Strah da Zapad napusti Ukrajinu sve veći: Rat upao u ulicu iz koje nema povratka

Najveći strah Ukrajine danas više nije onaj od snage ruske vojske, tj. ubojitosti njezina oružja, već – od Zapada. Naime, nakon neuspjeha ukrajinske ljetne protuofenzive na zapadu se sve više čuju glasovi unutar visokih političkih krugova o svrsishodnosti beskonačne potpore Ukrajini u ratu protiv Rusije, koji je pokrenula Moskva.

Ništa čudno. Bez zapadne vojne i financijske pomoći Ukrajina bi već odavno kapitulirala, slažu se uglavnom svi, a intimno, posve sigurno i Kijev. A upravo su za pomoć Ukrajini dosad već izdvojena golema financijska i vojna sredstva, pri čemu planiranih rezultata na bojnom polju, koji bi potvrdili njihovu opravdanost, jednostavno nema ili su posve beznačajni u operativnom, a da i ne govorimo u strateškom smislu koji bi bio prekretnica dosadašnjeg tijeka rata.

Osim toga, Europska je komisija već predložila 50 milijardi dolara za oporavak i razvoj Ukrajine od 2024. do 2027., pa svako produljenje rata unedogled izaziva dodatne prijepore i u tome smislu.

Njemačka se crveni, ovo je poniženje: Ukrajinu razočarala pomoć Berlina

Naime, postaje jasno kako će glavnina obnove Ukrajine pasti na pleća EU-a, dok će Amerikanci svima skupa omogućiti “sigurnosni kišobran”. Naravno – ne besplatno. Drugim riječima, Europskoj uniji predstoje dodatna izdvajanja novca u ionako već krajnje složenim gospodarskim prilikama, dok Sjedinjene Države još sve ovo mogu pratiti i procesom rukovoditi izdaleka, izolirane od neposrednih zbivanja na europskom tlu, i pritom – zarađivati. I to obilno, na isporukama skupog suvremenog naoružanja europskim saveznicima i partnerima, a isto tako i svog ukapljenog plina, dok se EU nastoji od njega potpuno izbaviti do 2027.

Siromašni saveznici

Zabrinutost da bi svega toga moglo nestati i da bi neke nove političke snage u Europi i SAD-u mogle cijelu stvar poremetiti odustajanjem od beskonačne pomoći Kijevu iskazao je 12. rujna i utjecajni američki medij Foreign Affairs u tekstu pod naslovom “Hoće li Zapad napustiti Ukrajinu?”, u kojem kaže kako se “Kijev mora pripremiti za moguću promjenu mišljenja u Americi i Europi”.

U tekstu se kaže kako koalicija najbogatijih i tehnološki najnaprednijih zemalja daje Ukrajini veliku strukturnu prednost, dok Rusija ima samo dvije zemlje – Iran i Sjevernu Koreju – koje joj otvoreno pomažu u ratu. “Ipak, zapadna vojna potpora dolazi s vlastitim rizicima i izazovima. Jedan je ekstremna ovisnost Ukrajine o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći“, navodi FA i podsjeća kako Rusija vodi rat i protiv ukrajinskog gospodarstva “koje bi teško funkcioniralo bez međunarodne pomoći“.

“Ne može se zajamčiti kontinuirana predanost Zapada Ukrajini. Političko biračko tijelo u Europi i Sjedinjenim Državama dovodi u pitanje dugoročnu potporu Ukrajini. Zasad su takvi glasovi u manjini, ali se množe i postaju sve glasniji“, piše FA. Pritom naglašava jačanje skepticizma, dok se “optimizam u pogledu uspjeha Ukrajine počeo kolebati, što je posljedica nelagode zbog velikog, otvorenog rata na europskom tlu“.

Treći svjetski rat je tu: Prijeti nam slom, globalne supersile su na izravnom kursu obračuna

Tomu je itekako pridonio “razvoj događaja na prvim linijama bojišnice – posebno relativno spora dinamika i skromni dobici protuofenzive u Ukrajini pokrenute ranije ovog ljeta“, navodi dalje utjecajni američki medij. Čak i ako protuofenziva zaživi, neće uskoro završiti rat, a zagovornici Ukrajine nemaju jasnu, dogovorenu teoriju pobjede – navodi FA. Pritom, izvan Ukrajine, priče koje se ne odnose na rat sada dominiraju vijestima. Što dulje sukob bude trajao, to će borba Davida i Golijata iz svojih ranih dana više nestajati u pozadini, potičući percepciju uzaludnosti i pozive da se pronađe barem kozmetičko rješenje – navodi dalje Foreign Affairs.

Jačanje desnice

Američki medij posebno naglašava probleme u Njemačkoj pa kaže: “Ipak, svojevrsni umor uzima danak u Europi. Najbolji primjer za to može se naći u Njemačkoj, koja je preživjela energetsko usko grlo izazvano ratom i prihvatila milijun ukrajinskih izbjeglica, postupno povećavajući pomoć Ukrajini. Kao i kod pandemije, dugi luk krize stvara frustraciju: visoke cijene energije, recesija, zabrinutost zbog deindustrijalizacije i nefunkcionalna vladajuća koalicija donijeli su bolest, što je pogodovalo krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku. Prema anketama, AfD je sada druga najjača stranka u Njemačkoj. Želi povući Njemačku iz NATO-a i zaustaviti podršku Ukrajini, ali popularnost stranke ne proizlazi iz njezinih proruskih stavova.“

S AfD-om nije sve tako jednoznačno kako piše FA i postoji još niz nepoznanica upravo u pogledu njegove potpore Rusiji. Naime, u vrhu stranke postaje sve glasnija i druga struja – ona koja ima proturuski stav, o čemu više nekom drugom prilikom. Analitičar sugerira Kijevu da zbog svega navedenog počne “diversificirati svoje djelovanje“ u propagiranje “dugotrajnog rata“ i da više radi i s predstavnicima onih političkih snaga na zapadu koje su u oporbi i koje nisu toliko snažno izražavale potporu Ukrajini.

Osim toga, FA kaže da bi “u međuvremenu, politički čelnici u Sjedinjenim Državama i Europi trebali učiniti sve što mogu kako bi učvrstili financijsku i vojnu pomoć Ukrajini u dugoročnim proračunskim ciklusima, otežavajući odustajanje od te pomoći budućim dužnosnicima“.

‘Nema više oružja za Ukrajinu’: Poljacima je dosta, okreću se svojim interesima

“U Washingtonu i europskim prijestolnicama podrška Ukrajini ne može biti uklesana u kamen … ali neki se prioriteti mogu sačuvati. Financijska potpora i sigurnosna jamstva za Ukrajinu mogu se uključiti u zakonodavstvo i ugraditi u dalekovidne proračune“, predlaže FA.

Slijepa ulica

Također kaže da bi EU i države članice morale proširiti gore spomenuti prijedlog Europske komisije o izdvajanju više od 50 milijardi dolara za oporavak, rekonstrukciju i modernizaciju Ukrajine ne samo za razdoblje od 2024. do 2027., već “daleko u budućnost“.

U svakom slučaju, ovakve analize i rasprave, o kojima piše Foreign Affairs, jasno ukazuju kako je ukrajinski rat ušao u ulicu iz koje nema izlaza. Zapadne političke elite u rat su zaglibile preduboko i više ne znaju kako iz njega izaći a da ostanu neokrznute.

One su previše samouvjereno, od samoga početka rata, građanima obećavale brda i doline: ukrajinski su rat najprije prikazale kao za sebe egzistencijalni, a govorile su i o ukrajinskoj pobjedi i brzom slomu Rusije zbog neviđenih sankcija koje će osiromašene ruske građane podići na noge i srušiti “pomahnitalog“ Putina. Malo ćemo svi skupa morati istrpjeti kad je riječ o standardu, a onda će sve biti bolje – uvjeravale su nas elite. Međutim, ništa se od toga nije dogodilo, a vrlo su male šanse i da hoće.

Štoviše, ekonomskim se problemima ne nazire kraj i potresaju sve strane podjednako, a i na međunarodnom geopolitičkom planu stvari se odvijaju u nekim posve drugim smjerovima od očekivanog.

Rusija je, usprkos sankcijama, ne samo povećala proizvodnju streljiva nego je i premašila svoju razinu do 2022. Kada je riječ o njegovoj proizvodnji, ona ruska je sedam puta veća od zapadne, izvijestio je nedavno The New York Times. U tekstu se navodi kako je Rusija na samom početku sukoba zbog sankcija morala oštro smanjiti proizvodnju streljiva, ali je krajem 2022. vojnoindustrijska proizvodnja ponovno počela rasti.

Izvori američkog medija tvrde kako je Moskva uspjela zaobići američke kontrole izvoza zahvaljujući učinkovitom radu svojih obavještajnih službi i mreže agenata koji krijumčare ključne komponente potrebne za proizvodnju krstarećih projektila u treće zemlje, odakle se isporučuju Rusiji.

Nova oružja

Prema informacijama koje su novinari dobili od visokog izvora u jednom od zapadnih ministarstava obrane, ako je prije sukoba u Ukrajini ruski vojnoindustrijski kompleks mogao proizvesti 100 tenkova godišnje, sada ih proizvodi 200.

Zapadni stručnjaci procjenjuju da je Rusija sposobna proizvesti do 2 milijuna topničkih granata godišnje, što je dvostruko više nego što su prvotno procijenile obavještajne službe NATO-a.

Glasnogovornik estonskog ministarstva obrane Kusti Salm nedavno je rekao da je ruska proizvodnja streljiva sedam puta veća nego na zapadu, a proizvodnja je za Ruse jeftinija. Tako u zemljama NATO-a jedna topnička granata kalibra 155 mm košta 5-6 tisuća dolara, dok Rusija na njezinu proizvodnju troši svega 600 dolara – navodi NYT.

Ali tu brigama nije kraj. Za Ukrajinu sada veću opasnost predstavlja činjenica da je Rusija pojačala zračne napade u regiji Zaporižje, koristeći dva ubojita oružja kojima raspolaže u izobilju: vlastite jurišne dronove-kamikaze “Lancet“ i modificirane sovjetske zrakoplovne bombe s povećanom preciznošću, piše The Washington Post.

Medij konstatira da su Ukrajinci kao ključni plan imali prekid linije opskrbe ruskim snagama koje dolaze s Krima i da su tijekom teških i krvavih bitaka ukrajinske snage postigle određeni uspjeh, uspjevši zabiti klin u obliku slova V u neprijateljski teritorij, koji, međutim iznosi “samo nekoliko kilometara“, što “izaziva ozbiljnu zabrinutost na zapadu“. “Izgledi Kijeva da zada smrtonosni udarac moskovskom ratnom stroju brzo nestaju kako se približava zima“, navodi WP.

Optimizam u Ukrajini je na umoru: Ovo je ključni razlog sporog napredovanja ukrajinske vojske

Ruski dronovi-kamikaze “Lancet“ s oko 3 kilograma eksploziva uništavaju ili onesposobljavaju čak i zapadnu tehniku isporučenu Kijevu, a brojnost njihovih napada i nemogućnost nošenja s njima ukrajinskog PZO-a krajnje otežavaju pokrete ukrajinskih vojnika i povećavaju njihove žrtve.

Još je veći problem, piše WP, to što je Rusija uspjela modificirati stare sovjetske aviobombe FAB-500, teške oko 500 kilograma, kojih ruska vojska ima gotovo “neograničen broj“.

Pridobiti neutralne

Često ih se naziva “glupim bombama” jer su nenavođene. Međutim, modificirana FAB-500 “više ne pada, već klizi kroz zrak prema svojoj meti, što značajno povećava njezinu preciznost“, a osim toga, ispaljuju se iz većeg radijusa, što štiti zrakoplove i pilote, dok su zbog željezne konstrukcije gotovo neuništive za ukrajinsku protuzračnu obranu sposobnu za obaranje tanjih meta.

S druge strane, pojedini zapadni mediji počinju govoriti o ruskoj strategiji čekanja i “mljevenja“ ukrajinske vojske. Brojčani podaci itekako im mogu ići u prilog od početka ukrajinske protuofenzive 4. lipnja.

Osim toga, ruski predsjednik Vladimir Putin ponosno je izjavio kako je Rusija u međuvremenu osposobila 300.000 dragovoljaca, tj. stvorila impresivne pričuvne snage za odlazak na bojišnice, ako takva odluka bude donesena.

Međutim, Zapad ima sve više teškoća i u propagandnom smislu oko ukrajinskog rata. Tako utjecajni The Wall Street Journal (WSJ) prošlog tjedna piše kako Zapad ne uspijeva uvjeriti neutralne zemlje u nužnost osude Rusije.

WSJ ističe “nezadovoljstvo Washingtona“ činjenicom da je “brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva postao jedan od onih čelnika neutralnih zemalja koji su najaktivnije kritizirali pristup Zapada sukobu u Ukrajini“, kao i to da je “optužio Sjedinjene Države, koje isporučuju oružje Ukrajini, za poticanje rata“.

Medij naglašava “isprepletene zapadne uspjehe i neuspjehe posljednjih mjeseci“ ocjenjujući rezultate nedavnog summita G20 u New Delhiju.

Navodi kako je Zapad podilazio Indiji da bude pobjednik na summitu G20, a sve zbog njezina priključenja borbi Zapada s Kinom.

To je itekako imalo svoju cijenu. Tako WSJ navodi kako je, “uz inzistiranje Indije da svaka izjava mora imati jednoglasnu potporu, fokus bio na nesposobnosti Zapada da uvjeri druge strane da se krivnja za sukob u Ukrajini treba staviti izravno na Rusiju…“

Američki medij pritom ipak smatra da će doći do slabljenja utjecaja Kine i Rusije u formatu G20.

Strahovi Koreje

Osobno se s tim ne bih složio iz dva razloga. Prvo, osim što je, za razliku od prošlogodišnjeg summita G20 na Baliju, na ovom izbjegnuta osuda Rusije zbog agresije na Ukrajinu, to se dogodilo usprkos činjenici da na summit u Indiju nisu došli ni kineski ni ruski čelnici Xi Jinping i Vladimir Putin.

I drugo, “kosturu“ BRICS-a unutar G20 sada su se priključile i još tri članice potonjeg – Saudijska Arabija, UAE i Argentina – što definitivno ide u prilog Moskvi i Pekingu kad je riječ o ravnoteži snaga unutar G20.

Koliko je teško računati na izolaciju Rusije na međunarodnoj sceni, dovoljno govori i činjenica da su Rusija i Indija na prošlotjednom Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku – EEF, dogovorile jačanje pomorske suradnje. Namjeravaju istražiti mogućnost korištenja novih prometnih koridora poput Sjevernog morskog puta i Istočnog pomorskog koridora između Vladivostoka i Chennaija za proširenje pomorske suradnje, priopćila je u srijedu indijska vlada, a objavio Reuters.

‘Zlu se ne može vjerovati, samo pitajte Prigožina’: Zelenski optužio Rusiju da svijet gura u konačni rat

Bez obzira na to što mnoge zemlje tzv. Globalnog juga nastavljaju ili čak jačaju suradnju sa Zapadom, gotovo nijedna od njih u stvarnosti ne želi poraz Rusije neovisno o tome simpatiziraju li je ili ne. Naime, upravo im je Moskva sada omogućila priliku za izlazak iz vječne sjene podređenosti Zapadu i promicanje svojih interesa kao legitimnih, kao i ubiranje do prije godinu i pol dana potpuno nezamislivih plodova.

Osim SAD-a, puno veći strah od novog zbližavanja Rusije i Sjeverne Koreje s razlogom ima Južna Koreja koja s potonjom graniči i ima neprijateljske odnose. Kada kažem ponovno zbližavanje, imam u vidu da je ono prvo prekinuto nakon raspada SSSR-a kada je novouspostavljena Ruska Federacija, želeći svima dokazati kako ona pripada zapadu i da se želi potpuno uključiti u zapadni civilizacijski krug, naprasno prekinula povijesno građene i uspostavljane prijateljske odnose s nizom zemalja – od Sjeverne Koreje preko Bliskog istoka i Afrike sve do Kube. To je bila tzv. doktrina Jeljcinova ministra vanjskih poslova Andreja Kozirjeva, inače, sadašnjeg američkog državljanina, s mjestom prebivališta na Floridi.

Rigorozna sankcija

S druge strane, aktualni ruski državni vrh upravo provodi politiku ubrzane restauracije tih pokidanih veza s bivšim ili sadašnjim zemljama “soc-lagera“ zbog činjenice da su odnosi Rusije i Zapade prekinuti – i to zadugo.

Rusiji u tom smislu, paradoksalno, pomažu potezi Bidenove administracije. Vršenjem snažnog političkog i gospodarskog pritiska na Kinu i instrumentalizacijom svog utjecaja na Tajvan, Sjedinjene Države su de facto Rusiju i Kinu gurnule u čvrst zagrljaj i strateško partnerstvo koje upravo lomi poslijeratni ustroj svijeta s dominacijom Amerike i doktrine Pax Americana.

Slično je i sa Sjevernom Korejom kojoj je SAD 2018. kroz Vijeće sigurnosti UN-a uspio nametnuti krajnje rigorozne sankcije – zabranu uvoza nafte i naftnih derivata zbog njezina neodustajanja od razvoja nuklearnog i raketnog programa. Teškim sankcijama izloženim Moskvi i Pjongjangu zapravo ništa drugo osim čvrste suradnje sada i ne preostaje.

Zbog takvog razvoja stanja najviše strepi Južna Koreja. Eventualne isporuke suvremene ruske raketne tehnike, satelita ili borbenih zrakoplova Pjongjangu zabrinjavaju Seul i on to ne krije. Boji se poremećaja vojne ravnoteže na Korejskom poluotoku i eskalacije agresivnog djelovanja sjevernog susjeda s obzirom na to da bi se Pjongjang mogao početi osjećati zaštićeno od nuklearne velesile Rusije. Tim više što je i sama nuklearna sila koja je sposobna Seul, smješten nedaleko od međusobne granične crte razdvajanja, u tren oka zbrisati s lica zemlje.

Međutim, ako je netko mislio da će Moskva stajati po strani i mirno gledati kako Sjedinjene Države od Južne Koreje rade proturusku državu, očito se jako prevario.

Naime, Seul je ne tako davno popustio pod pritiscima Washingtona da pomogne Ukrajini isporukama topničkog streljiva 155 mm, čemu se dugo opirao.

Pola milijuna granata

Iako to nije neposredno učinio, nije previše pomogla ni shema prema kojoj je 500.000 tih granata isporučio ne Ukrajini, nego SAD-u. Jer nakon toga Washington je isporučio sličan broj svojih granata toga kalibra Kijevu. Slično je i s južnokorejskim isporukama tenkova Poljskoj, za koje Moskva smatra da bi ih ova mogla isporučiti Ukrajini u zamjenu za dobivanje američkih, što ne mora biti točno, ali nije ni isključeno.

Ono što Seul možda može utješiti jesu lukave riječi službene Moskve tijekom sastanka Putin -Kim Jong-un, prema kojima Rusija i dalje namjerava surađivati s Južnom Korejom na gospodarskom planu neovisno o svom novom zbližavanju s njezinim neugodnim susjedom.

Naravno, ta će suradnja itekako ovisiti o tome hoće li se ili ne formirati novi “trojni pakt“ SAD – Japan – Južna Koreja. On bi prije svega bio protukineskog karaktera, ali ga Moskva promatra i kao ugrozu svojim nacionalnim interesima na Dalekom istoku i Indopacifiku, kamo sada ubrzano prebacuje svoje strateške ekonomske resurse nakon podizanja nove “željezne zavjese“ s EU-om i NATO-savezom.

Na međunarodnoj pozornici priznaje se jedino sila, a ne puko pozivanje na ova ili ona međunarodna prava, zajedničke vrijednosti, humana načela i što sve ne. To je model ponašanja za male zemlje. U geopolitičkim obračunima, međutim, mali i slabi u najboljem slučaju postaju dekor, u lošijem otirač, a u najgorem – samo moneta za potkusurivanje i naplate između velikih igrača.

Biden komuniste nastoji okrenuti protiv komunista

U povijesni službeni posjet Vijetnamu stigao je američki predsjednik Joe Biden. Vijetnamski je rat, sa svojih 5 milijuna žrtava, navodno zaboravljen u ime viših ciljeva.

Biden je nedvojbeno uspio polučiti velik uspjeh i otvoriti mogućnost za snažan zamah gospodarske suradnje i plasman američkih investicija u Vijetnam, uključujući i one iz visokotehnološke sfere. Biden želi iskoristiti tog jugoistočnog azijskog diva s više od 100 milijuna stanovnika, dostatno liberalnom ekonomijom i jeftinom radnom snagom za povlačenje dijela američkih investicija iz Kine u sklopu ukupne američke protukineske politike.

Hanoi je pak, sa svoje strane, objeručke prihvatio takvu ponudu iz krajnje pragmatičnih razloga. I on, poput država koje promišljaju svojom glavom, iz svega sada ponuđenog na globalnom tržištu rado uzima ono što odgovara njegovim nacionalnim interesima.

Međutim, Biden nije uspio u jednom: formirati vojno partnerstvo s Vijetnamom niti prekinuti vojnu suradnju te zemlje s Rusijom. Jasno je zašto je to želio. Snažni Vijetnam SAD-u bi itekako dobrodošao kao vojni partner u regiji, uz postojeće Japan i Južnu Koreju, s ciljem jačanja vojnog pritiska na Kinu.

Ali Hanoi ne želi sudjelovati u protukineskim “vojnim igrama“ ne samo zato što mu je velika i moćna Kina najbliži susjed nego i zato što s Kinom ostvaruje najveću trgovinsku razmjenu. Promišljeno je izabrao strategiju sličnu Indiji – suradnja s Amerikancima da u svemu, ali ne u protukineskom vojnom djelovanju.

Čelnici svjetskih država okupili se u New Yorku: Najviše se spominjalo jednog čovjeka

Zapravo, na kraju bi se s Vijetnamom lako mogao dogoditi identičan scenarij onom kineskom: iskoristit će blagodati ekonomske i investicijske suradnje sa SAD-om za jačanje konkurentnosti svoje države u svijetu, pri čemu ne namjerava mijenjati svoj unutarnji komunistički društveni ustroj niti svoje geopolitičke interese. Time, dugoročno, u regiji može potencijalno postati i novi američki problem, ovisno o razvoju geopolitičkog stanja.

Ovim posjetom još nešto upada u oči: Biden nastoji iskoristiti jednu zemlju s otvorenim marksističko-lenjinističkim sustavom vlasti  protiv drugih, isto takvih – Kine i Sjeverne Koreje. Time dezavuira vlastitu, na sva zvona oglašenu ideološku matricu “borbe demokracija protiv autoritativnih država“, koja, zapravo, i nije ništa drugo nego pusta ideologija. Iza nje se ne kriju uhu ugodna plemenita načela ili ideali, već isključivo američka borba, prije svega protiv Kine kao njezina najvećeg globalnog ekonomskog konkurenta u 21. stoljeću, a onda, dakako, i Rusije – kao najopasnijeg vojnog konkurenta SAD-a.

Sjevernokorejski diktator podržava rusku agresiju

Jedan od najvažnijih i politički i medijski najinteresantnijih događaja prošloga tjedna u svijetu bio je dolazak sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una u službeni posjet Rusiji i njegov sastanak s ruskim predsjednikom Putinom.

Nepoznanica o summitu je puno jer su obje strane unaprijed najavile kako neće potpisivati bilo kave sporazume, što je samo potaknulo nagađanja s obzirom na to kako je svima jasno da će se puno toga dogoditi u odnosima dvaju susjeda. Država od kojih je jedna zemlja-kontinent, a druga, teritorijalno gledano, zemlje veličine Bugarske i uz to istinska vojna sila čije interkontinentalne balističke rakete također mogu dosegnuti američki teritorij.

Moskva je otvoreno izjavila kako će razvijati svestranu suradnju s Pjongjangom usprkos sankcijama UN-a uvedenima protiv njega, dok je Kim Jong-un na sastanku s Putinom otvoreno rekao kako DNRK potpuno podupire “svetu rusku borbu za samostalnost i protiv zapadnog imperijalizma“.

Sjedinjene Države najviše zabrinjava moguća vojna suradnja dviju strana, poglavito u kontekstu ukrajinskog rata, ali i razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa. Ništa čudno, Sjeverna Koreja je po broju topničkog naoružanja prva na svijetu s navodno čak 50.000 topova, a jedna je od rijetkih koja je nakon hladnog rata shvatila važnost razvoja topništva i u budućnosti. Zato ne samo što nije smanjivala ili prekidala njegovu proizvodnju – ona ju je jačala i modernizirala.

Kako vjerojatno nikada nećemo doznati o čemu i o kojem oružju točno pregovaraju dvije države, vrijedi navesti pisanje izvjesnog ruskog alternativnog medija prema kojem je britanski MI6 upozorio Kijev da će Rusija od Sjeverne Koreje dobiti granate i nove višecijevne raketne sustave, navođene rakete KN-09, a navodno se razgovara i o pitanju balističkih projektila. MI6 navodno smatra kako će te isporuke početi u listopadu, a na bojišnice bi mogle stići već do studenoga.

Biden ozbiljno upozorio Rusiju: ‘Misle da ćemo se umoriti, ali ostajemo uz hrabre Ukrajince’

Bilo to točno ili ne, ono što sigurno znamo jest da je Kim Jong-un u ruskom gradu Komsomolsku na Amuru posjetio tvornicu u kojoj se proizvode najsuvremeniji ruski borbeni zrakoplovi Su-35 i Su-57, a s Putinom je posjetio i novi kozmodrom Vostočni, najmodernije rusko svemirsko postrojenje, u dalekoistočnoj regiji Amur.

U svakom slučaju, moguće je da Rusija, Kina i Sjeverna Koreja s vremenom stvore sigurnosni format sličan onom koji je prije otprilike mjesec dana pokrenuo Washington želeći stvoriti dalekoistočni “trojni pakt“ između SAD-a, Japana i Južne Koreje. Problem je, međutim, što su odnosi između Južne Koreje i Japana sve prije nego prijateljski i saveznički, a korijen mržnje prema Japancima datira još iz Drugoga svjetskog rata i masovnih zločina japanske carske vojske nad korejskim narodom.