Ilustracija

TITOVA NAJSTROŽA TAJNA: Jugoslavija je imala ‘sedmu republiku’, a nije riječ o Kosovu!

Autor: Zlatko Govedić

Krajem Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. godine, opustjelo vojvođansko selo Buljkes kod Novog Sada naselili su nesvakidašnji izbjeglice – komunisti iz Grčke. Imali su skupštinu, policiju, jedinstvenu valutu, novine, kazalište i ostale institucije, zbog čega su ih neki nazivali “sedma jugoslavenska republika”.

“To je selo postalo neka vrsta autonomnog teritorija jer su jugoslavenske vlasti prepustile organizaciju života u selu pripadnicima grčke komunističke partije”, rekao je za BBC povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta Milan Ristović.

Oko 4000 pripadnika ljevičarske Narodnooslobodilačke vojske Grčke (ELAS), oružanog krila Narodnooslobodilačkog fronta (EAM), pronašlo je u Buljkesu posljednje utočište od borbe. Među njima je bio Filo Kozmidis, partizan iz Soluna s velikim ratnim iskustvom. Imao je suprugu i dvije kćeri u Grčkoj kojih se odrekao i tako ih spasio odmazde monarhista u toj zemlji.

S vremenom je broj stanovnika Buljkesa narastao na više od 5000 ljudi. Grci su u njemu živjeli mirno do raskola Tita i Staljina, nakon čega je većina njih, krajem 1949. godine, napustila Buljkes i otišla u zemlje istočnog bloka. Manji je broj ostao u Jugoslaviji. Nakom odlaska Grka, u Buljkes pristižu kolonisti uglavnom iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, hrvatske Like i južne Srbije.

Selo je dolaskom novih stanovnika promijenilo ime u Maglić, po planini na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Magliću živi 2486 ljudi, većinom Srba. Danas Grka i njihovih potomaka gotovo nema u ovom selu.

Status autonomnog teritorija ili “grčke republike u Jugoslaviji”, kako Ristović naziva ovo selo u knjizi “Eksperiment Buljkes”, dobiven je zahvaljujući vezi jugoslavenskih i grčkih partizana.

“Imali su povlašten položaj i nisu imali tretman klasičnih izbjeglica, ali praktično jesu bili izbjeglice”, kaže Uranija Kozmidis Luburić, profesorica na novosadskom Fakultetu tehničkih znanosti i šefica katedre za fiziku.

Bivši tjelohranitelj otkrio što Tito nikada nije nosio u novčaniku: Nije istina da je najviše volio viski! Ovo je prava istina

Njezin otac Filo kao dijete je prebjegao u Grčku iz rodne Odre u Turskoj. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno je postao izbjeglica. Ristović kaže da je glavni organ odlučivanja u komuni bio odbor, odnosno “seoska vlada” sastavljena od najutjecajnijih ljudi od povjerenja Komunističke partije Grčke.

Uz odbor, u Buljkesu su postojale i druge institucije, poput policije i zatvora, kao i škola, tiskara, kazalište i kino. U seoskoj se školi odvijala nastava na grčkom jeziku, a iz tiskare su izlazile novine Glas Buljkesa, kao i druge publikacije i politički pamfleti, također na grčkom. Selo je imalo velike obradive površine i stočne farme pa su se mještani mahom bavili poljoprivredom.

Osnivali su i zadruge, a proizvodili su i opeku u nekadašnjoj njemačkoj ciglani. Buljkes je tiskao novac – buljkeski dinar, koji je korišten kao sredstvo plaćanja i vrijedio je samo na teritoriju komune.

Nakon raskola između Tita i Staljina, Komunistička partija Grčke (KKE) podržala je rezoluciju Informbiroa i stala na stranu Staljina, što je dovelo do presijecanja glavnog kanala pomoći. Došlo je do podjele među Grcima u Buljkesu – na većinu koja je podržavala Staljina i manjinu koja je stala uz Tita. Ljudi s obje strane nestajali su u međusobnim sukobima, a poslije su pronalaženi u bunarima, barama i kanalima oko sela.

Nakon niza incidenata i svađe između jugoslavenskih vlasti i predstavnika KKE, u rujnu 1949. godine ukinuta je “sedma jugoslavenska republika”.

“Većina je odlučila otići iz Jugoslavije, u zemlje u kojima možete naći one koji su na vašoj ideološkoj liniji, a ne kao ‘ideološki heretici’ Jugoslaveni”, objašnjava profesor Ristović.

Transportirani su vlakom preko granice u Mađarsku, odakle su pojedini novi dom našli u Poljskoj i tadašnjoj Čehoslovačkoj, a bilo je i onih koji su stigli do Taškenta, glavnog grada Uzbekistana. Grčki komunisti i njihovi potomci u domovinu su se mogli vratiti tek nakon 1981., kada je vlada Andreasa Papandreoua donijela Zakon o nacionalnom pomirenju, dopustivši siguran povratak političkih izbjeglica iz građanskog rata.

Autor:Zlatko Govedić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.