fbpx
Dnevno.hr/Robert Valdec

SUPRUGU HRVATSKOG NOVINARA PROGLASILI RUSKOM ŠPIJUNKOM! Deportirali ju, on ispričao svoju stranu priče: ‘Vijesti o našem uhićenju medijima su servirane dok smo još bili u policiji’

Autor: L.B.

Kosovski ministar unutarnjih poslova Xhelal Sveçla priopćio je kako je ruska novinarka Darija Asmalova proglašena ‘nepoželjnom osobom’ i da joj je zabranjen ulazak na Kosovo pet godina. Inače, Darja Asmalova supruga je hrvatskog novinara Roberta Valdeca.

“Kao ministar unutarnjih poslova, u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, proglasio sam Dariju Asmalovu nepoželjnom osobom u Republici Kosovo. Njoj je zabranjen ulazak na teritorij Kosova pet godina”, napisao je Sveçla.

Svecla: ‘Lažno se predstavlja kao novinarka’

Po njemu, svatko tko određenim ciljevima ili direktivama šteti ili pokušava destabilizirati Kosovo, suočit će se bez sumnje sa snagom zakona. Kosovski ministar izjavio je u subotu da je Asmalova privedena na prijelazu sa Srbijom. On je na Facebooku napisao da se Asmalova lažno predstavlja kao novinarka te da su navode o njezinim aktivnostima potvrdile mnoge zemlje.


Međutim, nakon napisa u medijima kako mu je supruga ruska špijunka, Robert Valdec za Dnevno je potanko ispričao svoju stranu priče te objasnio kako je zapravo sve to na Kosovu izgledalo, a kazao je, među ostalim, da su vijesti o njihovu uhićenju bile u medijima dok su njih dvoje još uvijek sjedili u policijskoj postaji.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

‘Kako sam uhićen na Kosovu’

Uhićivalo me kojekuda. Uvijek nevinog, naravno. Najmanje doma, u Hrvatskoj. Nije to ugodno, ali narod kaže – kakvo je to muško koje nije bilo u vojsci i u zatvoru? Te epizode iz života uglavnom zadržavam za sebe ili neke buduće memoare. No neke od njih su isplivale u javnost. Poput one kada me u Iraku, u Bagdadu, tek koji dan prije pada Sadamovog režima, uhitila njegova tajna služba, pa me nakon navlačenja, pregovaranja, umjesto da mi spraše metak u potiljak, strpali pod naoružanom pratnjom u terenac i odvezli do granice s Jordanom gdje su me izbacili van i poslali pješice preko ničije zemlje. Protjerali.

Slična stvar dogodila mi se i neki dan, a kako vidim da je taj događaj postao viralan i po novom “novinarskom” običaju copy – paste vijest koju svatko nadograđuje po vlastitom ukusu i u skladu sa željama svog gospodara.

Mislim da je red da i ja ispričam što se doista dogodilo. Jer, mnijem, ipak znam nešto više o svemu. Iz prve ruke.

‘Supruga radi za ruski medij’

Sve je započelo koncem prošlog tjedna – ženici, koja je jos početkom ove godine iz Moskve za Zagreb letjela par sati, život na dvije adrese zakomplicirala je politika – ukinute su izravne zračne linije izmedu Rusije i Hrvatske.  Donedavno kratki let pretvoren je u ponekad dvodnevnu pustolovinu. S mnogim presjedanjima, čekanjima po zračnim lukama i sve to po deseterostruko većim cijenama.




Letjela je za Zagreb već preko Istanbula, alternative su bili Dubai ili Beograd, no u zadnji tren, prije nego što će kupiti kartu preko Dubaija započeli su nemiri na sjeveru Kosova. I redakcija novina za koje radi odlučila ju je poslati za Beograd, da napiše reportažu o aktualnim zbivanjima. U roku od par sati modificirali smo planove, sjeo sam na autobus za Beograd, gdje sam joj namjeravao pomoći – snimajući, fotografirajući, prevodeći…

Odradili smo u dan, dva nekoliko intervjua, a kako je pred nama bio ‘prazan’ vikend, odlučili ga iskoristiti za turistički obilazak Kosova. Ona je poželjela obići neke drevne manastire, ja namjeravao obići neke svoje davne destinacije u Prištini, Uroševcu…, možda skočiti i do Janjeva…

Ali, čovjek snuje, Bog određuje. Dobro, ovaj put to nije bio on, već kosovska tajna služba.




Razgovor u Kosovskoj Mitrovici

Naš je autobus stao na Jarinju, administrativnom prijelazu, granici, što već, u njega je ušao kosovski granični policajac i redom stao pregledavati dokumente putnika provlačeći ih kroz prijenosni skener. Pažljivo sam ga promatrao dok je uzeo moju i ženinu putovnicu. Moja je prošla bez reakcije, no ženina… U djeliću sekunde se trznuo, podigao pogled, pa nastavio dalje, zadržavajući naše isprave. Bilo nam je, naravno, jasno, ma koliko se ovaj trudio to prikriti, da nešto ne valja.

‘Izađite van i uzmite svoje stvari iz prtljažnika. Njoj je zabranjen ulazak na Kosovo!’, kratko je zapovjedio.

Dok smo zbunjeno izlazili i preuzimali svoje stvari, na brzinu se dogovorili kako je najmudrije okrenuti se na peti, proći tih desetak metara, pa pokušati uloviti nekakav transport za natrag. Ali… Putovnice su kod njega. Čovjek je pristojan, susretljiv…

Objašnjava kako moramo pričekati desetak minuta dok ne provjeri s Prištinom ne radi li se o nekakvoj pogrešci… Ali Priština ne odgovara. Niti za desetak minuta, niti za pola sata. Niti za sat i pol… Tijekom kojih, dok se ženica hladi u kontejneru, nas dvojica vani pušimo, pretresamo razne teme – od turizma, preko nogometa, do vremena. Svako malo prekida nas zvonjava njegovog mobitela, on veselo razgovara sa sugovornicima, no nakon više od dva sata stiže mu poziv koji ne želi odrazgovarati u mojoj blizini. Nakon par minuta se vraća, a po njegovom izrazu lica shvaćam da se situacija izmijenila. Ne na bolje.

‘Morati ćete s nama do Kosovske Mitrovice. Ništa strašno, na razgovor. Tamo će se razjasniti ta zabrana ulaska. Ne brinite…’, smiruje me.

‘Podsjeća me na seljake u mom Zagorju’

No, oduzimaju nam mobitele prije ulaska u policijsko vozilo. Putem, gledam ga kako u retrovizoru pažljivo motri na nas. I svako malo ‘umiruje’ riječima tipa – ‘ma tamo će se sve razjasniti’. ‘još malo, pa ćete moći na večeru u Mitrovici, preporučiti ću vam dobar restoran’…

Sad mi je već posve jasno da nam se ne piše dobro – podsjeća me na seljake u mom Zagorju koji, pred kolinje, pajceke određene za klanje umiruju šakom kukuruza, dok ostali vani bruse noževe.

Stižemo u Kosovsku Mitrovicu, ispred policijske postaje. Ne smijemo van iz vozila. Nakon petnaestak minuta stižu dva mlada momka. U civilu. Čak niti potpuni amater ne bi pogriješio.

‘Pitam se, biraju li ih tajne službe po izgledu, držanju i načinu odijevanja ili se u to pretvore kada dobiju značku?’ komentiram sa ženicom, trudeći se sve okrenuti na zajebanciju. Izvode nas napokon iz vozila i sprovode u jednu prostoriju.

‘Tu sjedite!’, kratko zapovjeda uniformirani policajac pokazujući na klupu pokraj stola. I ostavlja nas same u toj prostoriji. Sjedamo, no nakon par minuta poželim protegnuti noge, ispraviti leđa ukočena od sjedenja. Ovaj odmah ulazi i zapovijeda mi da sjednem na svoje mjesto. Dakle, i pod kamerama smo, ne samo pod mikrofonima, zaključujem. Prolaze duge minute, kratimo ih bezveznim razgovorom. I nakon pola sata, u prostoriju ulaze ona dvojica sa zaduženim torbicama ovješenim preko ramena. U njima su, uvjeren sam, kojekakve napravice za snimanje…

‘Jeste li špijun?

Kako tipično : ‘Good cop – bad cop’. Jedan, nasmiješen, glatko izbrijan, drugi namrgođen, trodnevna brada, lista moj rokovnik s bilješkama.

‘Good cop’ započinje na engleskom.

‘Zanima nas, prije svega, gospođa, ali i vi…’

Pa započinje ispitivanje. Koje je, u stvari, potpuno bezvezno. Ženicu ispituju o njenim novinarskim uratcima, intervjuima, od Sadama Huseina, Bashara Asada do Sergeja Lavrova…

Čita sve iz bloka s bilješkama. Očito im je netko već pripremio gradivo.

‘Pa ne morate čitati iz bilježaka i ispitivati, dovoljno je da koristite Google. Naime, sve što radim, objavljeno je i online. Nema nikakvih tajni’, objašnjava im ona.

Pretresa ipak gotovo sve. Slijede i sve izravnija pitanja tipa ‘Jeste li špijuni?’, ‘Jeste li dolazili ilegalno na Kosovo?’…

‘Jeste li špijun?’ je, inace, jedno od najglupljih pitanja. Naravno da nismo. No sve i da jesmo, bi li vam to rekli? I ne, nismo ilegalno ušli na Kosovo. Ušli smo na službenom prijelazu, predočili svoje isprave. Došli smo kao turisti i nismo imali namjeru raditi kao novinari.

Odjednom, ovaj neobrijani koji je proučavao moje bilješke, značajno, gotovo slavodobitno, rasprostire moj rokovnik ispred mene.

‘Objasnite ovo!’, pokazuje na jedno ime i telefonski broj pokraj njega. Zaokružio sam to prije desetak dana flomasterom i dodao nekoliko uskličnika.

‘Objasnite ovo’, kaže sumnjičavo pokazujući na e-mail adresu, koja zavrsava s @mup.hr, zaokruženu debelim flomasterom, ispisanu nakon desetak stranica mojih bilježaka.

‘To? To je e-mail adresa’, povjerljivo mu odgovaram.

‘Vidim. Ali čija?’, ne da se.

‘Od jednog čovjeka iz hrvatske policije’.

‘Kojeg?’, pita.

‘Nisam siguran da ga znate… Radim na jednom serijalu o nestalim ljudima, ove bilješke prije su razgovor s njim na tu temu, a kada sve napišem, obećao sam mu poslati na tu e-mail adresu na autorizaciju. Znate, novinar sam, ako vam je promaklo…’.

Rešetanje pitanjima o špijuniranju’

Pozornost se na kratko skreće na mene – kada sam bio na Kosovu, što sam tu radio, s kim se susretao…Pričam o svom posjetu Kosovu još davne 2000.-e, dok se ‘jos dimilo’.

‘Vi ste premladi da bi se toga sjećali… Inače, tada sam napravio i intervju s vašim generalom Agimom Cekuom…’.

To ih je oraspoložilo. Hvatam taj trenutak dobrog raspoloženja, pa molim za dopuštenje da odem do toaleta i da vani zapalim cigaretu. Odobravaju, s tim da me neobrijani prati u stopu. I do toaleta i ispred zgrade. Ženica ostaje sama s onim nasmiješenim, pa se trudim brzo sve završiti i vratiti se natrag. Kasnije će mi reći kako ju je, dok me nije bilo, opet rešetao s pitanjima o navodnom špijuniranju.

Mrak polako pada i sve je jasnije da ništa od naše pljeskavice u Kosovskoj Mitrovici. Pitam, po tko zna koji put:

‘Jesmo li uhićeni? Zbog čega?’

‘Niste, ovo je samo razgovor…’

Baš. Oduzeti su nam dokumenti, mobiteli, sve osobne stvari, po svemu netko od njihovih kolega u nekoj kancelariji zdušno kopa, zacijelo nam i skidaju sve kontakte s mobitela, ‘obogacuju’ ih novim softverima… Momci izlaze, kažu da će nam donijeti nešto za jelo.

‘Znači li to da nećemo ovdje na večeru nakon razgovora?’, pitam naivno.

‘Loše vijesti čuti ćete kasnije’, kaže nasmijani.

‘Deportirani ste s Kosova’

Zamjenjuje ih opet mlađi uniformirani policajac. Pokušavam s njim zapodjenuti nekakav razgovor. No, govori tek malo engleski.

‘Vi ne znate albanski?’, pita.

‘Nažalost, znam samo psovati. Naučio davno, u onoj vojsci…’, odgovaram, no odmah mi kroz glavu prođe melodija, pa i tekst jedne pjesme.

‘E, znam nešto!’, slavodobitno kažem.

‘Što?’, zainteresirano pita.

A ja mu na to zapjevam:

‘Roka mandolinen, dolla ne qardak, o moj cucja vogel qmu ke ban merak…’.

Gleda me zaprepašteno. Ne samo on. I ženica me promatra kao da sam skrenuo s uma. No ja pjevam i dalje…

‘Pa… Pa vi znate albanski!’

‘Ma nemam pojma, sjećam se samo te davne pjesme. Bila je popularna dok se vi još niste rodili…’.

‘Popularna je i sada’, kaze smiješeći se i hvaleći moj dobar izgovor. Oraspoložio sam ga. Vrijeme je, dakle, za još jednu cigaretu.

‘Pušite tu slobodno’, veli.

‘Pjesma nas je održala, njojzi hvala!’, zaključujem pohotno vukući opori dim. Vraćaju se i naši momci sa sendvičima. Dok jedemo, nastavljaju s pitanjima. Ženica im je puno zanimljivija od mene. No, nakon nekog vremena, odustaju.

‘Policijsko vozilo će vas sprovesti natrag na Jarinje. Deportirani ste s Kosova’, objašnjava.

‘Znao sam da mi je gospođa poznata od nekud!’

Zapravo, momci su bili simpatični. Pristojni. Opraštamo se, hvaleći njihovu profesionalnost. Ulazimo opet u policijski automobili. Vozač, suvozač i još jedan policajac s nama na zadnjem sjedištu. U pancirkama, pod oružjem. Šutimo svi dok vijugamo prema prijelazu. Kada smo nakon jednosatne vožnje napokon stigli, zapovijedaju nam da ostanemo u vozilu. Pripremaju nekakve dokumente. Pružaju ih na potpis iako nemamo pojma što u njima pisš. Kažu, to je potvrda da su vam vraćene stvari. Potpisujemo, samo da se ne predomisle. Uzimamo svoje stvari iz prtljažnika, na brzinu provjeravamo je li doista sve unutra, pa brzim korakom do kontejnera gdje su srpski graničari. Tu opet predajemo putovnice. Gdje smo ušli, gdje izašli, zašto su nas protjerali, kuda idemo…

Ponoć je već prošla kada smo napokon, usred ničega, natovareni torbama, slobodni ići. No kuda i kako? Situaciju spašava jedan carinik koji prilazi i kaže:

‘Znao sam da mi je gospođa poznata od nekud!’, pokazujući nam zaslon svog mobitela na kojem je već tekst o našoj maloj pustolovini.

Zove nam taksi koji nas prebacuje do prenoćišta u mjestu Raska. Već je prošlo pola dva u noći, no šank i restoran još uvijek rade. Otvaram mobitel i guglam. I shvaćam da su vijesti o našem uhićenju medijima servirane još dok smo sjedili u policijskoj postaji.

Ženicu proglasili špijunkom. Mene još nitko ne spominje. Skoro, pa sam uvrijeđen. No, uskoro će se za to pobrinuti ostali copy/paste kolege.

Autor:L.B.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.