fbpx

Bitka za Tikrit – preuzimaju li Iranci rat protiv ISIL-a?

Autor: Mario Stefanov

Bizarno,ali jedini vojni zapovjednik čiji se vojnici trenutno u Iraku uz Kurde i malobrojne kršćanske milicije uistinu na terenu bore čelom u čelo protiv ISIL-a nalazi se na crnim listama, Europske unije, SAD, pa čak i UN-a.

Bizarno, ali jedini vojni zapovjednik čiji se vojnici trenutno u Iraku uz Kurde i malobrojne kršćanske milicije uistinu na terenu bore čelom u čelo protiv ISIL-a nalazi se na crnim listama, Europske unije, SAD-a ,pa čak i UN-a.

General Qassem Suleimani, zapovjednik specijalnih postrojbi Iranske revolucionarne garde, stvarni strateg najnovije, čini se zasad uspješne, velike ofenzive iračke vojske protiv snaga ISIL-a u pravcu Tikrita, još je od 2007. godine obuhvaćen sankcijama UN-a protiv Irana zbog razvoja nukleanog programa, a od 24. lipnja 2011. godine, prema Službenom listu Europske unije, stavljen je na popis osoba pod europskim sankcijama protiv Irana zbog „pružanja podrške i dostave opreme sirijskoj vladi Bashara al Assada u suzbijanju prosvjeda demokratske oporbe”. Iz istih razloga nalazi se i na američkom crnim listama.

U međuvremenu je njihova „demokratska„ ili „umjerena oporba”, zajedno s njihovim primljenim oružjem i novcem odšetala do Al Qaedina šatora, i postala ISIL, koji danas nesmetan od UN-a, SAD-a i EU-e sasvim slobodno u Siriji i Iraku provodi masovni genocid i kulturocid. Štoviše, svoja zlodjela bez ikakvih problema objavljuje u obliku propagandnih video uradaka na internetu, iako bi se to bez problema moglo spriječiti ili barem ograničiti, jer su sjedišta svih velike internetskih tvrtki u SAD-u. I sada se, paradoksalno, umjesto Amerikanaca i vojnika savezničke velike antiterorističke koalicije, na prvim crtama borbe iračke vlade protiv protiv ISIL-a našao upravo taj nepoželjni Suleimani, koji iz svoga stožera u Albu Rayashu, zajedno s generalima iračke vojske vodi operaciju u pokrajini Salahuddin u cilju ovladavanja Tikritom i otvaranja puta za prodor dalje na sjever, prema Mosulu. Pred iračkim snagama, koje iz sjene zapravo vodi taj general, koji doslovno ratuje od 1979. godine kada se kao obični vojnik pridružio iranskim postrojbama, ISIL-ovi militanti se povlače prema planinskim područjima i vrlo je izgledno da će Tikrit pasti u ruke iračke vlade. Nezahvalno je predviđati daljni razvoj događaja na ratištu, no sigurno je da će rat protiv ISIL-a biti težak i dugotrajan. Pitanje je mogu li ga  Iračani bez američkog angažmana uopće dobiti.


Ofenziva na Tikrit, zapravo prva faza ofenzive na Mosul, pokrenuta 2. ožujka, po mnogo čemu je bila iznenađenje. Od početka je samostalno vodi glavni stožer iračke vojske uz pomoć iranskih vojnih savjetnika, a zračnu potporu pruža isključivo iračko zrakoplovstvo. Borbe na terenu s ISIL-om vode postojbe regularne iračke vojske, kurdske postrojbe, šijitske milicije i snage dijela sunitskih plemena, ukupne snage do 10 brigada, procjenjuje se sa oko 30 tisuća boraca. Amerikanci i drugi koalicijski saveznici nisu uključeni u operaciju i čak se stječe dojam da oni s tom operacijom uopće nisu bili službeno upoznati. Za njene pripreme sigurno su morali saznati, ali izgleda nisu bili uključeni u donošenje političkih i vojnih odluka, niti su pitani za savjete.

Mjesecima ranije javno se raspravljao o planovima buduće zajedničke iračko-savezničke operacije protiv ISIL-a u pravcu Mosula u travnju ili svibnju, pa se u trenutku pokretanja bitke za Tikrit činilo da su ranije rasprave o Mosulu bile klasična ratna varka, no sve je više izgledno da je ipak riječ o raskolu između između Bagdada i Washingtona i direknom iranskom uključivanju u ratna zbivanja u Iraku u dogovoru s iračkom vladom. Tome u prilog govori i iznenadno naknadno pokretanje bojišnice zapadno od Kirkuka od strane kurdskih snaga pod američkim vodstvom i uz koalicijsku zračnu potporu, kao odgovor i protuteža vladinoj ofenzivi kod Tikrita uz iransku pomoć.

Iranci su uvijek utjecajem bili prisutni u Iračkom ratu, ali do eskalacije njihova vojna uključivanja u ratna zbivanja došlo je nakon sve većeg međusobnog nepovjerenja između Bagdada i američkih saveznika. Povjerenje u saveznike, većinski šijitska iračka vlada, počela je gubiti opasnim napredovanjem ISIL-a tijekom 2014. godine i kucanjem na vrata samog Bagdada. Bilo je sasvim jasno da se ISIL može poraziti samo na tlu i da zračni udari na kojima su Amerikanci inzistirali nisu dovoljni, ali unatoč tome Obamina administracija sve manje je bila sklona slanju svojih vojnika u borbu na tlu. Bagdad je kao i mnogi diljem svijeta počeo otvoreno sumnjati da Amerikanci i okupljena koalicija u ovom trenutku uopće žele poraziti ISIL. Pogotovo, nakon što su se počeli pojavljivati dokazi američke umiješanosti u stvaranje i naoružavanje ISIL-a. I danas je više je nego jasno da ISIL nastavak svog zločinačkog života duguje američkim interesima. To je nedavno otvoreno izrekao zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian: “SAD su protiv ISIL-a svorile koaliciju od 60 zemalja, čija je jedina svrha nadzor i upravljanje ISIL-om”. Isto misli i službeni Bagdad. S druge strane, Amerikanci su iračku vladu zbog njenih iranskih veza podržavali više riječima nego djelima i često joj uskraćivali obavještajne informacije i vojnu opremu za koju nisu htjeli da dođe u iranske ruke.

Nepovjerenje je postalo jasno vidljivo tijekom nevjerojatnih javnih rasprava o budućem ratovanju protiv ISIL-a koje su pokrenuli američki dužnosnici.

Naime, potpuno neubičajeno Amerikanci su mjesecima unaprijed preko medija najavljivali buduću veliku ofenzivu iračkih snaga na Mosul. Američki vojni i politički dužnosnici javno su objavljivali detalje buduće, njima predvođene iračke operacije, pa se osim samog cilja Mosula i predviđenih rokova najavljivao čak i broj i sastav angažiranih iračkih postrojbi, kao i podaci o američkoj obavještajnoj i tehničkoj podršci. ISIL-u je samo preostalo da pozorno prati medije i u njima plasirane izjave visokorangiranih dužnosnika i kopa obrambene rovove oko Mosula.

Tijekom veljače neimenovani visoki časnici američkog, za Irak i Siriju nadležnog Središnjeg zapovjedništva, CENTCOM-a, krajnje su indiskretno objavili da će u napadu na ISIL u Mosulu, tijekom travnja ili svibnja sudjelovati barem 25 tisuća iračkih vojnika, kurdskih boraca, šijitskih i sunitskih milicija raspoređenih u više brigada, potpomognutim američkim savjetnicima i savezničkim zračnim udarima. U neobičnu javnu raspravu su se uključili, i irački dužnosnici, pa je je predsjednik odbora za obranu i sigurnost iračkog parlamenta Hakim al-Zamili ustvdio da će svaka akcija protiv ISIL-a „biti uzaludna ako iračka vojska ne bude imala oružje koje joj je potrebno. Ako to oružje ne bude uskoro dostupno, vojna akcija neće biti moguća u proljeće, nego dosta kasnije.” Američki vojni dužnosnici opet su preko medija odgovorili da su samo prošle godine Iraku isporučili gotovo 1600 samonavođenih protuoklopnih raketa „Hellfire”, a ove godine 250 oklopnih vozila s protuminskom zašitom MRAP, 10 tisuća jurišnih pušaka M-16 sa 23 tisuća komada streljiva, te topničko i tenkovsko streljivo i sofisticirane elektronske uređaje za vezu i zapovijedanje. I sve to samo u okviru priprema za Mosulsku operaciju. Zapovjednik CENTCOM-a general Lloyd Austin izrazio je spremnost iračkim snagama pružiti „bilo koji oblik pomoći uključujući i snage za posebne namjene”.




Neviđena javna rasprava o vojnim planovima poprimila je estradne elemente, pa su bijesni republikanski senatori John MCCain i Lindsey Graham krajem veljače u pismu predsjedniku Obami zatražili utvrđivanje odovornosti za takve ispade: “Ovakvo objavljivanje podataka moglo bi stajati života naših, iračkih i koalicijskih vojnika. Oni koji su ovako ugrozili naše nacionalne interese i sigurnost moraju biti pozvani na odgovornost”. Odgovor upućen kroz medije preko neimenovanog dužnosnika Pentagona bio je doista neozbiljan, ako ne i sulud: „Naš cilj je da oslobođenje Mosula više sliči na oslobođenje Pariza nego Staljingrada ili Faluđe”. Drugim riječima američki planeri Mosulske operacije su se nadali da će ISIL-ovi borci kada vide kakva sila se protiv njih pokrenula napustiti Mosul bez borbe. Nakon što je šef američke vojne obavještajne službe DIA, Vincent Steward ustvrdio da „iračke snage nisu u stanju poraziti ISIL zbog nedostatne logistike, korupcije i mase ostalih problema u vojnom ustroju „Bagdad je praktično odustao od vojne operacije pod američkim vodstvom i okrenuo se Iranu. Hakim al-Zamilia čak je otklonio mogućnost skore ofenzivne akcije protiv ISIL-a: “Amerikanci imaju svoje procjene i izračune, ali mi kao Iračani imamo svoje svoje mišljenje. Mi se borimo na terenu i stoga imamo bolji pregled stanja i viziju – u travnju je prerano za ofenzivu na Mosul”.

Samo nekoliko dana kasnije irački premijer Haydar al Abadi pokreće akciju na Tikrit, koja je zapravo početak ofenzive na Mosul. Iz njegova kabineta tada je medijima poslana neautorizirana izjava „Amerikanci iz svojih interesa samo odugovlače oslobođenje Iraka i zato ćemo mi osloboditi Mosul i Ambar i bez njih.”

Dok se vode ogorčene borbe za Tikrit Al Abadi 8. ožujka, upozorava da je „ISIL vrlo opasna i brojčano velika organizacija s vojnim ustrojem. Posljednji je trenutak da bude zaustavljena, u protivnom ja vas uvjeravam da neće biti te vojske koja će joj stati na kraj. Moramo ih zaustaviti zbog nas samih”.




Al-Abadi je priznao iransku vojnu podršku rekavši da „oni pomažu na mnogo načina, pa i slanjem svojih vojnih savjetnika za potrebe ofenzive na Tikrit, jer se Iran također osjeća ugrožen od ISIL-a. Njihov broj nije veći od 50 ili 60″. Za generala Qassema Suleimania sarkastično je potvrdio da on „često dolazi u Irak, ali se ne zadržava dugo. Tek što stigne, on već odlazi i ja ga nisam uspio susresti”.

Osvrnuo se i na američku ulogu napomenuvši „Znam da su neki u Washingtonu iznenađeni i nezadovoljni jer nisu dobili potpunu kontrolu nad ovim operacijama. Jasno mi je da majke američkih vojnika u SAD ne žele da oni ginu u Iraku i stoga mi moramo preuzeti odgovornost za obranu svoje zemlje”. U svezi prigovora zbog iranske pomoći kratko je uzvratio da Irak „ima pravo koristiti sve dostupne mogućnosti za obranu vlastite zemlje”.

Prema iračkom premijeru cilj pokrenutih operacija je Mosul, koji je središte ISIL-ovog kalifata.

Ono što se u početku činilo kao ratna varka, sada se pokazalo kao stvarni raskol unutar američke antiterorističke koalicije, direktno iransko ubacivanje u igru i neugodan šamar američkim saveznicima od strane vlade u Bagdadu.

Haydar Al-Abadi, suradnjom s Amerikancima, mrskim Iranom zaigrao je na sve ili ništa -pobjeda u ratu protiv ISIL-a ili totalni poraz. U tom ratu ustrajat će do kraja, jer zna da mu Amerikanci ne mogu ništa dok pobjeđuje na bojnom polju. Ukloniti ga mogu samo ako počne gubiti ili se njegovi vojnici upuste u maltretiranja i zločine prema sunitskom stanovništvu, što će biti jasan signal da se rat protiv ISIL-a pretvorio u sektaški rat i time Abadiev kraj.

Iran je pak, posredno na mala vrata vojno ušao u irački ratni kaos, tražeći svoj dio plijena u američkom velikom prekrajanju državnih granica na Bliskom istoku, iscrtanih prije ravno sto godina britansko-francuskim tajnim sporaumom Sykes-Picot. Američka vizija „Novog Bliskog istoka” s granicama po etničkim i vjerskim odrednicma upravo se rađa u potocima krvi. ISIL samo odrađuje svoj dio posla na budućem sunitskom entitetu, nakon čega će biti uništen, a njegovi predvodnici po kratkom postupku likvidirani, prije nego što naglas progovore s kim su sve sklapali aranžmane. Iran i njegovi saveznici zaintersirani su za šijitski dio nove regionalne strukture.

Nažalost, ni konačna raspodjela plijena na razvalinama Bliskog istoka neće donijeti mir. Riječi pakistanskog geopolitičkog analitičara Salmana Rafi Sheikha pogađaju suštinu problema: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju potencijala osporiti tu hegemoniju. Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.”

Autor:Mario Stefanov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.