Roman leljak / facebook

Silvo Gorenc i Boris Mužić – slovenski Mustač i Perković!

Autor: Slaven Knez / 7dnevno / 3. lipnja 2016.

Zanimljivo je da se većina ovih detalja nalazi u opsežnom rukopisu kojeg je Stjepan morao napisati za vrijeme saslušavanja u prostorijama slovenske Udbe (Službe državne varnosti, tj. sigurnosti) u Ljubljani.

Prije tri godine vlast Zorana Milanovića i Ive Josipovića uspjela je dugo najavljivanu i pripremanu svečanost ulaska Hrvatske u EU pretvoriti u najveći međunarodni skandal u povijesti Europske unije. Radilo se o tzv. Lexu Perković i potom višemjesečnim suludim pokušajima Milanovića, Josipovića i drugih ključnih neokomunističkih državnih institucija RH da se ne izvrši europski uhidbeni nalog, tj. da se izbjegne izručenje dvojice najistaknutijih „hrvatskih“ udbaša- Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, koje je njemačko pravosuđe teretilo za sudjelovanje u likvidaciji Stjepana Đurekovića.

Na tom su slučaju strukture vlasti RH pale na ispitu iz osnova demokracije i funkcioniranja pravne države. Sada se pred sličnim ispitom i izazovom nalazi susjedna Republika Slovenija, jer su prije nekoliko dana austrijska pravosudna tijela donijela odluku kojom će od Slovenije zatražiti uhićenje i izručenje Silva Gorenca, Borisa Mužića i još nekolicinu visokorangiranih udbaša, koje se tereti da su davne 1972. godine iz Salzburga kidnapirali mladog Hrvata, Stjepana Crnogoca, ilegalno ga prebacili u Sloveniju te ga potom i mučki likvidirali.

Budući i u EU-ropskoj Sloveniji (kao i EU-ropskoj Hrvatskoj) još uvijek ključnu institucijsku moć imaju staro-neokomunisitčke strukture, bit će iznimno zanmimljivo i poučno – kako za slovensku tako i za hrvatsku EU-ropsku budućnost – vidjeti kako će i kojom brzinom postupiti slovenska državna tijela, te jesu li nešto naučila na hrvatskom iskustvu s Perkovićem i Mustačem.

Roman Leljak riješio “misterij”

Isključive zasluge za rješavanje misterija nestanka Stjepana Crnogorca tepronalaženje gotovo svih dokaza i pokretanje austrijskog pravosuđa pripadaju poznatom slovenskom istraživaču Romanu Leljaku, koji je sve poznatiji i u hrvatskoj javnosti, zbog temeljitih istraživanja mnogobrojnih nedjela koje je zločinački jugokomunistički režim počinio neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Prošle godine je i na hrvatskom jeziku izašla knjiga R. Leljaka „Huda jama“, u kojoj su podrobno dokumentarno istraženi poratni zločini u rudniku „Barbarin rov“ kod Hude Jame. Ovo stratište u kojem je na najzvjerskiji način umoreno oko tri tisuće Hrvata, Slovenaca i slovenskih Njemaca, Leljak je locirao i počeo istraživati još 1989. godine, a dvadeset godina kasnije Leljak je svojim podacima napokon „prinudio“ slovensku državnu komisiju da otkopa „Barbarin rov“, u kojem je Titov režim s jedanaest zidova zazidao tri tisuće živih ljudi koji su umirali u najstrašnijim mukama. Među žrtvama se nalazilo i tristotinjak mladih žena, čiije su pletenice u hermetički zatvorenom rudniku ostale neraspadnute, te fotografija s gomilom tih pletenica predstavlja na najjzeovitiji način ruši propagandni socrealistički slogan o „jugoslavesnkom komunizmu s ljudskim likom“.

Prije nekoliko godina Leljak je u udbinom arhivu u Sloveniji pronašao opsežnu dokumentaciju koja je potpuno rasvijetlila tragičnu sudbinu mladog Stjepana Crnogorca, koji je u ljeto 1972. nestao bez ikakvog traga. Njegov najbliža rodbina, a napose Stjepanova rođena sestra, časna sestra Bernardina, desetljećima su uporno nastojali pronaći bilo kakav trag o njegovom tajanstvenom nestanku, nadajući se kako je ipak živ te da će se odnekuda pojaviti.




Udba nekad čak i – piše 

Nažalost, udbina dokumenatacija koju je otkrio Leljak rekonstruirala je sve i najsitnije detalje; od organizacije i izvođenja kidnapiranja Stjepana u Salzburgu, do ilegalnog prevođenja preko austrijsko-slovenske granice, saslušavanja i likvidacije pod jš uvijek nejasnim okolnostima u Sloveniji. Sve skupa nadmašuje najnapetije scene iz špijunskih trilera i filmova strave.

Stjepan Crnogorac je rođen 1946. u hercegovačkom selu Sovići kod Gruda, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom je upiso Bogoslovni fakultet, ali je taj studij prekinuo i otišao u Salzburg u kojem je upisao studij psihologije i filozofije. Uključio se u život napučene hrvatske iseljeničke zajednice u Salzburgu, kojoj je središte bila Hrvatska katolička misija koju je vodio velečasni Vilim Cecelja. Stjepan je, između ostalog, radio u Caritasu i pjevao u misijskom crkvenom zboru ,a družio se i s brojnim hrvatskim studentima. Među njima je bilo i nekoliko hrvatskih mladića koji su pomagali pripreme hrvatske revolucionarne skupine „Hrvatski Ferniks“. Feniksovci su (njih 19) u lipnju 1972., nakon sloma hrvatskog proljeća, ilegalno ušli u Jugoslaviju i na području bosanskohercegovačke planine Raduša započeli oružanu akciju.




Kobno jutro – “Austrijanac” u kući 

Feniksovci su izazvali opću uzbunu u cijelom oružanom, sigurnosnom i političko msustavu komunističke Jugoslavije. Još dok akcija „Hrvatski Feniks“ nije bila do kraja slomljena jugoslavenske tajne službe uspjele su locirati krugove u kojima su se u Austriji kretali Feniksovci, te su – u strahu od upada novih skupina iz Austrije – donijeli odluku o provođenju „specijalnih akcija“ i u Salzburgu.

Jedna od meta udbinih akcija bio je i Stjepan Crnogorac. Prema dokumentima slovenske Udbe akcija otmice Stjepna Crnogorca imala je kodni naziv „Pero“ i tekla je na sljedeći dramatični način.

Dana 3. srpnja 1972., u jutarnjim satima, na vratima kuće u Salzburgu, u kojoj je u iznajmljenoj sobi živio Stjepan Crnogorac, pozvonio je nepoznati čovjek – „Austrijanac“. Na kućnim vratima Stjepanu se predstavio kao službenik tajne austrijske policije te rekao da je Stjepan pod sumnjom za trgovanje drogom. Uputili su se prema Stjepanovoj sobi a priključile su im se još dvije nepoznate muške osobe, koje su u sobi odamh započele s detaljnom pretragom, izdvajajući i spremajući sve vrste zapisa, albume s fotografijama, dokumente i štedne knjižice.

U sobi se „Austrijanac“ predstavio kao djelatnik jugoslavenske tajne policije te je Stjepanu pokazao značku i napisanu „optužnicu“, ali mu nije dopustio uvid u nju. U sobi su Stjepanu stavljene i lisice na ruke. Kad je završen pretres, sva četvorica su sa zapljenjenim stvarima izašla iz kuće ušli su u osobni automobil „WV-buba“ s koruškim registracijskim oznakama. Zaputili su se prema Villachu, kod kojeg su se nakratko zaustavili kako bi „drogom“ potpuno onesvijestili Stjepana.

U operaciji sudjelovalo 125 udbaša

Zanimljivo je da se većina ovih detalja nalazi u opsežnom rukopisu kojeg je Stjepan morao napisati za vrijeme saslušavanja u prostorijama slovenske Udbe (Službe državne varnosti, tj. sigurnosti) u Ljubljani.

U udbinim izvješćima i dokumentima koje je pronašao Leljak navedeno je kako su u sobi u Salzburgu sa Stjepanom bila tri agenta Udbe kodnih imena „Bilić“, „Kovač“ i „Željko“. Oni su „udbin provedbeni tim“ koji je izvršo nasilnu otmicu i ilegalno prebacivanje Stjepana Crnogorca u Sloveniju. Do sada se uspjelo identificirati „Bilića“ koji je zapravo bio austrijski carinik Franz Frankel, koji je istovremeno konspirativno radio i kao suradnik Udbe. On je najvjerojatnije bio „Austrijanac“ koji je pozvonio na vratima kuće u Salzburgu u kojoj je stanovao Stjepan Crnogorac.

Međutim, u provedbi akcije su sudjelovala još dva „udbina tima“, koje Stjepan nije moga oprimjetiti. Prema dokumentima Udbe u „opservacijskoj ekipi“ su bile tri osobe kodnih imena „Špela“, „Branko“ i „Boris“, koji su osiguravali širi krug i prostor provedbe otmice i prebacivanja preko državne granice. U trećoj, „istražnoj ekipi“ ili „operativnoj pričuvi“ nalazila su se još tri agenta Udbe, koji su se u slučaju nepredviđenih problema trebali nasilno uključiti u akciju i osigurati povlačenje Udbinih svih agenata.

Gorenc i Mužić su izravno odgovorni

Udba je prije otmice Stjepana Crnogorca pripremila i lažnu jugoslavensku putovnicu s njegovom pravom slikom te lažnim imenom Golac Marko, koji je navodno stanovao u slovenskom gradu Kranju. Ova lažna putovnica je predviđena za korištenje u slučaju da je austrijska policija otkrila otmicu i krenula u potjeru. Budući su u obje putovnice bile iste slike Stjepana, to znači da je u pripremi akcije korištena i temeljna milicija koja izdaje putovnice i koja je imala Stjepanovu sliku.

Sve skupa, u nasilnoj otmici i deportaciji Stjepana izravno je sudjelovalo 25 operativaca Udbe, a korišteno je još stotinjak suradnika, doušnika i informatora.

Zahvaljujući svjedočenju i dokumentaciji koju je istražio Roman Leljak, austrijskja istražna tijela su utvrdila rukovodeću i izravnu uključenost i odgovornost Silva Gorenca i Borisa Mužića u nasilnoj otmici i smrti Stjepana Crnogoca. Gorenc je od ožujka 1972. do kolovoza 1974. Bio vodeća osoba savezne jugoslavenske Službe državne sigurnosti, a Mužić je u to inkriminirano vrijeme bio zamjenik voditelja Udbe na području Slovenije te je bio zadužen za operativno provođenje nasilne i protupravne otmice,deportacije i saslušavanja Stjepana Crnogorca. Osim njih dvojice austrijsko Državno tužiteljstvo navodi i „slovenskog agenta Mladena Desnicu i druge agente“.

U ovom austrijskom dokumentu je zaključeno da je nalog za likvidaciju Stjepana Crnogorca „došao od Silvestra Gorenca, kao voditelja državne sigurnosti i Borisa Mužića u Sloveniji.“ Među dokazima posebno je uvjerljiva izravnam učestala i detaljna šifrirana komunikacija koja se vodila između Gorenca (koji je bio u Beogradu) i Mužića koji je bio uključen i u saslušavanje Stjepana Crnogorca. Gorenc je bio obaviještavan o svakoj fazi akcije „Pero“.

Na koncu je Mužić poslao šifrirani i vlastoručno potpisani zahtjev Gorencu, u kojem traži da se agentima i suradnicima za uspješno izvršenu operaciju „Pero“ odobri isplata nagrade od „20.000 US-dolara i 70.000 novih dinara“.

ODGOVOR SOA

Presudno Karamarkovo IZVJEŠĆE IZ 2006. 

U opsežnom odgovoru SOA-e navodi se puno detalja o saznanjima i obradi koju je Udba u Hrvatskoj (tj. SDS u RH) putem suradnika imala o Stjepanu Crnogorcu. No, nema nikakve naznake da je Udba iz RH pripremala neku „specijalnu akciju“ protiv Crnogorca, ili da ima saznanja o njegovoj sudbini u srpnju 1972., uključujući i to da ga je otela slovenska Udba. U odgovoru SOA-e naznačen je i podatak od 30. lipnja 1972., sukladan metodologiji rada Udbe, da bi tada Crnogorca u slučaju njegova pokušaja ulaska u zemlju (Jugoslaviju) trabalo „uhapsiti i predati SDS Mostar.“ Naime Stjepan je rođen u BiH i po udbinim kriterijima matično je pripadao Udbi u Mostaru.

Najzanimljiviji dio SOA-ina odgovora svakako je onaj u kojem se kaže: „U krugu osoba s kojima se družio u Salzburgu i među članovima njegove obitelji, od početka njegovog nestanka postoji utemeljena sumnja da ga je planski otela Služba državne sigurnosti (ili neka druga sigurnosna služba bivšeg represivnog aparata), isljeđivala o toj akciji i na kraju vjerojatno likvidirala.“

Na taj način SOA i Karamarko su ovim dokumentom iz 2006. otklonili nedavnu „legendu“ slovenskih udbaša te pomogli austrijskim pravosudnim tijelima, a dokument SOA-e postao je sastavni dio austrijske optužnice. To otvra mogućnost da će i austrijsko pravosuđe zatražiti da se Karamarko pojavi kao svjedok na suđenju u Salzburgu. No, ostaje otvoreno pitanje hoće li se tome suprotstaviti SOA, kao što je to učinila u slučaju suđenja u Njemačkoj.

Autor:Slaven Knez / 7dnevno / 3. lipnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.