Šterc upozorava: Zatvaranje granica neće spriječiti migrante, bez ovoga nema obrane od najezde

Dosadašnja su sva stručno-znanstvena upozoravanja na neminovni slijed posljedične uvjetovanosti silnih i sad već vremenski  poduže trajnih demografskih negativnosti, na europsku i hrvatsku društvenu i prostornu uređenost, razvijenost i sigurnost uglavnom negirana, minorizirana i politički podvođena pod nebitnost, usputnost i namjernost političkog neuvažavanja velikih izvršenih političkih postignuća.

Prevladavajući europski obrazac djelovanja i javnog odnošenja s upravljačkih izvršnih pozicija upravo se na demografskoj i užoj migracijskoj problematici pokazao u svom punom vladajućem zanosu, u kojem je stvarnost doživljavana samo kao osobno vladajuće pozicijsko zadovoljstvo koje se dijeli s neposrednim apologetskim okruženjem i s javnošću putem formi uvjeravanja u uspješnost i naročito ublažavanja negativnosti u stvarnosti koje svi vide i doživljavaju.

Višegodišnja ublažavanja neminovnosti koje su nužno uslijedile nakon egzaktnih službenih demografskih pokazatelja, trendova i znanstvenih predviđanja i gotovo nikakvi politički pomaci potom, upravo ovih dana na migracijskoj problematici doživljavaju svoju dramaturgiju i dodatno podizanje potrebe za političkim ublažavanjem sadašnjosti, ali i mogućih i vjerojatnih zbivanja u nadolazećoj budućnosti. Dodatno su demografske i migracijske negativnosti podignute recentnim ratovima i njihovom pogubnošću te gotovo općom polarizacijom oko njihovih uzroka, posljedica, ciljeva i mogućih završnica. Opće se posljedično stanje izravno prelijeva na stanovništvo i ukupnu uređenost, sigurnost te materijalnu, financijsku, investicijsku i migracijsku usmjerenost.

Ugrožavanje života

Dramaturški porast nesigurnosti i podijeljenosti te eskalacija pojedinačnih terorističkih lišavanja i ugrožavanja života izvan prostora ratnih zbivanja jednostavno je uvjetovao podizanje političke odgovornosti i potrebu političkog, društvenog i prostornog zatvaranja, unatoč europskoj proklamiranosti prema otvorenosti, slobodi kretanja, micanju granica, univerzalnom uvažavanju osobnosti, različitosti i pojedinačnih i grupnih prava i naravno u konačnici migracijskim slobodama. Takvim se postupcima izravno negiraju sva dosad nabrajana hrvatska velika postignuća u europskim okvirima pa su politička ublažavanja stvarnosti postala politička potreba, iako su nastavci mogući s puno neizvjesnosti.

Političke su najave uslijedile iz europskih središta neovisno o programskim političkim i stranačkim usmjerenostima, a osjećaji su zabrinutosti poprimili obrasce nužnosti provođenja mjera zaštite i zatvaranja prostora graničnim kontrolama. Nezamislivo je to bilo donedavno, a svaka se najava istoga tretirala kao politički anakronizam i izlazak iz europskih vrijednosti pa su čak i znanstveno utemeljene najave podvođene pod isti obrazac negativizma, nerazumijevanja i neprihvaćanja postignutih europskih normi. Suspenzija schengenskih granica najavljena kratkoročno, provedbeno je uslijedila ubrzano kao dokaz ozbiljnosti vezanih uz stihijsko i ilegalno kretanje stanovništva i moguće posljedice neplanskih, nekontroliranih, neracionalnih, usmjeravanih i prisilnih migracija.

Političko ublažavanja takve stvarnosti ili u znanstvenoj javnosti odmak od jasno prisutnog negativizma i mogućeg destrukcijskog posljedičnog učinka u slijedu, nije ništa drugo nego nastavak inertnog političkog odnosa prema strateškoj problematici koji je i doveo svojom mirnoćom do odluka kojima svjedočimo. Političke najave zatvaranja prostora, selektivnog useljavanja i postavljanja migracijske problematike na stratešku razinu političkog odlučivanja i provođenja, u ovakvim neuređenim okolnostima neće biti dovoljne niti će zaustaviti migracijske valove prema europskim zemljama u sklopu Europske unije, bez europskog političkog zajedništva i jasne znanstveno i razvojno utemeljene migracijske strategije.

Suočavanje s realnošću

Pritom će se i političke opcije kojima su prostorne slobode među temeljnim promišljanjima i djelovanjima morati konačno suočiti s realnošću ne žele li se briselske slike ovih dana samo promatrati s dosadašnjom mirnoćom i dalje.

Nisu to nikakva negativistička najavljivanja na štetu opće političke percepcije migracija i demografske problematike općenito, već dolazeća stvarnost s obzirom na veliki migracijski potencijal neuređenih afričkih i jugozapadno azijskih prostora i demografske destrukcije europskih. Ključ je u konačnom političkom i javnom razumijevanju i prihvaćanju znanstveno i povijesno dokazane spoznaje kako migracije nisu samo put prema socijalnoj, pojedinačnoj, obiteljskoj, radnoj, financijskoj, stambenoj i sličnoj sigurnosti nego i model uvođenja nesigurnosti, prenošenja svjetonazora i prevladavanja u društvu i prostoru.

Političku je jednostranost uslijed migracijskog posljedičnog negativizma, s kojim se uglavnom nije dosad jednostavno mirilo u proklamiranju apsolutnih prostornih sloboda, morala zamijeniti racionalnost s prihvaćanjem kako su demografske negativnosti uvjetovale sustavnu neuređenost. Poseban bi primjer mogao biti mirovinski sustav europskih zemalja i Hrvatske i njegova “adekvatnost, održivost i integralnost” u vremenima koja slijede.

Migranti će ga doći glave: Plenković na ogroman problem nije računao

“Mirovinski sustavi diljem Europe su pred kolapsom. Hrvatska ima jedan od najgorih. U globalu su svjetski mirovinski sustavi pod velikim pritiskom, vjerojatno najvećim u povijesti. Glavni razlog je demografija, tj. nepovoljna demografska kretanja koja će u budućnosti sve više narušavati održivost mirovinskog sustava, a zbog rasta broja umirovljenika i smanjivanja broja radnika će se morati pogoršavati i adekvatnost.

Prema analizi konzultantske kompanije Mercer i neprofitne udruge CFA Institute, Hrvatska ima jedan od najgorih mirovinskih sustava u Europskoj uniji. Ovo je prva godina da je i Hrvatska obuhvaćena istraživanjem koje uspoređuje 47 mirovinskih sustava u svijetu.” (Indeks.hr, 22. listopada 2023. godine).

Uvjetovani pomak

Demografiji se konačno priznaje važnost (“Mirovinski sustavi u cijelom svijetu pod pritiskom zbog demografije”, “Glavni razlog je demografija”), ali demografija kao etablirano znanstveno polje u društvenom znanstvenom području nije uzrok, već su to negativnosti stanovništva po broju, sastavu i kretanju te nepovoljni odnosi što ih stanovništvo razvija u društvu i prostoru. Davanjem demografiji na važnosti postaje uvjetovani pomak prema stvarnosti pa komu bi u Hrvatskoj onda trebalo biti sporno uvođenje znanstveno-nastavnog studija na sveučilišnoj razini (npr. Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu), na kojem bi spoznaje o demografskoj problematici bile osnova postavljanja zakonitosti koje uvjetuju osnovne odnose u temeljnim sustavima na kojima počiva svako društvo, pa i hrvatsko.

Samo onima koji i dalje smatraju kako su demografska planiranja vezana i za selektivne migracije ili povratak hrvatskog iseljeništva nacionalistički koncept ili samo onima kojima je hrvatska država sa svojom slobodom ideološki teret ili samo onima kojima su spoznajne projekcijske mogućnosti dosegle limit zbrajanja apsolutnih veličina. Uvjetni su se pomaci pokazali kao neminovnost, a demografska pitanja logično i očekivano postaju politička, analitička, novinarska, stručna, znanstvena, spoznajna, korelacijska, projekcijska, planska, razvojna, javna, obrazovna i općenito temeljna strateška primarnost. Potvrda toga s procesima i posljedicama kojima svjedočimo postat će sve izraženija.

Demografski i migracijski trendovi već sad svojom usmjerenošću i svojim intenzitetom jasno najavljuju nastavak, koliko god se to nekomu politički ne čini ili politički ne uklapa u postavljenu ili nasljednu ideološku dogmu. Depopulacijska silina u posljednjem međupopisnom razdoblju u Hrvatskoj i posebno prirodni pad hrvatske domicilne populacije u posljednjih 7 godina, koji dosiže gotovo 140.000 osoba, apsolutno nikog u Hrvatskoj ne bi smio ostaviti ravnodušnim niti bi se takva demografska destrukcija mogla i smjela politički i znanstveno ublažavati tumačenjima o novim vremenima, otvorenim društvima, događanjima posvuda ili političkim mantrama s vrha u stilu: još nas ima i nije ovo nestanak Hrvata.

Destrukcijski utjecaj

Svakom bi takvom ublažavanju trebala elementarna poduka o projekcijama i korelacijama kako bi se razumio nastavak i u njemu izravni destrukcijski utjecaj demografskih negativnosti na društvo, prostor, temeljne sustave, gospodarstvo, uređenost, ukupni razvoj i nacionalnu sigurnost. Primjeri, vidjeli smo u priloženom slučaju mirovinskih fondova, dolaze praktički sa svih razina, iz svih djelatnosti i iz svih hrvatskih administrativno-teritorijalnih jedinica. Pritom se postavlja pitanje: Kakav je uopće osjećaj upravljati zemljom koja danas ima manje od 3,8 milijuna stanovnika i iz koje se samo u deset zadnjih međupopisnih godina iselilo više od 350.000 osoba i prirodnim putem nestalo više od 200.000 osoba? Pretpostavlja se kakav je, a to potvrđuje i činjenica kako o ovim egzaktnim službenim brojkama nema ni jednog bilo službenog bilo osobnog političkog očitovanja, u inače stalnim nastojanjima ublažavanja ne samo demografske stvarnosti.

U Njemačkoj objavljen manifest, dosta im je migranata: ‘Ako želite živjeti tu, ovo su pravila’

Posljedice se vide i osjećaju u svim osnovnim sustavima, i to naročito u izvanaglomeracijskim prostorima: nedostatak liječnika različite stručnosti, nedostatak nastavnika u osnovnim školama, a u novije vrijeme i u srednjim iz pojedinih predmeta, nedostatak studenata i kronični nedostatak radne snage vidljiv je sve više također u svim djelatnostima. Kad se to događa u zemlji male populacijske brojnosti, velike prosječne starosti ukupnog stanovništva i povijesnog iseljavanja, i to iz prostora koji su kroz povijest svi u okruženju htjeli prisvojiti, migracijske najave ne mogu zabrinuti samo one kojima povijesna prisvajanja hrvatskih nevjerojatnih ravničarskih, gorskih, krških, obalnih i otočnih prostora nisu dosad uspjela.