fbpx

OVAJ DOGOVOR BI TREBAO PROMIJENITI SVJETSKO GOSPODARSTVO! Plan je bio uzeti bogatima i dati siromašnima, ali moglo bi se dogoditi upravo suprotno

Autor: Guste Santini

Polovicom srpnja ove godine sam u povodu davanja prava zemalja članica Bruxellesu da uvede neizravne poreze ukazao na pogubnost takve politike, posebice za manje razvijene zemlje članice.

Naime, priča uvijek počinje izglasavanjem prava koje se operacionalizira malim poreznim obvezama poreznih obveznika. Jednom kad se uvede porez, teško ga je, da ne kažem nemoguće, ukinuti. To je (pre)dobro poznato povjesničarima poreza, kao i poreznim obveznicima tijekom burne porezne povijesti. Upravo je tako započeo životni put poreza na dohodak pa potom poreza na dodanu vrijednost. Danas ti porezi donose većinu poreznih prihoda državnim blagajnama u svim zemljama. Prihvaćanje prava uvođenja poreza Bruxellesa na razini EU-a bilo je obrazloženo potrebom da se pomogne manje razvijenim zemljama članicama kako bi prebrodile krizu izazvanu koronavirusom. Mali porezi koji će se nametnuti mrskim moćnim globalnim tvrtkama, kako je to rečeno, neće znatnije pogoršati profitabilnost njihova poslovanja jer su u vrijeme pandemije ostvarile rekordne zarade.

Tako je dogovor u maniri Robina Hooda imao cilj uzeti bogatima kako bi se dalo siromašnima. Jasno, to je sada već uobičajena fatamorgana. Mogućnost uvođenja poreza na razini EU-a smanjuje ionako male mogućnosti u poduzimanju potrebnih mjera nositelja ekonomske politike, što je, sa svoje strane, posebno dramatično za zemlje koje ostvaruju manji od prosječnog dohotka po glavi stanovnika.

Već se četiri godine raspravlja o harmonizaciji poreza na dobit, čiji bi fiskalni učinci mogli završiti u blagajni Bruxellesa (razlika u poreznoj presiji na razini EU-a – od dogovorene i stvarne porezne stope). To će se, da odmah kažem, opravdavati mogućnošću dodatnog povećanja pomoći manje razvijenim zemljama, s jedne strane, i, s druge strane, polako će se “ispod stola” prenositi vođenje porezne politike na razini EU-a, kao što je to učinjeno u slučaju monetarne politike. Da ne bude zabune, to će odgovarati samo razvijenijim zemljama članicama ili, što je isto, cijenu će platiti manje razvijene članice. Da bi one slušale, dobit će milostinju putem postojećih i novih fondova (sposobnost birokracije da sama sebe obnavlja u proširenom opsegu) i tako postati još ovisnije o Bruxellesu. Navedeno znači da je u primjeni politika ravnopravnih i ravnopravnijih zemalja članica. Uostalom, rečeno nije ništa novo. Stalno svjedočimo razlikama u stavovima razvijenih i manje razvijenih članica. Manje razvijene članice sjećaju se grčkih iskustava u vrijeme prethodne krize pa šute kako bi što više dobile. Takva politika je moguća na kratak rok. Dugoročno je neodrživa jer je temeljni uvjet opstanka EU-a ravnomjerni razvoj svih njezinih članica.

Cijela priča o uvođenju najniže porezne stope poreza na dobit savršeno odgovora zemljama koje imaju veće porezne stope od dogovorene, a posebno razvijenima jer uvođenje minimalne porezne stope na dobit destimulira poduzetnike da napuste gospodarsku aktivnost u vlastitoj zemlji (to je, po mome mišljenju, pravi razlog postignutog sporazuma). To može jedino značiti i znači da cijenu plaćaju manje razvijene zemlje jer upravo one u primjeni imaju niže porezne stope poreza na dobit kako bi pokrenule razvoj. Ipak, to svakako valja reći, niže stope poreza na dobit u primjeni su u Irskoj i Švicarskoj kako bi privukle velike korporacije. Treba reći kako je riječ o dvjema razvijenim zemljama, posebno Švicarskoj, koje su sa zadovoljstvom prihvatile ponuđeni sporazum jer su postigle svoje ekonomske i političke ciljeve, s jedne strane, i, s druge strane, postignuti dogovor će povećati porezne prihode spomenutih zemalja.

Najsiromašniji odbili

Dakle, prilikom rasprave o porezima u uvjetima tržišne države, koja je nastala kao rezultat globalizacije, presudan je ekonomski pristup i to samo zato, kako bi rekli moderni suverenisti, što konkurentnost domaćega gospodarstva određuje stupanj suverenosti svake zemlje. To je početak i kraj svake analize, bila ona opća ili parcijalna. U ekonomiji vlada pravilo kao i u medicini. Lijek koji jednima koristi drugima šteti. Nema lijeka koji svima i uvijek donosi samo dobro ili zlo. Sve se u vremenu mijenja zahvaljujući mnogobrojnim čimbenicima koji se uzajamno prožimaju uz multiplikativne učinke.

Uvođenje globalnih poreza na dobit rezultirat će konačnom pobjedom kapital odnosa i razvijenih država koje će tako povećati svoj suverenitet. Manje razvijene zemlje postat će još nerazvijenije, što će, sa svoje strane, povećati migracije koje će izvršiti pritisak na postojeću razinu plaća u razvijenim zemljama. Drugim riječima, nakon što su se iscrpile mogućnosti “podilaženja” kapital odnosu manje razvijenih zemalja, na red dolaze razvijene zemlje. Političari su u zabludi kada misle da će uvođenjem minimalne porezne stope poreza na dobit povećati konkurentnost svoga gospodarstva jer je porezna presija poreza na dobit, do 15 posto, jednaka poreznoj presiji manje razvijenih zemalja. Konkurentnost razvijenih zemalja povećat će se zato što će jeftinija radna snaga emigrirati iz nerazvijenih zemalja. Hrvatska kao manje razvijena zemlja dijelit će tu sudbinu. Konačno, dodatno će se, zbog smanjenja inozemnih investicija, smanjiti količina javnih dobara, što će dodatno ubrzati navedene procese u manje razvijenim zemljama.

Prošlog petka, 8. listopada, usvojen je dogovor između 136 zemalja, objavio je OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj; Kenija, Nigerija, Pakistan i Sri Lanka, članice, nisu se pridružile sporazumu, ali EU jest, o čemu nije bilo riječi u javnom prostoru), po kojem će se multinacionalne korporacije oporezivati po stopi od najmanje 15 posto, što će, procjenjuje se, donijeti mizernih 150 milijardi dolara prihoda pojedinim zemljama.




Trumpov posao

Zemlje koje su u primjeni imale niže stope poreza na dobit vjerojatno će povećati svoje porezne stope poreza na dobit. Ako to ne učine, tada će korporacije morati razliku uplatiti u državnu blagajnu u sjedištu korporacije. Ako je neka nerazvijena zemlja, da bi privukla inozemni kapital, uvela poreznu stopu poreza na dobit u iznosu od 5 ili 10 posto, morat će povećati svoju poreznu stopu jer će multinacionalna korporacija tražiti kompenzaciju. Tako će se povećati broj tajnih sporazuma “ispod stola” koji ni danas nisu rijetkost u većini zemalja. Jasno je da će kompenzacija biti, što je zemlja manje razvijena, veća od razlike porezne stope i 15 posto, kako su to prihvatile najrazvijenije zemlje (G20). Manje razvijene zemlje su pitane iz pristojnosti. Mnoge od 136 zemalja upravo su manje razvijene zemlje. Naš bi narod rekao: sirotinjo, i Bogu si teška. Međutim, javna sredstva priopćavanja sporazum su komentirala kao važan korak prema većoj poreznoj pravednosti. To što će se uzeti, kako kažu, velikim multinacionalnim korporacijama koje imaju veći prihod od BDP-a mnogih manje razvijenih zemalja graniči s pristojnošću ponašanja.

Ono što je bitno reći jest činjenica da je rasprava o dogovoru kako bi se odredila minimalna stopa poreza na dobit započela u vrijeme Donalda Trumpa. Poznata je njegova izreka “America First”. Bivši predsjednik Trump označen je kao opasan čovjek, što sam komentirao barem desetak puta na ovim stranicama. Međutim, bitno je identificirati da je priču nastavio današnji predsjednik SAD-a koji je označen kao prihvatljiv i zagovaratelj promjena putem suradnje, što rezultira uspostavom prijateljstva umjesto neprijateljstva koje je kreirala politika predsjednika Trumpa.

Ista politika

Drugim riječima, postavlja se pitanje u čemu je razlika između izreke predsjednika Trumpa “America First” i Bidenove politike “Made in America” koji je predlagao da najniža stopa poreza na dobit bude 21 posto? Usput recimo da je OECD predlagao 12,5 posto. Dragi čitatelju, kad je u igri toliko stopa u tako širokom rasponu, očito je riječ o političkim pregovorima u kojima argument snage pobjeđuje snagu argumenta. Da ne duljim, cijela je priča počela s Trumpovom zabrinutošću zbog smanjenja konkurentnosti američkog gospodarstva pa je bilo prirodno inzistirati na povećanju minimalne porezne stope poreza na dobit kako bi se usporilo preseljenje proizvodnje iz SAD-a. Odgovor na pitanje sasvim je precizan. Nema razlike između izraza “America First” i “Made in America”.




Hrvatska, kao što znamo, ima standardnu stopu poreza na dobit 18 posto, te za tvrtke koje ostvare prihod do 7,5 milijuna kuna (milijun eura) 10 posto. Prema tome, Hrvatsku u ovom trenutku ne pogađa sporazum. Međutim, to je samo privid. Jednom uspostavljeno pravo uvođenja ili reguliranja bilo kojeg poreza predstavlja prepuštanje dijela suvereniteta. Međutim, ono što je posebno važno u ovom slučaju jest činjenica da se prepušta reguliranje izravnih poreza, što, sa svoje strane, izravno određuje uvjete poslovanja i izvozne orijentacije manje razvijenih (čitaj: konkurentnih) zemalja. To je bit priče. Brzorastuće zemlje temeljni su razlog što se inzistira na dogovoru o najnižoj poreznoj stopi poreza na dobit. Kao što sam prije nekoliko godina na ovim stranicama najavljivao, raspravljajući o mastriškim kriterijima, došlo je vrijeme otvaranja procesa harmonizacije poreznih sustava zemalja članica EU-a.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kao što sam kritizirao ustupak po kojem će Bruxelles nametnuti neizravne poreze, moram reći da harmonizacija poreza na dobit predstavlja mnogo veću ugrozu koja je po svom opsegu gotovo na razini ugroze, ako ne provedemo reforme, eura. Dokaz je što se već javljaju “nezadovoljnici” koji smatraju kako je dogovorena stopa od 15 posto mala i kako je trebalo prihvatiti prijedlog SAD-a. I tome dodaju kako će korporacije naći načina da izbjegnu pravila igre. Prema njima, ono što će moći u uvjetima od 15 posto ne bi mogle u uvjetima od 21 posto – složit ćete se prilično prozirno. Ima li se u vidu da je SAD u prošlosti vodio izrazito protekcionističku politiku dok nije postao vodeća ekonomska sila u svijetu, jasno je da nema govora kako je postignuti sporazum u interesu manje razvijenih zemalja.

Njemački ministar financija Olaf Scholz i francuski ministar financija Bruno Le Maire jasno su i nedvosmisleno rekli kako podržavaju prijedlog SAD-a da najniža stopa poreza na dobit iznosi 21 posto. Uostalom, sve su razvijene zemlje podržale prijedlog američkog predsjednika Joea Bidena. Tako se stječe dojam kako su manje razvijene zemlje zapravo bedaste kad nisu s oduševljenjem prihvatile prijedlog američkog predsjednika. Potrebno je uočiti kako nitko ne govori kako je to izravna intervencija u gospodarski, pa prema tome i svaki drugi suverenitet samostalnih država. Kad je riječ o razvijenim zemljama, sve je moguće i sve je razumno. Drugim riječima, precizno rečeno, uvođenje najniže stope poreza na dohodak onemogućuje u manje razvijenim zemljama dinamiziranje gospodarskog rasta i razvoja.

Foto: Wochit/AFP

To je dio priče. Dakle, manje razvijene zemlje, ne prihvaćajući sporazum, kažu kako se žele razvijati, a razvijene zemlje, prihvaćajući sporazum, kažu kako je potrebno zadržati distancu između razvijenih i nerazvijenih.

Idu svojim putem

Kina i Indija i dalje će voditi svoju politiku. Njih nije moguće tek tako “uvjeriti” kako je u njihovu interesu određivanje najniže porezne stope poreza na dobit. Uostalom, samo da podsjetim, gospodarstvo je složen mehanizam u kojem su mnoge stvari manje vidljive nego što se to misli. Treba li uopće reći kako MMF, veliki zagovornik liberalizma i globalizacije, smatra postignuti sporazum razumnim korakom.

Hrvatska, kao uostalom i sve manje razvijene zemlje, mora odlučno poraditi u sklopu EU-a na novom pristupu i redefiniranju mastriških kriterija koji očito više “ne piju vodu”.

Foto; Getty Images/Wotchit

Podsjetimo, prvi kriterij, inflacija, boljka nacionalne države, riješena je globalizacijom. Prisutni helikopterski novac valja identificirati kao nestandardni slučaj. Otvaranje domaćeg tržišta, uspostavom jedinstvenog tržišta, omogućilo je neograničenu ponudu gotovo svih dobara i gotovo svih usluga po stabilnim, gledano kratkoročno, i opadajućim cijenama, gledano dugoročno. Općenito, seljenje gospodarskih aktivnosti u zemlje u kojima su mnogo niže nadnice nego u domicilnim zemljama, rezultiralo je povećanjem profitne stope, usprkos nižim maloprodajnim cijenama. Tako uz rastuću ulogu istraživanja i razvoja u multinacionalnim tvrtkama, koja povećavaju učinkovitost po jedinici outputa, imamo nezaštićeni i znatno niže plaćeni rad koji bitno ne zaostaje glede produktivnosti jer je upravljanje i organizacija proizvodnje na istoj ili gotovo istoj razini kao u razvijenim zemljama.

Ovom svakako valja pridodati kako se inflacija troškova, koja postoji u Hrvatskoj, rješava na način da “odumire” domaće gospodarstvo u korist inozemnog, učinak inozemne supstitucije domaće ponude.

Nije slučajno što neke zemlje kretanje svoje gospodarske aktivnosti mjere brojem zaposlenih. Ovo je prihvatljivo tim više ako se ima u vidu da razvoj tehnike i tehnologije supstituira rad u korist kapitala pa rast gospodarstva sam po sebi nije dostatan da bi se povećala zaposlenost. Navedeno valja odrediti kao dokaz kako ocjenu o dinamici gospodarstva valja “vezati” s kretanjem broja zaposlenih.

Prema tome, ako govorimo o inflaciji u otvorenoj zemlji, ponajprije govorimo o strukturnoj, odnosno troškovnoj inflaciji. Navedeno obrazlaže zašto se ekonomska politika “seli” od potražne na stranu ponude. I to tim više što je odnosna zemlja manje razvijena.

Kamatne stope kao kriterij dobro su odabrane, međutim, njihov dopušteni raspon nije realan. Prisutan helikopterski novac nije realno određenje kamatnih stopa, što pokazuju prisutne negativne kamatne stope. Imamo li u vidu da razlike između kamatnih stopa razvijenih i nerazvijenih članica mogu iznositi samo dva postotna poena, znači da je dopustiva diferencija rizika od svega dva posto. To nije održivo – nema smisla. Naime, zemlje s višom kamatnom stopom imaju veću entropiju svoga sustava. Ta entropija mjerena od kreditora mnogo je viša nego što to sugeriraju mastriški kriteriji. Upravo putem raspona kamatnih stopa identificiramo neizvjesnosti i rizike kojima su kreditori izloženi u svojim kreditnim aktivnostima. Kako bismo se uvjerili da je tomu tako, dovoljno je identificirati kreditne rejtinge zemalja članica EU-a.

Pitanje duga

Kao što je poznato, osporavam kriterije proračunskog deficita i javnog duga. Pitanje zašto proračunski deficit može iznositi do 3 posto kao i visina javnog duga do 60 posto BDP-a, nije zadovoljavajuće objašnjeno. Međutim, čak da su navedeni kriteriji za veličinu proračunskog deficita i javnog duga rezultat pomne analize analitičara, obračun nije primjeren tržišnoj, već nacionalnoj državi. To je značajna razlika u odnosu na intenciju mastriških kriterija.

Postoje značajna odstupanja, kao što sam pokazao u većem broju radova, glede proračunskog deficita prema evidenciji postojeće statistike u odnosu na pristup koji sugerira podjele poreza po kriteriju vremena. Zemlje koje bilježe deficit robne razmjene ostvaruju na temelju deficita veće, dok zemlje koje ostvaruju suficit robne razmjene ostvaruju manje porezne prihode neizravnih poreza. Prihodi od izravnih poreza suprotnog su predznaka u slučaju suficita robne razmjene s inozemstvom jer se izravni porezi ne odbijaju na granici. Prihvaćanjem podjele poreza po kriteriju vremena, umjesto dosadašnje mikroekonomske interpretacije o učincima poreznog sustava i porezne politike, koje su manjkave, moramo, stoga, makroekonomski analizirati učinke poreznih sustava i poreznih politika pojedine zemlje članice eurozone i EU-a, što bi dalo precizniju dijagnozu i prognozu svake od njih. Osim toga, valja podsjetiti da članice ne poštuju pravila mastriških kriterija tijekom koronakrize, što nije bio slučaj u vrijeme prethodne krize, kada je ogromnu socijalnu cijenu platila Grčka.

Velika ograničenja

Kritičari koji smatraju da se projekt euro može nazvati političkim mogu to potkrijepiti činjenicom da se u mastriškim kriterijima nije našlo mjesta za pitanje koliko može odstupati saldo na računu platne bilance, odnosno, kolike su dopustive razine neto inozemnog duga. Nije to mali i nebitan propust. Platna bilanca nam daje temeljnu i najbolju sliku o stanju bilo kojeg gospodarstva. Štoviše, platna bilanca nam kazuje koje i kakve su se ekonomske politike provodile u prošlosti i koja su ograničenja u budućnosti. Činjenica je da jedan broj manje razvijenih zemalja ima kroničan deficit na računu platne bilance i visok neto inozemni dug. Da bi se navedeni manjak uklonio, predlagao sam i predlažem dva dodatna kriterija: saldo tekućeg računa platne bilance može biti do 3 posto lošiji od salda na tekućem računa triju najotvorenijih zemalja ili saldo tekućeg računa platne bilance može biti do 3 posto lošiji od konsolidiranog salda na razini eurozone i neto inozemni dug može iznositi najviše 50 posto BDP-a.

Foto: Pixabay

Može se reći da se konkurentnost, realnost odnosa gospodarstva i tečaja, zrcali u saldu tekućeg računa platne bilance. Upravo nam saldo na tekućem računu platne bilance kazuje uvozi li odnosna zemlja ili izvozi štednju i poreze (sic!). Izvoznice štednje redovito su razvijene zemlje ili one koje su dinamizirale svoj razvoj putem izvozne orijentacije, recimo Kina. Saldo koji može biti lošiji do 3 posto od tri najotvorenija gospodarstva vrlo je rigorozan kriterij. Stoga bi u prijelaznom razdoblju bilo bolje kao polazište uzeti konsolidirani saldo platne bilance eurozone prema kojem bi se prilagođavale zemlje koje imaju znatne deficite na računu platne bilance u odnosu na BDP. Nadalje, zemlje koje bilježe suficit taj bi suficit trebale investirati u gospodarstva onih zemalja koje bilježe deficit na računu platne bilance.

Rigorozan zahtjev

Jednako je tako značajan i rigorozan zahtjev po kojem neto inozemni dug može iznositi 50 posto BDP-a. Valja uočiti da se zalažem da kriterij bude neto inozemni dug jer neke zemlje, što treba pozdraviti, koriste svoj bonitet kako bi na temelju njega razvile svoju financijsku industriju, recimo Luksemburg, dok druge putem financijske poluge dinamiziraju investicije, odnosno gospodarski rast. Jednom rukom uzima, a drugom daje kredit (ili investira) kako bi odnosna zemlja poboljšala svoj položaj u globaliziranom svijetu.

Zemlje eurozone, formirajući zajednički okvir putem eura, morat će najveću pozornost posvetiti povećanju konkurentnosti gospodarstava zemalja članica, što znači da se “konstrukcija” ostalih raspoloživih instrumenata ekonomske politike mora podrediti tom cilju. U tom je smislu potrebno dopuniti kriterije glede visine proračunskog deficita, kao i visine javnog duga. Predlažem uvođenje dodatnih kriterija u smjeru preciziranja mastriških kriterija: marginalnu poreznu presiju uskladiti s dohotkom po glavi stanovnika tako da zemlje s manjim dohotkom po glavi stanovnika imaju manji udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a; dakle rastom dohotka po glavi stanovnika udio države u finalnoj raspodjeli bi se progresivno povećavao, te dogovoriti najveću moguću razinu neizravnih poreznih prihoda u ukupnim poreznim prihodima pojedine članice eurozone, tako da zemlje s manjim dohotkom po glavi stanovnika imaju veći udio neizravnih poreza u odnosu na izravne, čime bi manje razvijene zemlje postale konkurentnije u izvozu (učinak neizravne devalvacije).

Učinkovita terapija

Prvi dodatni kriterij predstavlja “doprinos” manje razvijenih zemalja zajedničkoj ekonomskoj politici, predstavlja svojevoljno ograničenje, temeljeno na objektivnom kriteriju – dohotku po glavi stanovnika. Tako bi udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a bio razmjeran gospodarskim mogućnostima odnosne zemlje – poreznom kapacitetu. Kao pomoć razvijenih članica eurozone mogla bi se odrediti dodatna sredstva u slučajevima kada razina opće i zajedničke potrošnje članice padne ispod prethodno dogovorenih standarda. Manje razvijene zemlje morale bi inzistirati na određivanju minimalnih standarda opće i zajedničke potrošnje.

Drugi kriterij predstavlja “doprinos” razvijenih zemalja da se odreknu povećanja konkurentnosti svojih gospodarstava putem povećanja poreznih stopa PDV-a. Podsjećam da su razvijene zemlje tijekom prošle krize, osim Velike Britanije koja je nakon kratkog vremena povukla svoju nerazboritu odluku kojom je povećala stopu PDV-a, povećale neizravne poreze, s jedne strane, i, s druge strane, tako prikupljena sredstva usmjerila u dinamiziranje potrošnje (anticiklična mjera).

Hrvatska, zbog niske razine dohotka po glavi stanovnika, ima ograničene mogućnosti u vođenju autonomne ekonomske politike. To ne znači da nema nikakvih mogućnosti, nego da je pri donošenju mjera potrebno kompleksno sagledati njihov cost–benefit učinak. Zato se tvrdoglavo zalažem da se kontinuirano izučava stanje gospodarstva (vrijedi za društvo u cjelini) kako bi se na temelju ispravne dijagnoze odredila najučinkovitija terapija.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.