Foto: Guliver Image / Xinhua Xian Yunqiang

GREŠKU KOJU JE BIDEN UČINIO S PUTINOM PONOVIO JE S KINOM, POSLJEDICE ZNAMO: Stari svijet je mrtav! Rastu napetosti na svim točkama, svjetske sile spremne na sve

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Svijetom sve više vlada kaos koji u još kakvo-takvo upravljivo stanje sada ubrzano nastoje svesti ključne države provedbom različitih međunarodnih i regionalnih konferencija i inicijativa. Jer bilateralni dijalog između velikih i moćnih je zamro, a interesi, ego, nepriznavanje vlastitih pogrešnih poteza i izostanak želje za reteriranjem ne ostavljaju alternativu širim formatima dijaloga unutar postojećih organizacija.

Međutim, kako su sve one redom nastale u prijašnjim, potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima i odnosima snaga, i same sve teže izdržavaju test vremena, tj. potpuno promijenjenog svijeta. Drugim riječima, umjesto stabilizacije stanja na temelju nekakvih kompromisnih odluka ključnih država, koje će onda slijediti i one manje i slabije, te zastarjele međunarodne platforme sve češće postaju poprište za nova međusobna oštra razračunavanja i propagandu velikih i moćnih, od čega ostatak svijeta ne može biti i nije imun.

Naime, svima je već jasno: stari svijet je mrtav, a novi se stvara u porođajnim mukama i karakterizirat će ga još dugo vremena nestabilnost i sukobi različitog karaktera i intenziteta.

Što će se skuhati iz globalnog ‘ekspres lonca’?

Na posvemašnji kaos ukazuje i niz zbivanja posljednjih dana i tjedana: od složenih pokušaja svođenja krajnje loših američko-kineskih odnosa u upravljive okvire, radikalizacije ukrajinskog rata gdje Rusi podižu uloge vraćanjem te zemlje u srednji vijek napadima na ključnu energetsku infrastrukturu dok Amerikanci najavljuju nove isporuke naoružanja Kijevu, preko dubioza unutar EU-a koji ne uspijeva pronaći rješenja za izlaz iz sve dublje krize, sve veće mogućnosti za izbijanje trgovinskog rata između EU-a i SAD-a, pa do neuspjeha u postizanju dogovora unutar EU-a o graničnoj cijeni ruske nafte, turskih geopolitičkih ambicija koje mnogima ne idu u prilog i još mnogo toga.

Ali krenimo redom i pokušajmo analitički obraditi i prognozirati što iz cijelog ovog globalnog “ekspres-lonca” na kraju može biti skuhano. Naravno, pod uvjetom da prije toga i sam ne eksplodira – skupa s interesima i strategijama onih koji uvijek misle da su u pravu i da im je zbog toga sve dopušteno, ali – što je još gore – i da sve imaju pod kontrolom.

Obostrani interes

Kako je dominantni dio američkih geostratega s pravom svjestan nemogućnosti američkog istodobnog sveobuhvatnog sukoba s dvjema globalnim supersilama – Rusijom i Kinom, Bidenova administracija definitivno je odlučila smanjiti krajnje narasle tenzije s Pekingom i odnose svesti u međusobno prihvatljiv okvir suradnje na onim područjima koja su od obostranog interesa. Pritom preko Pentagona želi uspostaviti instrumente za sprečavanje incidentnih situacija u sferi obrane u indo-pacifičkom prostoru.

Kina je, ljetos, nakon posjeta predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, zamrznula brojne sporazume sa SAD-om, ali i razgovore na visokoj razini o međusobnim vojnim odnosima i sigurnosti. Peking je iz istog razloga otkazao i sastanak između svog najvišeg vojnog dužnosnika za regiju i šefa američkog indo-pacifičkog zapovjedništva, admirala Johna Aquilina. Kako navodi američki medij Foreign Policy, “Pentagon je u strahu hoće li se Peking javiti na telefon u stvarnoj vojnoj krizi”.




Nije teško zaključiti razlog američke zabrinutosti: nepostojanje “vruće linije” s kineskom vojskom, poput one koju Amerikanci imaju s Rusima u Siriji, limitira slobodu djelovanja i provedbe planiranih poteza američke vojske u zoni Indo-Pacifika, prije svega Tajvana, jer se povećava rizik incidenata koji mogu prerasti u širi sukob, što Sjedinjene Države pod svaku cijenu žele izbjeći.

Međutim, izjave dvaju ministara obrane nakon sastanka ne daju razloga za prevelik optimizam. Tako FP u istom članku od 22. studenoga tvrdi da su Sjedinjene Države nastavile iskazivati vlastite frustracije, poput onih o kineskom presretanju američkih i savezničkih zrakoplova u Indo-Pacifiku, koje je Austin nazvao “sve opasnijima”. S druge strane, kineski vojni vrh upozorio je kako neće tolerirati dosadašnju američku politiku prema Tajvanu koji je “crvena crta” američko-kineskih odnosa.

Iako je Biden na Baliju izjavio da će SAD nastaviti podupirati davni i ključni sporazum s Pekingom iz 70-ih godina prošlog stoljeća o jedinstvenoj Kini, dodao je i ključne riječi kojih u tom sporazumu nema – status quo. Preciznije, čelnik Bijele kuće rekao je kako će Washington nastaviti podržavati sadašnji status quo vezano uz Tajvan, što ne znači ništa drugo nego nemogućnost njegova priključenja Kini. Kako Peking dobro “čita između redova”, tako i se kineski vojni vrh ne žuri s uspostavama “vrućih linija” s Pentagonom.




Novi problemi

Osim toga, Peking je svjestan buduće ograničenosti pokušaja implementacije Bidenove nove politike prema Kini, a nedavno je Kina u novoj američkoj sigurnosnoj strategiji postavljena na položaj najveće američke globalne suparnice u 21. stoljeću u svim sferama – gospodarskim, visokotehnološkim i obrambenim.

Osim što će pozorno pratiti Bidenove poteze prema Kini, republikanci upravo sada najavljuju i donošenje novog zakona koji se Pekingu sigurno neće svidjeti: u njemu se namjerava Tajvanu dodijeliti status najvećeg američkog vojnog saveznika izvan NATO-a, a također i 6,5 milijardi dolara vojne pomoći tijekom četiri godine. Republikanci se, općenito, kategorički protive bilo kakvim Bidenovim pokušajima normalizacije odnosa s Kinom, ako se oni uopće i mogu zvati normalizacijom. Puno prije je riječ o snošljivoj koegzistenciji.

Prvi summit Biden – Jinping na Baliju vrlo je sličan onom prošlogodišnjem, lipanjskom, između Joea Bidena i Vladimira Putina u Ženevi. I ondje su se dvije strane dogovorile o uspostavi određenih tijela za suradnju, o nužnom sprečavanju daljnjeg pogoršanja američko-ruskih odnosa i sl., da bi od toga već do kraja prošle godine ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Rusiju se nastavilo pritiskati politički i sankcijski zbog stanja ljudskih prava i neprovođenja Minskih sporazuma, dok je Moskva u prosincu “izgubila živce” i otvoreno, gotovo ultimativno zatražila postizanje dogovora o strateškoj sigurnosti Rusije i Zapada s ciljem mirne koegzistencije poput one iz doba hladnoga rata, ili će ih, u suprotnom, sama osigurati. Razgovori s Amerikancima na tu su temu počeli u siječnju, ali su ubrzo prekinuti zbog dijametralno suprotnih stavova. Epilog znamo – ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače. Europska unija se, u ime transatlantskog savezništva i dokaza svoje odanosti Bidenu nakon ere za sebe krajnje neugodne vladavine Donalda Trumpa, dragovoljno odrekla suradnje s Rusijom u svim pitanjima nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, nakon što se odrekla jeftinih i sigurnih ruskih energenata, Washington pred Bruxelles sada stavlja i imperativ otkazivanja gospodarske suradnje s Kinom koja je 2021. bila čak i veća od one sa SAD-om. To jasno ukazuje na to koliki problemi tek stoje pred Unijom. Nju, osim toga, Washington gura u daljnje proširenje NATO- saveza, ali i samog EU-a na istok – poput primanja Ukrajine iako je njezina budućnost još krajnje neizvjesna. Josep Borrell bezglavo putuje srednjom Azijom tražeći alternative ruskim energentima i prometnim koridorima prema istoku Azije koji bi zaobilazili Rusiju. Vrlo težak, mukotrpan i krajnje neizvjestan posao u regiji koju kontroliraju Rusija, Kina, a sve više i Turska – posao, za koji EU jednostavno nema vremena. On mora pronaći načine za izlaz iz krize što prije, a toga na horizontu nema.

Spor oko cijene

EU se nije uspio dogovoriti o gornjoj cijeni ruske nafte.

Umjesto rješenja, u EU-u se stvaraju nove dubioze. Odluke i prijedlozi Europske komisije sve više izgledaju kao svrha samima sebi ili dodvoravanju Washingtonu nego što mogu biti provedeni u praksi i učinkoviti u pogledu pomaka u ekonomskoj, energetskoj i sigurnosnoj krizi koja je zahvatila Uniju i cijeli kontinent. Zato i nije čudno što nailaze na sve veći otpor pojedinih zemalja članica.

Tako se prošle srijede veleposlanici članica EU-a nisu uspjeli dogovoriti o određivanju gornje cijene ruske nafte, a što je u lipnju predložila grupa G7 na summitu u Madridu, želeći tom mjerom smanjiti prihode Rusije za financiranje svog rata u Ukrajini. Takav, i za mnoge zapadne analitičare krajnje rizičan, pa i besmislen prijedlog koji se kosi s elementarnim načelima tržišnog poslovanja ako ga osim Zapada ne prihvati i “ostatak svijeta”, što se i dogodilo – on nema nikakvu težinu jer se Zapad već ionako odrekao ruske nafte – zasad je propao i trebat će drugu priliku. Nju čak nisu ni pokušali iskoristiti idućeg dana na sastanku ministri vanjskih poslova članica EU-a koji o toj temi nisu ni željeli razgovarati, svjesni različitih stavova.
Vjerojatno prema prijedlogu američkog ministarstva financija, gornja cijena koju su u Bruxellesu trebali prihvatiti iznosila bi oko 60 dolara za barel, što je, prema mišljenju Washingtona, dovoljno za održavanje ruske proizvodnje i izvoza nafte, koji SAD ne želi zaustaviti svjestan nepostojanja alternative među globalnim proizvođačima za njezin nadomjestak.

Kako navodi medij POLITICO, većina članica EU-a želi cijenu ruske nafte između 65-70 dolara za barel. Grčka, Malta i Cipar traže cijenu od minimalno 70 dolara, a Poljska i baltičke članice EU-a žele cijenu ruske nafte od 20 dolara za barel. Nemogućnost dogovora ima negativan učinak za EU jer u sklopu svog 8. sankcijskog paketa od 5. prosinca on počinje s provedbom zabrane uvoza ruske nafte, otkad se planirao i početak primjene njezine gornje granične cijene. Iako se o tome ne priča, uspostava gornje cijene omogućila bi EU-u daljnju nabavu jeftine ruske nafte na svjetskom tržištu, pri čemu bi i dalje mogla pokazivati svoju političku odlučnost u kažnjavanju Rusije kroz spomenuto uvođenje embarga.

Promjena tržišta

Ovako se EU i dalje nalazi u velikim problemima – odrekao se ruske nafte, a da sigurne alternative za nju još nema.
Rusija ubrzano dovršava tranziciju izvoza nafte u Aziju i ona već iznosi oko 2/3 ukupnog izvoza koji uključuje i Europu. Bogate arapske monarhije također ne žele izgubiti sigurno azijsko tržište i prebaciti svoj ukupni izvoz nafte u Europu da bi joj nadomjestile nedostatak ruske. Njihovi ministri i čelnici energetskog sektora školovani su na prestižnim zapadnim sveučilištima i vrlo dobro znaju kako stvar funkcionira i što je u pozadini svega. Oni su svjesni da će EU za koju godinu, isto tako “potezom pera”, njima reći “odričemo se i vaše nafte jer prelazimo na zelenu energiju”. A do tada mogu izgubiti azijsko tržište žedno nafte i plina kojemu se Rusija upravo u potpunosti okreće.

Kako ključnim državama EU-a prijeti deindustrijalizacija zbog odljeva kapitala u SAD i skupe energije koja destimulira proizvodnju, u listopadu je njemački kancelar Olaf Scholz s brojnom poslovnim izaslanstvom posjetio Kinu. Jasno je dao do znanja da Njemačka neće odustati od trgovinske suradnje s tom zemljom, a krupne njemačke tvrtke najavile su zadržavanje svoje proizvodnje u Kini, kao i prebacivanje novih. Sve je to izazvalo velike podjele u njemačkoj politici i u samoj vladi – prije svega kritike Zelenih i osobno ministrice vanjskih poslova iz te stranke Annalene Baerbock koja se zalaže za potpunu suradnju sa SAD-om u svim pitanjima.

Tako nije prošlo dugo, a njemačko ministarstvo vanjskih poslova izradilo je dva planska dokumenta za odnose s Kinom, kao dio buduće njemačke strategije, koja se mogu slobodno označiti kao protukineska, ali i ona koja su, zapravo, usmjerena protiv interesa njemačkog krupnog biznisa i industrije. U prvom dokumentu zapravo se ističe dominacija važnosti ljudskih prava nad ekonomskom suradnjom. Tj., dok god Kina krši ljudska prava i ne prihvaća zapadne vrijednosti, ekonomska suradnja s njom mora biti ograničena – intencija je tog dokumenta izrađenog u ministarstvu kojemu je na čelu Annalena Baerbock.

Oprečni stavovi

Dakle, sve suprotno onom što su u Pekingu pokušali postići Scholz i njemački industrijalci s kineskim partnerima. To potvrđuje i tekst medija POLITICO, u kojem je implicite navedeno kako njemačko ministarstvo vanjskih poslova “želi zauzeti stroži stav prema Kini i potaknuti tvrtke da smanje svoju ovisnost o Pekingu”.

Ali to nikako i nije sve, pa se u tekstu istog medija dalje nastavlja kako njemački MVP “istodobno promiče napore EU-a da pregovara o investicijskom sporazumu s Tajvanom”.

Ovdje bih podsjetio kako je takav isti sporazum između EU-a i Kine već postignut 2021., ali ga EU odbija potpisati, a također bih podsjetio i da je Litva, kao jedina od država EU-a, još 2020. potpisala navedeni trgovinski sporazum s Tajvanom, zbog čega je uslijedila oštra reakcija Pekinga koji je odmah obustavio sve trgovinske odnose s tom zemljom.

Zato, ako Njemačka učini ovo što se predlaže u dokumentu njezina MVP-a, jasno je da će to značiti isto ono što i za Litvu – potpuni prekid ekonomske suradnje s Kinom.

Amerikanci mogu samo “trljati ruke” inventivnošću Annalene Baerbock koja u pogledu odnosa s Kinom sada čak trči i ispred SAD-a. Naime, Biden upravo nastoji održati ključnu trgovinsku suradnju s tom zemljom.

Naizgled politički nesamostalna Nizozemska, vječno poslušna Bruxellesu, ovih je dana povukla neočekivani potez. Kako piše američki Bloomberg u članku pod naslovom “Dutch Resist US Call to ban more Chip Equipment Sales to China”, nizozemska visokotehnološka tvrtka ASML koja dominira globalnim tržištem ne želi prekinuti uspješnu suradnju s Kinom koja joj omogućuje dostavu pojedinih nužnih proizvodnih komponenti koje je nemoguće brzo nadomjestiti.

Kako navodi Bloomberg, “Nizozemska će braniti svoje gospodarske interese kada je riječ o prodaji opreme za čipove Kini, što je potvrdio visoki nizozemski dužnosnik, a to je još jedan dokaz otpora zemlje da pokorno prati pokušaje Washingtona da odsiječe Kinu od tehnologije poluvodiča”.

Čvrst stav

Ta je europska država dom korporacije ASML Holding NV, koja dominira tržištem jedinstvene, vrhunske opreme za proizvodnju čipova koja je postala žarištem pokušaja američke vlade da ograniči Kinu. Nizozemska ministrica vanjske trgovine Liesje Schreinemacher rekla je zastupnicima u utorak da će Nizozemska donijeti vlastitu odluku u vezi s prodajom ASML-ovih čipova Kini.

Drugim riječima, Nizozemska rješavanje ovog, za sebe važnog pitanja neće prepustiti zaštiti Bruxellesa, već će se za to pobrinuti sama. Jer Bruxelles, očito, u smislu zaštite od američkog protekcionizma više nije pouzdan.

A o rastućem otporu američkom protekcionizmu na razini država članica, a ne samog EU-a, svjedoči i sljedeće: Njemačka i Francuska gube strpljenje – prijeti trgovinski rat EU-a i SAD-a zbog američkih subvencija.

Prošlog su tjedna održani ozbiljni kontakti visokih vladinih dužnosnika Njemačke i Francuske, usmjereni na zajedničku borbu protiv deindustrijalizacije i bijega kapitala u SAD slijedom kontroverznog američkog zakona o borbi protiv inflacije i golemih subvencija i poreznih olakšica za tzv. zelene tehnologije. Te olakšice iznose čak 369 milijardi dolara. Upravo u ovom posljednjem je i bit “igre” jer i Nijemci i Francuzi posjeduju te napredne tehnologije i zapravo ih smatraju realnom kompenzacijom za započeti proces deindustrijalizacije u svojim zemljama i na razini EU-a.

Taj američki zakon sada Pariz i Berlin zajednički oštro kritiziraju i najavljuju protumjere za zaštitu od američkog protekcionizma na način uvođenja onog europskog. Obje glavne članice EU-a sada od Amerikanaca traže žurno pokretanje međusobnih trgovinskih pregovora, a u suprotnom, kako smatraju – može doći do trgovinskog rata koji svakako žele izbjeći. Primjerice, potpuno im je neprihvatljivo da se američki ukapljeni plin na tržištu EU-a prodaje po cca 4-6 puta većoj cijeni u odnosu na onu na američkom tržištu, na što je još prije otprilike mjesec dana u francuskom parlamentu kao na nedopustivo upozorio tamošnji ministar energetike Bruno Le Mier.

Nabijanje cijene

Međutim, kako to često biva kod europskih političara koji obično pravilno detektiraju probleme ali ih, iz nekog razloga, ne znaju ili ne žele pravilno rješavati, Pariz je tada “zaprijetio” Washingtonu da će zbog toga zatražiti arbitražnu pomoć WTO-a. Onog istog koji je već nekoliko godina paraliziran u rješavanju bilo kakvih trgovinskih sporova s obzirom na to da je još Trumpova administracija odbila imenovati novog američkog predstavnika u odboru za njihovo rješavanje.
Zato i sada sumnjam da će, nakon toliko grešaka koje je učinio EU u pogledu zaštite svojih vitalnih interesa, Washington ozbiljno željeti razmatrati ukidanje ili preinaku svojih zakonskih odluka. To se gotovo nikada ne događa pa nema razloga ni sada kada je EU na koljenima. Još manje mi se čini da Njemačka u tom pogledu nešto više samostalno može učiniti.
Ali kako piše medij POLITICO, samo šest tjedana prije nego što će SAD uvesti ogromne industrijske subvencije, u Berlinu raste zamah da Europa slijedi taj primjer.
“Nijemci su frustrirani što Washington ne nudi mirovni sporazum i sve više razmatraju odgovor koji ruši tabu: europske subvencije. Strahovi Europe ovise o američkom paketu subvencija i poreznih olakšica … za jačanje zelenog poslovanja u SAD-u, koji stupa na snagu 1. siječnja. Problem za Europljane je to što će shema Washingtona potaknuti tvrtke da preusmjere ulaganja iz Europe i kupce na ‘Kupuj američko’ kada je riječ o kupnji električnih automobila — nešto što ljuti velike nacije EU-a koje proizvode automobile poput Francuske i Njemačke”, piše POLITICO.

“Vrijeme za ovu protekcionističku mjeru teško da bi moglo biti gore jer je Njemačka u otvorenoj panici da nekoliko njezinih vodećih kompanija — djelomično potaknutih porastom troškova energije nakon ruske invazije na Ukrajinu — zatvara domaće operacije kako bi ulagale drugdje. Posljednje što Berlinu treba jest još više američkih poticaja za tvrtke da napuste Europu, a EU želi da SAD prekine dogovor u kojem bi njegove tvrtke mogle uživati američke povlastice.”

POLITICO konstatira kako se primirje čini malo vjerojatnim, zbog čega može doći “do trgovinskog rata, nečega što užasava opkoljene Europljane” i što bi moglo “strmoglavo kliznuti unatrag prema tarifnim borbama ‘milo za drago’ iz ere bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa”.
To znači da u Berlinu raste intencija za plan B, tj. usmjeravanje državnih sredstava u europsku industriju u sektorima kao što su solarni paneli, baterije i vodik – što je prethodno uvijek željela činiti Francuska, a Njemačka se tomu opirala.
“Visoki dužnosnici u Berlinu kažu kako sve više naginju francuskom razmišljanju ako pregovori sa SAD-om ne dovedu do neočekivanog rješenja u zadnji čas”, piše POLITICO.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.