Foto: REUTERS/Kacper Pempel, Guliver Image/Ilustracija

JEDINI JE PREŽIVIO STRAVIČAN MASAKR RUSA: ‘Uživali su u egzekuciji, psovali nam ‘to ti je smrt!’

Autor: M.P.

Taksist i otac četvero djece, Ivan Skyba, početkom rata je branio prigradsku ulicu.

Za dlaku je izbjegao smrt od ruku ruskih vojnika.

Svi ostali Ukrajinci s njim nisu bili te sreće. Tužitelji ono što se dogodilo u malom gradu Bucha tretiraju kao ratni zločin.

Novinar BBC-a Fergal Keane s Ivanom je razgovarao u malom selu u ruralnoj Poljskoj gdje je našao utočište za svoju obitelj. On ima posao. Modrice na njegovom licu i tijelu su zarasle. Ali noću, nakon što svi drugi zaspu, rane sjećanja su otvorene. Ivan Skyba je čovjek koji se vratio iz mrtvih.

Sve je počelo 24. veljače

Kad je sve počelo u ranim jutarnjim satima 24. veljače, Ivan je vozio svoj taksi u Kijevu. Čuo je eksplozije. Ivan nije mogao vjerovati da se to stvarno događa.

“Kružile su različite glasine da se Rusi približavaju Buči. “Počeli smo uređivati ​​skloništa u podrumima, donositi stvari tamo.”

Tri dana kasnije, 27. veljače, Rusi su stigli u blizinu. Gotovo odmah su pretrpjeli razornu zasjedu ukrajinskog topništva. Kolona ruskih desantnih trupa zauzela je položaj u Vokzalnoj ulici kada su poletjele granate. Privremeno su se povukli. Ali bili su ljuti, uvjereni da su neki mještani rekli ukrajinskoj vojsci za njihovu lokaciju.




Ivan i Svyatoslav prijavili se u teritorijalnu obranu

Do sada su se diljem Ukrajine ljudi mobilizirali kako bi obranili svoje zajednice. Buča nije bila iznimka. Ivan Skyba i njegov prijatelj Svyatoslav Turovsky, kum njegove dvogodišnje kćeri Zlate, čuli su da neki ljudi, koji su se borili u regiji istočnog Donbasa protiv separatista koje podržava Rusija, formiraju u Buči jedinicu ukrajinskih Teritorijalnih obrambenih snaga, milicije za zaštitu lokalnih zajednica u vrijeme rata. Dvojica muškaraca su se pridružila.

“Dežurali smo na punktovima, provjeravali dokumente i pazili da ljudi ne nose oružje”, kaže Ivan. “Pomagali smo organizirati siguran izlazak ljudi jer smo poznavali to područje.”

Ivanova jedinica bila je slabo naoružana. Imali su jednu pušku, granatu i dalekozor koje su podijelili među devet muškaraca.




Sve se dramatično promijenilo 3. ožujka: Rusi se vratili

Sve se dramatično promijenilo 3. ožujka. Rusi su se vratili u snazi ​​”u drugoj polovici dana, oko ručka”.

Ivan Skyba prisjeća se batina i izvikanih pitanja. Oduzeli su im mobiteli i cipele. Do 11:00 dva različita niza sigurnosnih kamera uhvatila su muškarce kako ih vode preko, a zatim niz Yablunsku ulicu prema broju 144. Svaki je imao jednu ruku na pojasu čovjeka ispred, a drugu na svojoj glavi. Postrojeni su uza zid pored ruske baze i natjerani da kleknu. Rusi su im prebacili košulje i džempere preko glava da ne vide. Tukli su ih kundacima i verbalno vrijeđali. Prema Ivanovim riječima, vikali su: “Vi ste banderovci. Htjeli ste nas spaliti Molotovljevim koktelima! Sada ćemo vas spaliti!”

Ivan kaže da su Rusi odlučili zastrašiti ostale pucajući u 28-godišnjeg Vitalija Karpenka, radnika u zadružnoj trgovini. Nakon toga je jedan mlađi muškarac iz grupe panično rekao Rusima da su svi oni pripadnici Teritorijalne obrane. Udarci su se pojačali.

Uslijedile batine i ispitivanja

Ivan Skyba i još jedan muškarac, Andriy Verbovyi, otac jednog djeteta i drvodjelac, dovedeni su u zgradu. U ispitivanju koje je uslijedilo Ivanu su na glavu stavljali kantu te su ga tjerali da se sagne i nasloni na zid.

Preostale muškarce odveli su iza ugla u malo dvorište. Ivan je ugledao tijelo muškarca kako leži na maloj betonskoj platformi. Očito je ranije bio upucan. Rusi su se počeli rugati svojim žrtvama. “Uživali su u egzekuciji, psovali, govorili “To je to. To ti je smrt!” prisjeća se Ivan posljednje razmjene riječi sa suborcima. “Pozdravili smo se. To je bilo to.” Među onima s kojima se oprostio bio je i Svjatoslav Turovski, kum njegove kćeri.

Jedan je pokušao pobjeći, Rusi pucali na sve

Prema Ivanovim riječima, Anatoliy Prykhidko iznenada je odlučio pobjeći, ali je odmah upucan. Tada su Rusi otvorili vatru na ostale. “Osjetio sam metak u bok”, prisjeća se Ivan. “Ranio me i pao sam…”.

Ivan se ne može točno sjetiti koliko su Rusi ostali, ali to su bile više minute nego sati. Kad je osjetio da su otišli, riskirao je baciti pogled ispod jakne.

Dvorište je bilo prazno od života. Sada je bila njegova prilika. Ispružio je ruku prema stopalima u svojoj blizini – onima mrtvog čovjeka koje je primijetio kad su prvi put ušli u dvorište.

Izuo je njegove cipele kako bi ih obuo na svoja gola stopala. Zatim je dopuzao do ograde i odvukao se preko u obližnje vrtove. Trebao je prijeći još jednu ogradu prije nego što je ušao u kuću koju su vlasnici napustili tijekom granatiranja.

Mislio je da se izvukao, no u kući naletio na Ruse

Uslijedilo je još jedno zastrašujuće iskušenje. Ivan je u kući sanirao ranu nekom antiseptičkom tekućinom koju je pronašao u kupaonici i presvukao se u odjeću koju je ostavio ukućanin. Umotao se u deku i pokušao zaspati. Ali uznemirili su ga glasovi. ruski glasovi. Ispostavilo se da se u kući odmara i nekoliko ruskih vojnika.

“Vidjeli su me i počeli me ispitivati ​​tko sam i što tu radim”. Uvjeravao ih je da je on vlasnik kuće i da mu je obitelj evakuirana. Njegove su rane, objasnio je, posljedica granatiranja.

Sreća ga je pomazila

Vojnici su povjerovali u njegovu priču, ali su mu rekli da ne može ostati tu gdje jest. Umjesto toga, rekli su da će ga odvesti u svoju bazu na liječenje. Povratak u Yablunsku ulicu 144.

“Bio sam prestravljen što će se sljedeće dogoditi – iz jednog zarobljeništva u drugo”.

No, Ivana je sreća pomazila. U bazi su mu bolničari sanirali rane. Ako su vojnici koji su ga ustrijelili još bili u blizini, ili ga nisu vidjeli da se vratio ili ga nisu prepoznali. Bio je smješten s civilima koji su se sklonili u bunker zgrade. Nakon nekoliko dana dopušteno im je da odu.

Tijela ubijenih koji su s Ivanom branili Buču preostalih mjesec dana okupacije ostala su ležati u dvorištu gdje su Rusi odlagali smeće. Ivan je svoju obitelj, koja se još uvijek sklanjala od rata, zatekao kod kuće. Uspjeli su pobjeći iz Buče, a na kraju i iz Ukrajine u Poljsku, ali ne i od naslijeđa strašnih sati u 144 Yablunskoj.

Autor:M.P.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.