fbpx

ŠOKANTNO: Ušutkivanje svećenika: ‘HDZ BiH djeluje kao sicilijanska Cosa nostra!’

Autor: 7dnevno/14. ožujka 2014.

Radi(lo) se o pritiscima da se mene ušutka, spriječi i zaustavi u iznošenju vlastitog stava. Riječ je o izravnim i neizravnim prijetnjama te psihičkom maltretiranju, ne samo mene nego i onih ljudi koji su navodno dobri sa mnom. Opći je dojam nakon svega da nitko ne može i ne smije dirnuti u stožernu stranku Hrvata u BiH. No, trebam naglasiti da ja nisam udario na samu stranku nego na "sicilijanski" način funkcioniranja stranke

Mladi hercegovački svećenik – franjevac Dalibor Milas, inače i kolumnist i predavač – napisao je nedavno kolumnu u kojoj se dotaknuo politike HDZ-a BiH. Otada, kako su brojni mediji izvijestili, a potvrdio i on sam, doživljava različite vrste pritisaka – želi ga se ušutkati, spriječiti i zaustaviti u iznošenju vlastitih stavova. Pritisak je i na Hercegovačku franjevačku provinciju, koja se u nekoliko redaka priopćenja odrekla stavova vlastitog svećenika, premda je on istupao pod vlastitim imenom i prezimenom. Svjestan posljedica koje u javnosti može izazvati i ovaj intervju, mladi i hrabri fratar ne odustaje od uvjerenja da ima pravo na vlastitu misao, baš kao i na vodu i na zrak. Kaže da hercegovački svećenici smiju imati vlastita stajališta o politici sve dok ne diraju u “neke svetinje”. Na svom facebook statusu pozvao je svoje prijatelje da ga ne žale, kazavši da se “lav nikada nije bojao čopora hijena”.

Mediji su objavili da doživljavate pritiske otkako ste se u kolumni dotaknuli politike HDZ-a BiH. O kakvim se pritiscima radi?
– Radi(lo) se o pritiscima da se mene ušutka, spriječi i zaustavi u iznošenju vlastitog stava. Riječ je o izravnim i neizravnim prijetnjama te psihičkom maltretiranju, ne samo mene, nego i onih ljudi koji su navodno dobri sa mnom. Opći je dojam nakon svega da nitko ne može i ne smije dirnuti u stožernu stranku Hrvata u BiH. No, trebam naglasiti da ja nisam udario na samu stranku nego na “sicilijanski” način funkcioniranja stranke. Ima nas mnogo koji smatramo da je HDZ BiH uvelike potpomogao društvo koje promovira mito, nepotizam i korupciju i tu istu korupciju danas čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koji je ljudima u BiH uništio i nadu i samopouzdanje. Naglasio sam da su HDZ-u, ako već i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u Bosni i Hercegovini, potrebne nova vizija i novi politički programi koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude.

Što ste proživjeli otkako ste objavili kolumnu u kojoj se, između ostaloga, spominje HDZ, odnosno tko su “miševi koji su vam prijetili”?
– Ljudi koji su se osjetili prozvanima, a koji su se poslužili kukavičkim i anonimnim mehanizmima da me napadnu.

Panika u nekim krugovima

Hercegovačka franjevačka provincija ogradila se od vaših tekstova, preciznije od svih tekstova “koji su nekoga uvrijedili i izazvali zbunjenost”. Koga ste to uvrijedili, a koga zbunili?
– Provincijalat je reagirao prema svojoj savjesti i poštujem njihovu reakciju i odluku, koliko god s njom možda nisam suglasan. Što se tiče uvrede i zbunjenosti, ne bih znao precizno odgovoriti na to pitanje. Neovisno o tome, ljudi zaboravljaju jednu stvar: da bi čovjek nešto pročitao i shvatio, nije dovoljno samo poznavati slova. Treba poznavati i smisao spojenih riječi i onoga što je pisac htio reći.

Mlad ste i popularan svećenik, a vaše tribine i stajališta prate mase mladih. Je li to možda jedan od razloga zbog kojih vam se želi oduzeti pravo na vlastita stajališta?
– Vrlo vjerojatno. U određenim krugovima je zavladala određena panika zbog mojih stavova o lošoj politici. S razlogom. Jer ja ljudima uporno govorim da trebaju biti neovisni, te graditi sami sebe i samim tim društvo oko sebe na čvrstom temelju pravednosti i solidarnosti.

Smije li svećenik u Hercegovini imati svoja stajališta o politici?
– Smije. Sve dok ne dirne u neke “svetinje”. Zanimljivo mi je što pojedinci, zamaskirani u svoj veo konzervativnosti, čim ih takneš u pravu žicu, postaju najveće hulje marksizma kojim su u školi bili indoktrinirani. Tada ispliva na površinu ono razumijevanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola – “Drugovi, mi jesmo za demokratiju, al’ ne da svatko priča šta hoće”. To je ono što njih boli. Sloboda govora. Većina onih, koji su ogorčeni na moje tekstove, odrasli su u režimu u kojem nisu mogli pričati što su htjeli i gdje su kriva mišljenja sanirana ili kazneno ili nasiljem, pa bi sad to isto meni htjeli prodati. Ne bi to baš išlo tako lako…

Koje je vaše stajalište o prosvjedima u BiH?
– Podržavam ih. Jer mentalna revolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude, nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični. Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja bila je itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Kad je riječ o prosvjedima, u našem javnom prostoru su prisutna četiri spina: HDZ-ov, SDP-ov i SDA-ov i SNSD-ov. I svaki spin se temelji na ugroženosti – svatko je svakome neprijatelj i želi ga uništiti. Pa i nije baš to tako… Ljudi žele posao. Ljudi žele raditi. Ljudi žele funkcionalan zdravstveni i obrazovni sustav. Neovisno o političkim spinovima i manipulacijama, ovi prosvjedi su dokaz da su ljudi napokon shvatili da su već 20-ak godina žrtve manipulacije, podmetanja i lažne ugroženosti. Ali, ne smije se na ovome zaustaviti. Sad nam je potrebna kvalitetna alternativa koja će svoj program utemeljiti, ne na lažima i podvalama, nego na istini i “radosnoj vijesti”. Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti.




Dokle više mislimo šutjeti?

Kako komentirate paljevinu zgrade nacionalnih stranaka u Mostaru?
– Puno je lakše biti negacija nego pozitiva. Puno je lakše biti destruktivan nego konstruktivan – lakše je srušiti nego izgraditi. Puno je lakše ubiti nego dati život. Ne volim destrukciju. Treba biti faca pa izgraditi nešto novo. Uništavanjem zajedničkog dobra još se jednom očitovao naš balkanski primitivni mentalitet kojem je važnije uništiti nego stvoriti.

Jesu li gladni i prazni trbusi iznad nacionalnog – u Mostaru ili u vašem rodnom Ljubuškom?
– Definitivno. Kod nas se neprestano stvara manija ugroženosti i na toj maniji se gradi društveno-politički život. Naša monolitna politika svela se na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom “Jedinstvo Hrvata”, s formulom, jedan narod – jedan teritorij – jedna stranka – jedan vođa.

Skupina mladih polijepila je osmrtnice na upropaštena ljubuška poduzeća. Zapalili su i svijeće i odnijeli vijence pred njih, upravo na Dan općine. Kako to komentirate?
– Ljubuški je uvijek bio grad reakcije. Evo, neki su dan mladi, zaslužni za taj aktivistički čin, pozvani na informativni razgovor u policijsku stanicu. Riječ je o klasičnom režimskom pritisku. Isus je rekao svojim tužiteljima i sucima koji su ga maltretirali: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako imam pravo, zašto me udaraš?” Zanima me, što je ondje krivo rečeno? Svi mi znamo da je pogrešna politika uništila perspektivu našega grada. Dokle više mislimo šutjeti?




U svom facebook statusu naveli ste nedavno da niste žrtva, odnosno da se “lav nikada nije bojao čopora hijena”. Činjenica da ste odgovorili na sva ova pitanja pokazuje zapravo da je tako. Bojite li se?
– Ne bojim. I nisam žrtva. Žrtve su svi oni obespravljeni ljudi čija se prava svakodnevno gaze. Njih podržite, za njihova se prava borite.

Objavljujemo kolumnu Dalibora Dade Milasa zbog koje mu prijete: Hrvatski narod u BiH živi u mentalnoj diktaturi HDZ-a BiH

Dođe mi da zapjevam neki od monumentalnih hitova o nesretnom životu i kletoj sudbi. Ali ne bih sad to. Predizborna godina je, nažalost, neizbježno razdoblje u kojem se redovito dogodi nešto što uzdrma temelje ionako klimavog državnog aparata. Revolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude, nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna, ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični.
Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja jest bila itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj, pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Ako se još uzme u obzir da su plemeniti prosvjedi kasnije poslužili kao sredstvo političke manipulacije, onda puno toga pada u vodu. Sve ovo što se izdogađalo poraz je jednog normalnog društva, ali budući da mi ni po čemu nismo normalni, tako je i ono što se dogodilo shvaćeno kao nešto jako pozitivno. Uništavanje zajedničkog dobra, manijačko djelovanje pod krinkom borbe za kvazi-zajedničku bolju budućnost, te kukavička pljačka ne razlikuju “prosvjednike” od onih protiv kojih se bore. Sudeći po načinu djelovanja, zar ne dođemo na isto? Umjesto (r)evolucije, dobili smo bezobrazluk, brbljariju i nedoučenost. Svi se pozivaju na “građanstvo” te svoju anarhiju nazivaju “građanskom revolucijom”, a ponašaju se kao horda pijanih Čečena usred Moskve.

“Fašistički komunizam”

Bosni i Hercegovini je potrebna građanska, a ne kvazi-građanska revolucija. Čitao sam neki dan manifest iliti proglas “Slobodne BiH” i citiram ovdje neka zanimljiva očekivanja.
Oni očekuju ostavke Bakira Izetbegovića i Nebojše Radmanovića, te da Željko Komšić preuzme svu vlast. Da je riječ o nekome tko je politički “nevin”, možda bih lako i progutao ovaj “zahtjev”. Ali, praviti revoluciju slobode i blagostanja, a na čelo te revolucije staviti osobu koja simbolizira svu nedemokratičnost ove države – ogroman je paradoks! Dalje… Oni žele “izgradnju Bosanskohercegovačkog građanskog identiteta umjesto identiteta narodnosti”. Što je s nama koji već imamo svoj građanski identitet? Zar nije čisti fašizam nametati nekome nešto što netko ne želi? Zar ja moram postati Bosanac da bih bio ravnopravni građanin ove države? E, ne bi ovo išlo… Šlag na kraju: “Ostavka svih nacionalno-religiozno opredijeljenih političara.” Zar ovo nije kršenje ljudskih prava? Zar jedan političar ne smije biti vjerski opredijeljen? Zar jedan političar ne smije biti ponosan na svoju naciju?
U zahtjevima prosvjednika lako se mogu primijetiti odlike fašizma, što mi je jako čudno jer su i sami na početku naglasili da se bore protiv svakog oblika fašizma. Ono što su Francuzi napisali prije par stoljeća zove se Deklaracija o pravima čovjeka i građana, a ne Deklaracija o pravima Francuza. I ako već ovi naši žele ljevičariti, neka se onda drže Francuske deklaracije. U njoj barem nema fašizma. Ali opet… Teško je, nažalost, danas polemizirati o ovome s ljudima koji malo čitaju. Ako želite, dakle, dizati revolucije, onda čitajte. Ali, ako organizacije koje stoje iza ovih prosvjeda zaista uspiju u svojim namjerama, onda će stara Europa biti ponosna što na svom kontinentu ima pionirsku državu čiji bi se društveni model mogao komotno opisati kao “fašistički komunizam”.

HDZ BiH kao generator hrvatske političke krize

Nasilje nikad nije rješenje, jer zlo se ne može pobijediti zlom, niti se tama može “rasvijetliti” – tamom. Uzrok problema hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je vječita potreba da bježimo od sebe, te da svoj spas tražimo u drugima. Hrvatski narod živi u mentalnoj diktaturi HDZ-a BiH koji je, ruku na srce, i kriv za 20 godina konstantnog tapkanja u mraku. HDZ je uvelike potpomogao društvo koje promovira mito i korupciju i tu istu korupciju čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koji je ljudima u BiH uništio i nadu i samopouzdanje. Ako već HDZ i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u Bosni i Hercegovini, onda su mu potrebne nova vizija i novi politički programi, koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude. Što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini, već se više od dvadesetak godina BiH Hrvatima, poput hamletovskog “biti ili ne biti” pitanja, uporno nameće pitanje nacionalnog jedinstva, koje se kasnije pokazalo kao puka borba za održavanje HDZ-a na vlasti. Evo, HDZ BiH je i nakon ovih prosvjeda (još jednom) naglasio kako je ovo borba protiv Hrvata.

(Zlo)upotrebljavanje medija

Tako se naša monolitna politika svela na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom “Jedinstvo Hrvata” s formulom: jedan narod – jedan teritorij – jedna stranka – jedan vođa, pri čemu su političari očigledno dobro proučili i crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Pritom, ti dojučerašnji komunisti, danas smješteni u prvim redovima novoizgrađenih crkava, gdje ih kamera snima kako se nespretno pokušavaju prekrižiti, nisu pošteno ni prelistali Bibliju u koju se toliko kunu. Još uvijek živimo u klasičnoj diktaturi. Narod ništa ne zna. Televiziju skoro pa i nemamo, a dnevnim novinama upravljaju političari preko svojih marioneta. Uzet ću samo primjer portala Dnevno.ba koji je zaista dobro obavljao svoju medijsku dužnost, ali kad sam saznao da je Živko Budimir “kupio” portal kako bi (i on) imao svog konja za predizbornu trku, onda sam se zapitao, postoji li uopće ijedan objektivan i neovisan medij na ovim prostorima i tko tu koga, da ne kažem što? Politička nomenklatura u BiH je, kao što i sami možete primijetiti, koncentrat postojeće ponude (bolje nemamo) te posljedica biračke potražnje (mi smo ih izabrali). To je odraz volje većine ovdašnjih konzumenata biračkog prava i uzaludno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, odgovornije, kompetentnije političare od onih koje ima. Dobro smo i prošli. Vjerojatno zaslužujemo i gore. Jer, oni, narodni zastupnici, reflektiraju stanje svijesti i razinu temeljnih društvenih vrijednosti u zemlji, ma koliko mi šutjeli o tome. Zar to nije bilo očito u paležu i uništavanju zajedničke imovine?

Revolucija znanjem i kvalitetom

Naš je problem zapravo strukturalne naravi. Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj postsocijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka ljudskog kapitala – sposobnih, visoko obrazovanih i moralnih ljudi. Nedostaje nam razvijena građanska inteligencija i visoko profesionalan stručni kadar. Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je čitav niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti.

Kratki vodič za pravu revoluciju

Evo, na koncu i jedan dodatak s konkretnim koracima kako se to zapravo diže revolucija. Ovo je memento za one koji će, za promjenu, znati za što se bore.
1. Znati svoj cilj – to je srce svake revolucije. Ako revolucija nema svog cilja, samo će pogoršati stvari.
2. Okupiti ljude, imati podršku i konsenzus, jer, da bi revolucija uspjela, cilj mora biti zajednički.
3. Edukacija. Revolucija se diže knjigom i znanjem, a ne kamenom i molotovljevim koktelom.
4. Znati konstruktivno usmjeriti bijes i očaj ljudi koji se upuštaju u revoluciju, a ne ga zloupotrijebiti.
5. Preuzeti odgovornost, a ne se skrivati iza maskirnih kapa ili šalova.
6. Borba za slobodu i prava svih ljudi, a ne samo pojedinih grupacija.
7. Pojedinac nikad ne može biti središte revolucije, nego uvijek ideja. I to ideja koja doprinosi svima, a ne samo pojedincima.
8. Konačni produkt svake revolucije mora biti sloboda.

Autor:7dnevno/14. ožujka 2014.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.