7Dnevno

‘Nosio sam Đurekovićev lijes i spalio jugoslavensku zastavu. Nobilo, imaš li nešto protiv toga?’

Autor: I. Delić / 7Dnevno / 17. travnja 2015.

Petar Penava je za šestosatnog svjedočenja neprestano upirao prstom u Perkovića i Mustača koje drži odgovornima za smrt Stjepana Đurekovića. Oni su bili su namršetni, spuštena pogleda i puni neizvjesnosti. Obruč oko njih sve više se steže. Svima je već jasno da im u Njemačkoj ne gine doživotna robija, te da im ovo nije hrvatsko pravosuđe u kojemu je moguće svakojako muljanje

Iako ga je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo pokušao prikazivati kao nevjerodostojnog i proturječnog svjedoka, Petar Penava se svojim svjedočenjem pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu, pokazao vjerodostojan svjedok. Pokazao je da svojim iskazima Njemcima može pomoći u rasvjetljavanju ne samo Đurekovićeva ubojstva, već i drugih nerazjašnjeih ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj i diljem Europe od 1970. – 1989. godine.

Penava je za šestosatnog svjedočenja neprestano upirao prstom u Perkovića i Mustača koje drži odgovornima za smrt Stjepana Đurekovića. I agenti smrti, kako je nedavno njemački Bild nazvao udbine šefove, nisu se ovaj put smješkali. Bili su namršetni, spuštena pogleda i puni neizvjesnosti, s tek pokojom grimasom čuđenja na Penavino svjedočenje. Obruč oko njih sve više se steže. Svima je već polako jasno da Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj ne gine doživotna robija, te da im ovo nije hrvatsko pravosuđe u kojemu je moguće svakojako muljanje.

Penava je u svojim iskazima prokazao i bliskog Perkovićevog suradnika, Tomislava Mičića. Posebno se koncentrirao na pitanja koja mu je na temu Đurekovićeve likvidacije postavljao sudac Dauster, kao i njemački državni odvjetnik.

Emigrirao iz Jugoslavije zbog političkih razloga

„Znate li vi časni sude, tko je nosio lijes pokojnog Đurekovića? To je bila moja malenkost, a moj prijatelj Luka Kraljević, koji je danas slijep zbog zločinačke Udbe, nosio je sveti križ. To ste se mogli uvjeriti u filmu koji je nedavno prikazan ‘Mord in Titos Namen’. U travnju 1983. upoznao sam Đurekovića i njegovog sina Damira u Stuttgartu, preko dr. Dugeča i Branka Radišića, hrvatskog slikara, gdje smo svi bili u društvu, te pričali o situaciji u domovini. Tada se Đureković požalio da mu je život u opasnosti. Da ga prati i traži Udba. Tada sam se ponudio da ću mu pomoći u prodaji knjiga. Sastao sam se još nekoliko puta s njim. To su bili dirljivi susreti. On je za mene bio gospodin i uzorni i čestiti Hrvat. Za ubojstvo sam saznao u Italiji kada sam bio na godišnjem odmoru s prijateljima. Tada je moj prijatelj Niko Kovačić telefonski razgovarao s Jakšom Kušanom, urednikom ‘Nove Hrvatske’ koji je potvrdio da je Đureković umoren i da ne zna što je s Damirom. Zadnjeg dana kolovoza vratio sam se s odmora da bi ispratili i odali počast Đurekoviću. Kasnije smo doznali da je sam CK KPJ čestitao Perkoviću za dobro obavljeni posao likvidacije i da su mu javno zapljeskali. Moj prijatelj Franjo Marić odmah je optužio Pratesa. Hrvoje Jelić mi je tada to isto rekao, da je Prates sigurno umješan u ubojstvo Stjepana Đurekovića.

U listopadu 1969. emigrirao sam iz Jugoslavije zbog političkih razloga. Po dolasku sam se priključio dr. Branku Jeliću i postao član HNO-a, te ostao cijelo vrijeme aktivan. Sudjelovao sam u radu HNO-a do smrti dr. Jelića, a i kasnije kad ga je vodio njegov brat dr. Ivan Jelić koji je došao iz Argentine sa svojom obitelji. Doktor B. Jelić mi je pomogao da dobijem politički azil. Nakon dolaska hrvatskih proljećara 70-ih godina, Brune Bušića, Zlatka Markusa, Franje Mikulića, Damira Petrića, Mladena Schwarza, priključio sam se Bruni Bušiću. Rodom sam iz njegova susjedstava tj. Posušja koje je u blizini Vinjana Donjih. Pokojni Bušić me izabrao za suradnika, a za mene je to bila velika čast. On nam je dao zadatak da organiziramo štrajk glađu za hrvatske političke zatvorenike koji su se nalazili u jugoslavenskim zatvorima. Štrajk glađu se dogodio u srpnju 1975. u strogom centru Stuttgarta, točnije na Schlossplatzu. U toj akciji priključili su nam se pok. Nediljko Vegar i Ilija Papac koji došao iz Australije. Njemačka policija nas je dan i noć pazila od stalnih provokacija jugoslavenskih građana. Nakon toga, naravno da sam uvijek bio spreman i aktivan u širenju hrvatske državotvorne ideje kroz razna politička djelovanja, od dijeljenja promičbenih materijala do slanja letaka u državu koju sam smatrao tamnicom hrvatskog naroda.

Kada je švedska televizija snimala film ‘Hrvati, teroristi ili borci za slobodu’ u Njemačkoj 1977., mi smo dobrovoljno statirali u tom dokumentarnom filmu kako bi Hrvatima u domovini dali poruku da bi se trebalo boriti protiv komunističke Jugoslavije, te smo odaslali jasnu poruku zapadnim političarima da ne podržavaju zločinački režim. Godinu dana potom utemeljili smo ‘Hrvatski list’, koji je izlazio mjesečno u Mainzu, a prodavali smo ga po cijelom svijetu gdje su Hrvati živjeli. Bio sam glavni povjerenik i dopisnik, te distributer za Europu.

Zločinačka tajna služba Jugoslavije je 16. listopada 1978. umorila Brunu Bušića. Iz ogorčenja smo utemeljili Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čijem je čelu bio Nikola Štedul. Poznato je kako je Vinko Sindičić izvršio atentat na njega, naravno u organizaciji Josipa Perkovića i Zdravka Mustača”, govorio je dalje Penava.

Predsjedavajućeg, suca Daustera zanimalo je kako je Penava njemačkom ministru policije zaprijetio slanjem bombe.

Bomba za Titovu knjigu

“U kolovozu 1981. u Stanbergu pokraj Münchena tiskala se knjiga u tiskari Roll-Schulza o ‘Titovim memoarima’ Vladimira Dedijera. Prates mi je zapovjedio da u ime HRB-a javim njemačkoj agenciji DPA o podmetanju eksploziva. Tada mi je rekao sve o detaljima eksploziva, što su bile udarne vijesti u svim njemačkim novinama i u tom kontekstu mi je izričito naglasio da ćemo izvršiti atentat na ministra policije Njemačke, ako još ijedan hrvatski politički emigrant bude ubijen na tlu Njemačke. Nakon tri dana sam bio uhićen i helikopterom prebačen u LKM, a poslije ispitivanja sam prebačen u Stadelheim. U istražnom zatvoru sam proveo 16 mjeseci. Na sudu nisam htio otkriti identitet Pratesa, da bi ga, naravno, zaštitio. Sud me je oslobodio da nisam podmetnuo eksploziv, ali su me osudili na dvije godine zatvora za prijetnju atentata na ministra policije Njemačke.

Za vrijeme mojih uzničkih dana u Stadelheimu mnogi hrvatski disidenti su me podržavali i vjerovali u moju nevinost. Mogu spomenuti Mira Barišića, Zvonka Bušića, Antu Ljubasa, mnoge državotvorne Hrvate iz Australije i Amerike – Rudolfa Arapovića, Nijaza Batlka koji je u Domovinskom ratu dobio čin generala i još mnoge Hrvate koje ne bih sada spominjao. Poslije izlaska iz zatvora 1982., nastavio sam dalje politički djelovati, a u veljači 1983. sastao sam se ponovo s Pratesom u Münchenu. S njim je u društvu bila meni nepoznata osoba, koja se predstavila kao domovinska veza. Ta osoba se nalazila lijevo od mene, sada sam siguran da je to bio Josip Perković. Čvrsto vjerujem da su mi to oni osobno podmetnuli, kako bi me kompromitirali kao terorista.

Perković me došao likvidirati u Stuttgart

Nakon toga sam 21.ožujka1983. u Njemačkoj, dolazeći taksijem kasno doma s jednog političkog sastanka, primjetio pred stanom dvojicu ljudi u automobilu, čiji sam bio objekt pozornosti. Prepoznao sam Perkovića i Rupčića iz Pforzeima kod Stuttgarta. U Rupčićevoj gostionici je često viđan Josip Perković, koji je tamo odsjedao sa svojim ljudima. Negdje 1985. do mene je došao Ivica Jovanović i molio me pomoć za sređivanje političkog azila. Odveo sam ga Pratesu. Izdao mu je potvrdu i iskaznicu HNO-a. Nakon toga, Prates je tvrdio da je pobjegao zbog kriminala, a Jovanović mi je demantirao i rekao da je nevin optužen u Rijeci i da je radi toga pobjegao. Tada sam shvatio da Prates laže i da je Udbin čovjek.

Pred Božić 1989., na sveopći poziv doktora Tuđmana, vratio sam se u Hrvatsku da bi se priključio u stvaranju demokratske države. Počeo sam raditi za Hrvatsku vojsku u logistici, a Hrvatska je još bila u sastavu SFRJ-a. U logistici sam raznosio oružje i odore na bojišnicu i pratio neprijateljske aktivnosti. U SIS-u sam radio do 1994. godine. Tomislav Mičić je također radio za SIS. Došao je 1989. u Hrvatsku. Radio je direktno za Perkovića i bio čovjek od njegova povjerenja.

Godine 1993. imao sam razgovor s novinarom Robertom Frankom iz riječkoga Novog lista, glede suđenja Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića, pa sam izjavio da sam siguran da je Josip Perković duboko umiješan u ubojstva hrvatskih političkih emigranata kao i ubojstvo Stjepana Đurekovića. Nakon tog su mi prišla dvojica nepoznatih ljudi u Zagrebu, ali srećom sam bio u svom društvu. Kada su vidjeli da nisam sam, naglo su se povukli i pobjegli. Shvatio sam Perkovićevu i Mustačevu poruku.

Godine 1998. navratio sam u Zagreb, te susreo bivšeg radnika SIS-a Tomislava Mičića u jednoj kavani u Vlaškoj ulici, gdje se odjednom pojavio i Perković. Znao sam odmah da taj susret nije bio slučajan, nego namješten. Mičić je tražio od mene da javno u tisku kompromitiram Božu Vukušića i Vicu Vukojevića, nudeći mi posao u Hrvatskoj. Ja sam to odbio, obrazlažući da se ne može ljude napadati ako nema čvrstih dokaza. Godine 2007., za vrijeme suđenja Pratesu u Münchenu, Mičić je tražio od mene u Stuttgartu pokvarene usluge – da lažno svjedočim protiv Bože Vukušića i Vice Vukojevića u korist Pratesa i Perkovića. S Mičićem nisam htio više imati posla. Prijavio sam ga njemačkoj policiji za suradnju s Pratesovim ljudima, odnosno da je Nobilo surađivao preko Mičića s Pratesovim odvjetnicima. Poslije mog svjedočenja u procesu protiv Pratesa, dobio sam brojne prijetnje od T. Mičića i Perkovića i njihovih ljudi. Nisam se usudio ići u Hrvatsku, jer su mi prijatelji javili da će me likvidirati.

Polovicom rujna 2011. objavljen je intervju sa mnom u jednom dnevnom listu, gdje sam žestoko napao bivšu Udbu i njihove vođe. A to se odnosilo na Perkovića i Mustača. Nakon toga intervjua, Perković i Mustač su me optužili preko Jutarnjeg lista da sam zapalio vojarnu u Kninu. Angažirali su državnog odvjetnika Mladena Bajića i lažne svjedoke, odnosno bivše agente Udbe u Stuttgartu, Matu Mišića i Antu Prljevića, koji su me lažno optužili u tom istom konzulatu, te su preko hrvatskog konzulata u Njemačkoj izdali potjernicu. Tražili su me u stanu, a kada me nisu pronašli, bespravno su preko njemačkog državnog odvjetnika zatražili pravnu pomoć da me saslušaju. Morao sam angažirati svog odvjetnika Stefana Ufera koji je odgovorio na sve njihove laži. Nakon toga odustali su od političkog progona.

Godine 2014.bio sam u Hrvatskoj, te sam angažirao odvjetnika Vinka Ljubičića u Splitu da preuzme dokumentaciju o mom slučaju. Na to su mu rekli da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu pod pritiskom Mladena Bajića i Josipa Perkovića, kako bi me zatvorili. Međutim oni su uvidjeli da nema nikakvih dokaza o mojoj krivnji. Čak su me optuživali da sam poslao paket bombu veleposlanstvu u Berlinu za vrijeme posjeta tadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Nobilova pitanja

Te iste godine, u ljetu, istekla mi je hrvatska putovnica pa sam morao otići u hrvatski Generalni konzulat Münchenu i napraviti novu. Ispunio sam formulare i predao popratne dokumente. Čekao sam dva mjeseca, ali nisam dobio putovnicu, nego poziv na informativni razgovor glede moje putovnice. Dočekao me konzul Ante Bagarić i uveo u svoju radnu sobu, gdje je bila još jedna nepoznata osoba, kratko ošišana. Bilo mi je sve jasno zašto je tamo. Nagovarao me da dam lažnu izjavu na Županijskom sudu u Zagrebu, u korist Josipa Perkovića i Krunoslava Pratesa, te da povučem sve što sam svjedočio u procesu protiv Pratesa. Naravno da sam to odbio i rekao sam mu da je to kažnjivo djelo. I da je na pogrešnu osobu naišao. Poslije sam saznao da je to sve dirigirano iz Ureda predsjednika Josipovića, kao i njegovog savjetnika Aleksandra Perkovića. Konzul Bagarić mi je priznao da mu je ŽDO zapovjedio da to učini. Izjavio je da me je tražio u stanu, a ja sam mu na to rekao da se ponaša kao u vrijeme Jugoslavije”, bio je jasan Penava, iako mu nije bilo lako prisjetiti se baš svih pojedinosti i datuma, što je protivnička strana iskoristila i nazvala – proturječjem.

Ipak, na kraju se pokazalo da sudac Manfred Dauster još želi čuti Petra Penavu, jer se između redaka vidjelo da Penava puno toga zna, kao i za neke druge slučajeve, primjerice, ubojstvo Nikole Miličevića Bebana, oca petero djece, koji je svirepo likvidiran pod okriljem noći 1980. godine u Frankfurtu.

Perkovićev odvjetnik Nobilo na kraju je pokušao izrešetati Penavu vrlo prozirnim pitanjima poput: “Zašto je prijetio njemačkom ministru Baumu slanjem bombe?” Penava mu je odgovorio kako ga je na to nagovorio Udbin špijun Krunoslav Prates, po Perkovićevoj direktivi. Nobilo je potom upitao Penavu: “Zbog čega je kasnije bio u zatvoru u Stuttgartu?” A on je uzvratio: “Zbog paljenja jugoslavenskih zastava.”

Nobilo je nastavio s pitanjem: “Zašto ste onda prijetili i američkom konzulatu zbog izručenja Andrije Artukovića Jugoslaviji?” Penava je odgovorio da nije prijetio Amerikancima, dok je Nobilo uzvratio kako je ponosan što je bio u to vrijeme jugoslavenski državni tužitelj.

Penava mu nije ostao dužan, te je kao iz topa odgovorio: “I ja sam ponosan što sam zapalio zastave te iste Jugoslavije!”

Kostić i Domačinović: ‘Pravda će ipak stići Udbine ubojice’

Na povijesnom suđenju udbašima Perkoviću i Mustaču nazočni su brojni bivši emigranti, hrvatski iseljenici i mladi koje zanima povijest vlastitog naroda. Među njima su Mladen Kostić i Stjepan Domačinović. Kostić je uz Miju Marića, donedavnog predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa, bio jedan od prvih iseljenika koji se založio kod njemačkih medija i vlasti, za pokretanje procesa protiv udbaških zločinaca.

“Hrvatska je propustila obaviti lustraciju kada je za to bilo vrijeme, pa vjerujem da je ovo suđenje početak hrvatske lustracije. Svi vjerujemo kako je ovo suđenje uvod i u druge slučajeve ubojstava nedužnih hrvatskih emigranata, a njih je na njemačkom teritoriju bilo 39”, rekao nam je Kostić. On se nedavno, zbog svojeg zauzimanja za udbine žrtve, našao u nemilosti tih istih udbaša, koji su mu “nasapunali dasku” i režirali izbacivanje iz Hrvatskog svjetskog kongresa. Međutim, Mladen hrabro kroči dalje svojim putem u promicanju demokratskih procesa i civilne kuraže u čemu ima i potporu brojnih hrvatskih iseljenika. Nedavno ga je prof. Zvonimir Šeparović izabrao za člana Hrvatskog etičkog sudišta, pa će kroz tu instituciju moći nastaviti svoje političko djelovanje i zauzimanje za pravednije hrvatsko društvo.

Stjepan Domačinović, predsjednik Časnog suda Kordinacije HDZ-a Baden Würtemberga nazočio je suđenju udbaškim glavešinama:

“Pravda će, vjerujem, na kraju pobijediti. U Njemačkoj je bilo jako puno hrvatskih žrtava i svi mi očekujemo da se sva ta zlodjela procesuiraju,” kazao je sve poznatiji hrvatski političar, koji je bio zadovoljan njemačkim djeliteljem pravde Manfredom Dausterom i njemačkim državnim odvjetnikom koji, vidljivo je, ništa ne prepuštaju u procesu rasvjetljavanja ubojstva Stjepana Đurekovića. I Domačinović vjeruje u hrvatsku lustraciju, bez obzira što će ona doći sa zakašnjenjem.

“Nadamo se da će doći do novih izbora i da će pobijediti HDZ i da ćemo odmah početi s lustracijom. Pozitivno sam iznenađen cijelim tijekom suđenja, a posebno kada je njemački sudac nekoliko puta vrlo upečatljivo zaustavio Perkovićeva odvjetnika Antu Nobila, davši mu jasno do znanja tko je gazda u sudnici i gdje se odvija suđenje – u Njemačkoj. Izdržati ovako dugo suđenje od 7 sati, hvale je vrijedno djelo gospodina Penave”, dodao je Domačinović.

Autor:I. Delić / 7Dnevno / 17. travnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.