Rodila se ideja za spomenik Dežuloviću: ‘On je Srbin zarobljen u tijelu Hrvata’

“Tjedni pregled hrvatske političke gluposti” Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Smojin učenik: Empatija na način Borisa Dežulovića

Pišaj po narodu i državi i dobit ćeš spomenik. Pišaj po tom spomeniku i dobit ćeš 15 dana zatvora. Stvaraj državu, spomenik će ti biti oštećen, a nitko od nadležnih neće se potruditi pronaći počinitelja – kaže poznati odvjetnik Davorin Karačić komentirajući presudu mladcu koji je odlučio spomenik Smoji upotrijebiti umjesto pisoara. Šteta momka, trebao je reći da je to umjetnički performans, nešto poput zapišavanja Trga svetog Marka konceptualnog umjetnika Siniše Labrovića ili vađenja hrvatske zastave iz vagine u Frljićevoj predstavi. Uglavnom, spomenik nije bio na rivi ni dva tjedna, a već je bio pofarban i popišan. Bit će zanimljivo pratiti koliko će još izdržati na tom mjestu.

No Smoje nam je ostavio i svoje učenike, čeljad iz Ferala. Borisa Dežulovića, recimo. Koji u novinama koje sufinancira hrvatska vlada, (veliko)srpskim “manjinskim” Novostima, koristi rat u Gazi da bi nas podsjetio da smo gamad i đubrad. Jer su Hrvati podijeljeni – kao i sav svijet – oko Izraela i Palestine, jedni osuđuju zločine Hamasa i pokolj u kibucu i na festivalu mira, drugi granatiranje Gaze od Izraelaca, ali nisu, kaže, podijeljeni oko zločina hrvatske vojske, koju je bez jebemti usporedio s Hamasom, inače terorističkom organizacijom.

Holjevac o Mesiću i Tuđmanovu sefu: ‘Kamo je nestao ključ, nije teško zaključiti’

“Više se, eto, slova napisalo o nevinim žrtvama oko Pojasa Gaze, više se zbog njih suza prolilo i kletvi bacilo, više se u Hrvatskoj za ova tri tjedna bogova opsovalo i prijateljstava razvrglo zbog zločina Hamasa i izraelske vojske nego zbog stravično jednakih zločina Hrvatske vojske u svih dvadeset osam godina od Oluje do danas. Slabo, kako vidite, u toj jednadžbi kotira podjela na Izraelce i Palestince: slabo se u Hrvatskoj svađalo oko masakra u Kijanima, slabo su se za kijanske žene na društvenim mrežama palile svijeće ili, daleko bilo, vješale srpske zastave”, kaže Bora.

Pazite, on u srpskim novinama, obilno financiranima od hrvatske vlade, ne govori o pokolju Hrvata u Kijevu, prije rata, nego o Kijanima, posljedici rata koji su upravo Srbi pokrenuli (i još nekoliko njih u susjedstvu). Ponavlja papagajski priču o 600 ubijenih civila nakon Oluje po srpskim selima, što je nova verzija priče o 700.000 Srba pobijenih u Jasenovcu (i Hamasove o 4000 djece u Gazi – gle čuda, nakon što su se godinama svi brojevi provjeravali sa skepsom ako nisu iz neovisnih izvora, sad su najednom Hamasovi Sveto pismo).

Kao srpski novinar srpskog medija, on je valjda taj koji bi trebao biti samokritičan prije nego što nas prozove. Kažem “srpski novinar” jer on to jest svojim izborom, a živimo u politički korektna vremena pa ljude treba oslovljavati prema onome kako se stvarno osjećaju. Nazovimo to nacionalnom disforijom, po uzoru na rodnu, jer Bora je po vlastitom osjećaju nacionalne pripadnosti očito Srbin zarobljen u tijelu Hrvata. Ali se lažno predstavlja kao Hrvat kad mu to odgovara, što mu je samo smokvin list i propusnica za neometano srbovanje. Jer on je, je li, jedan od nas, pa nije četnik nego “samokritični Hrvat”.

Hodakova ideja: Spomenik Bori Vukovarskom?

Dakle, isti Bora koji nam je psovao majku i pisao “Jebo vas Vukovar”, buneći se što ga uopće obilježavamo, jer je rat bio davno i treba ga zaboraviti, sad poručuje kako Hrvati nemaju empatije jer se Hrvatska “nije nikad podijelila zbog svojih pobijenih sugrađana u Kijanima, ili u Gruborima i Varivodama, ili u Uzdolju, Žagroviću, Plavnom, Strmici, Oćestovu, Ivoševcima, Ličkom Tiškovcu i Mokrom Polju, niti zbog ijedne od šest stotina nevinih žrtava Oluje”.

Osim činjenice da to nisu bili “naši” sugrađani, jer je rat i izbio upravo zato što nisu htjeli biti građani Hrvatske niti prihvatiti njezin Ustav, valja podsjetiti kako upravo njegova voljena Srbija ne samo da nikad nije pokazala nikakvu empatiju za žrtve zločina svoje vojske od Škabrnje do Srebrenice i od Račka do Vukovara, nego te zločine i danas slavi kao svoje najveće anticivilizacijsko dostignuće, što u općoj anticivilizacijskoj klimi koja prevladava u Vučićevoj Srbiji pada na plodno tlo. Dakle: Nemojte suosjećati s onima u Vukovaru, suosjećajte sa Srbima koji su pali kao žrtve… pa, u konačnici, velikosrpske politike i ničeg drugog, kaže Bora.

“Nikakve empatije, to vam je valjda sad jasno, u Hrvatskoj nikad nije bilo”, kaže nam Bora Vukovarski sa stranica Novosti, novina koje i dalje guraju istu srpsku primijenjenu žrtvologiju koja je u korijenu svih njihovih osvajačkih ratova. Ispod nje se skriva ideja kako se Srbi imaju pravo – i moralnu dužnost – osvetiti Hrvatima za poniženja i ratne poraze, pa i za samu činjenicu da Hrvatska uopće postoji, i to baš na tlu koje oni smatraju “svojim svetim srpskim”, baš kao što i Hamas smatra da se Palestinci trebaju osvetiti Izraelu za izgubljene ratove i teritorij i da Izrael ne smije postojati.

A Hrvati se moraju sramiti što su se obranili, pokloniti se agresoru i priznati mu da je zapravo on žrtva, pa će nam “Đura oprostiti što nas je tukao”. Problem je Dežulovića što za njega, baš kao i za “Srpske novosti” za koje piše, rat počinje 4. kolovoza 1995., a sve ono što je prethodilo nije se dogodilo. Njegovo moraliziranje je i više nego licemjerno i iritantno, mi bismo se trebali baviti sobom i “svojim zločinima”, a ne Palestinom, iako Hrvatskom četnici slobodno šeću i slobodno četnikuju – dok su u njegovoj Srbiji ratni zločinci i ratni huškači pretplaćeni na mjesta u parlamentu i Vladi, Mladić je nacionalni heroj?

No nije ni Smoje bio bolji, možda i gori, pa je svejedno dobio spomenik u Splitu. Kaže kolega Hodak, možda ga dobije i Dežulović. Ja mislim da je to zapravo dobra ideja. Siguran sam da ne bi prošao nimalo bolje od onog Smojina.

Intelektualni kružok: Gladne Snježana, Jelena i Severina

Snježanu Pavić je ulovio napadaj seksizma pa u cringe rantu kaže: “On baš loše kuha, eto ne ide mu, a kad je njegov red da pospremi, kaže da je njemu ovako dobro i ostavi sve traljavo tako da uzmeš krpu i nakon njega ribaš… Otkud nam ideja da muškarci imaju pravo očekivati od nas da smo besplatne sluškinje? Obožavam gužvu biciklista i Glova i Wolta po gradu. Govore mi o velikim društvenim promjenama koje se upravo odvijaju iza četiri zida.”

Pokušavam zamisliti intelektualni kružok gdje ona, Jelena, Seve “Štikla” i ostatak ekipe pijuckaju votkicu pa tijekom metafizičke panel-diskusije o strahotama rasizma i patrijarhata ogladne. I naruče preko Wolta.

Vani pljusak, mećava, a siroti Nepalac se smrzava razvozeći 10 sati dnevno hamburgere za lijenčine kojima se ne da ni podgrijati smrznutu pizzu iz Lidla, za dnevnicu od 40 eura, od čega trećinu šalje doma da bi njegova služavka od supruge imala što skuhati djeci, trećinu daje za smještaj u nekoj žalosnoj rupi, a ostatak potroši na pileći parizer i polubijeli. Pa preuzme narudžbu od one obojene cure koja peče krumpiriće u McDonald’su za nekih 5-6 eura po satu, zaputi se po mećavi do ekipe, popne se pješke na osmi kat jer lift ne radi, pozvoni… i onda, nakon svega, na vratima ugleda Snježanu Pavić s viklerima. Želite li obojenim ljudima takav “živio Glovo” život? Pobogu, pa niste Hitler.

Nisu mi jasni ljudi koji od kuhanja i kućnih poslova rade dramolet i nastavak “služavkine priče”. Meni je to više relaksacija, iskreno, radije kuham nego kosim travnjak. Dobro, za nju ne bih kuhao iz principa, ali inače mi doma nije problem za one koje volim, nije ni ženi. A iskreno, da mi ona nešto skuha, vjerojatno bih sam zvao Glovo da mi donese onaj odvratni Big Mac.

Ono, da, znam da lijevoliberalni feministički nabrijani urbani intelektualci ne znaju ni jaje speći, ali nama katolibanima i ekstremnim desničarima, bar onima koje osobno znam, nikad nije problem skuhati za obitelj, uglavnom to radimo jako dobro jer volimo dobro jesti, a priče poput “frajeri ne znaju kuhat i pospremit” smatram primitivnim i seksističkim, eto. Žene, uostalom, ako su normalne, očekuju od muškarca da zna zapaliti vatru, promijeniti utičnicu, paralelno parkirati, ispeći dobar roštilj. Promijeniti gumu na autu. Normalni muškarci isto tako očekuju da i žene ponešto znaju raditi. I kako se danas od žene očekuje da zna voziti auto, tako se i od muškarca očekuje da zna skuhati. Ali i obratno.

Holjevac o Veljači i aktivistkinjama: ‘Ispada da je dosad ubiti ženu bilo nekažnjivo’

Osobno smatram da u 21. stoljeću, kad je kuhanje trivijalnost jer ionako sve kupujemo pripremljeno za termičku obradu – nije da moramo kao nekad prvo zaklati, očerupati i ofuriti kokoš – za bilo koga sramota da ne zna kuhati, ili da mu se ne da, neovisno o spolu. I to nije nikakva služavkina priča, nego obiteljska dužnost. A sad, zašto su muškarci u prošlosti to prepuštali ženama?

Pa zato, draga Snježana, što je bilo jednostavnije ostati doma i kuhati nego cijeli dan kopati, izvlačiti balvane iz šume, cijepati drva, popraviti trijem, ogradu ili krov, otići u rat ili raditi sve ono što su nekoć, iz feministicama nepoznatih, ali vrlo logičnih razloga radili muškarci. Danas to ne radimo u toj mjeri pa si možemo priuštiti lakše poslove, recimo kuhanje. Ali mi je malo jadno da netko danas prodaje feminističke fore od prije sto godina, kad je to s kuhanjem možda bilo aktualno i smisleno, bar u urbanim sredinama. Na selu i dalje uglavnom kuhaju žene, ne zato što su “besplatne služavke” nego zato što im se, većinom, ne da cijeli dan raditi manualne poslove na otvorenom na plus trideset i dva. A netko mora.

Gazda se vraća: Svi su puhali u isti rog

Todoriću je ponovno krenulo. Prvo je Arbitražni sud Svjetske banke u Washingtonu prihvatio nadležnosti u sporu teškom četiri milijarde kuna koji je Todorić pokrenuo protiv Republike Hrvatske nakon afere “lex Agrokor”. A odmah potom je pao ključni dokaz u procesu protiv njega – vještačenje.

Nakon što je sud odbacio ključni dokaz protiv Todorića, očito nelegalan – riječ je o knjigovodstveno-financijskom vještačenju Ismeta Kamala iz KPMG-a Poljska, koji ne zna engleski, ali je nekim čudom pregledao tonu dokumenata na tom jeziku – jasno je da je slučaj Agrokor pao. Oporba optužuje Vladu, Vlada optužuje DORH koji je vještačenje i naručio i maestralno uprskao, DORH šuti, ali činjenica je, osim što bi trebale padati glave za ovakvu maestralnu nesposobnost, da su svi oni, i Vlada i oporba i DORH i lešinarski fond Knighthead, puhali u isti rog, i umjesto da prepuste problem vjerovnicima i bankama, išli su “spašavati” Agrokor – u biti, oteti ga, čak ne Todi nego vjerovnicima.

Spomenuti lešinarski fond jedini je iz svega izvukao korist, i to u milijardama, jer je, očito imajući insajdersku informaciju iz Vlade o tome što namjerava, mjesecima kupovao dug Agrokora po 20 centi za dolar, u milijardama eura, da bi ga kasnije prodao Vladi po punoj cijeni, dolar za dolar, i još tim Vladinim novcem isti čas dao lihvarski kredit Vladi i dodatno uzeo hipoteku na sve što je koncern imao. Riječ je o lešinarenju i pljački najgore vrste.

Rezultat je zasad: Todorić – Hrvatska 1:1, Knighthead – Hrvatska 2:0, HDZ – Hrvatska 1:0. Sve to s Agrokorom bilo je lijepo zamišljeno, država će uvaljivati Todi propale kombinate, on će dizati kredite i to dovoditi u red, a onda se dogodio kapitalizam i sve je palo u vodu. Priče o tome da je Toda reketario Hrvatsku ili da je žrtva su bezveze: sve je rađeno u simbiozi, dok nije puklo. A na kraju će račun platiti, a tko drugi – porezni obveznici. S tim da je Todorić tu kriv samo za propast Agrokora, ali ne i za trošak poreznih obveznika. To je trebalo pasti na banke. Ali nije.