Zoran Lesic

RADOVAN KARADŽIĆ O HRVATIMA I VIHORU RATA: ‘Najbliži prijatelji bili su mi dvojica Hrvata! Hrvati i Srbi su jedan narod!’

Autor: Dnevno

Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, koji je osuđen na doživotni zatvor zbog zločina u Bosni i Hercegovini, u intervjuu za Večernje novosti je progovorio o svojim dobrim iskustvima s Hrvatima i ratu u Bosni i Hercegovini.

“Ja sam prije rata, na Izetbegovićevu molbu, prestao govoriti o “kršćanskoj većini u BiH, koju SDA želi podčiniti”. To sam govorio da bi Europljanima bio jasniji apsurd, ali tu nije bilo nikakve kršćanske solidarnosti. Prividni, pa i stvarni bolji odnosi počivali su isključivo na razumu, komplementarnosti i shvatljivosti hrvatskih težnji u BiH. Ni Srbi, ni Hrvati, nisu ciljali na dominaciju nad drugima u unitarnoj i centraliziranoj BiH. To je bilo, i ostalo, opredjeljenje SDA, do današnjih dana.”

Ovako, za “Novosti”, ekskluzivno iz haškog zatvora, piše Radovan Karadžić. Prvi predsjednik Republike Srpske  i osuđeni ratni zločinac odgovarao je na mnogobrojna pitanja o ratnom vihoru u BiH, razlozima za netrpeljivost između naroda, zapadnoj propagandnoj mašineriji, osobnom odnosu sa liderima muslimana u Bosni… Na pitanje je li dojam da su se Srbi i Hrvati bolje razumjeli nego Srbi i muslimani potpuno pogrešan, ili ima istine u tome, Karadžić ovoga puta odgovara:

“Da se prvo osvrnem na moju ulogu u tome, jer se mnogi amaterski psiholozi zalijeću i povijesna zbivanja tumače psihologijom aktera tih događaja. Mi, djeca u Crnoj Gori, saznamo što je o nečemu govorio vladika Rade (P. P. Njegoš) i prije nego što naučimo čitati, jer se često govori jezikom i frazama iz “Gorskog vijenca”. Tako sam za “Hrvate i Dalmatince” prvo čuo od vladike Rada. Vuk Mandušić pita vojvodu Draška, koji se vratio iz Mletaka: “A bjehu li junaci, vojvoda?” a vojvoda Draško odgovara: “Ne, božja ti vjera, Mandušiću/ O junaštvu tu ne bješe zbora!/ Nego bjehu sebi domamili,/ domamili pa ih pohvatali/ jadnu našu braću sokolove/ Dalmatince i hrabre Hrvate/ pa brodove njima napunili/i tiska’ ih u svijet bijeli/ te dovukuj blago iz svijeta/ i pritiskaj zemlje i gradove.”

To je prvo što djeca u Crnoj Gori nauče o Hrvatima i Dalmatincima, a vladičina se ne poriče. “Gorski vijenac” i druga Njegoševa dela, posebno prepiska sa istaknutim pašama i begovima srpskog porijekla, puna su primjera bratskog odnosa bez obzira na vjeru, i to od vladike, kome je vjera posao i posvećenje. Dalmacija je uvijek bila draga Crnogorcima, mnogi su navijali za Hajduk i prije i poslije braće Vujović. U Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori nije bilo međuvjerskih zločina.

Ali, da ne precjenjujemo crnogorske primjere, ja imam najbliže osobe iz Bosne, kojima su ustaše pobile skoro stotinu članova uže i šire porodice, ali oni nikad nisu promijenili odnos prema Hrvatima. Čak su na sudovima poslije rata branili mačekovce, a među prijateljima imali najviše Hrvata. Jasno su vidjeli razliku između običnih Hrvata i zakletih ustaša. Moja iskustva sa Hrvatima u Bosni su bila sjajna. Najbliži moji prijatelji su bili dva Hrvata, Đerek iz Kreševa, i Boban iz Gruda, koji nije krio da su “Bobani bili poznate ustaše”. Neka ljeta su oni provodili kod mojih u Nikšiću, a bezbroj vikenda ja sam provodio kod njihovih.

No, i moja iskustva iz Hrvatske su sjajna. Tamo sam često pozivan da gostujem kao mladi pjesnik, lijepo dočekivan i ispraćan, moji prijatelji (G. Babić najčešće) vodili su me kući, da ne plaćam skupe hotele. Kasnije smo moja Ljiljana i ja imali dobar dio psihoanalitičke obuke kod profesora iz Hrvatske (E. Cividini-Stranić, E. Klajn, Lj. Moro i drugi) u Sarajevu, na Plitvicama, ali i u Zagrebu, gdje su kolege osigurale stanovanje u ustanovi. Čekove sam popunjavao ćirilicom, jer je potpis bio ćirilički, ali nikad nisam imao ni ružan pogled.

Znatna većina u svakom narodu je dobra

Znao sam da su mnogi dinarski Hrvati, u stvari Srbi katolici, ali mi nije bilo važno. I Gavrilo Princip (označen kao velikosrbin) izjašnjavao se kao “Srbo-Hrvat” iako niko u njegovoj obitelji nije bio Hrvat. Ali, poslije čitanja putopisa Aleksandra Giljferdinga (visokog diplomate ruskog cara), bilo je jasno da smo mi jedan narod, čiju nacionalnu pripadnost mijenja crkva kod promjene vjere. No, i Kain i Avelj su bili braća, pa se nije moglo smatrati da ova “braća” neće opet nasrnuti jedni na druge. Ali, lična poznanstva su ljekovita, i zbog jednog sjajnog Hrvata (ili muslimana, ili bilo koga), ne smije se loše misliti i govoriti o narodu.

Da je Gospod našao samo deset dobrih ljudi u Sodomi, sve bi spasio, a mi znamo da je znatna većina u svakom narodu dobra. Dovoljno je dokaza da i u Hrvatskoj postoji žeđ za dobrim odnosima, usprkos značaju koji dobijaju budale i protuhe, koje promoviraju mržnju. Nedavno je u Beogradu gostovala vaterpolo reprezentacija Hrvatske, a po povratku su oduševljeno pričali kako su bili gospodski dočekani, bez ijednog zvižduka na himnu ili na igru.

Ćiro Blažević je svojevremeno oduševljeno pričao kako su svi srpski igrači, po nestanku svjetla na stadionu, zagrlili po jednog hrvatskog igrača radi njihove sigurnosti. To su dirljive stvari, iz nepotrošenih rezervi ljudskosti i “gospodstva”, kome se treba vratiti, što prije, i izolirati budale koje sve kvare i brukaju. Sjenku na ovaj optimizam baca činjenica da se mnogi kandidati za izbore uzdržavaju od kritike tih budala i ološa, strahujući da bi to utjecalo na njihov izborni rezultat. A da li je tako? Ako jeste, to loše govori o našim masama.

Mora postati jasno: mržnja nije patriotska obaveza, ona je anonimna i krije se, ona je dokaz velike inferiornosti. Računa se da smo vjernici, ali se rijetko obraćamo na tu adresu sa pitanjem: “Šta bi Gospod sad uradio?” A ima još jedno, sigurnije pitanje: “Da li ovo (što namjeravam učiniti) mogu da učiniti u slavu Boga?” Tako jednostavno! I odgovor će stići. Može se pojaviti pitanje da li čovjek treba “okrenuti i drugi obraz”, kako to savjetuje Gospod, ali ne mora i ne treba. Dovoljno je da čovjek “primi na znanje” ta osjećanja sa druge strane, da ih ima na umu, ali da niti razvija, niti izražava ista osjećanja, jer bi to izjednačilo strane u sporu.

Rat u Bosni i Hercegovini

A sad o ratu u BiH. Hrvati su zaista nastupali militantno protiv zajedničke države, ali se to moglo očekivati zbog njihove vezanosti za Hrvatsku. I Srbi bi se tako solidarizirali sa Srbijom, i u ocjeni postupaka drugih mora se misliti šta bismo mi učinili u istoj situaciji. Veliku smetnju su predstavljale primese neoustaštva u delu tih nastupa. No, bosanskohercegovački HDZ-Hrvati su u pogledu uređenja BiH bili razumni i shvatljivi: tražili su isto što i Srbi, i što je Evropska zajednica (Karington-Kutiljeiro) prihvatila da ponudi svim stranama – autonomnost jednih od drugih.

Srbi su zbog kompromisa odustali od modela Sjeverne Irske, tj. od ostajanja u matičnoj zemlji. Iako je to bilo eminentno europsko rješenje, Europa je radije podržala model Švicarske, ili još bliže Belgije, i Srbi su još jednom popustili, i zagovarali Bosnu kao “južnu Švicarsku”, a Sarajevo kao Bruxelles, a nikad i nikako kao Beirut. Ni mnogi u Srbiji ne znaju kroz kakve muke su prošli Srbi u BiH, ugađajući drugima, a pokušavajući ne unesrećiti svoj narod.

Ubrzo je postala jasna razlika između ovog neprijateljstva muslimanskih ekstremnih snaga prema Srbima, i onog neprijateljstva iz prethodnih ratova. Tokom tih ratova znatan dio muslimana se borio za interese drugih: Turske, Austrougarske, ili NDH, pri čemu su mnogi muslimani apstinirali od tog neprijateljstva, ili se čak borili na strani branitelja, mahom Srba. Sad je, prvi put, stvar bila drugačija: muslimani se nisu borili za druge, već za sebe, i za jedan koncept Bosne koji nije imao nikakvih izgleda, čak ni kod onih koji su ih naizgled podržavali. Da su kojim slučajem oni pobjedili Srbe i otjerali ih iz Bosne, bili bi prepušteni na milost i nemilost prozapadnom djelu bivše Jugoslavije, uz ogromna ograničenja i postepeno brisanje iz Europe.

To su znali i mnogi muslimanski prvaci, pa su mi neki od njih pričali da i Alija zna da Europa neće dopustiti čak ni malu muslimansku Bosnu bez velike, trodjelne Bosne. Zato se znatan broj muslimana, pa i cjela jedinica, borio u Vojsci Republike Srpske, braneći vrijednosti zajedničkog života, sekularne države i mira.

Nakon mog sastanka sa Bobanom i Mailićem u Grazu početkom maja 92., bilo je jasno da Srbi i Hrvati nemaju oko čega ratovati. Počeo sam jednostavnim pitanjem Bobanu: da li oni osporavaju da će Banjaluka biti u srpskom entitetu, i da li mi osporavamo njihov entitet i glavne teritorije. Bilo je oko 15 % teritorije čija je pripadnost između Hrvata i Srba bila sporna, i brzo smo se usuglasili da nijedna strana ne može dobiti niti izgubiti sve sporno, i da to ne vrijedi ljudskih života. I zaista, naše umirivanje većeg dijela od 1.000 kilometara linije fronta i međusobnih borbi sačuvalo je tisuće mladih života na obje strane.

Danas čak i neki pametni ljudi u Zagrebu podržavaju presude bosanskim Hrvatima “jer su imali dobru suradnju sa Karadžićevim Srbima”. Na čemu su surađivali, da ih treba kazniti? Na humanim poslovima. Stotine kilometara između Srba i Hrvata nije bilo linije fronta. Hrvati iz Kreševa, Kiseljaka, Busovače, Ilidže, Vareša, te sjeverne Bosne, oko Žepča, Željeznog polja, Zavidovića, nisu ginuli od Srba, slobodno su dolazili na Ilidžu, ili prolazili preko teritorija Republike Srpske iz jedne svoje enklave u drugu. Na Vlašiću smo primili preko deset tisuća hrvatskih civila i vojnika, izbjeglica iz Travnika i centralne Bosne, i osobno sam naredio da ih prime, te da ne razoružavaju HVO, nego da im omoguće odlazak po njihovom izboru. Sve ovo je poznato i dokumentirano. Stručnjaci u Zagrebu bi trebali pitati obične Hrvate iz BiH o toj suradnji, koja nikad nije bila na štetu muslimana, već samo u korist ljudskosti. I hrvatski i muslimanski ranjenici su liječeni u našim bolnicama, Hrvati su dobar dio toga i plaćali”, zaključuje Radovan Karadžić.

Autor:Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.