fbpx

Ljevica nakon Syrize: Je li narod sretniji ako pendrek kojim ga tučete zovete ‘narodnim’?

Autor: Marcel Holjevac

Ili, je li socijalistička bijeda manje bolna od kapitalističke? Grčka, koja voli isticati da je kolijevka demokracije, danas je tek leglo kleptokracije. Budimo iskreni, Grčka demokracija ne funkcionira, kao što ne funkcionira obećani socijalizam u Grčkoj. Zavjera liberalnog kapitalizma, velikih sila, masona, koga god? Ili tek balkanski javašluk i džabalebarenje koji su došli na naplatu.

Tsipras je došao niotkud, zasjao na grčkom i europskom političkom nebu poput zvijezde, i ugasio se jednako brzo kako je i zasjao. Istina, ankete pokazuju da i dalje vodi u popularnosti pred Novom demokracijom, strankom umjerene desnice, jednom od starih stranaka koje čine Grčku kleptokraciju, no njegova popularnost je danas na polovici one na kojoj je bila u siječnju, kad je uz velike nade preuzeo vlast. Popularan je i dalje, istina, uglavnom među ženama, jer je mlad i lijep, homoseksualcima, jer je gay friendly (a usto i mlad i lijep), i među pravim vjernicima komunizma koji i dalje vjeruju da će jednog dana svi sve imati i nitko neće morati ništa raditi, kako im je Tsipras i obećao. A i oni u pravilu, kako znamo još od Che Guevare, u pravilu više cijene one koji su mladi i lijepi, pogotovo ako su još i buntnovni i k tome imućni, a ne za one koji imaju štogod pametnog za reći. Zapravo se prosječni birač ljevice ne razlikuje previše od šiparice koja ima svoje idole iz pop boy banda na posterima polijepljenim preko ružičastih zidova svoje sobe. To je zato jer oboje u pravilu žive u snovima, skloni su maštaranju, i zapravo su odvojeni od stvarnosti i procesa koji u njoj važe.

Dok razni radikalni diletanti s radikalne ljevice u Hrvatskoj i EU pokušavaju svoju ignoranciju predstaviti biračima kao recept za rješenje svih problema čovječanstva, onako kao što su nadriliječnici na divljem zapadu prodavali zmijsko ulje koje liječi sve bolesti, pad Syrize popraćen raskolom u stranci i vrlo lako mogućim gubitkom predstojećih izbora samo nešto više od pola godine nakon što su odnijeli pobjedu većinom kakvu nikad nitko u Grčkoj nije dobio, trebaju nam poslužiti kao snažan podsjetnik kamo vode neispunjena obećanja o putu u socijalizam.

Dolazak Syrize na vlast bio je popraćen oduševljenjem ljevice u cijelom svijetu, a svatko tko je kvario entuzijazam postavljajući “glupa” pitanja, primjerice odakle novac za sva ona obećanja i čime će Tsipras natjerati vjerovnike da mu oproste dugove, a ujedno nastave posuđivati mu novac i to bez da ga pitaju kako ga i na što troši, dočekan je hrpom uvreda, uključujući autora ovih redova, koji je vrlo točno predvidio razvoj situacije po dolasku Syrize na vlast. Uključujući i to da mu Nijemci nikad neće oprostiti ni cent duga, jer nemaju nikakvog interesa ni razloga to uraditi, i to da će se Grčka naći u tehničkom bankrotu do sredine godine, i da Tsiprasova vlast neće izdržati ni do polovice mandata, kamoli do njegovog kraja. Tsipras je inspirirao entuzijazam na ljevici, koja se ponadala da je dovoljno samo dovoljno masovno suprotstaviti se mrskom kapitalizmu – ne odričući se pritom, jasno, svojih Iphonea i majica s likom Che Guevare, po cijeni 19.99 eura, proizvedenih za par centi ropskim radom djece u Kini. Na skupu kojim se slavio dolazak Syrize na vlast, Pablo Iglesias, generalni sekretar njihovog španjolskog pandana Podemosa, rekao je kako je “sunce nade zasjalo iznad Grčke”.

A to sunce nade je zašlo još brže nego što je izašlo. Ubrzo nakon zasjedanja na vlast, “Koalicija radikalne ljevice” oformila je vladu u koaliciji s profašistima iz ANEL-a, antiimigracijskom strankom koju je s ljevicom vezala samo ideja da dugove ne treba vraćati, što je kod jednih zapravo posljedica njihovog radikalnog nacionalizma, a kod drugih radikalnog odbacivanja ideje privatnog vlasništva, koja obično na kraju opet završi u radikalnom nacionalizmu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, i jedni i drugi su potpisali potpunu i bezuvjetnu kapitulaciju u Briselu pred vjerovnicima, MMF-om, i eurobirokratima. A kapitulacija je nužno povukla za sobom raspad stranke, i nove izbore. Trenutno zemlju vodi v.d. premijerka.

Syrizin pad u nemilost biračkog tijela je zapravo samo novi nastavak duge serije iznevjerenih obećanja ljevice u Grčkoj, i srušenih nada njihovih birača. 1981., sedam godina nakon pada profašističke vojne diktature, socijalistički Pasok dospio je na vlast na sličan način kao i Tsipras 35 godina kasnije, s nevjerojatnih 48% glasova i pod motom “nacionalna nezavisnost, narodni suverenitet, socijalna emancipacija, demokratski procesi.” Pod vodstvom karizmatičnog Andreasa Papandreoua, Pasok je uspostavio “državu blagostanja” po uzoru na skandinavske zemlje – dižući plaće i prava radnika i sindikata, te stvaranjem snažnih socijalnih sustava poput zdravstvenog. Ali radio je to u zemlji bez skandinavske solidarnosti, u zemlji koja nije poput Švedske gdje nikom ne pada na pamet ne raditi ako ikako može. Koja nema protestantsku radnu etiku, ali ima balkanski prevarantski mentalitet, u kojoj “socijalna pravda” znači tek više mogućnosti za grebanje za nezarađen novac. Sustav socijalnih transfera tako je punio džepove najsposobnijih grebatora, a ne potrebitih. Nakon dva mandata, popularnost Pasoka je pala nakon što su morali uvesti radikalne mjere proračunske štednje, jer novca više nije bilo. Danas, nakon desetljeća u kojima je uglavnom bio na vlasti, Pasok je praktički nepostojeća stranka, niti sjena nekadašnje snage, i u očima brojnih Grka i promatrača izvana jedan od glavnih krivaca za ekonomsku krizu u kojoj se Grčka nalazi, kao i za podivljali klijentelizam i totalnu političku korupciju koja je obilježila Grčku nakon diktature.

Syriza je smijenila Pasok na ljevici, optužujući ga za izdaju ideja socjalizma, da bi se danas suočavala s istim tim optužbama: “izdala je našu stvar”. Drugi pak kažu da je Syriza pala kao žrtva zavjere  “liberalnog kapitalizma”, odnosno snaga koje su izvan njene kontrole. Ali ne radi se o tome da se Tsipras nekom prodao ili da je nekog izdao; radi se jednostavno o tome da mu je vlastiti alkemičarski projekt eksplodirao u lice. Tsipras je, kao i brojni marksisti prije njega, pokušavao pretvoriti blato u zlato, tražeći čarobnu formulu koja će državu od potrošača i tereta na leđima poreznih obveznika pretovriti u vozilo koje će nas sve odvesti u socijalizam i blagostanje. I tu je problem: koliko god vi bili revolucionarno nabrijani, lijevi, kako god vaš program bio napisan i kakvu god podršku naroda imali, “kapitalizam” uvijek nepozvan ulazi u igru. Da biste zadržali kontrolu nad “socijalističkom” državom, morate postati CEO kapitalističke korporacije, i ponašati se u skladu s tim. Morate, kao i svaki kapitalist, štititi financijske interese svoje korporacije svim sredstvima. A onda, tu su i drugi koji imaju jednako legitimne interese. Nijemci, recimo. Trojka. Tko god.

Naime, sposobnost države da radi ono što joj je posao – bila to “socijalistička” država, neoliberalna kapitalistička demokratska država, ili klasična diktatura – ovisi o zdravlju njene ekonomije, jer država iz te ekonomije vuče svoje prihode bilo kroz poreze ili, u socijalizmu, vlasništva nad “sredstvima za proizvodnju”. Drugim riječima, država, kako bi funkcionirala, mora osigurati uvjete kako bi ekonomija funkcionirala, dakle štititi privatno vlasništvo, gomilati kapital, štititi ulaganja. Ukratko, mora štititi kapital. Svoj, privatni, svejedno. Ona mora čuvati poredak. Da bi to mogla, država mora pridržati sebi monopol na legalnu upotrebu nasilja. Syriza je upotrijebila interventnu policiju da razbije prosvjede samo par mjeseci nakon što je preuzela vlast, a to je samo jedan od brojnih primjera da vlast mora čuvati poredak od onih koji ga žele srušiti, čak i kad je na vlast došla s idejom o rušenju postojećeg poretka. Čuveni ruski revolucionarni anarhist iz 19. stoljeća, Bakunjin, jednom je primijetio: “Kad tučete ljude pendrekom, oni nisu puno sretniji ako se taj pendrek zove “narodni pendrek”. Pokazalo se da je bio u pravu – ljudi ni u Jugoslaviji nisu bili nimalo sretniji kad ih je umjesto kraljevske policije tukla narodna milicija.

Socijalisti mogu doći na vlast, ali oni ne mogu promijeniti način na koji država kao takva funkcionira. Grčka nije nikakva iznimka, a neće biti ni Hrvatska preuzme li vlast kakva Radnička fronta ili Živi zid. U stvari, povijest pokazuje da su socijalističke vlasti u pravilu, nakon što su preuzele vlast – izborima ili revolucijom, biračkim listićem ili metkom u čelo – dočekane uz velike nade i uz velika obećanja, samo da bi nakon toga sve zapravo ostalo isto kakvo je bilo. Jednom kad su na vlasti, socijalističke vlade su naročito ranjive spram međunarodnih kreditora i onih koji reguliraju međunarodne tijekove novca.




Stvarnost je takva da većina radikalno lijevih partija – ako ne i sve – nakon što preuzmu vlast postaju sve više i više “izdajničke”, sve se više udaljavaju od svojih obećanja, sve postaju birokratske, i, što je najvažnije, uvijek ih više brine vlastiti ostanak na vlasti nego bilo što drugo. To je slučaj sa Syrizom, koja je uradila isto što i sve lijeve vlade – samo brže i očitije: izdala sve za što se zalagala, prihvatila politiku posve suprotnu onoj na kojoj je dobila prošle izbore, a sad, pola godine kasnije, nada se ostati na vlasti, zastupajući nešto posve deseto od onog prije šest mjeseci. Koji je smisao bavljenja politikom, ako ćete zastupati bilo što, samo da biste ostali na vlasti?

Sve to pokazuje da nema prečice do “socijalne pravde” i bogatstva, postoji samo strpljenje, težak rad, i uvažavanje stvarnosti. Syriza je danas uglavnom zaboravljena, ljevica je ne spominje i zaziru od bilo kakve teme koja ima veze s Grčkom, no upravo je Grčka, i Syriza, primjer na koji treba stalno upirati prstom kako bi se vidjelo kamo vodi “olako obećana brzina”.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.