirati pod svoju vlast (1927., 1947., 1959. i 1964. g.). Posljednji put to je 1989. g. pokušao tadašnji predsjednik Manuel Noriega kojega su SAD zbog toga svrgnule s vlasti izravnom vojnom intervencijom te ga prebacili na svoj teritorij i osudili za trgovinu narkoticima. Neovisno što je SAD, svjesan međunarodnog prava, 1999. g. i formalno Panami vratio vlasništvo nad njenim kanalom, stvarni nadzor plovidbe i osiguranja istog i dalje obavlja američka vojno-pomorska flota koja ima pravo prednosti prolaska kanalom kao i obavljati nenajavljene inspekcije brodova i njihovog tereta. To SAD-u osigurava vodeću stratešku poziciju u regiji.
Upravo u ovoj posljednjoj činjenici leži cjelokupni smisao gradnje navedenog Nikaragvanskog kanala. Mnoge velike zemlje nisu zadovoljne sadašnjim režimom nadzora Panamskog kanala, a među njima su najvažnije Kina i Rusija. Posebno je zabrinuta Kina koja je potpisanim strateškim ugovorima s velikim brojem država Latinske Amerike sve snažnije pozicionirana u tom djelu svijeta. Ona je već sada drugi najveći investitor u Latinskoj Americi, iza SAD-a, a njene investicije na godišnjoj razini premašuju sve ostale, uključno i one američke. Prije samo desetak godina Kina je u toj regiji imala investicija u iznosu od 10-ak milijardi dolara, a prošle godine one su dosegnule golemih 200 milijardi i to u ključne infrastrukturne i energetske projekte tih zemalja.
Peking očekuje kako će jačanjem svog utjecaja u toj regiji odgovoriti na isto takav utjecaj SAD-a u azijsko-pacifičkoj regiji kroz nastojanje Washingtona za formiranje Trans-pacifičkog strateškog ekonomskog sporazuma, o čemu smo nedavno u ovoj rubrici i pisali. Izgradnjom novoga kanala Kina bi osigurala alternativni smjer za prolaz nužno joj potrebitih energenata, a koji ne bi bio pod nadzorom SAD-a. U slučaju proiciranih sukoba dviju zemalja, SAD bi, u sadašnjim uvjetima, lako blokirao prolaz roba i neprijateljskih ratnih flota kroz Panamski kanal i time stekao nenadoknadivu stratešku prednost u Zapadnoj hemisferi.

Američka zakašnjela zabrinutost




Kolika je strateška opasnost po SAD izgradnjom ovog kanala, najbolje svjedoči i činjenica kako se niti sama Kina kao država nije javno zauzela za njegovu izgradnju već su isto prepustili svom gore navedenom privatnom investitoru. Međutim činjenice kako je isti investitor rado viđen gost u najvišim partijskim i državnim strukturama zemlje te da iza njegove kompanije financijski stoji moćna državna Kineska razvojna banka, dovoljno govore same za sebe.
Osim toga, i sama Nikaragva je svjesna geopolitičkog značaja čitavog projekta te njihove vlasti oprezno izjavljuju kako njihov kanal ne predstavlja konkurenciju Panamskom kanalu već se oni međusobno nadopunjuju, u očekivanju porasta brodskog prometa i sl.
Proamerički analitičari međutim ističu kako ionako predstoji proširenje Panamskog kanala te će protočnost brodova i njihova veličina biti znatno uvećani. Osim toga oni upozoravaju kako pacifičke i karibske luke nemaju kapacitete za pristanak velikih prekooceanskih brodova te je upitno hoće li se iste uopće i proširivati.
Neovisno o svemu nervoza SAD-a sve više raste, o čemu govori i nedavni zahtijev američkih vlasti upućen Nikaragvi za dostavu svih informacija vezanih uz sami projekt izgradnje kanala. Čini se kako je opasna igra započela jer prema međunarodnom pravu niti jedna zemlja nije isto dužna učiniti ukoliko se radi o projektima koji se izvode na njenom teritoriju. Imajući u vidu ranije opisano ponašanje SAD-a u “svom dvorištu” , isto ostavlja mogućnost za različite scenarije ove igre, uključno i vojni.

Ruski faktor u ovoj igri podiže uloge

Iako se kao temeljni financijer izgradnje Nikaragvanskog kanala javlja privatna kompanija iza koje nedvojbeno stoji Kina, i u kojoj ruska strana namjerava sudjelovati u puno nižem obimu, upravo uloga Rusije može u čitavoj ovoj priči biti presudna. Evo zašto.
Predsjednik Ortega, svjestan historijskih poučaka glede poteza njegovog moćnog sjevernog susjeda, shvatio je kako kineska financijska podloga projektu ne znači puno bez osigurane vojne zaštite. Stoga je on s predsjednikom Putinom prije nekoliko mjeseci potpisao ugovor o suglasnosti ruske vojne zaštite samoga projekta.
Suglasno istom ugovoru, ruski vojni brodovi i zrakoplovstvo imat će mogućnost neometanih aktivnosti u teritorijalnim vodama i zračnom prostoru Nikaragve. Također Rusi će u istu svrhu izgraditi svu neophodnu infrastrukturu.

Drugim riječima, dvije velike države, Kina i Rusija, zajednički će baciti rukavicu u lice SAD-u i to u „njegovom dvorištu”. S ruske strane to je direktan odgovor na izazov koji je SAD bacio u lice Rusiji, namećući joj teško breme ukrajinske krize na njene zapadne granice i odrezavši je od unosne gospodarske suradnje s Europskom Unijom.

Ruska vojska još nije stigla u Nikaragvu, a gradnja kanala već je počela. Međutim vlada Ruske Federacije je 2. sječnja potpisala suglasnost o ruskoj vojnoj nazočnosti u Nikaragvi. Čini se kako počinje nova napeta igra živaca. Hoće li se Amerikanci ponovno, sukladno Monro doktrini ,vojno uplesti u unutarnje stvari Nikaragve, ili će trgovati s Rusima, teško je reći. Direktna vojna intervencija SAD-a u Nikaragvi, širom otvara vrata ruskoj vojnoj intervenciji u Ukrajini koja se ionako ostavlja mogućom pod agendom zaštite desetmilijunske ruske nacionalne manjine u toj državi.

Hoće li se u konačnici ići na kompromis i trgovinu po principu „mi vama vaše-vi nama naše”, ili će se ići va-bank, u nepredvidljive vojne avanture čije posljedice mogu biti fatalne za svijet u cjelini, još nitko ne zna. Naravno kako će se u ovoj priči morati donekle uvažiti i kineski interesi, ukoliko do same trgovine dviju vodećih vojnih sila dođe, pa makar to bilo samo u „kineskom dvorištu”.

Nikaragvanski kanal može postati i najveći test nedavno uspostavljenim strateškim odnosima između Rusije i Kine. Ukoliko se on očuva u ovom, po SAD vrlo neugodnom „nikaragvanskom” problemu, čini se kako će uspostavljeno savezništvo dviju velikih država biti dugoga vijeka i predstavljat će novi veliki korak u stvaranju policentričnog svijeta i ukidanja sveopće dominacije SAD-a. Ukoliko se isto dogodi, na vidjelo će izići golemi promašaj američkih geostratega pri Obaminoj administraciji koji su zaigrali na opasnu kartu podčinjavanja Rusije kroz „Projekt Ukrajina”, umjesto ostvarivanja strateške, poglavito energetske suradnje dviju zemalja koju su predlagali unutaramerički oponenti sadašnjeg smjera politike SAD-a.

U svakom slučaju Nikaragva lako može postati novo opasno krizno žarište, još i veće negoli je Ukrajina sada, jer se u igru, osim SAD-a i Rusije, uključuje i nova gigantska sila-Kina.

 

 

Autor:7Dnevno/Zoran Meter/23. siječnja, 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.