Foto: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

(VIDEO) ŠEŠELJ POLUDIO NA SRPSKE MEDIJE PA NA ZUB UZEO BANA JELAČIĆA: On nije bio Hrvat, prevrnuo bi se u grobu da zna što mu rade

Autor: Dnevno

Srpska radikalna stranka danas je održala tiskovnu konferenciju na kojoj je glavnu riječ vodio njihov vođa, Vojislav Šešelj. Tom prilikom osvrnuo se na srpske medije koje on naziva “antisrpskom štampom” i “antisrpskom televizijom” pa ih optužio kako vode politiku koja narušava odnose Rusije i Srbije.

“Antisrpska štampa i drugi mediji u Beogradu, antisrpske televizije, sve veće napore ulažu ne bi li propagandnim sredstvima i plasiranjem najobičnijih neistina ugrozile srpsko–ruske odnose. To danas radi i list „Danas”, na najogoljeniji način, toliko brutalno i toliko pokvareno da je odmah morao da intervenira i ruski ambasador, Njegova ekselencija Bocan Harčenko, kako bi demantirao vijest da su poremećeni odnosi između ruskog i srpskog državnog rukovodstva i da iz tog razloga predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin neće posjetiti Beograd”, rekao je.

Rekao je i kako svi znaju koji su to mediji, ali i kako treba stalno objašnjavati srpskom narodu i građanima Srbije tko stoji iza toga i kako se tome suprotstaviti.

“Jedan od najprljavijih dnevnih listova, tabloida, danas je „Kurir”. Izvjesni Igor Žeželj ga je nedavno kupio za veću sumu novca, bogzna otkud mu taj novac i niko se ne trudi da ispita porijeklo tog novca, ali očigledno je poslje toga „Kurir” izgubio svaki kompas i danas, u nemoćnom bijesu što ne može’naći nešto drugo, napada bivše narodne poslanike što su još tri mjeseca na plaći u Narodnoj skupštini, iako im to zakon garantira. Nekad je to u Saveznoj skupštini trajalo godinu dana, nekad je to u republičkoj skupštini trajalo šest mjeseci, to je nedavno smanjeno na tri mjeseca. Tu su nabrojani neki poslanici i opozicijske stranke, među kojima i jedan iz Srpske radikalne stranke i kaže se da su alavi. A nije alav Tomislav Nikolić koji, iako mu je istekao predsjednički mandat prije nekoliko godina, još s obitelji živi u državnoj vili od 800 kvadrata, a sve troškove snosi država Srbija ili što mu je budžetska stavka propisana na 50 milijuna i vjerojatno poslije povećavana za izmišljenu instituciju nekog koordinatora za saradnju s Rusijom i Kinom. To nije problem! Nije problem ni što mnogo veće otpremnine dobijaju ministri i što nijedan ministar još nije otišao u zatvor, iako smo neke od njih hvatali u najvećem kriminalu”, tvrdi.

Potom je na red došla i Hrvatska i ban Josip Jelačić. Taj dio izjave prenosimo u cijelosti, onako kako stoji na službenoj stranici stranke:

“Vidimo da se sa najvišeg vrha u Srbiji hvali napredak u srpsko–hrvatskim odnosima i da se upoređuje položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s položajem hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Tu je ogromna razlika. Hrvati su u Srbiji oduvijek mogli da budu samo manjina, a Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i nije se nikako mogao promijeniti status hrvatske federalne jedinice bez siglasnosti Srba. Taj konstitutivni status im je ukinut. Stotine tiusća Srba su protjerane, mnogi su pobijeni i sad su Srbi svedeni na ostatke ostataka, na vrlo mali postotak. Srpska stranka koja egzistira u Hrvatskoj, Samostalna demokratska srpska stranka, njenu kadrovsku politiku vodi hrvatska tajna policija, a hrvatska nacionalna zajednica u Srbiji je potpuno slobodna, svoje organe bira bez ikakvog miješanja države, uz učešće državnih organa Hrvatske zapravo, a vlast u Srbiji prosto se nadmeće koje će im gluplje ustupke napraviti. Jedan od tih ustupaka je kupovina kuće u kojoj je rođen ban Josip Jelačić. Kupovina na taj način, da je država odvojila pola milijuna eura i dogovorila s hrvatskom nacionalnom zajednicom, odnosno sa Savjetom hrvatske nacionalne zajednice da se otkupi ta kuća i da se u njoj napravi muzej – to nije smjelo tako.

Feldmaršal Josip Jelačić nije bio Hrvat, on je bio Srbin katolik, sin austrijskog podmaršala Franje Jelačića, komandanta krajiške vojske. Josip Jelačić je izabran, odnosno imenovan, austrijski car ga je imenovao za bana Kraljevine Hrvatske, sastavljene od samo tri županije i bana Kraljevine Slavonije. Biskup Haulik, zagrebački biskup, koji je bio mađaron, nije htio ustoličiti i pomoći novog bana Hrvatske i Slavonije, pa je otišao tih dana iz Zagreba, izgubio se. A vi trebate znati da su Hrvati najčešće za banove imali ljude tuđe krvi, Nijemce, Mađare, pa čak u jednoj situaciji i Srbina, ali najrjeđe su to bili Hrvati. Nekad su imali tri bana: jedan ban Dalmacije, drugi ban Slavonije, treći ban Hrvatske. U rijetkim situacijama ban je bio i ban Dalmacije i ban Hrvatske i ban Slavonije, a u nekim povijesnim periodima Dalmacija je imala bana, a Hrvatska i Slavonija hercega, što znači vojvodu koga je postavljao mađarski kralj.




Nikad se Josip Jelačić nije smatrao Hrvatom. On je potiskivao hrvatske nacionalne zahtjeve. On se suprotstavio razvojačenju Vojne granice, još ’48. godine. Vi znate, Vojna granica je razvojačena kasnije, tek 1881. godine. On se borio za germanizaciju Hrvatske i Slavonije. Imao je dosta Srba vojnika u svojim regimentama, navodno su te regimente iz Zagreba krenule i s određenim brojem hrvatskih zastava, ali čim su došle na austrijsku teritoriju, sve hrvatske zastave su uklonjene i zamijenjene austrijskim.

Hrvatski nacionalisti tih godina najviše su mrzili Bana Jelačića. Pjesmu „Ustani bane” spjevao je jedan srpski pjesnik. Dakle, nema spomena o bilo kakvoj njegovoj borbi i zalaganju za hrvatske nacionalne interese. Ima samo jedna stvar koja je važna, a to je bilo mimo njegove volje, jer je Austrija to već sprovela – ’48. godine prvi put je Hrvatski sabor konstituiran na relativno demokratski način, po liberalnim načelima. Do tada to je uvijek bio feudalni staleški sabor, na kome su često većinu činili takozvani šljivari, seljaci kojima je plemstvo dodijelio Bela Treći u vrijeme kada je bježao pred Hunima, pa su ga spasili svojim stablima šljiva, koje su dovukli u zidine tvrđave, jer ugarski kralj bi ostao bez hrane i u znak zahvalnosti im tako dodijelio svima plemstvo.

Dakle, apsolutno su poslije izmišljali činjenice i veličanje bana Jelačića kao nekog velikog Hrvata počinje zapravo tek u dvadesetom stoljeću. Poslije su komunisti naredili da se ukloni i njegov spomenik s Trga bana Jelačića, proglašavajući taj trg Trgom republike, a spomenik je vraćen dolaskom Tuđmana na vlast. Sada ga odjednom veličaju kao velikog Hrvata. On bi se u grobu prevrtao kad bi znao šta mu rade. Srbija treba da njegovu rodnu kuću u Petrovaradinu pretvori u muzej, u muzej bana Josipa Jelačića, koji je ban postao kao austrijski pukovnik, a poslije dobio i čin feldmaršala i najviša austrijska odlikovanja služeći austrijskom caru. A prema Srbima je bio blagonaklon. Na istoj strani su se borili i on i Srbi u Vojvodini, koji su se podigli ’48. godine na ustanak protiv Mađarske revolucije, jer mađarski revolucionari su htjeli da zaokruže nekadašnje feudalne granice Mađarske iz doba prije pristupanja uniji s Austrijom, ali nijednom narodu nisu priznavali njegova nacionalna prava. Takvu politiku su poslije preuzeli Hrvati prema Srbima.




Što je najvažnije, kad je nadbiskup Haulik pobjegao iz Zagreba, austrijski car je zamolio srpskog patrijarha Josifa Rajačića da on miropomaže novog bana Hrvatske i Slavonije i došao je srpski patrijarh u Zagreb i u pravoslavnoj crkvi je miropomazan Josip Jelačić za bana Hrvatske i Slavonije. Naravno, poslije su išli kroz cijeli Zagreb. Tada su i Hrvati bili oduševljeni Srbima, tada su i Hrvati mislili da će prevariti Srbe, govorili da su Srbi i Hrvati jedan narod, da imaju zajedničke ciljeve i zajedničke interese. Naravno, to je uvijek bilo kad su htjeli prevariti jadne Srbe, da ih iskoriste za svoje interese. Zato treba ova vlast promisliti svaki svoj potez, da konzultira stručnjake, a ne da se rukovodi hrvatskom propagandom i da Hrvatima pravi takve ustupke.

Ban Josip Jelačić zaslužuje i veliki spomenik na Petrovaradinu, ali kao borac protiv ugarskog šovinizma iz onoga vremena i kao netko tko je zaštitio Vojnu granicu. On je bio pukovnik graničarske vojske. Petrovaradin je pripadao Vojnoj granici. Naravno, tu je bilo dosta katolika, jer su austrijske vlasti protežirale katolike. Koji god srpski oficir je htio brže napredovati u vojnoj službi, morao je prijeći na katoličku vjeru da bi to postigao. Jedan jedini slučaj da je Srbin postao feldmaršal, a da nije promijenio vjeru je slučaj feldmaršala Svetozara Borojevića, koji je taj čin stekao početkom dvadesetog stoljeća, proslavivši se veličanstvenom pobjedom nad talijanskom vojskom tamo negdje na rijeci Piavi i na okolnim planinama. Dakle, to je jedini Srbin feldmaršal koji nije morao da mijenja vjeru. Ostali, da bi došli do tog najvišeg čina, morali su da prijeđu na katoličku vjeru, nažalost”, rekao je.

Autor:Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.