fbpx
Foto: Guliver Image / Daniel A. Anderson

NI PUTIN IH OVAKO NE PLAŠI! Amerikancima se strah uvukao u kosti pred golemom vojnom moći Kine: ‘Peking nastoji preoblikovati međunarodni poredak’

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news

Američko-kinesko globalno suparništvo sve se više, osim u gospodarskoj sferi, ogleda i u onoj vojnoj, gdje je Peking posljednjih desetljeća ostvario golem – po mnoge neočekivan iskorak. Slično kako je to bilo i po pitanju ekonomije i životnog standarda kineskih građana – čiji je rast šokirao svijet, a to čini još uvijek.

Naime, dovoljno se prisjetiti ne tako davnih vremena iz kraja 80-ih i početka 90-tih godina prošlog stoljeća, dakle prije nekih 30-ak godina, kako su avenijama i ulicama najvećih kineskih gradova kao prijevozno sredstvo dominirali bicikli, a automobili su bili gotovo nepoznata ili barem egzotična pojava.

Jednako dramatično bilo je i po pitanju razvoja kineske željeznice. U tom istom, gore spomenutom vrlo kratkom – gotovo neznatnom povijesnom razdoblju, vlakovi su prošli nevjerojatnu pretvorbu: od onih koje su vukle lokomotive na ugljen tj. vodenu paru (kakvi su povezivali najveće gradove Peking i Šangaj), preko dizel-električnih lokomotiva, pa sve do najsuvremenijih vlakova današnjice u čijoj proizvodnoj tehnologiji Kina već duže vrijeme prednjači na globalnoj razini, pozicioniravši se ispred Japana i Francuske – donedavnih glavnih (i jedinih) globalnih velesila upravo u tom tehnološkom sektoru. Pri tom je Kina uspjela najsuvremenijom željezničkom mrežom povezati gotovo sve kutove svoje zemlje, tako da je ona, osim što je najmodernija, danas i najduža prometna mreža te vrste u svijetu – s tisućama i tisućama kilometara pruga.


Kineska vojna moć nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Koliko je taj dramatični razvojni ciklus, bez povijesnog presedana, bio brz, svjedoči i činjenica da još uvijek ima vozača lokomotiva na najsuvremenijim kineskim vlakovima koji su svoje karijere počeli s krcanjem ugljena u parne kotlove, i koji su u vrlo kratko vrijeme morali polagati i dobivati nove i nove dozvole za upravljanje sve suvremenijim vlakovima.

Naravno da se takav gospodarski i visokotehnološki razvoj morao odraziti i na razvoj kineske vojske u svim njenim segmentima. Jer vojske svih zemalja svijeta su one koje prve dobivaju pristup tehnološkim inovacijama i prilagođavaju ih svojim potrebama. Sigurnost je ipak najvažnija. Bez nje nema niti gospodarskog, a time ni ukupnog društvenog razvoja i napretka.

Ovaj poduži uvod uvertira je u nedavni zanimljivi tekst francuskog AP, koji se bavi upravo temom brzog razvoja kineske vojne moći koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa tako (i u prvom redu) ni Sjedinjene Države kao još uvijek globalnu supersilu broj jedan.

Golemi vojni proračuni i drugdje diljem Indo-pacifika

U tekstu se navodi kako je, u desetljeću vladavine sadašnjeg kineskog čelnika Xi Jinpinga Kina izgradila najveću mornaricu na svijetu, modernizirala najveću svjetsku stalnu vojsku i nagomilala nuklearni i raketni arsenal koji može uznemiriti svakog protivnika. Sada, kada kineski susjedi žure održati korak, slijedeći petogodišnji mandat sadašnjeg kineskog čelnika vjerojatno će biti praćen ubrzanom utrkom u naoružanju u Azijsko-pacifičkoj regiji.

Ovdje bih dodao kako Kina ima veliki broj taktičkih nuklearnih raketa ali i onih hiperzvučnih – srednjeg dometa, dovoljnih da ozbiljno ugrozi američku mornaričku i zračnu silu koncentriranu u toj regiji i tamošnjim bazama – prije svega one u Guamu.

Dalje se navodi kako je u toj čitavoj regiji vrtoglavo porasla prodaja naoružanja.




Londonski Međunarodni institut za strateške studije (IISS) piše kako je ukupna obrambena potrošnja azijsko-pacifičkih zemalja samo prošle godine premašila 1 trilijun dolara, i da su Kina, Filipini i Vijetnam gotovo udvostručili potrošnju u posljednjem desetljeću. Pri tom za njima ne zaostaju ni Južna Koreja, Indija i Pakistan, a čak je i Japan dostigao rekordne obrambene proračune. Time se Tokio približava završetku svoje dugogodišnje isključivo obrambene politike (od vremena završetka Drugog svjetskog rata u kojem je bio na poraženoj strani sila osovine), navodeći kao razlog sve opasnije sigurnosno okruženje.

Novi savez AUKUS

Tu je, naravno, i Australija i novi savez AUKUS kojeg čine ta zemlja, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.

U tekstu se navodi da su kineske obrambene reforme počele i prije dolaska na vlast Xi Jinpinga 2013. g. i da su zapravo startale još 90-ih godina prošlog stoljeća, navodno zbog šokiranosti tadašnjeg kineskog državnog vodstva uspjehom Sjedinjenih Država tijekom Zaljevskog rata i Treće krize u Tajvanskom tjesnacu.




Spominje se i porinuće prvog kineskog nosača zrakoplova Liaoning, kao i proizvodnja kineskog višenamjenskog lovca J-15.

Čuveni Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira – SIPRI navodi kako se vojni proračun Pekinga povećavao 27 godina za redom i da danas Kina ima dva operativna nosača zrakoplova, stotine balističkih projektila dugog i srednjeg dometa, tisuće ratnih zrakoplova i mornaricu koja nadmašuje čak i SAD u pogledu površinskih i podmorskih platformi.

U međuvremenu, kineski nuklearni arsenal eksponencijalno raste. Prema Bulletin of the Atomic Scientists, Kina raspolaže s oko 350 nuklearnih bojevih glava, dvostruko više nego tijekom Hladnog rata. Američki obavještajci predviđaju da bi se do 2027. ove zalihe mogle ponovno udvostručiti na 700. Na sjeverozapadu zemlje grade se novi podzemni silosi za nuklearne projektile.

Može li se zaustaviti Kinu?

Washington bezuvjetno opisuje razmjere moći i ambicija Pekinga, pridajući im negativnu “destabilizirajuću” konotaciju.

“Kina je jedini konkurent sposoban kombinirati svoju ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć kako bi trajno doveo u pitanje stabilni i otvoreni međunarodni sustav”, objavio je Pentagon u svom prošlogodišnjem izvješću. “Peking nastoji preoblikovati međunarodni poredak kako bi bolje odgovarao njegovom autoritarnom sustavu i nacionalnim interesima.”

Najnovija američka Nacionalna sigurnosna strategija, objavljena prije 10-ak dana, i definitivno pozicionira Kinu kao najvećeg dugoročnog američkog suparnika koji je sposoban promijeniti postojeći međunarodni poredak, dok Rusija to već aktivno čini i zato se stavlja u kontekst “neposredne opasnosti” po SAD.

Postavio bih ključno pitanje: je li više uopće moguće obuzdati razvoj kineske vojne i gospodarske moći od strane SAD-a i njegovih saveznika? Odmah bih i odgovorio: teško! Za tako nešto trebalo bi, zapravo, ne usporiti već zaustaviti kinesku ekonomiju, zemlju u potpunosti ekonomski izolirati od svijeta, a pri tom očuvati i vlastitu gospodarsku stabilnost (koja je na Zapadu ionako ozbiljno narušena) s obzirom na duboke trgovinske i druge veze između Kine i Zapada (EU-i je prošle godine Kina bila najveći trgovinski partner (više od 800 mlrd. dolara), veći i od SAD-a koji je, tradicionalno, uvijek bio na prvom mjestu).

Kinesko gospodarstvo je trenutačno usporeno i rast mu iznosi nešto više od 3 posto (prije toga sve ispod 7 posto bilo je gotovo nezamislivo), ali i tih 3 posto je ogromno ne samo u uvjetima strogih protu-pandemijskih mjera kojih se Peking i dalje pridržava makar snažno negativno utječu na ekonomiju zemlje, kao i globalne krize u kojoj se čitav Zapad susreće s rekordnom inflacijom a sve više i recesijom – već i s obzirom na količinu proizvoda i prometa na kojoj bi Kini mogli zavidjeti i oni koji imaju rast BDP-a i veći od 10 posto (a takvih nema niti blizu) a čiji je količinski protok roba neusporedivo manji od kineskog pa ti postoci u stvarnosti malo toga znače u realnoj usporedbi.

Osim toga, naglo kidanje trgovinskih veza s Pekingom lančano utječe i na tržišta zapadnih zemalja, prije svega SAD-a, na čijim policama su već desetljećima prevladavali kineski proizvodi a da stvarne zamjene za mnoge od njih još nema niti je tako nešto u planu. A kad ih i ima, redovito su skuplji! Oni kineski proizvodi koji su pod američkim sankcijama pa ih mijenjaju domaće ili druge uvozne alternative, u SAD-u samo dodatno generiraju rast cijena tj. inflaciju – koje su ionako podivljale zbog sve veće energetske krize.

Pokušaji „miniranja“ kineskog rasta čipovima

Pokušaji postizanja dugoročnih štetnih učinaka po kinesko gospodarstvo nedavnim odlukama Washingtona da zabrani izvoz čipova u Kinu je, smatraju mnogi ekonomski analitičari – više potez očajnika ili pokušaj jačanja samopouzdanja – nego što će dovesti do ozbiljnih posljedica po Kinu. Jer ona je i sama jedan od najvećih svjetskih proizvođača čipova ali je stvar u tome da ih treba u golemim količinama pa ih mora i uvoziti, većim dijelom iz Tajvana i Južne Koreje. Dakle, stvar nije u tome da Kina ne vlada tehnologijama (ona je već sada vodeća globalna visokotehnološka sila i to je jedan od glavnih razloga američkog straha i upravo pokrenutog hladnog rata protiv Pekinga – jer dominacija u visokoj tehnologiji osigurava globalno vodstvo), već u golemoj potražnji, a to je – priznat ćete, ipak nešto posve drugo i svakako nadoknadivo. Barem kada je Kina u pitanju.

Da će se kineski snažni razvoj nastaviti svjedoče i zbivanja na 20. kongresu kineske KP koji je upravo u tijeku i gdje je, povijesnim – trećim po redu izborom za njenog čelnika sadašnjeg predsjednika Xi Jinpinga – potvrđen kontinuitet dosadašnje nacionalne razvojne strategije čiji je on autor – svojevrsnog „socijalizma s kineskim licem“. U ožujku iduće godine očekuje se da će Xi Jinping premoćno osigurati i novi predsjednički mandat na čelu zemlje. U to više nitko nje sumnja niti u svijetu.

Nove globalne geopolitičke platforme pod kineskim vodstvom

Pri tom taj azijski i svjetski div razvija i „svoje“ političke platforme – poput BRICS-a i Šangajske organizacije (SCO), u kojima vodi glavnu riječ i koje, i prema mnogim američkim a da ne govorimo i drugim analitičarima, već sad ukazuju na pad Zapada kao jedinog i dominantnog „igrača“ na globalnoj razini – tj. gubitak američkog monopolističkog položaja. Taj će se pad, ako se uskoro bilo što dramatično ne promjeni, samo još brže nastaviti, a prije svega ga akcelerira ruska vojna intervencija u Ukrajini kojom je Rusija de facto, kao jedina zemlja svijeta, u doslovnom smislu te riječi zaratila s čitavim Zapadom – protiv njegove hegemonije. Tu činjenicu sada koriste mnoge druge zemlje i vide je kao šansu za svoj samostalniji razvoj – izvan nametnutih pravila Zapada koja smatraju po sebe ograničavajućim.

Dakle, osim Kine i Rusije, kao dvaju predvodnika borbe za multipolarni svijet (vodi je svaka na svoj način ali međusobno itekako koordinirano, a to će samo još više jačati), tu je još i niz drugih brzorastućih i velikih država (Indija, Turska, Brazil, arapski svijet, Iran) koje svoju šansu vide upravo u nastalim turbulentnim vremenima i procesima bez presedana – koji pred našim očima radikalno i do neprepoznatljivosti mijenjaju geopolitičku sliku svijeta i međunarodne odnose kao njezin produkt.

Autor:Zoran Meter/Geopolitika.news
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.