PAUL MORIGI

NAKON TRUMPA ŽELE NIZ MALIH RATOVA: Američki političari misle da će bez njihovih stalnih vojnih intervencija svijet potonuti u 3. svjetski rat

Autor: Mario Stefanov

Računajući da će američki predsjednik Donald Trump izgubiti predstojeće predsjedničke izbore, ujedinjena fronta demokrata i dijela republikanaca već iscrtava obrise posttrampovske Amerike i njezine politike.

Sve što se posljednjih godina i mjeseci zbiva na američkoj političkoj sceni, uključujući i krvave i razarajuće rasne nemire, nije ništa drugo do veliki obračun predsjednika Trumpa i te bipartijske političke sile koja desetljećima kroz državnu administraciju upravlja Amerikom i njezinom unutarnjom i vanjskom politikom.

Nazivaju ih neokonzervativcima ili skraćeno neoconsima iako s konzervativizmom nemaju gotovo nikakvih dodirnih točaka, već je riječ o liberalima i aktivnim promotorima neoliberalne političke agende. Stoga i novu vanjsku politiku posttrampovske Amerike u cijelosti kreiraju upravo neoconsi kao moćna neformalna skupina i središte bipartijskog okupljanja. Njihovi istaknuti lideri već pišu projekcije nove uloge SAD-a u svijetu nakon izbornog poraza Donalda Trumpa, kojemu se nadaju.

Tako se na političku scenu u velikom stilu vraća i Robert Kagan, idejni predvodnik i ikona američkih neokonzervativaca. Kako se bliže američki predsjednički izbori, njegovi javni istupi i intervjui sve su učestaliji, a kroz medijski prostor recikliraju se njegovi raniji članci i analiziraju objavljene knjige. Ponovno postaje aktualan njegov opsežni autorski članak iz 2017. za Foreign Policy pod naslovom “Backing Into World War III” u kojem Kagan definira bitne odrednice američke politike u razdoblju nakon Trumpove administracije za koje se nada da nastupa.

Po njegovu viđenju, Donald Trump je “najuspješniji demagog i šarlatan u povijesti američke politike” koji je potpuno devastirao američku ulogu u svijetu i njezin utjecaj te time ugrozio svjetski mirovni poredak koji bez američkog vodstva klizi u 3. svjetski rat. U tekstu Kagan, koji za sebe kaže da je “liberalni intervencionist”, potpuno nedvojbeno definira politiku američkog intervencionizma u državama diljem svijeta, tobože zbog očuvanja vrijednosti liberalne demokracije i liberalnog svjetskog poretka, a zapravo agresivnog promicanja američkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Po njemu je Donald Trump za vrijeme svoga predsjednikovanja gurnuo SAD u izolaciju i ugrozio ne samo američke interese nego i cijeli globalni mirovni poredak zasnovan na američkoj zaštiti liberalne demokracije.

Podržavanje diktatura

Koliko je ta teza licemjerna i do krajnje granice nategnuta, govori činjenica da, ako im je zaista toliko stalo do liberalne demokracije u svijetu, za početak bi se promotori takve američke politike mogli prije svih obračunati sa svojim prijateljima iz moćnog i okrutnog saudijskog režima kao tipičnoga primjera diktature. No oni uistinu vjeruju u dobre i loše diktatore i čak pokušavaju definirati i politički opravdati razlikovanje između autoritativnih sustava koji se ne mogu popraviti, pa ih stoga treba rušiti, i autoritativne vlasti koja je nastala u nominalno demokratskom sustavu i koja će s vremenom otići s vlasti pa će se sustav oporaviti i stoga ga ne treba rušiti.

Takvu ludost demantira već i primjer saudijskih prijatelja i saveznika, kod kojih sustav i autoritativne vođe čine jedinstvo i ništa se neće promijeniti zamijeni li netko drugi iz vladajuće dinastije sadašnjeg kralja ili morbidnog princa koji stvarno vlada Saudijskom Arabijom i koji u svom konzulatu u Istanbulu komada tijelo ubijenoga oporbenog protivnika. Ruši se samo ono što ne odgovara američkim interesima, a oni diktatori koji trenutno odgovaraju mogu slobodno biti i ljudožderi. To je istinski sadržaj licemjernog američkog liberalnog i demokratskog intervencionizma, koji u različitim administracijama i pod republikanskim i pod demokratskim predsjednicima u djelo provode neoconsi. Oni su se posljednjih desetljeća čvrsto ukorijenili u američkoj administraciji, ali im administracija predsjednika Trumpa predstavlja najveću prepreku koja im se ikada našla na putu. Nesmetano su djelovali i širili svoj utjecaj u administracijama svih predsjednika nakon Ronalda Reagana, sve do Trumpova predsjednikovanja.

Unutarnje pobune

Predsjednik Donald Trump od samog stupanja na dužnost prepreka je njihovoj svemoći u američkoj politici i uporno ga ruše na sve načine, pa i organiziranjem i podržavanjem unutarnjih pobuna u stilu revolucija tzv. arapskog proljeća. Iako su u velikoj mjeri uspjeli ovladati njegovim vanjskopolitičkim opcijama, predsjednik koji odbija slati američke vojnike u geopolitički i ekonomski upitne ratove po svijetu ipak i dalje predstavlja ozbiljnu prijetnju.

Njegov izborni poraz i slabi predsjednik kakav bi bio Joe Biden označio bi renesansu neoconsa i njihova pogleda na svijet i afirmiranje nove američke vanjske politike. Nju najbolje, bez suvišnih ograda, opisuje upravo Robert Kagan, osnivač famoznog PNAC-a (Projekt za novo američko stoljeće), koji je postavio ideološku podlogu za američke bliskoistočne ratove, među kojima i invaziju na Irak 2003. i rušenje nepoželjnih vlasti u državama diljem svijeta.

Kagan je istinski ideolog neoconsa – neformalnog dugogodišnjeg političkog pokreta s ogromnom formalnom moći kroz utjecaj u američkoj državnoj administraciji. Kaganov tekst za Foreign Policy, čiji se odlomci posljednjih mjeseci pronose kroz medijski prostor, zapravo je proklamacija nove američke vanjske politike ako udružene snage demokrata i dijela republikanaca uspiju poraziti Donalda Trumpa kao abnormalnu pojavu u kontinuitetu američke vanjske politike. Kagan posebnu pozornost daje povratku američke politike na europsku scenu i jačanju američkog utjecaja na europske poslove.

Europu Kagan i njegovi ideološki sljedbenici vide kao nestabilan geopolitički prostor koji je sve do američkog dolaska i uplitanja bio u neprestanim ratovima u koje će ponovno potonuti ako izostane američki utjecaj. U eseju “Backing Into World War III” s podnaslovom “Amerika mora suzbiti rastuće i samouvjerene sile, Rusiju i Kinu, prije nego što bude prekasno”, Robert Kagan navodi:

“U svijetu su danas prisutna dva ključna trenda. Prvi je rastuća ambicija i sve veća aktivnost dviju velikih revizionističkih sila, Rusije i Kine. Drugi trend je slabljenje samopouzdanja, smanjenje mogućnosti i slabljenje volje demokratskog svijeta, a posebice SAD-a da se prvom trendu suprotstave pa ne mogu zadržati dominantni položaj u međunarodnom sustavu koji im je pripadao od 1945. Ova dva trenda odvijaju se usporedno i nedostatak volje i sposobnosti SAD-a i njezinih saveznika da održavaju postojeći svjetski poredak isprepliće se s rastućom željom i sposobnošću revizionističkih sila da promijene taj poredak. Slijedom toga doći ćemo do točke u kojoj će se postojeći poredak urušiti i svijet će uroniti u brutalnu anarhiju, što se dogodilo tri puta u posljednja dva stoljeća. Posljedice takvog kaosa, s obzirom na broj žrtava i izgubljene materijalne vrijednosti, uništene slobode i nade, bit će epskih razmjera”.

Unipolarni svijet

Po Kaganu, “autokracije Kina i Rusija SAD vide kao glavnu prepreku svojim ambicijama i zato nastoje oslabiti međunarodni sigurnosni sustav koji ih sprečava da postignu svoje ciljeve”.

Dalje obrazlaže: “Donedavno su se Kina i Rusija suočavale sa značajnim, gotovo nepremostivim preprekama za postizanje svojih ciljeva. Glavna je prepreka bila snaga i unutarnja stabilnost samog međunarodnog poretka i njegova glavnog zaštitnika i sponzora. Sustav političkih i vojnih saveza predvođenih SAD-om, posebno u dvjema kritičnim regijama, Europi i istočnoj Aziji, mogao se suprotstaviti Kini i Rusiji s pozicija sile – kako je to jednom izrekao nekadašnji američki državni tajnik Dean Acheson. Stoga su bili prisiljeni izuzetno pažljivo projicirati svoje geopolitičke ciljeve, a nakon završetka hladnog rata morali su odustati od svih ozbiljnijih pokušaja narušavanja međunarodnog sustava… Snažan međunarodni položaj SAD-a i njegovih saveznika desetljećima je onemogućavao revizionističke sile da ih otvoreno izazovu. Sve dok je SAD smatran pouzdanim saveznikom, kineski i ruski čelnici imali su ozbiljnu bojazan da će njihove agresivne akcije naići na otpor, što bi moglo dovesti do pada njihova režima. Politolog William Wohlforth jednom je to opisao kao svojevrsnu stabilnost unipolarnog svijeta: nezadovoljne regionalne sile pokušavaju osporiti status quo, a njihovi zabrinuti susjedi kao reakciju na to pozivaju daleku američku supersilu da suzbije te ambicije. I takav je sustav funkcionirao. SAD je intervenirao, dok su se Rusija i Kina najčešće povlačile”.

No posljednjih godina, prema Robertu Kaganu, došlo je do preokreta. U svom eseju tvrdi: “Demokratski poredak oslabio i napuknuo u svojim temeljima. Teška ekonomska situacija, oživljavanje nacionalizma i tribalizma, slaba i nesigurna politička vodstva, neodgovorne političke stranke – sve je to zajedno stvorilo krizu povjerenja ne samo u demokraciju nego i u cijeli projekt liberalnog poretka… Zadnjih desetak godina vidimo kako u svijetu raste nacionalizam i tribalizam, kako odbacivanje drugih i drugačijih raste u svim društvima, kako slabi povjerenje u vlast i vjera u kapitalistički sustav i demokraciju. Vidimo stvari koje su upravo suprotne kraju povijesti Francisa Fukuyame. Povijest se vraća i osvećuje, a s njom i najmračnije strane ljudske duše, poput težnji za snažnim vođom koji može čvrsto voditi u vremenima opće zbrke”.

Kaos i sukobi

Kagan potom postavlja ključna pitanja svoje političke vizije američke uloge u svijetu kada kazuje: “Sada se postavlja pitanje želi li SAD i dalje održavati poredak koji je stvorio, a koji je ovisan o američkoj moći. Jesu li Amerikanci spremni preuzeti rizik i jesu li svjesni postojanja rizika kada se postojeći poredak može srušiti stvarajući kaos i sukobe”. U nastavku daje i odgovor: “Upravo u tom teškom razdoblju Amerikanci pokazuju svoju nespremnost braniti svjetski poredak koji su stvorili nakon 2. svjetskog rata. Donald Trump nije jedina velika politička figura koja je u proteklom razdoblju pozivala na uže definiranje američkih interesa, kao i na ublažavanje tereta globalnog vodstva SAD-a. Činio je i to predsjednik Obama, pa čak i predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton koja se uvijek pozivala na američku izuzetnost, no na kraju je držala potrebnim dovesti u sumnju svoju podršku transpacifičkom partnerstvu… Krhkost demokratskog svijeta i napuštanje globalnih odgovornosti SAD-a već su doveli do porasta agresivnog revizionizma u taboru nezadovoljnih sila. To pak dodatno slabi povjerenje i spremnost demokratskog svijeta da se odupre”. Kagan potom definira gdje se nalazi izlaz iz takve situacije, a to je prema njegovu viđenju dakako – povratak američke politike na pozicije odlučnog čuvara postojećeg mirovnog poretka, ako je potrebno, i uz uporabu “tvrde moći”, uključujući i vojnu silu.

Izričito navodi: “Povijest uči da je izlazak iz tako začaranog kruga izuzetno težak ako SAD odlučno ne promijeni svoju trenutnu vanjsku politiku”. To je, podrazumijeva se, nemoguće dok je Donald Trump američki predsjednik, stoga je njegov odlazak s političke scene preduvjet svega za što se zalaže Robert Kagan i moćni politički krug neoconsa. Po njegovu mišljenju, Amerika mora povratiti svoju snagu na globalnoj razini i aktivno djelovat jer je: “Amerika, kako nakon 2. svjetskog rata, tako i danas, jedina država koja ima mogućnosti jedinstvene geografske prednosti za osiguranje globalne sigurnosti i stabilnosti. Bez SAD-a ne može postojati stabilna ravnoteža snaga u Europi i Aziji. Iako možemo raspravljati o učincima ‘meke moći’ ili tzv. pametne snage, ti su alati uvijek imali samo ograničenu vrijednost kada su bili suočeni s grubom vojnom snagom. Unatoč neodgovornim tvrdnjama o padu moći Amerike, Amerika ima očite i neosporne prednosti u vojnoj sferi. Čak i duboko u pozadini drugih velikih sila SAD sa svojim jakim saveznicima zadržava mogućnosti suzbijanja prijetnji globalnom sigurnosnom sustavu. Ali ako SAD nije voljan održavati ravnotežu moći u udaljenim svjetskim regijama, cijeli će sustav puknuti po šavovima pod pritiskom vojnog rivalstva među regionalnim silama. Stoga SAD mora održavati vojne troškove razmjerno svojim globalnim obvezama i funkcijama”.

Stare zasluge

Kagan zaključuje esej pozivom na povratak američke “meke i tvrde moći” na globalnu razinu i izlazak iz navodne izolacije u koju je SAD gurnula administracija predsjednika Trumpa. Polazeći s pozicija “američke izuzetnosti” Kagan navodi: “Zahvaljujući postignućima uspostavljenog svjetskog poretka pod vodstvom SAD-a, u 70 godina, od završetka 2. svjetskog rata, rivalstva velikih sila bila su obuzdana te su izbjegnuti sukobi. Ali ako Amerikanci unište poredak koji su sami stvorili – ne zato što ga ne mogu održavati, nego jednostavno zato što to ne pokušavaju – to će biti više od sramote. Rezultat bi bila neviđena globalna katastrofa i gubitak života na epskoj razini”.

Temeljne postavke političke snage, čiji je jedan od idejnih predvodnika, izrečene u eseju za Foreign Policy iz 2017. Kagan ponavlja za Der Spiegel tri godine poslije. Još jasnije i sažetije on daje obrise nove američke vanjske politike ako njegovi istomišljenici uspiju protjerati svog ključnog neprijatelja Donalda Trumpa i njegove pristalice iz američkog političkog mainstreama, za što je preduvjet Trumpov izborni poraz.

U intervjuu Kagan izražava sumnju da Europljani mogu preuzeti američku ulogu u očuvanju mirovnog poretka. Na konstataciju novinara da je Europa, odnosno Njemačka, svojevremeno predložila slanje europskih trupa na sjever Sirije, Kagan odgovara: “Koliko god bih volio da su Europljani uključeni, imam veliku sumnju da su oni zaista sposobni zamijeniti Amerikance. Sve počinje s vojnom logistikom i vojnim sposobnostima, ali završava se na temeljnim pitanjima. Jesu li Europljani zaista spremni platiti moralnu cijenu svoga postojanja vojnim intervencionizmom? Jer to znači ubijanje ljudi i žrtve nevinih civila koji umiru jer se u svakom ratu čine pogreške. Nijemci su se nakon 2. svjetskog rata razvili u miroljubiv narod. Mislim da ne žele snositi takav teret”. Drugim riječima, prema Kaganu, bez SAD-a se ne može i samo on može osigurati stabilan međunarodni poredak.

Velika iluzija

Na pitanje je li Trump u pravu kada inzistira na tome da Europljani moraju konačno stati na noge nakon 2. svjetskog rata, odgovara: “Trump govori samo ono što je svaki američki predsjednik rekao od Johna F. Kennedya do danas, a to je da želimo veće preuzimanje tereta od Europe. Ali s druge strane, mislim da Donald Trump griješi i ono u čemu se razlikuje od svih ostalih predsjednika jest to što želi napustiti Europu odmah i na temelju jednostrane američke odluke”. Na konstataciju novinara da zacijelo Trump nije jedini odgovoran za takav razvoj događaja, Kagan kaže: “Dugo smo živjeli u uvjerenju da je liberalna demokracija trajna vrijednost čovječanstva, ali to je iluzija. Liberalna demokracija mora se braniti. SAD je igrao ključnu ulogu u uspostavljanju europskih demokratskih procesa, ali već nekoliko godina povlači se iz te uloge. Još od završetka hladnog rata američka javnost sve se više pita zašto mora imati teret tako velike uloge u svijetu, zašto imamo trupe u Europi? Zašto Europljani ne vode računa o sebi? Nakon rata u Iraku i financijske krize iz 2008. rasprava je dosegnula prijelomnu točku. S Barackom Obamom i Donaldom Trumpom imali smo dva predsjednika koja su smatrala svojom misijom povući Ameriku iz te uloge. Svakako, Trump je najekstremnija verzija toga”.

U nastavku intervjua Kagan ponovno naglašava potrebu američke aktivne političke i vojne prisutnosti u Europi za održavanje mirovnog poretka. Po njegovu mišljenju, bez američke uloge Europa bi ponovno potonula u međusobne obračune. Kagan tvrdi: “Postoje određeni objektivni čimbenici koji stalno na površini održavaju njemačko pitanje. Već možete vidjeti ljubomoru drugih zemalja na njemačku dominaciju nad europskim gospodarstvom i nezadovoljstvo koje ono stvara. Ako iz jednadžbe izvučete američki angažman u Europi, evo što bi se moglo dogoditi – njemački susjedi počet će nervozno gledati na Njemačku i pokrenuti svoje ekonomske politike u cilju oslobađanja od njemačke hegemonije. To će pak stvoriti ogorčenje u Njemačkoj. Uskoro ćete imati njemački odgovor koji kaže – moramo početi gledati svoje interese. Svi ostali brinu se o sebi, a tko se brine o nama?”

Jačanje nacionalizma

Na izrečeno novinar Der Spiegela konstatirao je: “Dakle, prema vašem mišljenju Europljani su vječni tinejdžeri koji će se početi međusobno tući čim Amerika okrene leđa”. Istjeran na otvoreni teren, Kagan ponovno naglašava da nikakav mir u Europi ne može postojati bez utjecaja i intervencije SAD-a rekavši: “Ali ipak mislim da zaista morate biti nepokolebljiv optimist da biste vjerovali da će Europa ostati stabilna i mirna bez podrške SAD-a. Ne možete usporediti EU s kraja 90-ih i današnji EU. Na djelu je odlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a. U istočnim dijelovima Europe nekada demokratske vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke ušle su u različite faze neliberalizma, a Francuska je samo jedan izborni ciklus udaljena od izborne pobjede nacionalista”.

Photo by Justin Sullivan/Getty Images

Robert Kagan savršenom preciznošću, bez ikakvih ograda, iscrtava obrise američke vanjske politike kakva bi se stavila u funkciju ako predsjednik Trump ne uspije osigurati svoje reizbor i pobjedu odnese demokratski kandidat Joe Biden. On će biti savršeni predsjednik za punu afirmaciju političke snage okupljene oko tzv. neokonzervativaca ili neoconsa koji bi potpuno preuzeli sve poluge američke vanjske politike. A kako bi ona izgledala, zorno pokazuju izjave Roberta Kagana, ideologa te moćne američke bipartijske političke sile.

Dok američki predsjednik Trump javno ističe da Amerikanci ne trebaju voditi beskrajne ratove u dalekim zemljama, očito je da se u slučaju njegova izbornog poraza priprema teren za veliki povratak stare američke politike diplomatskih i vojnih intervencija koje su izrodile bliskoistočne direktne i posredne vojne angažmane od Afganistana preko Iraka i Libije do Sirije. Ponovno će na djelu biti paradigma američke izuzetnosti i američke uloge u svijetu kao svjetskog policajca u zaštiti liberalne demokracije.

Autor:Mario Stefanov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.