Wikipedia

MERITOKRACIJA UMJESTO IDEOLOGIJE, RELIGIJE I SVJETONAZORA Je li došlo vrijeme za vladavinu sposobnih?

Autor:

Je li došlo vrijeme za meritokraciju?

U izobilju društvenih poredaka koji nam se nude i koji su po svom konceptu progresivni ili regresivni jedan se uvijek izdvaja kao vječito rješenje u krizi demokracija, totalitarizama ili anarhija. Riječ je o meritokraciji.

Jesu li najsposobniji u ovom sustavu uvijek i najbogatiji?

Meritokracija je oblik obnašanja vlasti unutar društvenog poretka u kojem odabrana vlast (bez obzira o kojem načinu izbora se radi) poslove u javnim službama i administraciji dodjeljuje na temelju zasluga čime vlastitim primjerom stvara i određeni trend u privatnom poslovanju. Nužno ju je razlikovati od tehnokracije, poglavito iz razloga što se tehnokrati često baziraju isključivo na kutu gledišta vlastite struke (bez aspekta ekonomije, politike, kulture i humanizma) i podložni su lobiranjima interesnih skupina. Meritokrati tako ne spadaju pod domenu lobija, nepotizma, klijentelizma, uhljebizma ili pak stranačkih vojski već bi moralno i etički trebali biti iznad tih plitkih polarizacija. Zanimljivo je da je sam pojam ‘meritokracija’ mnogima vezan uz antičke civilizacije iako je skovan relativno nedavno, 1958. u satiričkom eseju britanskog politologa i sociologa Michaela Younga, ‘Uspon Meritokracije’, u kojem je Ujedinjeno Kraljevstvo prikazao kao vladavinu inteligencije i zasluge spajajući dva latinska termina – ‘mereo’ (zasluga) i ‘kratos’ (vladavina, moć).

Kultan je citat ‘Svaka selekcija jedne osobe odbijanje je mnogih’. Pozitivniju stranu meritokracije oformila je Hannah Arendt u eseju ‘Edukacijska kriza’ i razmatrala je ovaj način izbora kao idealan za obrazovne sustave. Samu formu izbora patentirao je Konfucije u Kini, a kasnije su njegovu filozofiju razrađivali sljedbenici. Tako je Han Dinastija u drugom stoljeću prije Krista odlučila uvesti ispite za civilne službe prema kojima bi posao dobivali evaluirani časnici. Koncept je daleko kasnije prekopiran u Indiji pod čizmom Commonwealtha (što je zanimljivo s obzirom da je Britanija imala posve suprotan način odabira istovremeno), a kineski princip došao je i do Europe i SAD-a. Australija je pak bila idealan ispitivački poligon za materiju. SAD nikada do kraja nije prihvatio meritokratski sustav odabira jer je zbog uvođenja istog 1881. ubijen američki predsjednik James A. Garfield, i to od strane razočaranog ‘stranačkog vojnika’.

Mogu li i u praksi svi imati jednake mogućnosti?

Usporedbe radi, jedina povijesna vojna sila koja je odabir časnika bazirala na meritokratskoj komponenti bila je Napoleonova, lišena političke, obiteljske i financijske pozadine. Iz tog razloga je po mnogim stručnjacima i ostvario iznadprosječne rezultate. Današnji parcijalni primjeri su grad-država Singapur i Ekvador, odnosno njihovo Ministarstvo rada. Naravno, postoji i povelika oporba oko meritokracije. Jedni podcrtavaju ‘društveni Darvinizam’ kao prilično okrutan normativ u društvenim procesima. Tako se najčešće ističu i priliku dobivaju oni sa snažnije izraženim egom i ambicijom dok oni s objektivno većim zaslugama i mogućnostima bivaju potisnuti u ‘teoriji evolucije’. Isto tako se unatoč izostanku rodbinskih, lobističkih ili inih veza kao otegotne okolnosti u odabiru ne razmatraju socijalna okruženja kandidata s čime se (ne)namjerno potiču društvene nejednakosti. Pojednostavljeno, bez obzira na objektivnost izbora priliku će uvijek prije dočekati kandidati iz razvijenih gradova nego bolje opcije iz ruralnih područja. Dakle, meritokracija ne može biti potpuna sve dok je način selekcije prije evaluacije nepotpun.

Drugi će pak kritiku usmjeriti prema nejasnim atributima same ‘zasluge’, koja ovisno o društvenim normativima i moralnim vertikalama može biti razmatrana na različite načine. Niti je akademska zasluga potpuna, kao ni intelektualni potencijal, politička podobnost, moralno-etička komponenta i sve drugo – za idealni meritokratski odabir nužna je mješavina različitih polja, a kritičari tvrde kako bi tako što mogao odrađivati jedino specificirani softver. Zato je meritokracija bila i ostala teško dostižna utopija. Čak i kada bi sve reference bile objektivno uključene, opet ostaje ključan problem evaluacije teorije i prakse – jasno je da je doktor prava vrhunski stručnjak, no pitanje je bi li bio bolji od iskusnog odvjetnika kao recimo sudac vrhovnog suda. Temelj teorije je ‘jednako polazište za svakog aplikanta’, no stvarnost nas uči da sve ovisi o društveno-odgojnim, a možda čak i genetskim stavkama. Motivacija, ambicija, ovisnost o moći i novcu, svijest, rad na sebi – sve su to polazišne točke koje izrazito ovise o uvjetima odrastanja. Filozofi poput Khena Lamperta smatraju da je meritokracija danas samo izlika za neokapitalističke predatorske ideje prema agresivnom i natjecateljskom stjecanju položaja. Chris Hayes pak nadodaje kako meritokracija služi kao lijepa fasada za nevidljivi prijelaz na plutokraciju, gdje vlast čine oni najbogatiji – koji ‘igrom slučaja’ uvijek za sebe misle i da su najsposobniji.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.