Grdešić, Picula, Žužul i Heina za 10 dolara predali Slovencima ambasadu bivše SFRJ u Washingtonu!?

Republika Hrvatska je 11. veljače 2002. - punih 28 mjeseci prije stupanja na snagu Sporazuma o sukcesiji - prenijela u korist Republike Slovenije, za pišljivih 10 dolara, sva prava koja je imala na zgradu veleposlanstva bivše SFRJ na prestižnoj adresi u Washingtonu

Adresa, 2410 California Street, Washington D.C., prestižna je adresa jedne od nekretnina koje su nekada bile u vlasništvu bivše SFRJ. U njoj je bila ambasada bivše države, a Sporazumom o sukcesiji koji je stupio na snagu 3. lipnja 2004. ta nekretnina pripala je Republici Sloveniji koja danas koristi tu zgradu kao svoje veleposlanstvo.

Općenito, Sporazumom o sukcesiji definirani su parametri raspodjele imovine bivših članica SFRJ, u kojem su aneksima A-G utvrđeni uvjeti raspodjele pokretne i nepokretne imovine, diplomatske i konzularne imovine, financijske aktive i pasive, arhiva, mirovina, ostalih prava, interesa i obveza, te privatne imovine i stečenih prava. Pri raspodjeli korišten je ključ MMF-a gdje tadašnja Jugoslavija dobiva 36,5 posto, Hrvatska 28,5, Slovenija 16,4, BiH 13,2, te Makedonija 5,4 posto sveukupne imovine bivše države.

Trgovina ispod stola na štetu Hrvatske

Nekretnine iz zajedničkog diplomatskog fonda, njih ukupno 123 širom svijeta, tema su ovog članka budući da je 7Dnevno u posjedu dokumentacije koja neosporno dokazuje kako je u tim poslovima bilo trgovine ispod stola, naravno na štetu Hrvatske.

Te 2002. godine kada je nastala sporna dokumentacija, odnosi između Hrvatske i Slovenije bili su vrlo napeti i loši kao nikada ranije. Slovenci su nas bojkotirali gdje god su stigli, pa nam je i Vlada Janeza Drnovšeka u kojoj je tada ministar vanjskih poslova bio Dimitrij Rupel, podmetala klipove pod noge gdje god je mogla. Tada su oni bili pred završetkom pregovora o pristupanju Europskoj uniji i obilato su koristili svoju poziciju kako bi od Hrvatske izvukli što je moguće više ustupaka u otvorenim pitanjima.

Uvidom u problematiku raspodjele diplomatskih nekretnina bivše države, vidljiva je posvemašnja nesposobnost onih koji su se time bavili u godinama nakon stupanja na snagu Sporazuma o sukcesiji. Do studenog 2010. godine uspjeli su se dogovoriti za raspodjelu svega 49 nekretnina, od kojih je tek 5 predmeta uspješno bilo realizirano. Među tih 5, bila je i zgrada na adresi 2410 California Street, Washington D.C.. Međutim, s tim dogovorom nešto nije kako valja jer dobrano prije stupanja na snagu Sporazuma o sukcesiji, sklopljen je vrlo sumnjiv posao između predstavnika Hrvatske i Slovenije povezan s tom prestižnom zgradom. Posao je ostavio papirnati trag i sada je u našem posjedu.

U taj posao vjerojatno su s hrvatske strane bili uključeni tadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u SAD-u Ivan Grdešić i ministar vanjskih poslova Tonino Picula, a možda i sam premijer Ivica Račan. Vremenski je s tim slučajem povezano još nekoliko zanimljivih imena, primjerice Miomir Žužul koji je do 2000. bio, vjerojatno sasvim slučajno, veleposlanik RH u Washingtonu, da bi 2003. godine postao ministar vanjskih poslova u vladi Ive Sanadera. Sanader je danas u zatvoru, a Miomir Žužul također godinama skuplja iskustva s optužnicama za kriminal i korupciju koje bi ga mogle dovesti na istu adresu gdje se nalazi i njegov bivši šef.

Samozatajni diplomat Aleksandar Heina

Među njima je čitavo to vrijeme bio i jedan od malo poznatih ljudi koji su vjerojatno znali detalje tog diskretnog i vjerojatno kriminalnog dogovora između Hrvatske i Slovenije. Riječ je o karijernom diplomatu Aleksandru Heini, koji od 1991. godine postojano gradi karijeru pod kapom Ministarstva vanjskih poslova. Danas obnaša dužnost veleposlanika u Švicarskoj. Nije naodmet spomenuti kako je Aleksandar Heina od 1997.-2000. bio ministar zamjenik u veleposlanstvu RH u Washingtonu, od 2001-’02. tajnik pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju RH Europskoj uniji, a zatim je kao pomoćnik Miomira Žužula vodio Upravu za gospodarsku diplomaciju 2003., da bi do 2005. godine bio njegov šef kabineta.

Očito je bio Žužulov čovjek od povjerenja, jer se nalazio svugdje gdje se nalazio i Žužul i godinama su blisko surađivali. Kroz svo to razdoblje uspio se Heina školovati u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, raznim svjetskim diplomatskim akademijama, pa čak i na Harvardu, kao i u Ministarstvu trgovine SAD-a. Očito je riječ o samozatajnom diplomatu koji se drži izvan svjetala pozornice, ali koji neosporno ima dobre kontakte u svjetskim diplomatskim i trgovinskim krugovima.

U dokumentu koji je u našem posjedu, jasno se navodi kako je Republika Hrvatska 11. veljače 2002. godine – dakle punih 28 mjeseci prije stupanja na snagu Sporazuma o sukcesiji, u korist Republike Slovenije, za pišljivih 10 dolara, prenijela sva prava koja je imala na zgradu veleposlanstva bivše SFRJ. U dokumentu se još jasno navodi i kako se odriče mogućnosti da njezini nasljednici, pravni zastupnici ili punomoćnici, ikada zahtijevaju pravo na tu imovinu ili bilo što drugo što bi im možda moglo pasti na pamet. Taksa plaćena za verificiranje i ulaganje tog dokumenta u arhiv UCC-a koštala je više: punih 25 dolara.

Mi smo pristup tom dokumentu u njihovom arhivu platili 4 dolara, što može napraviti i svatko iz našeg pravosuđa ukoliko želi istražiti ovaj očiti slučaj korupcije, a spremni smo ga ustupiti na njihov zahtjev bez naknade, kako bismo doprinijeli mjerama štednje koje uvodi trenutna Vlada.

Postoje li još neki ljudi koji su bili upoznati sa slučajem odricanja prava RH na zgradu veleposlanstva bivše SFRJ u Washingtonu više od dvije godine prije vremena kada se to moglo učiniti na zakonit način? Moguće je da će to istražiti institucije koje bi se takvim stvarima trebale i morale baviti, posebice DORH i Uskok.

Što su dobili zauzvrat?

Postavlja se pitanje, zašto bi se itko punih 28 mjeseci prije stupanja na snagu Sporazuma o sukcesiji, za sitniš odrekao svih prava na jednu od najekskluzivnijih nekretnina u samom srcu svjetske političke prijestolnice? Što su dobili zauzvrat? Je li riječ o cijeni za slovensko popuštanje pritiska prema Hrvatskoj po drugim pitanjima, u vrijeme kada nam je podrška bila potrebna jer smo se spremali podnijeti zahtjev za punopravno članstvo u EU?

Hrvatska od 1993. godine u Washingtonu ima svoje veleposlanstvo čiju je kupnju i adaptaciju u velikoj mjeri financirala zajednica američkih Hrvata. Možda su se iz razloga što je zgrada tog veleposlanstva dobivena praktično besplatno od hrvatskih domoljuba, neki ljudi na visokim političkim pozicijama olako odrekli vrijedne imovine RH u Washingtonu? Ne kaže se uzalud da je država loš gospodar, a to je bolno istinito u ovom hrvatskom slučaju.

Oni koji hrvatsku državu vode, brojni ministri prošlih i sadašnje vlade, pa i sam bivši premijer države, osumnjičeni su, optuženi ili pravomoćno osuđeni za kriminal i korupciju. A mi se i dalje čudimo zašto živimo sve lošije, dok ih uporno rotiramo na vlasti svakih nekoliko godina nadajući se da priča o poštenom političaru nije samo mit, i da se jedan takav, napokon, mora pojaviti i na ovim našim prostorima.