fbpx
Foto: Pixabay/Screenshot/YT/NATO Montenegro

MOĆNI CRNOGORAC OSUMNJIČEN ZA RATNI ZLOČIN U SPLITU: Ovo postaje neugodno! Je li Đukanovićev ‘čovjek za prljave poslove’ isposlovao da mu Hrvatska zažmiri na oba oka?

Autor: Lucija Brailo

Nakon vijesti da je Crna Gora pokrenula istragu protiv vlastitog, umirovljenog admirala te bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore Dragana Samardžića, i to zbog ratnog zločina na području Republike Hrvatske, počela se otkrivati javnosti najmanje poznata Samardžićeva uloga u ratu 1991. godine, a otvaranje istrage protiv njega u Podgorici otvara i neka pitanja koja bi mogla biti neugodna i za hrvatsku politiku i tužiteljstvo.

Naime, optužbe koje mu se stavljaju na teret odnose se na granatiranje Splita 15. studenog 1991. godine. U to vrijeme bio je poručnik fregate te je zapovijedao raketnom topovnjačom RTOP-406, a novinar crnogorskih Vijesti Siniša Luković ozbiljno ga je kompromitirao i inkriminirao, da je crnogorsko tužiteljstvo promptno reagiralo. U članku se javnost podsjetilo kako je u Hrvatskoj zbog napada na Split procesuiran 31 pripadnik Jugoslavenske ratne mornarice (JRM), no da među njima nema Dragana Samardžića, koji je naredio otvaranje paljbe na Split iz topova kalibra 57 milimetara.

Njegova nerazjašnjena prošlost i uloga u ratnim zbivanjima od početka sukoba, prvo političkih, a onda i oružanih, ovih dana počinje se rasvjetljavati. Zašto bi ovo moglo biti problematično i za Hrvatsku poznato je vjerojatno Milu Đukanoviću – čiji je čovjek od povjerenja, takozvana ‘siva eminencija’ Crne Gore – “svojedobno išao u Zagreb s nalogom da kod hrvatskih vlasti ispregovara da odustanu od kaznenog progona admirala Milana Zeca i Dragana Samardžića, budući bi to bilo vrlo neugodno i s teškim dugoročnim političkim i pravnim posljedicama po državu Crnu Goru. Izgleda da je u tome i uspio jer Hrvati nikada nisu procesuirali ovu dvojicu.


Taktička grupa ‘Kaštela’ s pet brodova provodila pomorsku blokadu Splita

Po specijalnosti artiljerijsko-raketni oficir Samardžić bio je u 18. Flotili raketnih brodova JRM, s bazom u ratnoj luci Lora u Splitu. Tadašnji poručnik fregate 22. siječnja 1991. preuzima svoju prvu zapovjednu dužnost i postaje zapovjednik raketne topovnjače RTOP-406 “Ante Banina”, nakon čega su počeli i prvi sukobi suprotstavljenih strana u bivšoj SFRJ koji su prerasli u Domovinski rat.

Nakon kratkotrajnog sukoba u Sloveniji na jesen i zimu 1991. godine u Hrvatskoj je JRM povremeno ratovala protiv snaga nove, Hrvatske Ratne Mornarice u nastajanju te provodila pomorsku blokadu hrvatske obale. Treća i najdulja pomorska blokada službeno je počela 8. studenog i trajala je do 3. prosinca 1991., a provođena je taktičkim grupama kojih je bilo ukupno pet.

Najjača i najvažnija od njih bila je Taktička grupa (TG) “Kaštela” koja je provodila pomorsku blokadu Splita i koja je bila pod komandom kapetana fregate Zorana Gilića. Činili su je veliki patrolni brod – razarač VPBR-31 “Split”, torpedni čamac TČ-224, patrolni čamac PČ-176 te raketne topovnjače RTOP-405 i RTOP-406. Ovom posljednjom zapovijedao je tada 28-godišnji poručnik fregate Dragan Samardžić.

JNA stavlja brodove u najviši stupanj pripravnosti

TG “Kaštela” djelovala je u Splitskom kanalu i Splitskim vratima, a s brodova su pripadnici JRM mogli vidjeti kako na Braču i Šolti te na brdu Marjan iznad Splita, HRM tada već postavlja i uređuje vatrene položaje za svoje topove obalne artiljerije i vrši izviđanja pozicija i aktivnosti brodova JRM.

Iako je tada trebalo na snagu stupiti, tko zna koje po redu, dogovoreno primirje pod okriljem misije EU, zapovjedništvo HRM odlučilo je pokušati brodove JRM istjerati iz splitskog akvatorija te tako razbiti pomorsku blokadu područja koja je hrvatskoj ekonomiji nanosila ogromnu štetu.

Tako su hrvatske snage u noći 14. studenog uspjele improviziranim malim torpedom, koji se kretao po površini mora, u uvali Bobovišća na otoku Braču, pogoditi i teško oštetiti patrolni čamac PČ-176 “Mukos”. Tom su prilikom na njemu smrtno stradala trojica mornara. Nakon tog napada, JNA je sve svoje brodove stavila u najviši stupanj borbene pripravnosti.




U ranim jutarnim satima zapovjednik TG “Kaštela”, koji se nalazio ukrcan na VPBR-31, izdaje naredbu brodovima u sastavu TG da započnu borbena djelovanja, pa ubrzo VPBR-31 otvara vatru iz svojih topova kalibra 76 mm po otocima Šolta i Brač, kada je oštećeno nekoliko kuća i crkva.

Pakao u Splitu

Međutim, najgore je tek uslijedilo. Zapovjednik VPBR-31 kapetan frigate Dragan Jovin radio vezom u 6.30  naređuje svim brodovima TG “Kaštela”, ali i snagama JNA na kopnu koje su se u tim trenucima nalazile u ratnoj luci Lora, Divuljama i Dračevcu, da “djeluju po već određenim metama u gradu Splitu”.

U idućih sat vremena u Splitu je nastao pravi pakao jer je s brodova JRM koji su plovili u Splitskom kanalu na samo nekoliko milja od grada, krenula kanonada iz svih raspoloživih kalibara po metama u tom gradu.  Čudno, ali zapovjednici kopnenih jedinica iz Lore, Divulja i Dračevca nisu poslušali Jovinovu naredbu, pa nisu pucali po gradu, ali prema navodima hrvatskih medija, tada su granatama s brodova TG “Kaštela”, među kojima je bila i RTOP-406 pod komandom budućeg načelnika Generalštaba crnogorske vojske Dragana Samardžića, pogođeni striktno civilni ciljevi: svjetionik “Pomorac” na Katalinića brijegu, zgrada Općine Split, Tehnička škola, Arheološki muzej, trajekti “Vladimir Nazor” i “Bartol Kašić” u trajektnoj luci, kompleks Gripe, Higijenski zavod i mnoge druge znamenitosti grada.




Pogođena je i stara povijesna jezgra Splita – srednjovjekovne kamene kuće u blizini Zlatnih vrata u Dioklecijanovoj palači, a najviše je stradala zaštićena spomenička baština, pučko predgrađe Veli Varoš, dok je nekoliko projektila palo i na istočno gradsko predgrađe Lučac. Tri projektila pogodila su crkvu Blažene Djevice Marije na raskrsnici Spinutske i Bakotićeve ulice kojoj su projektili prodrli kroz krov i južni zid, te probili knjigu evanđelja.

Štete od granatiranja bilo je još, a bilo je i ljudskih žrtava. Od granate koja je u rano jutro 15. studenog 1991. pogodila trajekt “Vladimir Nazor” u trajektnoj luci smrtno su stradali upravitelj stroja Dinko Maras i vođa stroja Jure Kalpić. Osim njih, u granatiranju je ranjen i kormilar Ante Vidović, kao i šest civila – građana Splita te jedini u ovom napadu ranjeni pripadnik Hrvatske Vojske – gardist Drago Češkić.

Hrvatski istražitelji službeno su priopćili da je trajekt pogođen, a članovi njegove posade – civili usmrćeni i ranjeni granatama ispaljenima s RTOP-405, a ne RTOP-406 na čelu sa zapovjednikom Draganom Samardžićem, koja je tada također djelovala po ciljevima u Splitu. Nakon što su obalne baterije HRM-a sa Brača, Šolte i Kašjuna pojačale svoju paljbu na brodove JRM, a hrvatska vojska oborila dva borbena zrakoplova tipa “Jastreb” koje je komanda JNA poslala da pomognu TG “Kaštela”, ovaj sukob je okončan. Brodovi JRM su se povukli prema Visu i Makarskoj.

HRM i danas u spomen na ove događaje, svečano obilježava 15. studenog kao Dan obrane Splita u Domovinskom ratu.

Vatra otvorena na civilne ciljeve

Neki od ljudi koji su bili na nekima od brodova u sastavu TG “Kaštela” i obližnje TG “Vis”, koja joj je došla u pomoć, potvrdili su za ‘Vijesti’ da je i RTOP-406 Dragana Samardžića tada po naredbi otvorila vatru. Međutim, tvrde i kako civilni ciljevi u Splitu nisu namjerno gađani već da je to bio splet nesretnih okolnosti. Naglasili su i da su obitelji nekih od članova posada brodova iz sastava TG “Kaštela”, kao i samog viceadmirala Mileta Kandića, zapovjednika Vojnopomorske oblasti JNA, tada još bili u Splitu zbog čega po njima, ne stoji priča da je namjerno naređeno da se gađaju civilni ciljevi.

S druge strane, hrvatska strana je snimila više radio komunikacija brodova iz sastava TG “Kaštela” i TG “Vis” koje je presrela, te ih je kasnije objavila u medijima.  Iz snimki se jasno naslućuje da neki civilni ciljevi poput svjetionika “Pomorac” i područja Katalinić brijega jesu namjerno gađani po naredbi. Isto tako, iz komunikacije je jasno da su brodovi međusobno nastojali vršiti korekturu vatre i ispravljati prebačaje i podbačaje, te da su, pritom, bili svjesni da pogađaju civilna područja: “Komar (radio pozivni znak za jedan od raketnih čamaca koji su sudjelovali u akciji), pazite malo na elevaciju, ide vam sve preko, tamo u Varoš. Ko to puca?”, čuje se pored ostaloga u toj komunikaciji.

Nedostaje Samardžićevo ime, iako se pouzdano zna da je njegov brod djelovao u napadu na Split

Hrvatsko tužiteljstvo je protiv 31 pripadnika JRM na čelu s viceadmiralom Milom Kandićem 1992. podiglo optužnicu kojom ih je teretilo za ratni zločin nad civilima na području Srednje Dalmacije, proveden od kraja ljeta 1991. do siječnja 1992. godine.

“Izravno zapovijedajući, prenoseći ili izvršavajući zapovjedi odgovorni su za smrt petero civila i 22 ranjenih, te golemu materijalnu štetu na civilnim, stambenim i gospodarskim objektima od 32 milijuna maraka” – pisalo je u toj optužnici na kojoj se većina optuženih našla i zbog napada brodova TG “Kaštela” na Split 15. studenog 1991. i granatiranja civilnih ciljeva u tom gradu i na obližnjim otocima.

Među optuženima, od kojih je većina bila nedostupna hrvatskom pravosuđu jer su nakon rata u SFRJ karijeru i živote nastavili u Srbiji i Crnoj Gori, bilo je i nekoliko zapovjednika ratnih brodova koji su sudjelovali u napadu na Split i obližnje otoke 14. i 15. studneog 1991: zapovjednik VPBR-31 kapetan fregate Dragan Jovin, zapovjednik VPBR-34 kapetan fregate Ilija Brčić, zapovjednik TG “Kaštela” kapetan fregate Zoran Gilić, kao i zapovjednik RTOP-404, poručnik bojnog broda Dragutin Horvat.

Iako su na popisu optuženih, od kojih je 31 proglašen krivim i osuđen na visoke zatvorske kazne, bila čak i nekolicina podoficira koji su službovali na kopnu i kojima nisu bile podčinjene nikakve borbeno jake jedinice, te čak i zapovjednik jednog malog i nenaoružanog pomoćnog broda JRM – lučkog remorkera, te čak i oficir koji je bio upravitelj stroja na VPBR-31 te kao takav nije uopće ni mogao biti akter vatrenog djelovanja tog broda po Splitu, na popisu se nije našlo ime zapovjednika RTOP-406 tadašnjeg poručnika fregate Dragana Samardžića, iako je njegov brod 15. studenog 1991. djelovao topovima kalibra 57 mm po ciljevima u Splitu.

DORH-u i ŽDO-u nije poznato Samardžićevo ime

Međutim, pitanje o Draganu Samardžiću i njegovom sudjelovanju u napadu TG “Kaštela” na Split, postavljeno je i DORH-u, a glasnogovornica Martina Mihordin kazala je za Vijesti kako “Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne postupa u prvom stupnju i nije u nadležnosti tog državnog odvjetništva provođenje istraga i podizanje optužnica”.

“Slijedom toga ni ne odgovaramo na pitanja ‘je li DORH ikada istraživao nekoga'”, istaknula je Mihordin preporučivši da se pitanje “konkretizira s podacima potrebnima za utvrđivanje o kojem je predmetu riječ (kada je podnesena kaznena prijava, kome je podnesena, koja policijska uprava je provodila svoj dio postupanja, protiv kojih osoba je podnesena kaznena prijava, tko je podnositelj kaznene prijave)”.

Konkretniji su bili u Županijskom državnom odvjetništvu Splita čija je glasnogovornica Rene Laura kazala da je ona osobno “provjerom kroz evidenciju Županijskog državnog odvjetništva u Splitu utvrdila da Dragan Samardžić ne prolazi kroz ovu evidenciju, odnosno da protiv imenovanog nije podnesena kaznena prijava zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske”. Ona je podsjetila da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu “podiglo optužnicu broj KT-5/92 od 7. srpnja 1992. protiv tridesetjednog (31) okrivljenika zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske”.

“Činjenični opis ovog kaznenog djela odnosi se na napade borbenih postrojbi okupatorske srpsko-crnogorske vojske tzv. ‘Jugoslavenske narodne armije’ na širem području općina Splita, Trogira, Kaštela, Solina, Brača i Ploča u vremenu od 14. rujna 1991. do 28. siječnja 1992”, pojasnila je Laura.

Indikativan prigovor službenog Zagreba Podgorici

Kada je tadašnji kontraadmiral Dragan Samardžić 2008. godine imenovan za načelnika Generalštaba VCG, tome se javno usprotivio član Vijeća za obranu i sigurnost – tadašnji predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić (SDP) zbog, kako je priopćeno “nerazjašnjene Samardžićeve uloge u agresiji na Rrepubliku Hrvatsku”.

Nešto ranije, kada je Samardžič prvo imenovan za zamjenika načelnika GŠ VCG, službeni Zagreb je prigovorio Vladi u Podgorici, iako se Samardžićevo ime ni tada, a ni danas, ne nalazi na javnosti dostupnim dokumentima o osumnjičenima za ratne zločine u Hrvatskoj. Indikativno je i da je administracija SAD-a kada je Samardžić, kao tadašnji pomoćnik ministra obrane Crne Gore Bora Vučinića za materijalne resurse, trebao 2007. u sastavu delegacije VCG posjetiti SAD, to nije odobrila upravo zbog nerazjašnjenih okolnosti iz njegove ratne prošlosti.

Samardžić je od crnogorske neovisnosti, koja ga je zatekla u činu kapetana bojnog broda na mjestu zapovjednika tadašnje Mornarice Vojske Srbije i Crne Gore, obavljao niz visokih dužnosti u VCG i Ministarstvu obrane. Iako zakon dozvoljava maksimalno pet godina, Samardžić je ukupno čak devet godina bio načelnik Generalštaba VCG, nakon čega je bio vojno-diplomatski predstavnik Crne Gore na rezidentnoj osnovi u Austriji, zadužen i za OEBS i Ujedinjenje Narode. Na nerezidentnoj osnovi Samardžić je tada pokrivao i dužnost vojnog atašea Crne Gore u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

U ožujku 2020. godine bivše DPS državno rukovodstvo ga je postavilo na dužnost službenog vojnog predstavnika Crne Gore pri NATO-u i EU u Bruxellesu, a s koje ga je u siječnju ove godine bivša ministrica obrane Olivera Injac konačno poslala u mirovinu. Tada se Samardžić aktivirao na društvenim mrežama i u javnosti žestoko kritizirao bivšu Vladu premijera Zdravka Krivokapića, donedavnu ministricu obrane Injac i političke neistomišljenike DPS-a, a javno se založio i za formiranje “nove, prave crnogorske stranke”.

Samardžić: ‘Ne želim odgovarati na bilo koja vaša pitanja’

Iako je samo dan ranije preko Twittera, Samardžić prozvao novinara Vijesti i napisao kako je spreman objaviti sve u vezi s kontroverznim aspektima njegove karijere i službe, na pitanja je rezolutno odbio odgovoriti.

“Ne želim odgovarati na bilo koja vaša pitanja”, istaknuo je Samardžić.

Samardžić je bio gotovo neprimjetan u javnosti nakon što je izbio skandal kada je njegov kolega iz borbenih djelovanja oko Splita u jesen 1991, bivši zapovjednik VPBR-34 kapetan bojnog broda MVCG Iija Brčić, uhićen u Italiji po Interpolovoj tjeralici koju je Hrvatska izdala na osnovi pravomoćne presude za ratni zločin iz 1993. godine. Brčića su teretili za granatiranje Splita, Brača i Šolte, a uhićen je u studenom 2007. kao član službene crnogorske državne delegacije koja je trebala sudjelovati u vojnim vježbama NATO snaga u Napulju. Hrvatska je zatražila ekstradiciju oficira Brčića, ali talijanske vlasti tome nisu udovoljile i on je nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru, pušten na slobodu i vratio se u Crnu Goru gdje je živio do smrti 2010.

Brčićevo uhićenje u Italiji tada je izazvalo pravi skandal u crnogorskom vojnom i političkom vrhu jer je uhićenje u Rimu visokog oficira vojske bilo nezapamćeno poniženje za državu Crnu Goru s mogućim vrlo neugodnim drugim političko-pravnim implikacijama. Sugovornik ‘Vijesti’ kazao je da su dugogodišnje crnogorske vlasti, koje je predvodio DPS, bile svjesne da postoji šansa da Hrvatska procesuira ili po tajnim optužnicama negdje u inozemstvu uhiti još ponekog oficira crnogorske vojske zbog ratnih djelovanja u bivšoj SFRJ.

‘Siva eminencija’ Vukašin Maraš

To se onda, posebno nakon čuvenog službenog “žaljenja” Mila Đukanovića izraženog u Dubrovniku za agresiju JNA i crnogorskih rezervista na taj grad 1991-1992, pokušavalo na razne političke načine “ispeglati” u odnosima sa službenim Zagrebom.

“Pouzdano znam da je pokojni Vukašin Maraš svojevremeno išao u Zagreb s izričitim nalogom da kod hrvatskih vlasti ispregovara da odustanu od kaznenog procesuiranja i gonjenja admirala Milana Zeca i admirala Dragana Samardžića jer bi njihovo inkriminiranje za ratna zbivanja oko Dubrovnika, odnosno Splita 1991. godine bilo vrlo neugodno i s teškim dugoročnim političkim i pravnim posljedicama po državu Crnu Goru. Izgleda da je Maraš u tome i uspio jer Hrvati nikada nisu procesuirali ovu dvojicu”, kazao je sugovornik “Vijesti” koji je nekada bio visokopozicioniran u JNA.

Vukašin Maraš (DPS) bio je dugogodišnji direktor Službe državne sigurnosti Crne Gore i čovjek od najvišeg povjerenja Mila Đukanovića. Prilikom posjete Crnoj Gori aprila 2014. tadašnjeg načelnika Hrvatske Vojske generala Drage Lovrića, Samardžić je, nakon sastanka s hrvatskim kolegom u Tivtu, od Lovrića kao protokolarni poklon dobio primjerak novog hrvatskog poluautomatskog pištolja HS2000 (Hrvatski samokres), kalibra 9 mm.

Međutim, prema tvrdnjama izvora “Vijesti”, iako je riječ o protokolarnom poklonu koji je dobio kao tadašnji načelnik Generalštavba VCG i koji po zakonu pripada državi jer je vrijednosti veće od 50 eura, admiral Samardžić je HS2000 zadržao za sebe i uspio ga registrirati na svoje ime kao oružje u privatnom vlasništvu.

Inače, zbog priče o Draganu Samardžiću, novinar Siniša Luković koji je u Crnoj Gori pokrenuo ovu priču, postao je meta prijetnji. Čini se kako nekome ne paše izlazak ovoga u javnost. Treba napomenuti i kako od Samardžića nisu dobili nikakvu izjavu, iako su je tražili, a on mu je doslovno rekao da neće odgovoriti.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.