Foto: Guliver images, nuklearna bomba, znak

Svijet na rubu sukoba i kataklizme: Jedni prijete nuklearnim oružjem, drugi stvaraju savez protiv SAD-a

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Tri ključna događaja globalnog geopolitičkog karaktera zbila su se prošloga tjedna, od kojih jedan ima krajnje destabilizirajući sigurnosni karakter: izraelski zračni napad na zgradu iranskog konzulata u sirijskoj prijestolnici Damasku i iranski odgovor s tristotinjak raketa i dronova, što može zapaliti ne samo cijelu bliskoistočnu regiju nego i cijeli svijet jer Izraelci ne odustaju od osvete. Ostala su dva događaja posjet ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Kini te dolazak japanskog premijera Fumija Kishide u Sjedinjene Države i de facto sklapanje novog trojnog saveza između SAD-a, Japana i Filipina, čiji se čelnik Ferdinand Marcos Jr. također za tu priliku pojavio u Washingtonu. Oba ova važna događaja na dvije suprotne strane svijeta odvijala su se gotovo istodobno.

Navedenom “trolistu” ključnih tjednih zbivanja, naravno, moramo dodati i ukrajinski rat, što je već uobičajeno, jer se u njemu “kuju” ne samo konture nego i stvarni izgled budućeg svijeta, čime je odavno prerastao ulogu rusko-ukrajinskog sukoba koji će isključivo definirati odnose dviju zemalja u dugoročnoj perspektivi. Uoči dolaska Sergeja Lavrova u Kinu ondje je boravila i američka ministrica financija Janet Yellen, gotovo da su se susreli u pekinškoj međunarodnoj zračnoj luci – ona na odlasku, a on na dolasku.

Jasno je kako Bidenova administracija želi održati odnose s Kinom u za sebe prihvatljivom gospodarskom okviru, a u onom geopolitičkom pokušati nagovoriti tu zemlju da odustane od pomoći Rusiji u sferama visoke tehnologije vojne ili dvojne namjene. Istodobno Kinu strateški i doktrinarno nastavlja pozicionirati kao najvećeg američkog suparnika u 21. stoljeću, kojeg će, prema svom mišljenju, uspjeti obuzdati, dok Rusiju definira kao najveću neposrednu vojnu prijetnju SAD-u i de facto američkog neprijatelja.

U tom je smislu SAD Kinu stavio u povoljniji položaj od Rusije, ali politička retorika, potezi i metode koje pritom koristi Washington u Pekingu nailaze na sve veći otpor i jednostavno ga prisiljavaju na još veću suradnju s Moskvom, što pak strategiju SAD-a prema Kini čini blago rečeno upitnom u pogledu postizanja željenih ciljeva. O tome najbolje svjedoči činjenica da je Janet Yellen usred Pekinga i razgovora s kineskim vladinim dužnosnicima na medijskoj konferenciji izjavila ni manje ni više nego da Kina mora smanjiti svoj veliki industrijski rast jer on ugrožava američke gospodarske interese. Prije svega to se odnosi na visoku tehnologiju u tzv. zelenoj sferi – proizvodnji električnih automobila, baterija i solarnih panela, u čemu je Kina postala globalno dominantan igrač.

Foto: Guliver images

Uvođenje sankcija

Tako Kina danas, na užas SAD-a i njegovih “favorita” poput tvornice Tesla Elona Muska, proizvodi i u svijet plasira više električnih automobila nego SAD i EU zajedno – što je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Takav su scenarij trebali spriječiti sankcijski i carinski protukineski potezi Washingtona još iz doba Donalda Trumpa, a u međuvremenu još i zaoštreni u vrijeme Joea Bidena, usmjereni kako na kineski IT sektor tako i na poremećaj lanaca globalne trgovine koji bi trebao destabilizirati kineski izvoz o kojemu gospodarstvo te zemlje snažno ovisi, neovisno o sve većoj domaćoj apsorpciji kineskih industrijskih proizvoda povezanoj s povećanjem kupovne moći kineskog stanovništva. U sferi solarnih panela stvar je za Zapad još gora jer tu Kina ima gotovo monopol, prije svega u odnosu na Europsku uniju.

Kineski državni mediji pišu o drskosti spomenutog zahtjeva Yellen prema Kini i najavljuju nastavak suverene državne politike u pogledu kineskog razvoja u svim sferama. Međutim, Janet Yellen je na spomenutoj medijskoj konferenciji upozorila na još nešto. Rekla je kako se velike kineske banke suočavaju s mogućnošću uvođenja američkih sankcija budu li obavljale transakcije povezane s ruskim uvozom kineskih visokotehnoloških proizvoda vojne i dvojne namjene. I tu je stvar za Rusiju puno ozbiljnija jer se sada, nakon što ju je Zapad sankcijski uvelike odsjekao od svog tržišta, oslanja isključivo na Kinu. Moskva posljednje dvije godine ubrzano razvija svoj visokotehnološki sektor, ali on je još slab u odnosu na američki i kineski iako su ruski dužnosnici uvjereni da će zaostatak uspjeti nadoknaditi. Ali dok to ne uspiju, u pogledu uvoza ključnih visokotehnoloških komponenti ruski proizvođači u IT sektoru potpuno ovise o Kini.

Izrael se nakon napada Irana suočio s bolnom spoznajom: Eskalacija odgovara samo jednoj sili




Osim toga, velike kineske državne banke daleko najveći promet ostvaruju u transakcijama sa zapadnim partnerima pa u kontekstu prijetećih sankcija nemaju previše manevarskih mogućnosti za dvostruke igre sa Zapadom i Rusijom zbog prevelikih rizika. Iako je američko-kineska trgovinska razmjena prošle godine pala na oko 650 milijardi dolara, što je pad od čak 12 posto u odnosu na godinu prije, ona kineska s EU-om i dalje je golema i iznosi otprilike 800 milijardi dolara. Što je za Kinu još neugodnije, ona i sa SAD-om, a poglavito s EU-om ima velik suficit, tj. puno više izvozi nego što iz njih uvozi pa bi joj time i štete od eventualnih sankcija bile puno veće.

Onaj pak sektor koji u Americi počinje jako patiti, a izrazito je izvozno orijentiran na Kinu, jest poljoprivreda. Jer Kinezi su se nakon uvedenih Trumpovih carina neočekivano okrenuli ruskim proizvođačima – od uvoza ruske soje, što je posebno bolno za američke proizvođače sa srednjeg zapada čija je golema proizvodnja soje gotovo u cijelosti završavala u Kini, do žitarica, ali i prehrambenih proizvoda. Uz energetsku i vojnu suradnju, upravo poljoprivreda postaje sve važniji segment kinesko-ruske trgovinske razmjene. A ona je prošle godine dosegnula već dovoljno respektabilan iznos od 240 milijardi dolara. Pa iako, ukupno gledano, kad se zbroji trgovinska razmjena Kine i Zapada, ona s Rusijom za Kinu ne izgleda pretjerano impresivno, Peking itekako mora voditi računa o širim geopolitičkim interesima u odnosu na one ekonomske.




Foto Guliver

Kina se vezala za Rusiju

Upravo se u tom posljednjem kontekstu može i mora promatrati službeni posjet 9. travnja šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova Kini. Osim što je obavio razgovor s kineskim kolegom Wang Yijem, drugi dan razgovarao je i s kineskim čelnikom Xi Jinpingom. Jedna od zadaća tog posjeta bila je i priprema predstojećeg prvog inozemnog posjeta Vladimira Putina nakon prošlomjesečnih predsjedničkih izbora i početka njegova novog mandata Kini, a što bi se moglo dogoditi u svibnju. Osim toga, dvojica državnika još će se sastati u lipnju, u Biškeku, na summitu Šangajske organizacije, kao i najesen – na summitu grupe BRICS u ruskom Kazanu.

Krajnje složeni međunarodni odnosi, ali i sve veća spoznaja Pekinga da mu Washington “radi o glavi”, doduše, uporabom “mekše sile” u odnosu na Rusiju – doveli su do ključnih promjena. Kina  se u geopolitičkom smislu čvrsto vezala uz Rusiju, a potonja je svoj smjer ubrzanog preokreta na globalni Istok počela još spomenute 2014., predmnijevajući što slijedi.

Dvije se zemlje sada službeno zalažu za multipolarni svijet, a jedna drugoj čuvaju leđa u ključnim međunarodnim političkim organizacijama, prije svega u Vijeću sigurnosti UN-a. Znajući što Sjedinjene Države Kini pripremaju u Indopacifičkoj regiji, jednu vrlo važnu rečenicu na sastanku s Lavrovom izrekao je Wang Yi. Njome se prvi put javno potvrđuje na koji način Kina promatra današnji svijet, kako ga vidi u budućnosti, na koga se pritom namjerava oslanjati, a koga smatra neprijateljem koji ima drukčije planove.

Moćni kineski šef diplomacije i najbliži suradnik Xi Jinpinga Wang Yi u razgovoru s ruskim izaslanstvom govorio je o nužnosti kinesko-ruskog “dvojnog protudjelovanja protiv dvojnog obuzdavanja” Sjedinjenih Država.

Foto: Facebook Screenshot

Klasično savezništvo

Naime, SAD se na kraju, usprkos ranijim upozorenjima pojedinih iskusnih geostratega i analitičara poput pok. Henryja Kissingera da to ne čini, ipak odlučio pokrenuti istodobnu politiku sprečavanja Rusije i Kine. Spomenuta izjava Wang Yija u dubljem smislu ukazuje na to da Kina i Rusija namjeravaju svoje sveobuhvatno strateško partnerstvo na praktičnoj razini svesti u okvire klasičnog savezništva, iako će se na onoj političkoj i retoričkoj Moskva i Peking i dalje nedvojbeno zadržavati na željama za izvanblokovski svijet, bez stvaranja savezništava jednih protiv drugih. Kako su ona već zapravo stvorena, prije svega potezima Sjedinjenih Država koje je prisiljen slijediti i cijeli združeni Zapad, jasno je kako svijet ubrzano ide prema novoj blokovskoj podjeli i hladnom ratu, ali ovoga puta združenog Zapada kojem se pridodaju i novi azijski partneri i Rusije, kojoj se sada pridružuje Kina.

Amerikanci skuhali plan za Europu, tiče se i Hrvatske: ‘Razumijem da će to zvučati porazno’

Ovdje je zanimljivo dodati kako uskoro u Peking stiže i američki državni tajnik Antony Blinken. Međutim, ovoga puta zadaća bi mu mogla prije svega biti povezana s ukrajinskim ratom. Naime, pod neformalnim vodstvom SAD-a, a uz formalno posredništvo Švicarske, u toj bi se zemlji u lipnju trebala održati međunarodna konferencija o Ukrajini, osmišljena tako da u njezinu fokusu bude tzv. formula mira Volodimira Zelenskog. SAD na sastanak ne želi pozvati Rusiju, a ova ni sama ne želi doći jer navedenu formulu odbacuje kao ultimativnu i nerealnu – gotovo kao poziv na rusku kapitulaciju. Sličan pristup ima i Peking, koji zbog toga nije želio doći ni na prethodnu konferenciju istog tipa iako je bio na onoj prvoj u Saudijskoj Arabiji prošle godine. U međuvremenu je Zelenski najavio određene modifikacije svoje formule, ali još ne znamo o čemu je riječ.

Ono što Blinken možda sada želi postići jest nagovoriti Kinu da sudjeluje na tom sastanku jer bi za sobom povukla i druge zemlje Globalnog juga koje su u najvećoj mjeri neutralne prema ukrajinskom ratu, odnosno ne osuđuju Rusiju niti su prihvatile sankcije uvedene protiv nje. Ako bi se u Švicarskoj uspjela progurati formula Zelenskog kao ključna za postizanje mira, a s obzirom na to da bi na sastanku, ako bi sudjelovale Kina i Indija, moglo sudjelovati čak i više od 100 zemalja – Washington bi na idući sastanak pozvao i Rusiju.

Foto: Guliver Image/ POOL via CNP/

Neprihvatljivi uvjeti

Time bi ona bila pod velikim pritiskom većine država da prihvati prekid vatre i mir po Kijevu i Washingtonu prihvatljivim uvjetima. SAD bi, ako bi mu prošla ova zamisao, a s obzirom na to da Moskva na takvo nešto što predlaže Zelenski nikada neće pristati, mogao pokušati dobiti puno veću izolaciju Moskve u svijetu nego sada kada je ona izolirana gotovo isključivo od geopolitičkog Zapada. Naravno, prije sastanka u Švicarskoj vjerojatno će se dogoditi spomenuti između Putina i Xija u Pekingu – o čemu će mnogo toga ovisiti.

Istodobno se Ukrajina suočava s vrlo teškim stanjem na bojišnicama na kojima ruske snage imaju inicijativu, a u dva smjera sada vrše i snažne ofenzivne operativne akcije koje mogu, ako bi bile uspješne, kumulativno imati čak i strateški značaj za ukupni tijek daljnjih vojnih operacija.

Riječ je, prvo, o smjeru prema Časiv Jaru, gradu od 17.000 stanovnika zapadno od puno poznatijeg Bahmuta, do čijeg su predgrađa ruske snage već došle iako je otpor ukrajinske vojske izrazito jak, a pojačanja stižu objema stranama. Nakon zauzimanja Časiv Jara Rusima bi se otvorile nove operativne mogućnosti za napredovanje prema ključnoj aglomeraciji za cijeli Donbas, onoj Kramatorsk-Slavjansk.

Drugi smjer intenzivnih ruskih napada je zapadno od početkom veljače osvojenog najutvrđenijeg ukrajinskog grada Avdiivke, gdje napadi od tada ne prestaju. Ukrajinci sada u zoni Harkiva, ali i još zapadnije, u regiji Sumi koja graniči s kijevskom regijom, ubrzano nastoje izgraditi čvrsta obrambena uporišta, slična tzv. Surovikinovoj liniji zahvaljujući kojoj je ruska vojska na jugu, u Zaporiškoj regiji, slomila veliku ukrajinsku ljetnu protuofenzivu 2023. Naime, i Kijev i brojni zapadni analitičari najavljuju mogućnost nove velike ruske ofenzive do kraja ove godine. Moskva, za razliku od Kijeva i Zapada prošle godine, kada je bila riječ o spomenutoj ukrajinskoj protuofenzivi koju su najavljivali na sva zvona, o svemu tome šuti.

Foto: Guliver Image, AP Photo/Alexander Zemlianichenko

Rusi u napadu

Ali ne šuti ruska vojska koja već nekoliko tjedana vrši snažne zračne napade diljem Ukrajine, po njezinoj energetskoj i vojnoj infrastrukturi: od Harkiva na sjeveroistoku preko Dnjepropetrovska i Zaporižja do Odese na jugu te Kijeva i Lavova na zapadu zemlje. Uništena je već brojna kritična energetska infrastruktura poput termoelektrana u Harkivu i Kijevu, hidroelektrana u Zaporižju i Dnjepropetrovsku. Moskva te napade smatra osvetom za ukrajinske napade na ruske rafinerije, učestalo vršene prošloga mjeseca.

U napadima na crtama bojišnica Rusi koriste ubojite aviobombe iz sovjetskog doba, modernizirane sustavima za satelitsko navođenje FAB, oznaka 250, 500 i 1500 – koje stvaraju pravu pustoš i paniku. U napadima na spomenutu infrastrukturu ukrajinskih gradova koriste i 300 mm vođene projektile 9M544 i 9M549 sustava Tornado-S, projektile 9M723-1 lansirnog mobilnog sustava Iskander –M dometa do 500 kilometara, kao i višenamjenske stealth krstareće rakete Kh-59MK/MK2. Također masovno koriste i dronove, dijelom za same napade, a dijelom za zavaravanje protivničke protuzračne obrane jer nakon njih slijede spomenuti ubojiti i precizni projektili, čime se smanjuje mogućnost njihove neutralizacije.

Upravo je uništena i nedostatna protuzračna obrana sada najveći problem za Ukrajinu, čiji je ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba zbog toga prošlog tjedna izjavio kako je “vrijeme uljuđene ukrajinske diplomacije prošlo” i kako će sada početi ona agresivna prema zapadnim partnerima s obzirom na to da Kijev zna da mnoge zemlje posjeduju američke sustave PRO Patriot, ali ih ne žele isporučivati. Ukrajini treba njih “samo” 24 da bi se zaštitila, smatraju vlasti u Kijevu, ali oni su i skupi i trebaju i Izraelu. Onih nekoliko, koliko su dobili prošle godine, ili je uništeno ili čuvaju ključne objekte u najvažnijim gradovima poput Kijeva.

Foto: Guliver Image, AP Photo/Efrem Lukatsky, File

Azijski NATO

U Washington je prošlog tjedna stigao japanski premijer Fumio Kishida, kod kuće suočen s nikad viđenom nepopularnošću koja je čak puno gora i od Bidenove u SAD-u i koja je također povijesno rekordna. Međutim, važnost susreta dvaju državnika bila je golema: Japan će se i službeno priključiti nedavno ustrojenom protukineskom vojnom savezu AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD). Istina – kao članica druge razine, a nešto slično će postati i Filipini. Njihov je predsjednik Marcos Jr. brzo stigao u američku prijestolnicu i priključio se sastanku s američkim kolegom i japanskim premijerom. Ubrzo je uslijedila i prva protukineska izjava, kojom tri zemlje “osuđuju aktivnosti kineske obalne straže u zoni Južnokineskog mora”.

Zanimljivo je u ovoj priči to što Japan i Filipini nisu u istoj razini AUKUS-a s njegovim utemeljiteljima, a za to postoje samo dva razloga: prvi je da anglosaksonska komponenta želi osigurati svoju ekskluzivu u pogledu donošenja odluka. Iskustvo s europskim NATO savezom možda im za to daje opravdanje jer se u Aziji ne žele previše naprezati oko donošenja odluka koje u NATO-u uvijek moraju biti donesene uz suglasnost svih njegovih članica.

Zašto Rusija u dvije godine nije uspjela osvojiti Ukrajinu? Putin ima dosta bizarno objašnjenje

Drugo, Tokio i Manila možda ipak žele ostati u određenoj mjeri autonomni u pogledu vojnih odluka prema Kini, ne želeći se dovesti u položaj EU-a odnosno ključnih europskih država koje su se stavljanjem pod punu vlast Washingtona u vanjskopolitičkoj sferi u onoj vojnoj dovele u neugodan položaj. Postaju sve izloženije izravnom sukobu s Rusijom koji nikada nisu željele, i to u trenutku u kojem se SAD nastoji potpuno fokusirati na Aziju i obračun s Kinom, dok bi NATO i EU ostavio da se primarno bave sprečavanjem Rusije u zapadnom smjeru.

Međutim, sve bi ove strategije i politike vrlo lako mogle biti bačene u prah i pepeo. I to u doslovnom smislu. Naime, Izrael je prošlog tjedna smišljeno povukao krajnje rizičan potez, razorivši zgradu konzulata u iranskom diplomatskom predstavništvu u Damasku i ubivši pritom visokog iranskog generala i još šestoricu službenika.

Foto: Guliver images

Čeka se odgovor

Svima je potpuno jasno: riječ je o napadu na suvereni iranski teritorij jer su diplomatska predstavništva prema međunarodnim konvencijama teritoriji zemalja koje predstavljaju. Dakle, i Tel Avivu je jasno kako u tom kontekstu Teheran de facto morao vojno odgovoriti i sačuvati obraz i kod kuće i u regiji.

Pa iako ga zbog toga nitko ne bi smio osuditi, Iran je prilično oprezan te je ispalio rakete i dronove za koje je znao da će biti oboreni. Jasno je da se tu ne radi o komoditetu, nego o dubinskim i povijesno važnim procjenama iranskih stratega, kojima je jasan cilj Izraela: uvući Iran u sukob s Izraelom u kojem bi se nužno na stranu potonjeg odmah morale svrstati i Sjedinjene Države kao ključni jamac izraelske opstojnosti, što za Iran i njegove interese može biti kobno. Tim više što izraelski državni vrh najavljuje kako će vojno odgovoriti svim raspoloživim sredstvima, što znači i onim nuklearnim, jer Izrael ima atomske bombe, navodno njih više od 100 iako to on službeno nikada ne potvrđuje, ali i ne opovrgava.

U sklopu pokušaja rješavanja palestinskog pitanja silom i jednom zauvijek, izraelski državni vrh želi konačno skinuti i problem libanonskog proiranskog šijitskog Hezbollaha sa svojih leđa, ali najviše problem Irana koji predstavlja daleko najveću prijetnju izraelskoj opstojnosti od mora arapskih država kojima je okružen. Samostalno udariti po velikom i dovoljno moćnom Iranu Izrael se ipak nikada nije usuđivao niti se usuđuje sada, ali je očito, prema svojim procjenama, sada izabrao najbolji način za provociranje oštre reakcije Irana, koju je donekle i dobio pa računa da Sjedinjenim Državama ne preostaje nikakva mogućnost stajanja po strani. Osim toga, Izrael je već puno ranije davao do znanja da će prvi udariti po Iranu, prije negoli ovaj izradi atomsku bombu i prvi na njega udari.

FOTO: Guliver image

Vremena sve manje

Međutim, protiv Izraela sada su stale gotovo sve arapske i islamske zemlje, ali i većina zemalja svijeta općenito – zbog njegove goleme i nerazmjerne uporabe vojne sile u Gazi u obračunu s Hamasom, gdje na ovaj ili onaj način, u neviđenim patnjama u modernoj ljudskoj povijesti sada strada više od milijun civila. Zato se Teheran sada ne treba bojati za svoj ugled jer je Izrael za dugo vremena u međunarodnoj zajednici uništio svoj. Sada Izrael, unatoč upozorenjima iz Sjedinjenih Država i njihovih saveznika da ne poduzima nikakvu akciju odmazde, smjera upravo to, računajući da će ga moćni zaštitnici kao i uvijek dosad na kraju spasiti.

A vrijeme za Iran ne radi samo u smislu pridobivanja, ako već ne simpatija, ono sigurno razumijevanja i ključnih arapskih država za njegov vojni odgovor, nego i u pogledu izrade atomske bombe. Brojni ugledni analitičari u svijetu smatraju kako je Teheran vrlo blizu izrade nuklearnog oružja. Na to su prošlog tjedna ukazali i pojedini ruski analitičari bliski Kremlju, upravo na to isto prije dva dana upozorio je i The Washington Post. Navodno se više ne radi o mjesecima ili tjednima, nego o danima. Iran već ima dovoljno obogaćenog uranija za izradu bombe – smatraju mnogi.

A ako se, kao na eventualni odgovor na izraelski napad u Damasku, Teheran odluči, osim slanja dronova, i na prekid suradnje s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, nikakav nadzor nad iranskim nuklearnim programom više neće postojati. Uostalom, Teheran već dugo upozorava i ukazuje na čudnu logiku da on ne smije imati atomsko oružje, a mogu ga imati, npr. osim Izraela, i jedan Pakistan, Indija ili pak Sjeverna Koreja.

Kako god bilo, diplomatska aktivnost ponovno je dobila prednost nad već toliko dominantnom vojnom silom u rješavanju globalnih problema proteklih nekoliko godina. Vrag je očito odnio šalu – rekao bi mudri narod.

Foto: Guliver Image/ AP Photo/Manuel Balce Ceneta

Put u ponor

Tako su se u pokušaj smirivanja eksplozivnog stanja u bliskoistočnoj regiji, koje odjednom prijeti i uporabom nuklearnog oružja, uključile sve ključne zemlje: SAD, Kina, Rusija, a Washington poziva i ključne arapske i azijske zemlje da Iran odgovore od pretjerane vojne akcije protiv Izraela, jer se onda Washington ne bi trebao miješati u sukob na strani Izraela. To je i iskreni američki stav. Jer uvlačenje SAD-a u rat s Iranom u predizborno vrijeme za Bidena bi bilo ravno političkom samoubojstvu. Iran nije Afganistan, Libija ili Sirija, već vojno, gospodarski i demografski vrlo velika i potentna zemlja.

S druge strane, i Teheran dobro zna za spomenuti neugodni položaj Bidena i demokrata. Ali također zna i kako je alternativa Bidenu Donald Trump – osvjedočeni izraelski prijatelj i zakleti iranski neprijatelj. Sve ovo skupa i najnovija bliskoistočna kriza koja prijeti neviđenom eskalacijom ukazuje na potpuno sluđeni svijet, u kojem više ništa nije sigurno i nemoguće. Sve su opcije otvorene, ali je, bez obzira na to, već sada jasno kako multipolarnost presnažno kuca na svjetska vrata da bi mogla biti ignorirana.

Washington je eventualno može samo usporiti, ali nikako zaustaviti. O tome i svjedoče njegove sadašnje užurbane diplomatske aktivnosti diljem arapskog i drugog svijeta, poput Kine – što je jasan znak da Sjedinjene Države više ne mogu samostalno rješavati globalne probleme po načelu Pax Americana. U suprotnom bi za rješavanje najnovije bliskoistočne krize bilo dovoljno, kao i ranije, uplovljavanje jednog moćnog američkog nosača zrakoplova u pratnji grupacije brodova i podmornica u Perzijski zaljev ili istočno Sredozemlje pa da se strasti brzo smire, a stvari budu riješene na za Washington željen način. Danas moćni američki i saveznički brodovi ne mogu riješiti ni problem jemenskih hutista u Crvenom moru.

Naravno, sve bi se to moglo uporabom nuklearnog oružja. Ali onda se otvara Pandorina kutija te daje zeleno svjetlo da i suparnici na isti način počnu rješavati svoje sigurnosne probleme, a da ih se pritom ne bi moglo kritizirati.

Foto: Pool via CNP/Media Punch Guliver

Kontradiktorne izjave ukrajinskog predsjednika

Na političkoj razini u Kijevu je vidljiva potpuna shizofrenija. Barem ako je suditi prema izjavama predsjednika Zelenskog u brojnim intervjuima koje posljednjih dana daje zapadnim medijima. U jednima, doslovno ovim riječima, govori kao će Ukrajina doživjeti vojni poraz ako američki Kongres ne odobri Bidenovu novu pomoć Kijevu u iznosu od 60 milijardi dolara. U drugima govori kako prijeti slom ukrajinske fronte i nova ruska ofenziva. Ali samo dan prije pisanja ovog teksta Zelenski je izjavio kako Ukrajina priprema novu ofenzivu i nova iznenađenja za rusku stranu.

Jasno je kako Zelenski na domaćoj sceni ionako od rata koji se neočekivano produljio sve umornijim građanima ne može govoriti o slomu bojišnice i porazu jer bi to katastrofalno utjecalo na njihov moral i na novu mobilizaciju. Njima u redovitim obraćanjima govori kako je stanje na bojišnicama stabilno i da nema opasnosti ni šansi za ruske vojne uspjehe.

S druge strane, američkim medijima mora govori o slomu i porazu Ukrajine jer to od njega očekuje njegov glavni sponzor Biden, kako bi potaknuo Kongres na djelovanje i republikancima nametnuo “povijesnu krivnju” ako ostanu imuni na vapaje Kijeva, a dođe do ukrajinskog poraza.

AP Photo/Andrew Harnik / Guliver Image

Trump je praktički istjerao Camerona

Britanski ministar vanjskih poslova David Cameron stigao je u Washington i pozvao Kongres na izglasavanje proračuna za pomoć Ukrajini. Čak je posjetio i Donalda Trumpa u njegovoj rezidenciji na Floridi, zamolivši ga da svojim utjecajem pobudi republikance da izglasaju Bidenov proračun, ali Trump za to nije želio ni čuti te je zauzeo još čvršću protuukrajinsku poziciju. Štoviše, nakon što je razgovarao s Trumpom, Camerona nije želio primiti predsjednik Zastupničkog doma Kongresa, trampist Mike Johnson, koji se ispričao popunjenom satnicom, što je bio otvoreni šamar Cameronu o kojem su, kao o takvom, pisali i pojedini britanski mediji.

A da Zelenski u svemu ovome možda ipak polako gubi živce, svjedoči i njegov novi intervju za njemački Bild, u kojem je oštro kritizirao njemačkog kancelara Olafa Scholza jer je odbio Ukrajini isporučiti suvremene krstareće rakete Taurus dometa do 500 kilometara. Pritom je omalovažio Scholzovo obrazloženje da to ne čini isključivo zbog sprečavanja sukoba između Njemačke i Rusije, aludirajući vjerojatno na činjenicu da su svoje rakete sličnog karaktera Storm Shadows i SCALP Kijevu već isporučili Velika Britanija odnosno Francuska pa se ništa nije dogodilo. Ali Zelenski je u intervjuu otišao još dalje te optužio SAD zbog sporosti u isporučivanju obećanih borbenih zrakoplova F-16 i američkih raketa ATACMS, od čega zasad nema ništa.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.