NJEMAČKA ULOGA U TROVANJU NAVALJNOG: Berlin je išao na provjereni ‘recept’ s novičokom ili je namjerno želio izazvati kaos

Autor: Zoran Meter

Čim se prije nekoliko tjedana pojavila vijest o mogućem trovanju ruskog oporbenog aktivista Alekseja Navaljnog u bespućima ruskog Sibira, započela je nova (geo)politička saga u režiji Zapada i Rusije, kakvih smo se u prošlosti već dovoljno nagledali.

Međutim, nakon prošlotjedne vijesti njemačke savezne vlade o tome da su kemičari Bundeswehra u tijelu Navaljnog (koji je u međuvremenu iz Rusije zrakoplovom prebačen na daljnje liječenje u berlinsku bolnicu Cherite) pronašli supstancije koje pripadaju grupi nervnog otrova poznatog kao novičok, iznenađenju nije bilo kraja. Ali ne zbog vijesti kao takve, nego zbog nevjerojatnog izostanka mašte njemačkog državnog vrha.

Naime, ovaj je slučaj kao prepisan iz britanske (geo)političke sage iz 2018. s bivšim ruskim špijunom Sergejem Skripaljom i njegovom kćeri Julijom u glavnim ulogama, koji su na tlu Velike Britanije navodno također bili otrovani famoznim novičokom.

Pet točaka

I scenarij je više-manje isti i puno toga govori:

Tzv. novičok, opasni nervni bojni otrov koji inače ubija na tisuće ljudi koji su mu izloženih pri vrlo niskim koncentracijama (uostalom, u svrhu nanošenja masovnih gubitaka neprijateljskoj strani u ratnim uvjetima taj je kemijski otrov i stvoren, kao, naravno, i svi drugi) iz nekoga je razloga postao vrlo “neučinkovit” jer su i otac i kći Skripalj nekim čudom ostali živi i zdravi i nakon završetka afere s promijenjenim su identitetima napustili Veliku Britaniju (prema pojedinim, neprovjerenim informacijama, sada žive mirno u Novom Zelandu, gdje im je zabranjeno javno istupanje zbog vlastite sigurnosti).

I Aleksej Navaljni je nekim čudom preživio novičok i u berlinskoj je klinici u induciranoj komi, navodno izvan životne opasnosti, kako je bio i u Rusiji, zbog čega je, uostalom, i dobio odobrenje za dug put zrakoplovom iz sibirskog Omska do Berlina).

Identična predstava za medije i javnost, s ciljem snažnog psihološkog efekta prigodom prijema u bolnice i Skripalja i Navaljnog: zaštitna, gotovo svemirska odijela medicinskih i kemijskih stručnjaka oko nosila sa zaštitnom plastičnom ili staklenom kupolom iznad tijela otrovanih, kako se moguća “kontaminacija” s njih ne bi širila na ljude i prostore kroz koje prolaze.

Unaprijed je i od politike (poluslužbeno i naizgled oprezno) i od medija (koji su pod nadzorom te iste politike – potpuno otvoreno) determiniran krivac za trovanje – ruska država, makar službena istraga nije ni počela, a kamoli da je proveden sudski postupak s jasno predočenim dokazima, nakon čega je tek moguće donijeti sudski pravorijek i uprijeti prstom u krivca. Štoviše, u aferi Skripalj sudski proces, usprkos golemoj medijskoj pozornosti, iz nekog razloga nikada nije ni pokrenut, ali su zato London i Washington vrlo brzo uveli proturuske sankcije, kojima se kasnije u nekoj mjeri priključio i EU protjerivanjem određenog broja ruskih diplomatskih službenika iz pojedinih članica Unije.

I Skripalj i Navaljni su marginalne osobe na ruskoj društvenoj i političkoj sceni. Skripalj je odavno “iscijeđeni”, bivši nižerangirani ruski obavještajac kojega su svojedobno vrbovale britanske obavještajne službe, zbog čega je u Rusiji osuđen na zatvorsku kaznu zbog KD špijunaže, da bi, kasnije, u rusko-britanskoj špijunskoj razmjeni bio pušten i otišao živjeti u Ujedinjeno Kraljevstvo. S druge strane, Navaljni nije čak ni klasični političar, kako ga često pogrešno prikazuju u ovdašnjim medijima – on je aktivist i bloger, izrazito oporbenih stavova u odnosu na Putinovu vladu.

Geopolitičke okolnosti

Imao sam “čast” slušati Navaljnog i s priličnom sigurnošću mogu reći kako bi svaka vlada željela imati takvog glavnog oporbenjaka: osim dobro uvježbanih parola – tipa borbe protiv korupcije, nepotizma i svega sličnog i negativnog što tišti rusko društvo, ali i cijeli svijet, Navaljni nije u stanju u dvije suvisle složene rečenice jasno iznijeti ni vlastiti stav o bilo kojem ključnom političkom pitanju u zemlji i svijetu.

Slična je priča iz veljače 2015., na vrhuncu vojnih sukoba u Ukrajini, kada je u Moskvi pištoljem likvidiran Boris Nemcov – ruski oporbeni političar, čiji je rejting u javnosti u vrijeme prije ubojstva bio ispod 5%, s nikakvim, a kamoli važnijim utjecajem na ruske političke prilike. Naravno, i tada je diljem svijeta “krivac” bio odmah prepoznat – Putin i njegov represivni aparat, koji nema pametnijega posla nego likvidacijom za sebe potpuno bezopasnih političkih ili aktivističkih figura otežavati posao i sebi i ruskoj vanjskoj politici – u nikada složenijim globalnim geopolitičkim okolnostima.

Dakle, začuđuje što je Njemačka u ovaj sukob s Rusijom (a riječ je upravo o tome – o otvaranju političkog sukoba čije posljedice još ne znamo) išla baš s novičokom jer je itekako mogla biti svjesna kako će kod mnogih običnih ljudi (ne vladajućih političara i mainstream medija koji odmah nekritički prihvaćaju sve što im vlada servira), i doma i u svijetu time stvoriti osjećaj podsmijeha i nepovjerenja. Ili je Berlin išao na već provjereni i sigurni “recept” s novičokom ili je, možda, namjerno i njime želio izazvati svojevrsni kaos i podsmijeh, kako bi i sam obezvrijedio teze o ruskom državnom trovanju Navaljnog u slučaju da ipak neke puno snažnije silnice od Berlina sada traže pokretanje nove afere u korist svojih, a protiv njemačkih interesa.

Jer samo politički slijepac ili intelektualno i mentalno ograničena osoba nije u stanju razaznati i razdijeliti zrno od kukolja kada je riječ o “slučaju Navaljni”. Pa da ništa drugo ne znaš i da ne raspolažeš baš nikakvim informacijama, uopće ne bi bilo teško shvatiti kako bi Moskva, da je stvarno imala namjeru ubiti Navaljnoga, to bez problema i učinila i da je u tome nitko ne bi spriječio.

Ili, recimo to ovako, da je Putin stvarno trovao Navaljnog sveprisutnim novičokom, bi li Navaljnom bilo moguće napustiti ruski teritorij, uza svu medicinsku i organizacijsku pomoć ruskih zdravstvenih i drugih institucija, i otići na pretrage za utvrđivanje uzroka njegova iznenadnog oboljenja u zrakoplovu nad Sibirom – baš u jednu članicu EU-a i NATO-saveza – Njemačku? Više od ovoga nije potrebno analizirati jer se odgovor sam po sebi nameće. Jedino bi bilo drukčije da u Kremlju stoluju sami glupani koji ama baš ništa ne znaju i ne razumiju pa im se, eto, potkrala amaterska greška, što, naravno, nije slučaj.

Geopolitički genij

A ono što bi itekako mogao biti slučaj jest Putinova sumanuta potreba za vječnim dokazivanjem svoje volje za suradnju i normalizaciju odnosa sa Zapadom. On je i ovaj put, vjerojatno uvjeren kako ruska država nije trovala Navaljnog (u protivnom taj zemlju sigurno ne bi napustio), dopustio njegov odlazak u Berlin, želeći time Zapadu iznova potvrditi svoju otvorenost i želju za poboljšanjem međusobnih odnosa.

Ali ako je to tako, je li moguće da Putin, kao provjereni geopolitički genij, što mu priznaju i njegovi najveći suparnici na zapadu, još nije spoznao kako njegove protivnike na tom istom zapadu ni najmanje ne zanimaju takve njegove želje (da to oni sami hoće, normalizacija tih odnosa već bi se dogodila), već isključivo Putinov odlazak s vlasti milom ili silom i povratak Rusije u “krilo” Zapada (čitaj SAD-a), bez bilo kakve važnije uloge te zemlje u budućem novom svijetu, koji SAD upravo stvara pred našim očima?

Evo zašto je Putin u ovom slučaju mogao ispasti naivan:
1. Reakcija Joea Bidena protiv Trumpa zbog “slučaja Navaljni”;
2. Moguće opasno zaoštravanje njemačko-ruskih odnosa s implikacijama na dovršetak ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2.

Prvo, Joe Biden, drugi je dan nakon njemačke objave o trovanju Navaljnog optužio svoga protukandidata na američkim izborima Donalda Trumpa kako na to nije reagirao priopćenjem. Biden, naime, smatra, kako “metoda napada (na Navaljnog) ne ostavlja sumnju u to na kome je odgovornost – na ruskoj državi”.

Trump se, rekao je dalje Biden, “odbija suprotstavljati Vladimiru Putinu”. “On još nije osudio napad na Navaljnog. Njegova šutnja znači sudioništvo”, rekao je i dodao kako će, u slučaju njegove (Bidenove) pobjede na izborima, on “surađivati sa saveznicima i partnerima”, kako bi rusku stranu “priveli odgovornosti”. Bidenove javno izrečene optužbe protiv Rusije, a da službena istraga o slučaju Navaljni još nije ni pokrenuta, osim što govore o tome kako je ruski element (i osobno Vladimir Putin) i dalje najsnažnija poluga Demokratske stranke i svih onih koji iza nje stoje na širokom protutrampovskom frontu (od tzv. američke duboke države do medijske mašinerije, kao i njihovih ekspozitura na europskom tlu) za “discipliniranje” Donalda Trumpa vrlo su opasne za EU. Njima Biden pred Bruxelles i ključne metropole EU-a ultimativno daje do znanja: riješit ćete se neugodnog Trumpa i surađivati sa SAD-om na stari (pred-trampovski) način samo u slučaju da kao zajedničkog neprijatelja definirate Rusiju!

Ozbiljan izazov

Pritom je Navaljni samo još jedno sredstvo za skoro uvođenje novih američkih sankcija protiv Rusije, koje će EU morati slijediti. Ozbiljan je to izazov za vanjsku politiku EU-a i njezinih ključnih članica koje, nedvojbeno, navijaju za Trumpov poraz na izborima, ali je isto tako činjenica da cilj EU-a nije daljnje pogoršavanje odnosa s Rusijom. Razlog je logičan – riječ je o velikom istočnom susjedu koji ima itekako jak utjecaj na ukupnu europsku stabilnost i sigurnost, a osim toga, i svojevrstan je most između Europe i Azije, tj. Dalekog istoka.

REUTERS/Carlos Barria

Dakle, Bruxelles, Berlin i Pariz morat će birati između manjeg od dva zla – Trumpa i Bidena. Ovaj prvi već odavno svojom vanjskom politikom jasno daje do znanja kako EU-u neće dopustiti bilo kakvo vanjskopolitičko, sigurnosno pa čak ni energetsko soliranje (što je za Europu krajnje ponižavajuće), dok Biden, zapravo, čini to isto – ali vrlo suptilno, pod plaštem navodne suradnje – nastojeći vezati EU uz SAD kroz definiranje zajedničkog “za život opasnog neprijatelja”, Rusije, a što ne znači ništa drugo nego nastavak novog hladnog rata pokrenutog još u doba Obamine administracije otvaranjem ukrajinske krize 2014. godine i sukoba s Rusijom, naravno, na europskom terenu i s europskim žrtvama.

Odlučujuća borba

I drugo, “slučaj Navaljni” u njemačkim je vodećim medijima, odmah drugo jutro, nakon objave Angele Merkel o njegovu trovanju, izazvao gotovo identične reakcije, a redom su ih karakterizirale želje za snažnim i brzim kažnjavanjem Rusije. Mnogi su se od njih na svojim naslovnicama pitali nije li konačno došlo vrijeme za odustajanje od Sjevernog toka 2 i sl. Medijima su se u tim zahtjevima odmah priključili i pojedini tamošnji političari pa je sve skupa vrlo brzo poprimilo razmjere prave proturuske histerije.

Brzina i organiziranost ovakvih reakcija teško može biti slučajna i jasno je da iza nje vrlo vjerojatno stoje snažne i nevidljive silnice, i da je zapravo riječ o izvrsno organiziranoj operaciji obavještajnog karaktera. I to je ono što Rusiju, naviklu proteklih nekoliko godina na uvođenje različitih sankcija “kozmetičkog” karaktera (za razliku od onih strogih, iz 2014. zbog ukrajinskog sukoba), sada mora zabrinjavati. Jer spomenuti plinovod u kozmetiku sigurno ne spada.

Međutim, budućnost Sjevernog toka 2, koji su njemačka vlada i kancelarka Angela Merkel doslovno do jučer snažno branili kao ključni, strateški njemački energetski projekt koji po svaku cijenu mora biti dovršen, sada bi možda mogla doći i u pitanje. Ali ne radi se tu nikako o samom plinovodu kao primarnom cilju napada jer Amerikanci, koji se njemu inače oštro i kategorički protive (kako republikanci, tako i demokrati), kada vuku poteze, onda to rade planski i sistematski. U ovom slučaju, “operacijom Navaljni” pokrenuto je, zapravo, za SAD nešto puno važnije: odlučujuća borba između njemačkih poslovnih i društvenih elita, koja već dugo traje, od kojih su jedni nacionalno orijentirani (Washingtonu potpuno neprihvatljivi), a drugi su njezin proamerički dio (u nju bi primarno spadao i ponajveći dio njemačke vojske – snažno vezane uz SAD kroz zajedničke NATO-strukture).

Iako još ništa nije gotovo i teško je bilo što prognozirati, posljednje izjave kancelarke Angele Merkel i dalje idu u smjeru zaštite Sjevernog toka, tj. njegova razdvajanja od tužne sudbine Alekseja Navaljnog, koji postaje “žrtveno janje” ili “mučenik”, u grubim geopolitičkim igrama svjetskih moćnika i mutikaša – kojima, osim vlastitih interesa, ionako ništa drugo nije sveto.

Zlo oko nas

A koliko im je stalo do istine i pravde, možda najbolje svjedoči i podsjećanje na nešto što se nije dogodilo tako davno (listopad 2018.) – kada su saudijski specijalci i obavještajci, u saudijskom generalnom konzulatu u Istanbulu zvjerski likvidirali saudijskog novinara-disidenta, oštrog kritičara kraljevske vlade u Rijadu – Kashoggija (inače i američkog državljanina, koji je do ubojstva i živio u SAD-u), raskomadali ga i otopili u kiselini, zbog čega je vjerojatno završio u kanalizacijskom sustavu najvećega turskog grada.

Usprkos nedvojbenim dokazima, uključujući i one koje su dostavila turska istražna tijela, da je ovo ubojstvo pomno isplanirano i da tragovi vode u sam državni vrh u Rijadu, na kraju je saudijsko pravosuđe za taj zločin kaznilo samo pojedine nižerangirane službenike i same egzekutore, dok ni Saudijska Arabija ni njezino političko vodstvo za taj čin nisu snosili bilo kakve posljedice ili međunarodne sankcije (ili barem one – koje jednostrano uvode ključne države Zapada). Ali svijet u kojemu živimo je takav. Njemu se valja prilagoditi, ali to nikako ne znači i šutjeti na zlo oko nas jer time postajemo i sudionici tog istog zla. Ili, da se izrazim Bidenovom riječju izrečenoj Trumpu u njegovu (Bidenovu) “zanosu” za “utvrđivanjem” pravde i istine oko Navaljnog – postajemo “sudionici” zla.

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.