Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Razgolićuje vlastito podrijetlo: Valdec želi ovo reći jer se pljuje po Hrvatima

Autor: Robert Valdec

Samo na Dnevno.hr pratite serijal Roberta Valdeca: Ksenofobija u Hrvata – mit ili stvarnost?

Ovim našim prostorima tutnjale su razne osvajačke vojske – Mlečani, Osmanlije, Napoleonove legije…, vladali su razni kraljevi i carevi, miješalo se, dolazilo stanovništvo, primjerice, cijele Austrougarske monarhije – Austrijanci, Česi, Slovaci, Mađari, na zapadu Hrvatske Talijani, s istoka pred Turcima bježali Srbi, naseljavali se bosanski muslimani, u vrijeme SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a potom su se SFRJ vlasti dodatno  potrudile izmiješati stanovništvo tih bivših država. Tada se ovdje naseljava i dosta Albanaca, Makedonaca, Srba, Bošnjaka.

Hrvati smo skoro svi. Politički. No etnički, kada bi se krenula prebrojavati krvna zrnca, rezultati bi, vjerujem, bili iznenađujući. Uostalom ta se raznolikost vidi i po bogatstvu raznolikosti u Hrvatskoj – folkloru, običajima, gastronomiji, mentalitetu, jeziku…

Hrvat sa otoka Suska i Hrvat iz Bednje u Hrvatskom zagorju, posve bi sigurno gledali nijemo jedan u drugog. Jer jedan drugog naprosto, ne razumiju. A isti smo narod.

Hrvat iz Međimurja je po mentalitetu tih, radišan, skrban… Hrvat s juga bučan, temperamentan…

Obiteljsko stablo

I sam sam, jednim dijelom, etnički nekakav Nijemac. Djed, rođen, tko zna koja generacija, u tadašnjoj Austrougarskoj – Hrvatskoj, u Srijemu, bio je etnički Nijemac. Tamo su se njegovi pretci naselili još negdje u 18. stoljeću. Moja baka, njegova žena, također podrijetlo vuče iz Njemačke, ali potpuno drugog dijela i potpuno druge povijesti predaka koji su naseljeni početkom 14. stoljeća u Kočevje u Sloveniji. Od kuda su, ne znam kada, njeni doselili u Zagreb. No, oboje su bili, osjećali se Hrvatima.

Pokušavao sam istražiti i obiteljsko stablo s očeve strane. Hrvatsko zagorje. Uspio sam, po crkvenim knjigama i pomoću drugih raznih alata doći što dalje, no uspio sam samo do početka 19. stoljeća. Nisu se puno raspršivali iako nas danas ima i po Slavoniji, Zagrebu, ali još uvijek najviše u Hrvatskom zagorju. Prezimena na tom području Zagorja zvuče, iako pomalo iskrivljeno, romanskog podrijetla. Cesar, Mehun, Međeral, Gotal, Martinez…, a i moje – Valdec, susrećem u Francuskoj, a varijantu Valdez po Španjolskoj, cijeloj Južnoj Americi…




Ubili ženu pred Valdecovim očima, upozorava što stiže u Europu: ‘Zbog ovog sam bio cenzuriran’

Nekako početkom tog 19. stoljeća započeli su pohodi i Napoleonove vojske i na području Hrvatske. Jesu li neki njegovi vojnici ovdje i ostali, osnovali obitelji?




U Dalmaciji su česta prezimena koja zvuče talijanski. U Baranji mađarski.

“Moj Kunta”

Zašto ovo pišem, razgolićujem vlastito podrijetlo, u sklopu ove teme? Zato, jer smatram, da su sve te povijesne okolnosti, osim u nekim zatvorenim enklavama, izmiješale razne etničke grupe. No ista ta povijest, bez obzira na inicijalne razlike, ujedinila nas je. Hrvatom se stoga osjeća i moj prijatelj koga od milja zovemo Kunta – po davnom američkom serijalu ‘Korijeni’ u kojem je glavni lik bio afrički crnac odveden prisilno u roblje i preseljen u SAD, a zvao se Kunta Kinte. Da, moj je Kunta crnac. Ali rođen je ovdje, tu je odrastao, borio se u Domovinskom ratu za našu slobodu. I osjeća se Hrvatom. A zbog boje svoje kože nije nikada imao nikakvih problema.

Tu je i moj dragi prijatelj i susjed Toni – Albanac, čiji se otac davno doselio iz zapadne Makedonije u Hrvatsko zagorje. I on je politički Hrvat, potpuno integriran u društvo. Govori, naravno, i materinji albanski, ali i hrvatski. Zapravo, zagorski. I jedan je od popularnijih ljudi ovdje, vodi ugostiteljski objekt koji je uvijek pun. Tu je i moj dragi Mladen. I on je rođen ovdje, tu je odrastao, dragovoljno se priključio Tigrovima 1991. godine, potom i u postrojbe Specijalne policije… Otac mu je Srbin ‘s dna kace’ iz Vranja, koji je zbog posla doselio davno ovdje.

Foto: Dnevno

Iako je područje gdje trenutno živim ne previše urbana sredina, u gradiću u Domu zdravlja, najposjećeniji ginekolog je dr. Ashraf – Palestinac. Moj dragi prijatelj s kojim sam nekada radio u jednoj zagrebačkoj redakciji, također je crnac – Edi. Uostalom, jedan od svojevremeno najpopularnijih televizijskih voditelja na HTV-u bio je Hamed Bangoura.

Moj dragi prijatelj, Sead Hasanović Braco, ponosan je na svoje cigansko podrijetlo, no politički, moj je Braco Hrvatina i Purger. Pohađali smo, doduše s vremenskim odmakom, čak i istu osnovnu školu u Varšavskoj ulici. U Zagrebu se jedan od najpopularnijih restorana s roštiljem na Ravnicama svakako nekako drugačije zove, no svi ga zovu ‘Kod Srbina’. Jer gazda je Srbin.

Imamo visoke časnike, generale Hrvatske vojske koji su etnički Albanci, moj prijatelj Rodolfo je Argentinac, vojničina, jedan od legendi Domovinskog rata. Nedavno smo se prisjetili i Jean-Michel Nicoliera Francuza koji je dao svoj život za Hrvatsku u Vukovaru. Dok sam živio u Zagrebu, na ispovijed sam najradije išao kod svećenika mons. Jorge Ramosa, Portugalca. I pred ‘njegovom’ je ispovjedaonicom uvijek bio najdulji red. Moja prva dječja ljubav u dječjem vrtiću u Tuškancu, zbog koje sam kao petogodišnjak mami iz kutije za nakit ‘maznuo’ jedan prsten želeći je zaručiti bila je crna kao ugljen.

Tko to docira?

I da ne nabrajam dalje…

Svi ti ljudi posve sigurno nisu etnički ‘čisti’ Hrvati. Od stoljeća sedmog. No veći su hrvatski domoljubi od mnogih koji se diče svojim ‘čistim’ podrijetlom. I pri tom dociraju o navodnoj ksenofobnosti Hrvata! I zbog njih sam se malo, ‘otvorio’ jer me osobno pogađa to nametanje osjećaja krivnje hrvatskom narodu kojeg sam ponosni i vjeran pripadnik.

Ne, Hrvati nisu nikakav ksenofobni narod, zagriženi nacionalisti, rasisti i što ja znam kojim nas još epitetima časte. Posljednjih godina, nažalost, iz Hrvatske se masovno iseljavaju, uglavnom mladi, radno sposobni ljudi. A dolaze ovdje ‘gastarbajteri’ iz Nepala, s Filipina, Indije…

Valdec i Hrga upozoravaju: Zastrašujuće je da nam država o ovome ovisi

Bilo je nekoliko, medijski prenapuhanih ‘incidenata’ koje su izazvale nekakve pijane, drogirane ili naprosto, prazne glave. Ali ti ljudi ovdje vrijedno rade svoj posao, ne stvaraju nikakve probleme. I, u pravilu, niti oni nemaju nikakvih problema s nama, domicilnim stanovništvom. Kada sam na početku serijala pisao o konobarici Nepalki u zagorskoj birtiji, još nije dobro govorila hrvatski. Jučer sam već s njom najnormalnije komunicirao. Ima, doduše, zagorski akcent, no to mi je bilo beskrajno simpatično.

“Razumljivo je da se ljudi boje za svoju sigurnost”

‘Kaj bute? Ko i obično? Duplu produženu u veliku šalicu?’, dočekuje me s osmijehom na licu. I u tom malom selu, dakle prilično zatvorenoj sredini, gdje su i mene, došljaka iz Zagreba kada sam se doselio prije 12-ak godina gledali pomalo s podozrenjem, o mojoj ženi Ruskinji da i ne govorim. No ubrzo smo se aklimatizirali, uklopili u sredinu, ‘integrirali’. Dakle, bar prema mojim osobnim iskustvima i istraživanjima, u Hrvatskoj nema nikakve ksenofobije, bar ne više nego u puno, deklarativno, liberalnijim državama. Naprotiv. No ilegalni imigranti, tražitelji azila, nasilni, opasni kolonizatori Europe su realna opasnost. I potpuno je razumljivo da se ljudi boje za svoju i sigurnost svojih obitelji i imovine.

Hrvati se moraju pripremiti na crne prognoze: Gubimo naše ljude, trebamo sve više stranih radnika

‘Tražitelj azila zaklao nedužnog Zagrepčanina u tramvaju i pobjegao’. ‘Afganistanci pucali na hrvatsku policiju’. ‘Migranti napali djevojku u zagrebačkom Importane centru’. ‘Stanovnici Slunja i okolice žive u strahu od migranata’…, samo su neki od naslova koji su uspjeli ‘pobjeći’ ispod radara ‘pravovjernim’ cenzorima. Još se više toga ‘provuče’ na društvenim mrežama iako se ‘čuvari istine’ trude takve objave maknuti, sakriti, ograničiti im domet. No postoje i neke zatvorene Facebook grupe u kojima se može doznati dosta toga. A još više i autentičnije ako novinar koji je neovisan, ima pristup mediju koji nije u mainstreamu, ode na teren.

Zaštitar svjedočio svemu

Boravio sam nebrojeno puta na području Cazinske krajine, u Velikoj Kladuši, Bihaću. Ali i u Sarajevu. Tamo se iz prve ruke može uvjeriti svatko što se zapravo zbiva i o kakvim se novopridošlicama radi. A istina je puno dramatičnija od one koju većina može zamisliti. U Velikoj Kladuši, gdje su centri za prijem ilegalnih migranata popunjenih, neki su se smjestili po napuštenim pogonima bivšeg Agrokomerca. Jedan je bio osobito pun. Kroz gusto šipražje jedva smo se provukli do tog nekog napuštenog, devastiranog pogona. Prije nego što ćemo krenuti, moj dobar prijatelj, Kladušanin, bivši policijski specijalac, nakon toga vlasnik security tvrtke, s kojim smo bili na ručku, rekao mi je:

‘Ne možeš tamo ići samo tako. Puno ih je iz Bangladeša, oni su relativno bezopasni, no nikad ne znaš. Ali ima i Arapa koji su nasilni, zbog kamere, fotoaparata, novca, kartica dokumenata, posebno putovnica, spremni su vas poklati tamo. Čekaj, idem skočiti doma po opremu, pa idem s vama. Ti ionako snimaš, gledaš u okular te kamere, ne znaš što se događa iza tebe…’.

Ubrzo se vratio s ‘opremom’. Dva pištolja Glock s po dva puna okvira, dakle 60-ak metaka. ‘Biti će dovoljno. Ako bude sranja, kad legne prvih nekoliko ostali će se razbježati. Idemo!’.

Ušli smo, napokon u pogon smješten uz bistru pritoku Une. Bistru uzvodno od tog mjesta, U njemu se, naime, peru, malo nizvodnije peru rublje, a još malo niže obavljaju nuždu.

Foto: Dnevno

Skoro uletjeli u zamku

Mračni pogon, pun muškaraca koji su ili pripremali hranu na otvorenoj vatri ili ležali po dekama na zemlji. Neki od njih govorili su engleski, pa smo uspjeli i porazgovarati s njima. Između ostalog, bilo je to još u vrijeme ‘pandemije’, pitali smo ih imaju li problema s koronom. Nastao je smijeh. ‘Ma kakva korona. Nas sve više ovdje muči kolera!’

Šok. Kasnije ću naučiti da je kod njih kolera endemska bolest koju imaju gotovo svi, generacijama. No podnose ju, naučili su s njom živjeti i nije fatalna po njih. Za razliku od nas koji, ukoliko se zarazimo tom boleštinom, a ne stignemo na vrijeme u odgovarajuću bolnicu, možemo umrijeti kroz nekoliko dana! Obišli smo, posnimili taj donji dio, kada nas je s prvog stepeništa pozvao jedan, po izgledu Arap.

Foto: Dnevno

‘Dođite ovuda, bliže vam je za izaći i sigurnije’, pokazao nam je da se uspnemo uz stubište. Krenuli smo polako, no već nakon nekoliko stepenica shvatili da je riječ o potencijalnoj zamci. Iza ovog prvog, na odmorištu su bila još dvojica, stepenište iznad hodnik, a ispred vrata trojica njih.

‘Abort mission’, zaustavili smo se. Moj im je ‘bodyguard’ jasno pokazao svoju opremu, odmah su se povukli. A mi se vratili i kroz isto šipražje došli do našeg auta i dali petama vjetra.

Svi oni – i ovi s kolerom, i ovi pljačkaši s kata, u Kladuši se samo odmaraju prije pokušaja ilegalnog ulaska u Hrvatsku.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije, iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Autor:Robert Valdec
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.