Photo: Armin Durgut/PIXSELL

ONO KAD SI LJUT, JAKO LJUT… Razlog je razulareni krvavi pokolj zločinca Ratka Mladića i njegove primitivne bijesne horde luđaka!

Autor:

Svake godine kad se prisjetimo Srebrenice i stravičnih neljudskih nedjela u režiji bolesnog uma Ratka Mladića, meni jednostavno ‘zakuha’ u glavi.

Tako je i ove godine, i već četvrt stoljeća, koliko je prošlo od genocida koji, često mi se učini, kao da nije dovoljno jaka riječ za sve ono što se tamo dogodilo.

Nekako mi se čini da uz riječ genocid treba dodati i – stravičan pokolj, pakao na Zemlji, razulareni krvavi pokolj zločinca Ratka Mladića i njegove primitivne bijesne horde luđaka…

(Iako svi znamo što je genocid i koliko je stravično sve što ta riječ obuhvaća svojim nazivom…)

I to nije sve. Još bih ja svega napisala, ali ne vidim gdje je tome kraj i ni jedna takva fraza u potpunosti ne uspijeva opisati ono što se tamo uistinu dogodilo.

I ono najvažnije – ne nalazim u tim riječima nikakvo olakšanje od boli koja je nanesena tisućama nevinih ljudi. I stalno se pitam – kako to neko ljudsko biće može učiniti?!

Ovaj tekst kojeg pišem je samo odraz moje slabosti i nemoći jer ne mogu učiniti ništa kako bih prekinula da se u svijetu događaju takva sranja, i to me ljuti.

Ljuti me ubijanje samo po sebi, ljuti me ubijanje ljudi, a ono što me potpuno unezvjeri je ubijanje djece.

Svake godine iznova čitam izjave majki Srebrenice od kojih su odvedeni njihovi mališani. Divim se tim ženama, one su heroine. Godinama žive u paklu sjećanja, emocija, sukoba ljubavi i mržnje, pokušaja oprosta, patnje… ma svih postojećih emocija.

“Mama, ne ostavljaj me”…
“Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti”…
“Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega” …
“Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji”…
“Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?”…
“Bog će im dati ono što zaslužuju”…
“Nema mržnje, nema zlobe, ali ni pomirenja”…

Ovo su samo neke od izjava majki osuđenih na pakao života bez svojih najmilijih, na pakao svakodnevnog propitkivanja i dvojenja – oprostiti ili mrziti…

Ali, kako tako nešto oprostiti? Mnogima je to teško uopće i pojmiti. Zato i pišem ove retke u čast svim ovim hrabrim majkama koje su izgubile najviše što neko ljudsko biće može izgubiti – to je rođeno dijete.

One su za mene najveći heroji, one su učiteljice života, one su – sve!

‘Bog će im dati ono što zaslužuju’: Bio je to masakr nezamislivih razmjera, u režiji zločinca Ratka Mladića!

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.