Putinov pakleni plan: Želi nas uvući u sukob s arapskim i muslimanskim svijetom

Iako bi i slijepac već progledao, Zapadu to, barem prema javnim izvorima, ne uspijeva. Putinov rat u Ukrajini tek je jedan od instrumenata rušenja postojećeg međunarodnog poretka, političkog i ekonomskog, i navlačenja Zapada u klinč sa svim mogućim njegovim neprijateljima koji se postupno udružuju u klimave, međusobno posvađane, ali prema Zapadu neprijateljski postavljene grupacije. Ruski rat u Ukrajini poslužio je kao pokretač i potom katalizator pokušaja prekrajanja slike svijeta.

Prebrojavaju se u Ukrajini uništena ratna oprema, ubijeni vojnici, osvojena ili oslobođena sela i gradovi, dok istovremeno Rusija u partnerstvu s Kinom trga cijeli ekonomski i politički poredak svijeta.

Izazivanje kaosa

Širi globalni cilj Moskve ne zadovoljava se Ukrajinom. On nije samo svjetski po opsegu nego je i sveobuhvatan, nije samo politički nego je usmjeren na izazivanje kaosa u svjetskoj ekonomiji i stvaranje štete na globalnom ekonomskom planu bez obzira na to tko sve zbog toga trpio, makar i sama Rusija, pa i Kina.

Cilj je rušenje postojećeg poretka međunarodnih odnosa na svim razinama i na svim područjima, uključujući i ekonomiju i monetarni sustav. Zasad Moskva ne uspijeva ni na jednom planu protresti Zapad toliko da bi on bio prisiljen mijenjati postavke svoga političkog i vojnog djelovanja. Ali posljedice se sve više osjećaju i nestrpljenje mnogih raste. Politico tako donosi članak s pitanjem u zaključku – ima li tko plan C za Ukrajinu. Smetenost ekonomskim i geopolitičkim posljedicama provođenja rusko-kineskog zajedničkog plana rušenja poretka između ostalog i ruskim udarom na zapadne pozicije u Africi se širi.

Politico poziva na drugačiji pristup Ukrajini. To, dakako, servira javnosti uvijeno, polazeći od tvrdnje da vojno rješenje nije moguće i da plan A Zapada navodno nije uspio. Plan B bi bilo nametanje mirovnih pregovora za koje je autor članka od 4. rujna pod naslovom “Vrijeme je za plan C u Ukrajini” (“It’s time for a plan C in Ukraine”) Jamie Dettmer i sam svjestan da ne bi u ovom trenutku odgovarali Ukrajini jer bi uključivali pregovaranje o dijelovima ukrajinskog teritorija. Stoga, odbacujući plan A i plan B, kako on to kaže, “za Ukrajinu”, u zaključku postavlja pitanje – ima li itko plan C. Plan C može biti ili samo zamrzavanje rata na crtama razdvajanja snaga kao u Koreji ili izravno uključivanje NATO-a u rat na strani Ukrajine. Kako se kroz cijeli članak prikriveno provlači teza da vojno rješenje nije moguće, plan C bi za Politico, čini se, ipak bilo korejsko rješenje.

Za to vrijeme čelnik NATO-a, Jens Stoltenberg, izražava zadovoljstvo, kako on tvrdi, ukrajinskim napredovanjem u ofenzivi od sto metara dnevno.

Sondiranje terena

To je toliko bizarna i kontradiktorna izjava koja bi kao trebala potaknuti optimizam da je opravdano postaviti pitanje nije li to ponovno, nakon puštanja probnog balona njegova tajnika u vezi s pregovorima o ustupanju dijelova ukrajinskog teritorija, samo nova morbidna i uvijena izjava na istom tragu – sondiranja terena mogućih drugačijih rješenja osim ukrajinske pobjede. Stoltenbergova izjava okićena je pohvalama ukrajinskoj vojnoj sposobnosti, ali teško se ipak može prikriti njezin cinizam i dvosmislenost iza kojeg se ponovno krije pritisak usmjeren na Ukrajinu. Jer za vojnika na ratištu sto metara je strašno puno, ali javnosti kojoj se Stoltenberg zapravo obraća to se u kontekstu velikog rata čini malo.

On je dovoljno iskusan političar premazan svim mastima od dječjih kremica do teškog mazuta da bi pogriješio. Potpuno je stoga sigurno kako bizarna izjava o ukrajinskim ofenzivnim djelovanjima nije nikakav gaf, kao što to nije bio ni raniji ispad njegova tajnika. Izjava kojom se tobože hvale ukrajinska vojna postignuća, a zapravo ih se pred javnošću degradira, uklapa se u raniji pokušaj pritiska na Ukrajinu kako bi se priča što prije zatvorila, pa makar i na štetu Ukrajine.

Rat očito stvara probleme i Zapadu jer nastavak bez vojnog rješenja odgovara Putinu i klubu odmetnutih država koje okuplja oko sebe zajedno s Pekingom. Ekonomija Zapada trpi. Prelazak na vojno gospodarstvo direktno utječe na cijene roba i gotovih proizvoda, kao i na standard širokih slojeva stanovništva.

Primjerice, autoindustrija je oduvijek bila povezana s ratovima i kada se dogodi da na europskom tržištu nema dovoljno novih automobila vodećih europskih marki, pa se na isporuku novog vozila mora čekati i do godinu, godinu i pol dana kao nekada na uratke Crvene zastave, ali ovoga puta uz nepoznatu cijenu koja se utvrđuje tek na dan isporuke i uvažavajući činjenicu da su pritom cijene otišle u nebo – onda je više nego jasno da su proizvodnja i resursi preusmjereni na vojne potrebe. Prisiljavanjem prelaska prije svih europske industrije u vojni režim Moskva pokušava dodatno opteretiti ekonomiju Zapada i potaknuti ekonomsku krizu.

Nisu spremni

Kupnja automobila može se izbjeći, ali hrane i energenata ne. A cijena hrane i energenata također raste. Rusija uz to uvlači Zapad u neobjavljeni hibridni rat misleći da ga može dobiti i uskraćivanjem Zapadu sirovina iz država koje okuplja oko sebe, pa i kroz format BRICS-a, kao i svjesnim i namjernim kidanjem dobavnih lanaca industrijskih komponenti.

Sve to pokušava postići održavanjem agresivnog rata u Ukrajini. Odrađujući vojni dio posla za svoje partnerstvo s Kinom, na taj način veže na sebe i drži američke i zapadne potencijale dalje od Azije i kineskih aktivnosti.

Ruski vrh na čelu s Putinom uz to čini sve kako bi Zapad uvukao u blato nikada dovršenih postsovjetskih ratova, sukoba s arapskim i muslimanskim svijetom, nekadašnjim afričkim kolonijama europskih sila i na kraju u obračun sa svojom saveznicom Kinom, dok u Europi veže snage Zapada na sebe i svoj rat u Ukrajini.

Zapad ne bi trebao nasjedati i otvarati se na više frontova, iako ima potrebu parirati. Američki think-tank Center for a New American Security (CNAS) tako primjerice u svome istraživanju objavljenom 22. kolovoza upozorava kako SAD još nije spreman za vojno odvraćanje Kine i Rusije istovremeno. Kako istraživanje navodi, izazov za SAD je bez presedana – odvratiti, istovremeno, konvencionalnu agresiju dvaju protivnika koji su nuklearno naoružani. Kako bi podržale američke obveze proširenog odvraćanja, od SAD-a se traži da usporedno projiciraju moć i u Indopacifik i u Europu. Međutim, CNAS smatra da SAD trenutno nije spreman istovremeno se suočiti s izazovima koje postavljaju i Kina i Rusija.

No zahtjev za djelovanjem ostaje. Stoga se njegovi modaliteti moraju prilagoditi. Voditi bitke na dva fronta nepripremljen, dok se još odvija proces proširenja američkih vojnoindustrijskih kapaciteta i dok se rascjepkana europska vojna industrija tek pokušava povezati u novom proizvodnom ciklusu koji hvata zamah, još nije uputno. Gdje uopće u ovom trenutku Zapad može vojno intervenirati, a da ne bude istog trena optužen da čini isto što i Rusija?

Imperijalni pohod

To je bio jedan od ciljeva ruskog pokretanja imperijalnog i šokantnog rata u Ukrajini – ograničiti Zapadu slobodni manevarski prostor za djelovanje i prisiliti ga da se umjesto otvorenih vojnih intervencija kao ranijih godina uvlači u pogodbe i savezništva s državama i paradržavnim subjektima ili pak naddržavnim organizacijama kao što je opskurna Zapadnoafrička ekonomska zajednica (ECOWAS) koja bi trebala umjesto Francuske vojno intervenirati u Nigeru i koja bi time, potpuno je sigurno, Pariz uvukla u novi beskrajni širi afrički ratni sukob, čime bi se razvlačili i iscrpljivali zapadni potencijali.

Zapad je vezan i koncentriran na podršku Ukrajini, i to sve dublju i opsežniju. A Putin i kineski saveznici u pozadini i ruše cijeli sustav ostatka svijeta. Nije mala i bezazlena stvar stati otvoreno u vojnu podršku Sjevernoj Koreji i otvoriti mogućnost njezine opskrbe moguće i nuklearnim oružjem. Jednako kao i Irana. Zašto to Putin ne bi činio i izazvao za Zapad nove složene probleme? Kakve crvene crte više Putina sprečavaju da to čini? Nema više takvih crta i sve se može očekivati. Na koji način bi Zapad uopće mogao uzvratiti? Nuklearnim udarom na Rusiju ili one koje bi nuklearno oružje dobili od Rusije? Upravo takvu poziciju za sebe je Putin i želio postići u sklopu zajedničkog plana s Kinom rušenja poretka međunarodnih odnosa.

Rusiji i Kini cilj je na globalnoj razini ograničiti manevarski prostor za zapadne političke, ali prije svega vojne opcije, a osloboditi širi prostor za svoje djelovanje, uključujući i vojno, uz stvaranje paradigme normalnosti rata i mogućnosti nuklearnog sukoba. Zapad odgovara sankcijama, no, čini se, zasad ipak nema pravi odgovor na ključne globalne implikacije rusko-kineskog djelovanja i postupnog “instaliranja” njihova malignog softvera u međunarodni poredak.

Borba do kraja

Zapad bi napokon morao spoznati i definirati prave razmjere ruskog djelovanja u kojem je rat koji Moskva vodi u Ukrajini samo jedan od instrumenata djelovanja – onaj ključ u vidu rata koji svojim trajanjem i odugovlačenjem razara međunarodni ekonomski i politički poredak. U skladu s tim trebao bi napokon zaključiti da ovaj rat neće završiti nikakvim polovičnim rješenjima i bez poraza jedne od strana. Ovo je rat do kraja – do poraza ili pobjede za svaku stranu.

U tom slučaju, nakon početnih pogrešaka, od kojih je prva pasivnost na početku ruske agresije ako, dakako, nije bila namjerna, što je lako moguće, a druga neadekvatno i zakašnjelo opskrbljivanje Ukrajine ratnim materijalom, Zapad se treba konačno opredijeliti za istinsku vojnu pomoć Ukrajini, dakle ostati pri planu A i ne zanositi se planom B koji uključuje bilo kakve pregovore protivne ukrajinskim interesima jer oni jednostavno nisu mogući. Ovaj rat neće završiti bez pobjednika i poraženog, a poraženi će rat izgubiti ne kada to objavi njegov neprijatelj ili treća strana, nego kada to sam proglasi.

A to se neće dogoditi još jako dugo, to se vrijeme može mjeriti u godinama, ako se ikada i dogodi. Dakako, uvijek je moguć raspad ratnog poretka jedne ili druge strane, ali računati na takvo što čisti je hazard, a ne strateško planiranje. Rat će najvjerojatnije dugo trajati i za to se Zapad mora pripremiti kako bi parirao ruskom i kineskom širem planu rušenja međunarodnog poretka i njegove zamjene nekakvim multipolarnim poretkom koji bi ih doveo u geopolitički i geoekonomski povoljniju poziciju u odnosu na Zapad na globalnoj razini.

Rusi izgubili sve kriterije: Moskva potajice povukla potez od kojeg Zapad drhti

Umjesto potrage za planom C za Ukrajinu, Zapad bi trebao ostati pri planu A i napokon ozbiljno podržati Ukrajinu, bez zakulisnih kalkulacija. I to ne zato što bi netko želio nastavak krvoprolića, nego zato što mir nije moguć i neće biti moguć u doglednoj budućnosti.

Razvlačenje rata

Zapad ne treba ni plan B ni plan C za Ukrajinu nego – postaje sve očitije – plan B za sebe kako bi se uspješno suprotstavio ruskom globalnom planu razaranja međunarodnog poretka u kojem ruski rat u Ukrajini služi kao detonator za miniranja na svjetskog razini. Nije riječ samo o agresiji na Ukrajinu nego o ozbiljnom i potencijalno razornom udaru na cijeli poredak međunarodnih odnosa uz daljnje širenje nuklearnog oružja na više država u izrazito zategnutim ili čak neprijateljskim odnosima sa Zapadom.