Srbi su prodrli u Hrvatsku, ovo je opasno: ‘Kažu kako glazba nikomu ništa loše nije učinila’

Hrvatska pamti brojne skandalozne privatizacije, pretvorbe i otimačine. Skandalozna praksa pretvaranja društvenog vlasništva u privatno unazadila je Hrvatsku na brojnim poljima. Država je nakon tako provedene privatizacije zapala u dugotrajnu krizu i realno je, uz strahovita ratna razaranja uzrokovana srbijanskom agresijom, to jedan od glavnih razloga zbog kojih smo izgubili desetak godina rasta i razvoja.

Međutim, osim ekonomskih učinaka, privatizacija je imala i dalekosežne posljedice za društveni razvoj zemlje. Nije nikakva tajna da su brojne privredne subjekte u mračnim vremenima privatizacije prigrabili bivši komunistički dužnosnici, ali i direktori koji su tada bili na pozicijama. Kako se to dogodilo? Prvi valovi privatizacije odvijali su se još u ratnim okolnostima. Država je bila u ratu, vojska na bojišnici i malo je tko pazio na to što se događa u pozadini. Protok informacija, ali i kriterije za provođenje procesa privatizacije, uglavnom su određivali nekadašnji komunistički dužnosnici.

Ostali netaknuti

Iako se formalno dogodio prelazak s jednostranačkog sustava u demokraciju, nekadašnji komunistički birokratski aparat ostao je netaknut. U Hrvatskoj nije postojala ni volja ni želja da se zamijeni kompromitirani državni aparat starog sustava, a realno nije bilo ni dovoljno kadrova koji bi ih zamijenili. Jedini korpus koji se mogao aktivirati kako bi zamijenio navedeni aparat bilo je iseljeništvo, ali ono je od početka sustavno opstruirano kako se ne bi uključilo u privatizacijske i političke tokove te na taj način stvorilo probleme u planovima za poslijeratnu Hrvatsku.

U procesu pljačkaške privatizacije hrvatski narod ostao je bez stotina milijardi dolara, ali i ključnih alata za poslijeratno uređenje vlastite države. Ostao je bez bankarskog, telekomunikacijskog, osiguravateljskog, medijskog i brojnih drugih sektora privrede kojima je mogao sam trasirati svoj put razvoja. Narodu je prodana priča kako nismo sposobni sami upravljati, kako će stranci dokapitalizirati naša poduzeća te kako će ona uvijek biti hrvatska – jer tko će ih odnijeti iz Hrvatske. Bila je to prevara epskih razmjera smišljena kako bi se otupila oštrica prema “svježem kapitalu izvana”.

Rezultat takvih razmišljanja danas vidimo na svakom koraku. Danas se novac iz navedenih sektora obilato koristi kako bi sponzorirao u zemlji sve osim nacionalnih političkih interesa. Osim pogrešaka u privatizaciji privrednog i bankarskog sektora, osobito bolna i dugoročno štetna bila je odluka o nakaradnoj privatizaciji medijskog sektora. Nekoliko puta sam pisao kako vlasništvo nad medijskim sektorom spada u domenu nacionalne sigurnosti. Nažalost, bez ikakvih kriterija i planova taj je sektor prepušten utjecaju stranih čimbenika.

Urušavanje stabilnosti

Posredno smo tim činom i cijeli društveni i politički život stavili u ruke stranaca. Ne postoji država u Europi koja je vodila manje brige o medijskom sektoru i koja nije zaštitila vlastite nacionalne interese u njemu. Danas u Hrvatskoj medijski sektor potpuno diktira javni život. Iz njega se uzdižu i uništavaju domaći političari prema potrebi i interesima stranaca, ali i njihovih domaćih ekspozitura. Upravo su mediji najzaslužniji za današnju domaću političku scenu i stvaranje legija političara bez boje, okusa i mirisa po uzoru na briselske birokrate.

Ti kadrovi služe isključivo za to da se popuni politička pozornica. Oni nisu sposobni artikulirati nacionalne razvojne politike niti se žele izložiti kako bi ih realizirali. Njihovi su uzori starija politička postava koja je egzistirala na političkoj pozornici zahvaljujući volji i želji svemoćne Partije, nisu postavljali suvišna pitanja ni talasali političke vode. Tu i tamo bi se slikali i izrekli neku frazu koju bi ih naučili u kakvoj partijskoj školi i forma bi bila zadovoljena. Dakle, hrvatska politička scena s dolaskom demokratskih procesa uopće nije napredovala, ostala je zamrznuta u nekoj prenesenoj stvarnosti iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nekomu je očito interes takvo stanje na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni.

U tijeku su dva procesa koja imaju ogroman utjecaj na društveni život u Hrvatskoj, a kreirana su spletom odnosa medijskog sektora i politike.

Odbacivanje sebe

Prvi je apsolutni trend neoliberalizacije hrvatske političke scene kako bi preko tog procesa hrvatsko društvo lakše odbacilo konzervativna katolička društvena načela i prihvatilo neoliberalne zapadne poglede u svim područjima javnog života. Navedenu agendu aktivno propagiraju zapadni medijski koncerni koji djeluju na hrvatskom medijskom tržištu. Drugi je proces možda još opasniji, a odnosi se na prodor srbijanskog kapitala na hrvatsko medijsko tržište. Još je veći problem činjenica da je u ovom slučaju riječ o kapitalu države Srbije koji ulazi u hrvatski medijski prostor pod krinkom privatnih ulagača. Javna je tajna da Srbija za takve operacije koristi novac Telekoma Srbije te da putem raznih fondova i tvrtki paravana ulazi u medijski prostor širom regije. Krajnji je cilj realiziranje plana tzv. srpskog sveta, a u konačnici i famoznog Memoranduma SANU-a 2.

Proces ulaska srbijanskog kapitala na hrvatsko medijsko tržište koincidira s nekim vrlo opasnim trendovima na koje bi trebale pripaziti i sigurnosne službe. Sotoniziranje hrvatskih branitelja, HOS-a te prenaglašavanje navodnih zločina HV-a za vrijeme Domovinskog rata potpuno se podudara s objavljenim postulatima Memoranduma SANU-a 2 o izjednačavanju krivnje iz vremena Domovinskog rata i relativiziranju srbijanskih zločina i agresije. Također, zamjetan je trend povećanja tzv. tekućih, dnevnih, vijesti iz Srbije u hrvatskom medijskom prostoru.

Usporedimo li broj vijesti iz Slovenije, Mađarske, Italije i BiH koje se pojavljuju u hrvatskim medijima s brojem vijesti koje se objavljuju iz Srbije, taj broj mnogostruko je manji. Pojedine redakcije čak imaju i naputke da na svojim portalima moraju imati minimalno deset vijesti iz Srbije svaki dan. Stoga nije čudno što srbijanski turbofolk pjevači posljednjih godina pune hrvatske dvorane. Kako i ne bi kada svakodnevno možemo čitati što je i kada koja srbijanska pevaljka odjenula, ručala ili kojoj se plastičnoj operaciji podvrgnula. Hrvatski medijski prostor, ali i hrvatska mladost, duboko su kontaminirani.

Potpuna kontrola

Zagovornici gostovanja srbijanskih turbofolk pjevača pozivaju se na slobodu izbora te kažu kako glazba nikomu ništa loše nije učinila. Sve to kod njih vrijedi dok ne zapjeva Marko Perković Thompson. Tada se uvode novi kriteriji, priča o ljudskim pravima, štetnosti nacionalizma itd. Ukratko, postali smo stranci u vlastitoj zemlji. Netko drugi nam, zahvaljujući sadašnjem stanju na medijskom tržištu, određuje politički, kulturni i društveni život. Nastavimo li sadašnjim tempom, uskoro će nam određivati i što ćemo i kada jesti.

Hrvatska bi mogla nestati u kaosu, stižu neki drugi ljudi: Samo jedna stvar nas sada može spasiti

Pritom treba napomenuti kako ovo nije problem kojim bi se trebali pojedinačno baviti HDZ, SDP, DP, Most ili netko drugi. Ovo pitanje nije za pojedinačne političke stranke, nego za organiziran i sustavan pristup državne politike. Ako to uopće još imamo i ako još u ovoj državi netko zna što znači državna politika. Ako zaista netko misli razvijati ovu državu kako bi koliko-toliko sličila na organiziranu državu, onda bi se trebao pozabaviti i ovim pitanjem.

Uvijek postoji mogućnost snažnijeg investiranja domaćeg kapitala, ali i naših iseljenika u domaće medijske projekte. Međutim, ako se to i dogodi, time neće biti riješeno pitanje infiltracije stranih političkih čimbenika putem medijskih projekata na hrvatsku društvenu scenu. Kako bi se zaustavila ta infiltracija, potrebna su nova zakonska rješenja, ali i rad sigurnosnih službi vezan uz pitanje vlasništva medija u Hrvatskoj.