fbpx

Korporatizam pred vratima – Krupni kapital postao važniji od ljudi?

Autor: Ratko Martinović

Duga rasprava na forumima diljem SAD-a završila je objavom konkretnih podataka. Kako je pitanje glasilo "Troši li država više novaca na korporativni sektor ili socijalna davanja?", a odgovor je izazvao burne reakcije i želju za redefiniranjem nekih mitova iz prošlosti tako smo i mi odlučili provjeriti postoje li slični slučajevi i u Hrvatskoj.

Usred debate koja je polarizirala glasačko tijelo Amerike, a čija je osnova Obamin socijalni sustav protiv Romneyevog korporatizma, otkriveni su proračunski podaci iz 2006. do danas. Prema njima država samo 3% proračuna (59 milijardi dolara) troši na socijalni program dok čak 5% (92 milijarde) daje na poticaje korporacijama, ovisno o veličini. Time je srušena retorika kako je država ‘socijalno osjetljiva’ i dodan je novi moment u staroj tezi kako je država jedini pravi krivac za onih 1% što upravljaju svim kapitalom.

Republika

Oblik vladavine u kojem se država smatra ‘javnim dobrom’, a ne privatnim interesom ili vlasništvom. Razlikujemo parlamentarnu, federativnu, islamsku i socijalističku republiku.

Poljoprivredni poticaji favoriziraju korporacije


Zanimljiva je i dublja analiza proračuna koju je proveo Chaz Bolte, renomirani američki bloger. Naime, čak 40% novca u korporativnom sektoru dolazi od Ministarstva poljoprivrede. Pravilo je u potpunosti suprotno sa socijalnom jednakošću – što veću imovinu i godišnji promet ima poljoprivrednik, dobiva i veću podršku države. Na taj način 7% korporacija u poljoprivrednom sektoru dobiva gotovo 50% svog poticajnog novca. Wal-Mart i Monsanto su najveći pobjednici ovakvog sustava vrijednosti.

Da se ne bi zaletjeli i ovaj problem nazvali isključivo ‘američkim’, slične relacije vidimo i u Hrvatskoj. 5% najmoćnijih poljoprivrednika obrađuje gotovo 50% svih obradivih površina, 40% poticaja ide u Agrokor, a pravo pitanje je koliki postotak odlazi u ruke malih poljoprivrednih gospodarstava. Istina je da korporativni sektor upošljava ljude koji od svega primaju plaće no vrlo lakom računicom se dolazi do činjenice kako najveći dio novca odlazi u korporacijsku logistiku, vlasnički sektor i temeljni kapital.

Autoceste kao očiti primjer ‘perfidne’ suradnje države i korporacija

Nije samo poljoprivreda ‘korporativna’. Slične probleme stanovnici SAD-a nailaze i kada su u pitanju nacionalni interesi. Osim nepotrebnih i skupih ratova (od 5 do 10 % proračuna u vojnoj industriji) stanovnici su više puta izigrani i u drugim slučajevima. Nama posebno interesantan je onaj vezan uz autoceste. Pojedini vlasnici zemljišta su tako bili primorani prodati vlastite posjede po niskim cijenama zbog ‘nacionalnih interesa i izgradnje autocesta od državnog značaja’.

Problem je nastao kada su te autoceste dali u koncesiju ili ih u potpunosti privatizirali. Na taj način su neposredno pogodovali korporacijama koje ih ni na koji drugi način nisu mogle izgraditi na zemlji uz spuštenu cijenu otkupa. Frustrirani zemljoposjednici s pravom razmišljaju o mogućnosti da su političari cijelo vrijeme znali za buduću strategiju vezanu uz autoceste te su namjerno izigrali vlasnike zbog ‘nepoznatih i očito osobnih interesa’.

Mi smo na sličan način slijedili američki recept. Na trasi autoceste Zagreb-Sisak su vlasnici zemlje odštetu dobivali za poljoprivredno, a ne građevinsko zemljište iako je prema prostornom planu očigledno o kakvoj se vrsti zemljišta radi. Razlika u cijeni od čak 1.400 kuna po kvadratu je jasan razlog ovakvog ‘pokvarenog telefona’. Pošto je takva cesta ‘javno i opće dobro’ onda se poput zakona o nacionalnom interesu može otkupiti po procijenjenom iznosu. No, što sada kada će se autoceste vrlo vjerojatno prepustiti u korporativne ruke putem koncesije? Čini se da je ovo vrlo efikasan alat u pomoći korporacijama naročito kada Radimir Čačić izjavljuje da ‘autoceste trebaju ići u koncesiju jer država njima loše i neracionalno upravlja’.




Dosjelost prostituirana, šatorski gradovi budućnost

Posljednji navedeni snažni simbol suradnje države i krupnog kapitala je onaj u kojem se zbog financijskih institucija ili inih interesa ljude izbacuje na ulicu. Nepostojanje konkretnih alata zaštite diljem SAD-a kulminiralo je nastankom tzv. ‘Tent City’ formacija. Iako je potvrđeno kako su za krizu krive banke i investicijski fondovi država ih je zaštitila ogromnim paketima pomoći iz državnih proračuna dok su ljude, na koje je kriza najviše utjecala, prepustili na milost i nemilost istih. Washington, New Jersey, Florida i Oregon samo su neke od najpogođenijih država s milijunima naseljenim u šatorskim gradovima nakon što su izgubili domove zbog hipoteka i kredita.

Dosjelost

(latinski: usucapio) u stvarnom pravu označuje stjecanje prava neprekidnim vršenjem njihovog sadržaja kroz određeno, zakonom propisano vrijeme. Dosjelošću se, u prvom redu, stječe pravo vlasništva, ali i druga stvarna prava. Prema hrvatskom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.




Načelo dosjelosti je pak aktualno samo za izolirane i zaštićene skupine dok se nerijetko ne primjenjuje kod ‘regularnih’ građana. Tako bespravna gradnja manjina iz Latinske Amerike u određenim četvrtima prolazi netaknuta ili potpuno legalizirana, a prodaja gradskih zemljišta radi popunjavanja lokalnog proračuna uzrokuje iseljavanjem stanara na ulicu. Takve lokacije često završavaju u rukama korporacija i trgovačkih centara.

Iako kod nas srećom još ne postoje šatorski gradovi vidimo slične primjere. Jedan takav dolazi iz Slavonskog Broda gdje obitelj Fidani, kao i još dvije obitelji na drugim česticama, živi na gradskom zemljištu. Kada je njihov status služio lokalnoj političkoj sviti u prilog (tijekom sudskih sporova za zemlju) onda je slučaj bio najbitniji pravno-politički adut u rukavu brodskog gradonačelnika koji je spasio grad Brod od malverzacija i otimačine koju su potvrdile i najviše pravne instance u Hrvatskoj.

Danas je sporno zemljište poželjno za prodaju jer gradu treba svježi kapital za dovršetak bazena, tržnice i drugih kapitalnih projekata. U javnosti se čestice nastoji ne okarakterizirati ‘spornima’ jer obitelji nemaju sređen imovinsko-pravni status, no u tom slučaju nastupa pravo dosjelosti. Grad na gotovo svakoj sjednici Vijeća licitira i bezuspješno izglasava prodaju zemljišta, a ljudi koji tu stanuju još od davne 1957. očigledno nisu predmet rasprave. Sam slučaj ćemo detaljnije opisati narednih dana, a upravo on je frapantan primjer kako pravo i pravda ponekad dolaze ispod predizbornih interesa.

Ovo su naravno samo neki od primjera suradnje korporativnog sektora i države, a odgovor zašto je to tako vrijedi potražiti u osobnom interesu političara, poznatim pod nazivom – mandat. Za aktivan politički život potrebni su sponzori, mecene i donatori, a upravo oni dolaze iz tog miljea. U Hrvatskoj je često u igri i populizam kao osnova za bešćutne poteze, a niti korupcija nam nije previše strana. Za konačni zaključak možemo ustvrditi da hrvatskim političarima fali doza perfidnosti i suptilnosti jer još nisu shvatili razliku između riječi lobiranje i potplaćivanje ili spin i laganje.

Autor:Ratko Martinović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.