Opasnost vreba iza napada na plakat: ‘Žele pobjedu Hrvatske na pladnju dati srbijanskim gubitnicima’

Kolumnu Slobodana Prosperova Novaka ‘Pola ure političke kulture’ čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Ovako je 2020. godine govorio Zoran Milanović: “Ako tko misli da se u Domovinskom ratu pod Za dom spremni borio samo za Hrvatsku, mora znati da se nije borio samo za Hrvatsku nego i za restauraciju države iz 1941.” U ovoj rečenici hrvatski je predsjednik javnosti po tko zna koji put podmetnuo misao zbog koje i danas postoje dvije Hrvatske.

Ona prva koja je na bojnom polju i u krvi, u oslobodilačkom ratu protiv velikosrpske i postkomunističke okupacije stvarala nezavisnu državu i ona druga koja je sve to zlurado promatrala zamagljujući stvarnost poganom tezom o nekoj mračnoj 1941. godini koja se to nama 1991. vratila i koja je restaurirala propalu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uostalom, naslov nagrađivane (sic!) knjige do jučer vrlo utjecajnog povjesničara amatera Slavka Goldsteina, jedno vrijeme Milanovićeva savjetnika, bila je: “1941. Godina koja se vraća!”

Kako ne biste pomislili da je predsjednik Milanović usamljen u svojoj izjavi o pozdravu ZDS, dobro je navesti pisanu izjavu Ustavnog suda koji je, iste godine kad i Milanović, doslovno ustvrdio: “U odnosu na pozdrav Za dom spremni Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.”

Sve što piše Ustavni sud i sve što govori predsjednik Milanović ovih se dana u manjem dijelu hrvatske javnosti podmuklo dovodi u vezu s vukovarskom Kolonom sjećanja koju je Ivan Penava, vukovarski gradonačelnik i čelnik Domovinskog pokreta, ovako najavio: “Ovogodišnja Kolona sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., koja će 18. studenoga proći Vukovarom, održat će se pod sloganom ‘Vukovar, moj izbor i u dobru i u zlu’, a radi se o riječima poginulog vukovarskog branitelja, HOS-ovca Jean-Michela Nicoliera.

Zašto HOS?

“Zašto ove godine ističemo HOS? Zato što smo, kao i svake godine, čvrsto iza svakog pojedinca i postrojbe koji su branili Vukovar i Hrvatsku, a vidimo kakvi su pritisci i trendovi na snazi u Hrvatskoj, pa smo se tomu odlučili oduprijeti.”

Ovoliko bilo je dovoljno da iz protuhrvatskih boca odmah iskoče zli duhovi i da počnu papagajski ponavljati fraze kojima su ih naučili Ustavni sud i Zoran Milanović kad su govorili o braniteljima koji su se borili pod geslom Za dom spremni. Probudila se tako učas zla savjest one Hrvatske koja ne zna biti pobjednička i koja već godinama srbijanskim gubitnicima na pladnju nudi svoju pobjedu. Naravno, ljudi kojima su zasmetale Penavine najavne riječi nisu odmah spominjali ni Za dom spremni ni HOS. Čuvali su se da prokazanu sintagmu i njima đavolsku bojnu nikad ne spomenu! Kao pijani plota oni su se najprije uhvatili za plakat Kolone sjećanja. Njega je Ivan Penava cijeloj hrvatskoj javnosti pokazao, a oni su, onako inteligentni i pronicljivi kakvi već jesu, primijetili kako u riječi Vukovar postoji sumnjivo slovo U, koje da je ustaški simbol.

Kad su se u vezi s takvom gluposti osramotili, krenuli su na majku u Ovčari ubijenog Jean-Michela Nicoliera, člana HOS-a. Počeli su u medijima objavljivati laž prema kojoj se herojeva majka ne slaže da se u vukovarskoj Koloni sjećanja spominje njezina sina i koristi u političke svrhe. Jadna se žena od dobročinstava tih lažljivih političara razboljela pa se javnosti obratio njezin sin i brat francuskoga dragovoljca koji je samo kazao da je ponosan na svoga brata i da će, kao i do sada, i majka i on biti u Koloni sjećanja, on s bojovnicima na čelu kolone, a majka među ženama koje su izgubile svoju djecu u krvavom četničkom piru.

Razotkrivenim akterima hajke na vukovarskog gradonačelnika to nije bilo dosta pa su počeli iz konteksta vaditi posve pomirljivi Penavin savjet, ustvari molbu onima koji, ako im nešto smeta u takvoj vukovarskoj Koloni sjećanja kakva je zamišljena, neka ostanu kod kuće i neka ne dolaze u Vukovar toga dana u kojemu je na djelu posebni pijetet prema svim vojnim i civilnim žrtvama toga grada mučenika. Pomislili su ti zločesti ljudi kako će njihove insinuacije i laži nekoga zaustaviti od odlaska u Vukovar. U svojim bolesnim umovima oni bi išli čak dotle da zbog HOS-a spriječe vukovarski mimohod. Naravno, njihove tlapnje jedna po jedna pretvarale su se u vlastitu sramotu!

Jer Ivan Penava o temi nečijeg nedolaska u Vukovar rekao je samo ovo: “Znam da ima ljudi koji se ne slažu s HOS-om, pa i Domovinskim ratom i njegovim vrijednostima, kao i da ima ljudi koji pokušavaju manipulirati HOS-om, pa će možda nekomu smetati ovo ili ono ‘U’, ali ja takvima, kao i onima koji će možda doći u odorama HOS-a ‘mjeriti kukuruz’, poručujem da ne dolaze.” Zatim je još spomenuo i veleposlanike koji su, kao što je poznato, u jednom dijelu diplomatskoga kora zagrižljivi širitelji ideje o nekoj fantomskoj 1941. godini koja se Hrvatima svako malo vraća. Upravo njih zamolio je gradonačelnik da toga 18. studenoga, ako s Domovinskim ratom imaju problema, ostanu kod kuće. On im nije ništa zabranio nego ih je zamolio neka tako postupe!

Djeca ubijenih i nestalih branitelja: ‘To nedostajanje nas razara’

Hrvatska kritička javnost vrlo brzo stekla je ispravan dojam kako se svim ovim napadima i podmetanjima kojima je Penava bio izložen prije svega željelo hrvatski narod udaljiti od glavnog razloga zbog kojega se već desetljećima sugerira kako jednom dijelu Hrvata i Hrvatske smeta HOS, kako im smetaju njegovi pripadnici, a onda zajedno s njima i njihov grb u kojemu su riječi Za dom spremni. Samo zlonamjernim, zlim i vrlo površnim ljudima te su tri riječi simbol Nezavisne Države Hrvatske.

One su u brojnim politikantskim manipulacijama postale povod, naravno ne i uzrok, brojnih sukoba koji gotovo svakodnevno uznemiravaju Hrvatsku. Uostalom, upravo su sukobi oko pozdrava Za dom spremni izazvali Andreja Plenkovića i njegovu vladu da prije nekoliko godina sazovu neobično, a po mnogima nakaradno i svakako nefunkcionalno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Isplivao manje poznat video iz Vukovara: ‘Srbin sam i sramota me je ovoga’

Penavina najava HOS-a na čelu vukovarske Kolone sjećanja mora se razumjeti kao najava konačnog rješenja nekima navodno značajnog spora oko one tri riječi. Zbog te tri riječi, zbog pozdrava ZDS i zbog hrpe gluposti koje su o tim riječima izrečene, kao i laži o nekoj zakonskoj, pa čak i ustavnoj njihovoj zabrani, pišem ovaj tekst! Pišem ga svjestan kako je od Penavine najave ovogodišnje Kolone sjećanja proteklo dosta dunavskih voda, ali ga pišem svjestan kako još nije kasno o ovoj temi izreći neke istine, i to upravo u danima koji prethode tužnoj vukovarskoj obljetnici, onoj koja će nas i ove godine još jednom dovesti do osjećaje zajedništva s mučenicima Vukovara, a onda i približiti mogućem rješenju nekih aktualnih hrvatskih besmislica.

Prije nego što se vratim na pozdrav Za dom spremni i nešto kažem o neutemeljenosti njegovih zabrana, prisjetit ću se jedne epizode iz svoga dubrovačkog djetinjstva. Dogodilo se to 1959. godine, samo koji dan nakon Božića. Imao sam osam godina kad je nestao jedan naš susjed. Roditelji taj nestanak pred nama djecom nisu komentirali jer bila su to opasna vremena, ali sam čuo od starijih dječaka, već mladića, da su čovjeka odveli oni koji su ga optužili da je crnom bojom na stražnji zid Katedrale napisao tri mala crna slova ŽAP koja smo i mi vidjeli.

Uskoro je iz grada nestala i supruga onoga uhićenika, ali za nju smo znali kako su je odveli nakon što je solnom kiselinom zalila neke ljude koji su joj došli odnositi namještaj. Kasnije, kad sam već bio zreliji i kad sam pročitao prve zabranjene knjige, shvatio sam kako su se ona tri slova na Katedrali odnosila na činjenicu što je upravo tada, 1959. godine, u Madridu preminuo Ante Pavelić, poglavnik nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske, pa je moj susjed na zidu s ona tri slova komemorirao taj događaj pišući u skraćenicama poruku koja je glasila: Živio Ante Pavelić.

Što se, pak, tiče onoga Vladina vijeća za suzbijanje nečega što ga je bio sazvao premijer Plenković, prema njima bi ona tri slova s dubrovačke katedrale svakako ulazila u znakovlje fašizma koje je, kako su učeno napisali, jednoznačno. Time su htjeli reći kako ta tri slova znače samo ono što znače. Doduše, danas, puno desetljeća nakon onoga dubrovačkog grafita, pitam se što bi se dogodilo kad bi netko danas na neki zid napisao ŽAP i kad bi, nakon što bi ga uhitili, kazao da ta tri slova njemu znače Živio Andrej Plenković.

Što bi se tada dogodilo? Bi li ona tri slova i tada bila jednoznačna ili bi postala višeznačna pa dakle dopuštena? Bi li taj znak bio jednak srpu i čekiću, za koji je spomenuta Plenkovićeva komisija utvrdila da je višeznačan jer je, a sad ću citirati jednu od njihovih najsmješnijih provala, prisutan na zastavama i grbovima dviju teritorijalnih jedinica Ruske Federacije (na zastavi Vladimirske oblasti i na grbu Brjanske oblasti u Središnjem saveznom okrugu), a njime se koristi u svom logu i najveća ruska zrakoplovna kompanija Aeroflot/Аэрофлот.

Točno tako, do posljednjeg slova tako, pišu Plenkovićevi vijećnici koji svemu ponosno dodaju još i onu ćiriličku transkripciju naziva Aeroflot. Tako pišu sve odreda probrani umnici na čelu s izvjesnim liječnikom Zvonkom Kusićem, predsjednikom toga vijeća za suzbijanje nečega koji, kad nema drugoga posla, radi još i kao premijerov posebni savjetnik za pitanja valjda humanizma i društvenosti, to jest svakako savjetnik za nešto.

Što se pozdrava Za dom spremni tiče, tu je neizbježno spomenuti hrvatskoga filozofa Nevena Sesardića, autor niza znanstvenih svjetskih uspješnica, autora koji je odlučio pisati Ustavnom sudu kako bi od njih izravno dobio točne informacije o zabrani pozdrava Za dom spremni.

Nakon duljeg čekanja i urgiranja filozof je od Ustavnog suda primio suhi odgovor u kojemu su ga časni suci uputili na svoje dvije odluke u kojima da su jasno izrazili stajalište kako ZDS nije u skladu s Ustavom. Sesardić o svemu tomu piše u svojoj knjizi “Konsenzus bez pokrića” koju je objavila Školska knjiga 2020. godine.

Autor je za dva spomenuta slučaja na koja su ukazali ustavni suci utvrdio kako onaj prvi uopće ne spominje ZDS nego reagira na odluku Općinskog vijeća da nekoj ulici u naselju Slatinski Drenovci promijeni ime u Ulica 10. travnja. Ustavni sud se u tom slučaju naravno nije mogao pozivati na Ustav jer ondje nema temelja za takvu zabranu nego su se suci odlučili zabraniti ono imenovanje tako što su u odluci spominjali dobro poznate povijesne istine i jasno ustanovljene povijesne činjenice. Na ovo se svakako mora reći kako niti jedan sud nije mjesto koje bi bez temelja u Ustavu ili zakonu određivalo što su to dobro poznate povijesne istine! Zakona o povijesnim istinama srećom u nas nema, a neće ga biti čak i kad bi se povjesničari i političari složili o nekoj stvari, i to u stopostotnom razmjeru.

Drugi slučaj na koji su ustavni suci upozorili filozofa Sesardića jer se u njemu spominje pozdrav ZDS, bio je u javnosti poznati slučaj nogometaša Joea Šimunića. Premda je slavni nogometaš osuđen, njegov je slučaj, kako je Neven Sesardić s pravom mogao zaključiti, Ustavni sud morao predstaviti vrlo suzdržano.

Naime, o bilo kakvom kršenju Ustava u Šimunićevu postupku nije moglo biti riječi, a u vezi sa Zakonom o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima suci su se jedino usudili kazati kako je odluka nižeg suda, a na temelju postojećeg zakona, imala legitiman cilj. I tako su zaključili da niži sud u svojoj presudi nije kršio Ustav, kao što je tvrdio nogometaš Šimunić, ali nisu mogli utvrditi da bi se zbog javnog klicanja Za dom spremni bilo čime kršio Ustav. Naime, u Ustavu Republike Hrvatske ne spominju se ni na jednom mjestu tri riječi, to jest Za dom spremni.

Što se tiče Nezavisne Države Hrvatske, ona se u Ustavu spominje samo jedanput, i to u preambuli, dakle izvan normativnog dijela Ustava, na mjestu na kojem se lakonski opisuju izvori hrvatske državnosti.

Moramo sada postaviti najvažnije pitanje, a ono glasi: Kako je uopće bilo moguće da se u javnosti, i to opetovano, u vezi s pozdravom ZDS iznosio stav o kršenju Ustava. Kako je moguće da su takav stav višekratno ponavljali Ustavni sud, predsjednik Republike, pa onda predsjednik Vlade, zatim predsjednik Vrhovnog suda, zatim Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, pa onda još mnogi političari sa saborske govornice, pa još brojniji novinari i komentatori.

Svi ovi spomenuti ljudi osuđivali su bez argumenata i vrijeđali osjećaje onih ljudi koji su 1991. krenuli braniti svoju domovinu sa sloganom Za dom spremni na svojim ratnim barjacima i odorama. Pitam se kako će se osjećati ti hulitelji i lašci sada kada za koji dan 18. studenoga bojovnici HOS-a budu marširali ulicama Vukovara, kada budu hodali na čelu Kolone sjećanje, sa svojim ratnim zastavama i ratnim biljezima, kako će se osjećati? Hoće li im biti neugodno, hoće li osjećati sram? Hoće li i tada biti onih kojima će zasmetati pozdrav Za dom spremni na HOS-ovim odorama i zastava? Ima ih zasigurno, ali će se pred njima, protiv njihove volje, dogoditi proces istiskivanja krivih predodžaba i bolesnih metafora!

Hosovcu ‘pukao film’: ‘Gadi mi se gledati kako Plenković cipelari mrtvog Danijela’

U vezi s rečenim znameniti filozof Neven Sesardić nedvosmisleno zaključuje kako postoje sasvim čvrsti razlozi koji nas dovode do zaključka da doista nikada neće biti pronađeni argumenti koji bi u zakonima ili u nekom naknadno pronađenom dokumentarnom izvoru potvrdili potrebu zabrane pozdrava Za dom spremni. Svi argumenti koji su u vezi s tim do danas iznošeni općeniti su pa time neprihvatljivi. Nije moguće da određeni ljudi poput nekih habulina, krausa, pupovaca, jakovina, klasića određuju u suvremenoj Hrvatskoj na koji će se način Hrvati odnositi prema svome Domovinskom ratu i kako će doživljavati i tumačiti svoju prošlost.

Jedno je sigurno: Nakon ovogodišnje vukovarske Kolone sjećanja ništa više neće biti kao što je bilo prije. U najmanju ruku neće biti moguće da usred Zagreba, središta svih hrvatskih institucija, grupa političkih gubitnika postavlja tzv. kamenje spoticanja, na mjestima ubojstava koja je u svom glavnom gradu navodno počinio većinski hrvatski narod. Nešto su pobrkali ti ljudi koji se bave kamenjem spoticanja. U Hrvatskoj svijest o mrtvima bila je uvijek snažna i ne treba nitko Hrvatima držati lekcije o bremenitoj povijesti, a još im manje usred gradova graditi nekropole. Suvremenim nekropolama mjesto je na grobljima.

U Hrvatskoj koja je svjesna težine svoje povijesti i koja je svakako imala više povijesti nego što joj je trebalo, ima naravno, pod zemljom, mnogo više mrtvih nego živih. S time mi nemamo problema! To što je nedavno objavljeno kako na svijetu konačno ima onoliko živih koliko je u čitavoj ljudskoj povijesti bilo mrtvih svakako se ne odnosi na Hrvatsku. U nas je srećom još uvijek više onih pod zemljom, onih zbog kojih vrijedi pokušati u našoj domovini stvoriti jedan još bolji svijet.

Mnogima smeta ‘U’

Nije potrebno da nas o našim precima podučavaju ni Rada Borić niti Boris Milošević. Prije neki dan oni su to bestidno pokušali usred Zagreba pa će biti dobro podsjetiti ih na posve točnu Shakespeareovu misao koja podsjeća na istinu prema kojoj nijedan zločin nema pamćenja. Žrtve pamte, ali ovi što su po Zagrebu nakanili postavljati neko nebulozno kamenje nisu nikad ni bili niti će biti žrtve. Neka nas ne tjeraju da im pokažemo tko su njihove žrtve.

Ali nakon svih ovih digresija vratit ću se prethodnim tezama o pozdravu Za dom spremni jer on je, onima koji su u posljednjim danima govorili negativno o HOS-u na čelu vukovarske Kolone sjećanja i koji su naklapali nešto o velikom slovu U na prigodnom plakatu i koji su željeli manipulirati obitelji Nicolier, bio jedini kamen spoticanja. Pa zbog njega su te globalističke mutikaše i osnivale ono nakaradno Vijeće, a sada se prave kao da su pitanje one tri riječi zavazda stavili ad acta. Nažalost za njih, te su tri riječi ad acta stavili pripadnici HOS-a upravo 1991. godine. A što se tiče onih navodno moćnih ljudi koji još i danas traže načina kako bi sankcionirali te tri riječi i kako bi ponizili ovogodišnju vukovarsku Kolonu sjećanja i HOS na njezinu čelu, njima nažalost nema pomoći jer će, ako ovako nastave, umrijeti u pustoši svojih mrtvih srca, da citiram Vladu Gotovca.

Nažalost za njih, filozof Neven Sesardić napravio je vrlo sistematičan pregled oblika u kojima je moguće da se u javnosti pojavi slogan Za dom spremni. Profesor je za svaki od tih slučajeva pokazao i zbog čega ga se ne bi, ni na jedan način, moglo zabraniti. Evo tih šest slučajeva:

1. Na Trgu bana Jelačića policajac ugleda čovjeka u crnoj uniformi sa slovom U na kapi kako u rukama nosi natpis s riječima Za dom spremni. Hoće li ga kazniti? Odluči dobiti više informacija i nakon privođenja dozna da je čovjek glumac u novom filmu Lordana Zafranovića. Ima ih koji će, kad to doznaju, reći da je to što su vidjeli dobar primjer borbe protiv sve agresivnijeg ustaštva.

2. Drugi je prizor nešto drugačiji. Isti natpis s istim tekstom nosi neki stranac koji ne zna hrvatski jezik i koji, kad mu priđe policajac, na engleskom jeziku objašnjava kako mu je prijatelj rekao da na transparentu što ga nosi piše Podržimo gej brakove. Uskoro se ustanovi kako je čovjek gej, a kako je njegov prijatelj neki vrlo opak tip. Ipak ništa od sankcija.

3. Otvara se sada i pitanje čovjeka koji je izmislio tu neslanu šalu sa strancem. Policajac dobije njegovo ime i adresu, ali nije načisto s time ima li temelja njegovo kažnjavanje. Je li njegova šala vrijeđala ratne žrtve koje su umrle prije osamdeset godina? Je li moguće da hrvatski sudovi kažnjavaju one za koje ljudi počnu tvrditi da ih njihovi postupci vrijeđaju. Takvo što nije moguće jer je pravno neizvedivo. Neki su ljudi doista uvrijeđeni tuđim postupcima i riječima, ali svako razumno društvo pronaći će način da poveća svoju otpornost prema takvim slučajevima.

Zanimljiv slučaj

4. U četvrtom Sesardićevu primjeru na Trg bana Jelačića, koji je scena svih ovih epizoda, stiže policija zbog dojave građana. Netko je prijavljen jer nosi veliki natpis na kojemu debelim slovima piše ZDS. Policajci prilaze navodnom izgredniku te mu odmah citiraju već više puta spomenute tekstove o propagiranju ustaštva i opasnosti koje takva rabota ima za hrvatsku stvarnost. Čovjek ih sasluša, a onda im objasni kako su oni u krivu jer akronim na njegovu transparentu ne znači kako oni misle Za dom spremni nego da ta tri slova ovdje stoje za sintagmu Za Djeda spremni.

Policajcima preostaje da ga gledaju zabezeknuti dok im objašnjava kako se riječ Djed odnosi na nekadašnje komuniste te da je Djed ustvari konspirativni naziv za Kominternu. Čovjek još policajcima govori kako je on veliki pristaša staljinizma i kako ovom svojom akcijom želi izraziti svoje političko uvjerenje. Na to policajci odlučuju otići jer biti staljinist u Hrvatskoj nije kažnjivo. Doista, dok bi ulično izvikivanje imena Hitlera ili Mussolinija, Pétaina ili Pavelića u nas izazvalo šok, dok bi njihov spomen izazvao osudu i bijes pa bi se tražile sankcije za osobe koje bi na bilo koji način spominjale ove ljude, dotle se na spomen Lenjina, Staljina, Castra, Che Guevare, Mao Zedonga ili Josipa Broza Tita uglavnom nitko ne bi zgražao.

Kako veli Plenkovićeva komisija, oni prvi su jednoznačni, a ovi drugi višeznačni. Ili još konkretnije, ŽAP i ZDS su jednoznačni, a povik SFSN, to jest Smrt fašizmu sloboda narodu jest višeznačan. Toliko o navodnoj simetriji u javnoj percepciji komunizma i fašizma. Pametnima će ovi primjeri biti dosta. Onim drugima neće!

5. Peti se Sesardićev primjer odnosi na čovjeka koji bi na Trgu bana Jelačića izvikivanjem pozdrava ZDS želio izraziti svoju ljubav prema Hrvatskoj, koji bi želio dati podršku našoj nogometnoj reprezentaciji ili izraziti spremnost da brani svoju domovinu od sve jasnijih susjednih ugroza.

Kad ga policajac upita o tome što to radi, on ovomu potvrdi kako zna da je to bio službeni pozdrav države koja je postojala u 2. svjetskom ratu i imala, kao i Njemački Reich, rasne zakone, ali da to njega ne brine jer je taj simbol s vremenom izgubio fašističke konotacije i danas ima sasvim pozitivno značenje. Ovdje opisani čovjek izrazio je isti onaj stav kakav su 1991. iskazivali borci HOS-a kada su na svojim barjacima i odorama izvezli ovaj slogan. Zbog toga nije točna ona posve zlurada i ružna fraza o tome kako je 1941. neka specijalna godina koja se Hrvatima vraća. Ovaj čovjek s Trga bana Jelačića takav stav u potpunosti poriče i zalaže se za isto ono pravo koje su imali branitelji u postrojbama HOS-a prije trideset i dvije godine. I uostalom isto ono pravo koje imaju i danas.

6. I sada konačno dolazimo do posljednje, šeste scene iz ove Sesardićeve sistematizacije. Sada na scenu stupa čovjek koji je odlučio da na Trgu bana Jelačića doista koristi ZDS radi veličanja Nezavisne Države Hrvatske. U ovom se slučaju postavljaju dva posve legitimna pitanja, legitimna u jednoj demokratskoj i slobodnoj zemlji. Ona glase: Bi li takav postupak trebao potpadati pod zaštitu slobode govora? Jesu li Republici Hrvatskoj potrebni zakoni u kojima bi takav postupak bio kažnjiv?

Prema svima isto?

Odgovor je vrlo jednostavan, svakako jednostavniji nego što to misle u Vladi u Banskim dvorima, pardon u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. O tome Sesardić zaključuje otprilike ovako: Kada bi u slučaju o kojem raspravljamo bila riječ jedino o tome da dotični čovjek izražava svoje sveukupno pozitivno mišljenje o NDH, a taj njegov postupak ne bi bio dio neke šire akcije koja bi neposredno ugrožavala živote, sigurnost ili imovinu drugih ljudi, ja bih smatrao da njegov čin treba imati zaštitu na temelju njegova prava na slobodu govora.

I doista, ova argumentacija za slobodni govor o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kada ovaj ne ugrožava ničiji život, sigurnost i imovinu posve je prihvatljiva. To jest, mogla bi biti prihvatljiva, ali uz jedan vrlo bitan uvjet. Taj uvjet je da bi se u istom takvom duhu trebalo ponašati prema slavljenju i veličanju vladavine jugoslavenskih i hrvatskih komunista, vladavine koja je tijekom desetljeća bila uzrokom golemih patnji brojnih ljudi i obitelji, vladavine koja je počinila teške zločine i koja je na sve načine radila na tome da ukine temeljne ljudske slobode. Nadajmo se da ćemo jednom doživjeti ona vremena kojima nas ovogodišnja vukovarska Kolona sjećanja, kao i njezina najava koju je pred javnost iznio gradonačelnik Ivan Penava, nepogrešivo vodi. To je svakako svijet u kojemu će Hrvati biti pomireni sa svojom sadašnjošću i prošlošću i kada će u svojoj domovini moći slobodno, bez tuđinskih ideologija, određivati svoju budućnost.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.