fbpx
Foto:The Presidential Office of Ukraine via SVEN SIMON, Guliver Images

EUROPA U NOVIM RALJAMA: Nakon ovisnosti o ruskoj nafti i plinu, bacamo se ničice pred novu svjetsku silu! Bez njih, nemoguća je zelena tranzicija

Autor: Mario Stefanov/7Dnevno

Provodeći veliku zelenu transformaciju gospodarstva i društva i smanjujući energetsku ovisnost o ugljikovodičnim gorivima, prije svih nafti i plinu, te pokušavajući se potpuno izvući iz zagrljaja plinskog biznisa s Rusijom, Europska unija postupno upada u novu ovisnost o litiju potrebnom za razvoj zelene tehnologije, ponajprije baterija za pohranu električne energije.
Pokušavajući osigurati dovoljne resurse litija, Europska unija ponovno, kao i u slučaju plina i nafte, neizbježno dolazi do spoznaje da na teritoriju svojih članica jednostavno ne raspolaže potrebnim resursima. Ona nema dovoljno nalazišta litija, a još manje nalazišta tzv. rijetkih zemnih metala, također ključnih za zelenu tranziciju, ili pak tamo gdje ih ima, lokalne zajednice se žestoko opiru rudarenju i ekstrakciji litija i rijetkih minerala koje uništava i zagađuje okoliš.

Ograničeni resursi

Francuska, Portugal i Španjolska i dalje pokušavaju osigurati proizvodnju litija na svome teritoriju, no to ni izdaleka ne zadovoljava potrebe zelene tranzicije ni tih država ni ostatka Europske unije. U pokušaju eksploatacije nalazišta, rudarske tvrtke ulaze u sve žešće sukobe s lokalnim stanovništvom, koje odbija rudarenje u svojoj životnoj sredini. Procjenjuje se, naime, da se jedine po količini relevantne zalihe litija u Europi nalaze u pograničnim regijama između Španjolske i Portugala, pa je portugalska vlada već donijela strategiju proizvodnje litija s namjerom da zaokruži lanac proizvodnje od vađenja litija do baterija. Isto pokušava i Španjolska sa svoje strane granice.
No otpor lokalnog stanovništva i na portugalskoj i na španjolskoj strani granice praktički onemogućava otvaranje projekata. Deutsche Welle tako u srpnju prošle godine u članku pod naslovom: “Litij: bijelo zlato i crvena krpa” izvještava da je građanska inicijativa u španjolskoj Estremaduri uspjela spriječiti otvaranje rudnika litija i postrojenja za njegovu ekstrakciju kod grada Caceresa, a prosvjedi su se proširili i na obližnji Canaveral. “Razaraju vrijednu prirodu, a iskorištavaju i vodne izvore”, prenosi Deutsche Welle riječi vođe prosvjednika.
Gusto naseljena Njemačka i ostatak Europske unije stoga se više gotovo i ne zanose idejom o eksploataciji i ono malo nalazišta litija na svome terenu, što zbog neisplativosti rada na malim nalazištima, što zbog protivljenja lokalnih zajednica.
Zbog toga su Europska unija i njezine članice prisiljene u provođenju zelene transformacije društva i ekonomije oslanjati se na izvore litija iz drugih dijelova svijeta. Kina, Australija i Čile imaju najveća nalazišta litija i oni su ključni dobavljači.

Problemi ostaju

Kina proizvodi šezdeset posto litija koje je na svjetskom tržištu pa je Europska unija sa svojim članicama prisiljena, htjela ili ne, zbog sve veće ovisnosti o litiju i rijetkim mineralima, trgovati s Kinom. Gotovo proporcionalno mjeri u kojoj se oslobađa ovisnosti o ruskom plinu, najmoćnije države Europske unije upadaju u ovisnost o kineskom litiju i rijetkim metalima.
Europska unija, koja pokušava prednjačiti u razvoju zelene tehnologije, nema ni prostornih ni klimatskih uvjeta za instaliranje na svome teritoriju tolike količine postrojenja za proizvodnju zelene energije kakvu traži suludo ambiciozni europski “Green Deal”. Nema dovoljno prostora ni za problematične solarne panele koji zahtijevaju ogroman prostor i koji postupno oduzimaju zemljište potrebno za proizvodnju hrane, a nema ni prostora za otvaranje rudnika i preradu izvađene rude u cilju ekstrakcije litija i rijetkih metala potrebnih za tehnologiju zelene transformacije.
Osim toga, od samog početka razvoja europske zelene politike bilo je nedvojbeno jasno da Europa ne raspolaže dovoljnim izvorima energije sunca i vjetra. Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj upotrebi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljeni i infrastrukturno u mnogim dijelovima ekstremno izgrađeni europski okoliš.
Sada kada se europska zelena revolucija donošenjem i stavljanjem u funkciju paketa mjera koji je donijela Europska komisija pod nazivom “Fit for 55”, kojim bi se u rekordnom kratkom vremenu postiglo rezanje emisija CO2 u tvrtkama i kućanstvima EU-a s ciljem smanjenja emisija CO2 do 2030. od nevjerojatnih 55 posto u odnosu na stanje iz 1990., postaje sasvim očito da Europa zbog nedovoljne količine sunčeva zračenja, nestalnih vjetrova, velike gustoće stanovništva i malo slobodnog prostora jednostavno nema uvjeta za smještaj i instalaciju tolike mase zelenih energetskih postrojenja koje zahtijeva nova ambiciozna zelena politika.


Sunčevo zračenje

To, uostalom, konstatira i studija “Dii Desert Energy” (Desertec Industrial Initiative – Dii) iz studenoga 2019. pod nazivom “A North Africa- Europe Hydrogen Manifesto”, koja razmatra mogućnost proizvodnje tzv. zelenog vodika kao goriva budućnosti dobivenog iz vode uz pomoć električne energije proizvedene iz obnovljivih energija sunca i vjetra na prostorima sjeverne Afrike za potrebe Europske unije.
Studija izričito potvrđuje da u Europi jednostavno nema dovoljno prostora za instaliranje potrebne količine postrojenja za proizvodnju zelene energije kada navodi: “Zbog ograničenog prostora i gustoće stanovništva Europa neće moći proizvesti svu obnovljivu energiju u Europi. Stoga se predmnijeva da će veliki dio vodika biti uvezen. Iako uvoz vodika može doći iz mnogih dijelova svijeta s dobrim izvorima sunca i vjetra, primarna mogućnost je uvoz iz Sjeverne Afrike”.
Dii je industrijska inicijativa koju je 2009. osnovalo 12 moćnih kompanija i banaka među kojima su Deutsche Bank, HSH Nordbank, MAN Solar Millennium kao zajednički projekt MAN-a, Solar Milleniuma AG i Ferrostaala AG, poznatog po korupcijskim aferama u Grčkoj i Portugalu, njemački elektroenergetski gigant RWE i vječni i moćni SIEMENS. Poslije su se pridružili i drugi moćni industrijski koncerni. Dii je razvijen na temelju Desertec inicijative i zaklade koju je osnovala organizacija Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation ili skraćeno TREC. Cilj TREC-a, Deserteca i industrijske inicijative Dii koja je iz njega proizišla je promicanje tehnološkog, ekonomskog i političkog okvira za razvoj proizvodnje zelene energije u pustinji sjeverne Afrike.
Iz navedenoga jasno slijedi da Europska unija, koja želi osvojiti primat u zelenoj transformaciji gospodarstva i cijele ekonomije, jednostavno nema ni sirovinskih ni prostornih uvjeta da to provede u djelo.

Pohrana energije

Velika europska zelena tranzicija zapinje u više svojih aspekata. Osim nedovoljnih resursa sunca i vjetra koji bi trebali proizvoditi zelenu energiju, nedostaje i prostora za instaliranje energetskih postrojenja za proizvodnju zelene energije i njezinu pohranu. Nedostaju i resursi litija i rijetkih metala koje u svojim rukama drži Kina.
Europska unija će morati uložiti puno truda kako bi osigurala dovoljno litija za europsku energetsku tranziciju, a da pritom izbjegne ovisnost o Kini, za što objektivno ima malo mogućnosti zbog ograničenog broja proizvođača i velikog udjela Kine u proizvodnji i trgovini. A bez litija je nemoguće provoditi energetsku tranziciju jer se koristi od baterija za pohranu električne energije do elektroničkih sklopova koji se koriste u informatičkoj tehnologiji. Njihova primjena je neizbježna u najavljenoj masovnoj proizvodnji električnih vozila, u baterijama i elektroničkim komponentama. Europska unija je proklamirala zabranu proizvodnje novih automobila s dizelskim i benzinskim motorima do 2035. godine. Najveći dio novih automobila nakon toga bio bi na električni pogon, a predviđa se da će dio biti pokretan takozvanim zelenim vodikom. Ta velika transformacija neće biti moguća bez ogromnih količina litija.
Svjetska banka procjenjuje da će se proizvodnja minerala potrebnih za zelenu energetsku tranziciju, ako se ona želi provesti, dramatično povećati tijekom sljedećeg desetljeća, uključujući i povećanje proizvodnje grafita, litija i kobalta za 500 posto do 2050. Europskoj uniji će u razdoblju do 2030., prema procjeni Svjetske banke, trebati 18 puta više litija nego što ga danas koristi, a do 2050. trebat će 60 puta više litija nego danas kako bi se ispunili svi zadani ciljevi postizanja nulte stope emisije CO2. Bilo kakva domaća proizvodnja litija i drugih minerala na europskom tlu jednostavno neće biti ni u kojem slučaju dovoljna za zadovoljavanje ambicioznih ciljeva zelene tranzicije Europske unije.

Ogromno zagađenje

A upravo i da uspiju projekti koje za ekstrakciju litija i opskrbu Europe pokušavaju realizirati Francuska, Portugal i Španjolska, prema procjeni Benchmark Mineral Intelligencea, privatne agencije za praćenje proizvodnje, plasmana i cijena minerala potrebnih za energetsku tranziciju, koja je i najznačajniji pružatelj specijalističkih informacija za procese u lancu opskrbe litij-ionskih baterija “bit će teško istisnuti s pozicije dobavljača zemlje koje danas imaju konkurentsku prednost u rudarenju i preradi litija zbog nižih troškova rada, energije i potrebnih sirovina kao reagensa, što se posebice odnosi na Australiju i Kinu”. Istodobno je europska proizvodnja koncentrata litija beznačajna u usporedbi s globalnom proizvodnjom.
Nedavno je i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen upozorila na opasnost upadanja u novu zamku ovisnosti, pokušavajući potaknuti nove rudarske projekte na europskom tlu. Leyen je izjavila da je domaća proizvodnja litija i rijetkih minerala izuzetno važna za Europsku uniju jer će oni uskoro biti važniji od nafte i plina.
Pritom je, dakako, potpuno zanemarila ekološku problematičnost rudarenja i ekstrakcije na gusto naseljenim prostorima država članica Europske unije. Predsjednica Europske komisije također je upozorila da Kina trenutno upravlja sa oko 90 posto industrije rijetkih minerala te da se 60 posto svjetske proizvodnje litija odvija u Kini. To je, prema njoj, zabrinjavajuće za Europsku uniju koja pokušava ne samo eliminirati svoju ovisnost o ruskoj nafti i plinu nego istodobno i smanjiti ovisnost o kineskoj energiji i proizvodima. Bit će to u idućem periodu očito jedan od većih problema energetske tranzicije Europske unije. Svijest o upadanju u novu ovisnost očito postoji, no pitanje je može li je Europska unija izbjeći.

Zagrljaj ovisnosti

Postalo je jasno da će globalno oslanjanje na rijetke minerale uskoro postati jednako značajno kao i ovisnost o nafti i plinu dok se zemlje diljem svijeta utrkuju u razvoju projekata obnovljivih izvora energije i baterija za njezinu pohranu, kao i prelaska s vozila na pogon na ugljikovodična goriva na električna goriva. Kako će potražnja za proizvodima koje će iznjedriti energetska transformacija, uključujući i električna vozila, sve više rasti, tako će rasti i potreba za proizvodnjom i nabavkom litija. Nedostatak resursa litija u Europi natjerat će Europsku uniju da ga u sve većem opsegu nabavlja izvan Europske unije, što će je, paradoksalno, ako se i uspije izvući iz zagrljaja ovisnosti o ruskom plinu i nafti, ponovno učiniti ovisnom o vanjskim silama na području energetike.
Europska unija tako će iz jedne ovisnosti koja se u trenucima geopolitičkih potresa pokazala fatalnom ući u novu ovisnost, i to ovisnost o kineskim mineralnim resursima, uključujući i litij.

 




Autor:Mario Stefanov/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.