‘PUNICA BI MOGLA BITI VELEPOSLANICA U ZAMBIJI!’ Obitelj Kekin slika je moderne aristokracije: ‘Najbolje da izborne jedinice skrojimo tako da se uhljebi cijela obitelj’

Tjedni pregled Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Supruzi je pun kufer, odbila je da idemo na festival menstruacije

Nije šala. U Rijeci se održava festival menstruacije. Dakle – festival nečeg što je fiziološka funkcija organizma, nešto kao defekacija ili mokrenje. Od spomenutih se razlikuje uglavnom po tome što je imaju samo žene, jer je u funkciji reprodukcije, pa je zato feministkinje slave, čak i svode žene na “osobe koje menstruiraju”, iako tvrde da žena nije stroj za reprodukciju i rađanje. I po tome što ženama ponekad stvara praktične probleme. A nama koji ne menstruiramo, a dijelimo život s osobama koje menstruiraju (jer ako netko misli da je muškarac, a biološki je žena, politički ga je nekorektno nazivati ženom, je li), ponekad probleme stvara PMS.

Čudo kako je civilizacija opstala sve dosad bez takvog prosvjetiteljskog događaja. Supruga mi kaže da joj je menstruacije pun kufer ionako, a morat će je trpjeti još neko vrijeme, pa je odbila ponudu da idemo na festival menstruacije i rekla da je radije odvedem na festival kulena. No za one koje zanima – neće se birati najcrveniji tampon, niti će biti izložbe rabljenih uložaka, bar nije najavljeno, a nadajmo se da neće biti izloženi ni na plakatima. Ali zato ćete moći probati “aktivističke menstrualne keksiće” i koktel “Bloody Mary”. Kako duhovito i inventivno. Za aktivističke menstrualne keksiće nije jasno jesu li napravljeni od pravih menstrualnih sastojaka ili od pravih aktivistkinja.

Organizatori kažu da je cilj “destigmatizirati” i “detabuizirati” menstruaciju. Donedavno nisam znao da je to nešto stigmatizirano, dok me feministkinje nisu prosvijetlile. Niti je nešto za što nam trebaju festivali da bi djevojčice saznale da će je jednog dana dobiti. Obično im to mame objasne na vrijeme. Ionako pitaju već sa sedam-osam godina što je menstruacija, po mom iskustvu kao roditelja. Mi smo kao zatucani katolibani i ognjištari svoju zatvorili u podrum kad je pitala o tome i zabranili joj da ikad više spominje i da izmoli tri Očenaša i dvije Zdravomarije. Ok, ok, šalim se, objasnili smo joj o čemu je riječ i što je čeka, ali naravno da nećemo ni prvu menstruaciju proslaviti uz vatromet i roštilj u dvorištu. I feštu za obiteljske prijatelje i kolege iz razreda. Što uopće znači “tabuizacija”? Tjelesne funkcije svakako nisu sramota, ali ne vidim potrebe za mahanjem rabljenim ulošcima na štapovima za zastave.

Ali što ja znam, ja sam bumer. Kad smo mi bili klinci, menstruacija nije bila nikakva ženska melodrama, nego normalna pojava, o kojoj se normalno i govorilo, a često se koristila i kao izgovor za izostanak s tjelesnog (a kako se nikom nije dalo provjeravati, neke su je cure imale jedanput tjedno). Ne znam spominju li je još u osnovnoj školi, možda ne stignu od učenja o svim mogućim vidovima seksualnosti i stalno novim rodovima, ne bih znao. No svakako to danas u Europi nije nikakva “tabu-tema”, nije bila ni prije stotinjak godina, jedino što baš nije najbolja tema za razgovor s gostima uz večeru, niti za romantično čavrljanje s curom uz svijeće, a neće nikad ni biti, iz razloga koji nemaju veze s “osnaživanjem žena”, nego s elementarnim dobrim ukusom. Jer nećete gostima na večeri reći “idem promijeniti uložak, procurio mi je”, kao što nećete reći “idem se posrat, imam proljev”. To nije zato “što je menstruacija tabu”, nego zato što je to krkanluk. Pa ako već ima viška novca, na ginekologijama diljem Hrvatske fali svega, od jastučnica do ginekologa. Mislim da bi to “osobama koje menstruiraju” bilo od veće koristi od “festivala”.

A vječna tema takvih lamentacija je i “menstrualno siromaštvo”, jer paket uložaka košta nevjerojatnih dva i pol eura. O menstrualnom siromaštvu najviše uz kavicu od tri i pol eura lamentiraju intelektualke iz centra Zagreba, koje usto najčešće nemaju djece, koja koštaju malo više dnevno nego ulošci mjesečno (i ne samo majke, nego i očeve: što s roditeljskim siromaštvom?). One u Africi koje zarađuju dolar dnevno takve brige ne brinu. Kao i naše prabake, koriste gaze i peru ih. To savjetujem i menstrualno siromašnim feministkinjama (prije će biti da su siromašne duhom, ali, kažem, to je samo moj dojam, ja sam bumer): višekratni ulošci postoje, jeftiniji su na dulji rok, i najvažnije – ekološki su! Ne bacaju se! Riješite dva problema odjednom, siromaštva i globalnog zatopljenja! Šalu na stranu, ulošci su higijenska potreba, ali ako se smanji ili ukine PDV na njih, onda ga treba ukinuti i na sapun, WC-papir i pastu za zube.

Uglavnom, kako sam ja stariji čovjek i ne menstruiram, željno očekujem nešto i za nas pred kojima je treća životnu dob, recimo festival inkontinencije. Uz rasprave o njezinoj detabuizaciji, inkontinencijskom siromaštvu i cijeni pelena za stare ljude. A moglo bi se nešto reći i o cijeni WC-papira od pet-šest eura za pakiranje, koji se za razliku od uložaka koristi svaki dan. Ne znam kako se zove to siromaštvo kad to morate plaćati, ali kako je WC-papir potreban svim rodovima i spolovima, pretpostavljam da to nije problem jer je taj trošak socijalno pravedan.

Kako se neduhoviti Ante zaljubio u kapitalizam

A puno je ljepše kad ste siromašni socijalno pravedno, kao u socijalizmu, nego nepravedno kao u kapitalizmu. No kako u kapitalizmu vrijede tržišne zakonitosti, ako vam se posreći, možete i dobro zaraditi. Toga je nenadano postao svjestan i Ante Tomić, koji je oduševljen činjenicom da danas čistačice u Hrvatskoj zarađuju i do 2000 eura.

“Obrat je nevjerojatan. Čistačicama na koncu nisu pomogli ni Marx ni Lenjin, ni Peđa Grbin ni Katarina Peović, već kapitalizam”, kaže Tomić, kojeg inače izbjegavam čitati jer mi je to što on piše preglupo i previše neduhovito, no ponekad je toliko loš da je jednostavno dobar, kao američki film Z produkcije. Uglavnom, otkrio je toplu vodu, da su male plaće u Hrvatskoj i velike u ostatku EU-a, uz slobodu kretanja unutar njega, dovele do smanjenja ponude radne snage i tako i do povećanja cijena iste. Nešto što je inače poznato i babi Mari koja prodaje mrkve na placu, ponuda, potražnja, cijena.

To što je Ante Tomić doživio prosvjetljenje oko dinamike cijena i plaća u kapitalizmu, par stotina godina kasnije nego što su to shvatili oni koji nisu socijalisti, ne bi bilo vrijedno spomena da on nije oduševljen time što će sad čistačica biti, eto, jednako važna kao i doktorova žena kada dođe u mesnicu. Zašto ne doktorica, nego doktorova žena, pitanje je na koje Tomić, očito pomalo seksist, mora odgovoriti sam sebi, jer očito još nije primijetio da su doktori u Hrvatskoj danas većinom doktorice, kao što su i suci u 75 % slučajeva sutkinje.

Ante je jednostavan čovjek, socijalist u duši, pa mu ne treba zamjeriti kad piše: “Spasilo ih je (čistačice) isto ono što ih je uništavalo. Kapitalizam. Volio bih, iskreno, da je to bilo drukčije, ali nema veze. Dobro je i ovako. To je napokon zemlja u kojoj želim živjeti. Zemlja u kojoj će čistačice uzimati dva soma mjesečno. Gdje će se proleterke u Borosanama podići s podova koje su ribale, maknuti s lica bičeve znojne kose i pružiti dlanove da im pokvarenjaci plate i preplate za sva poniženja koja su u prošlosti otrpjele, pa da ti prepadnuti i obespravljeni ljudi napokon mogu pogledati u lice mesaru”.

Ne znam kad je to kapitalizam uništavao čistačice, jer ni u socijalizmu nikad nisu bile dobro plaćene, spadale su u najniži platni razred. No zemlja u kojoj su čistačica, pizza-majstor i električar bolje plaćeni od liječnika u domu zdravlja, pravnika u tvrtki ili arhitekta u birou nije baš naročito normalna država. Da, neki poslovi su neugledni, nepoželjni, malo tko ih želi raditi, pa se dobro plaćaju, to je u redu. Ono što nije u redu jest mentalitet koji je tako prevladavajući u Hrvatskoj, a koji odražava Tomićeva filozofija, pa nije čudo što je tako popularan: znanje i stručnost su nebitni, svi trebaju imati puno novca! Iskreno, nemam ja ništa protiv da čistačica zaradi dvije tisuće eura, ali onda doktor mora dobiti bar sedam. Jer je njegov posao ipak malo odgovorniji, jer je studirao šest godina i još tri proveo na specijalizaciji da bi nekamo došao, dok je čistačica sve to vrijeme ipak zarađivala.

I jer društvo koje prezire znanje i stručnost, a cijeni samo manualni rad, nikad neće stići nikamo. U međuvremenu, čistačice će nam stizati iz Srbije i Nepala, i tako rušiti cijene, a liječnici… niotkud, oni će jednostavno otići onamo gdje su plaćeni bolje od čistačica. Nešto liječnika nam je, doduše, došlo iz Ukrajine, ali oni ovdje rade kao konobari jer su im diplome nevažeće u EU-u.

A problem s čistačicama je što one ne mogu izvesti operaciju na mozgu ili srcu, ako vam ustreba. Dok doktori mogu, ako treba, usisavati i čistiti. Ukratko, nisu lako zamjenjivi čistačicama. I zato, i zbog odgovornosti posla, i znanja i obrazovanja, trebaju imati ne samo više novca nego i veći društveni ugled, kojeg Tomić neduhovito oslikava scenom kod mesara. Bar u normalnoj državi.

Punica bi mogla biti veleposlanica u Zambiji

Zastupnica Ivana Kekin je, govoreći o problemu izbornih jedinica u Hrvatskoj, isti ilustrirala time da bi, da su one drukčije skrojene, njezin muž ušao u Sabor, “a ne neki HDZ-ovac”.

Da je to izjavio HDZ, razapeli bi ga, s razlogom, i novinari i oporba. Uglavnom, najbolje da jedinice skrojimo tako da se u Saboru uhljebi cijela obitelj Kekin. Skupa s djecom i rodbinom. Punica bi mogla biti veleposlanica u Zambiji. Miletova baba iz Like na čelu Ministarstva kulture. A Mile ministar glazbe. Uhljebljivanje u državnim službama je, izgleda, krajnja ambicija svakog lijevog smetala, aktivista, pa i glazbenika. Kad smo kod glazbenika, radije bih u Saboru vidio Bareta nego Kekina, i to pijanog i napušenog. Nije ni on nikad rekao nešto bogzna koliko pametno, ali bar govori iskreno što misli. I nije užicao od Bandića parkirno mjesto u garaži na Tuškancu po povlaštenoj cijeni, niti novac za koncerte.

Pošteni Mile, veliki neprijatelj lopova Bandića koji je “svojima” dijelio povlastice, naime, bio je jedan od samo dvojice stanovnika Gornjega grada koji nisu morali plaćati visokih 2300 eura godišnje za parkirno mjesto u garaži na Tuškancu, što je gospođa Kekin tada objasnila time da “ima i drugih koji ne plaćaju” i da je to zato “što nema vanjskog parkirališta tamo gdje stanuju”, da bi ispalo da zapravo nema drugih i da je Mile dobio povlasticu zato što ju je osobno došao žicati kod direktora Zagreb parkinga, kao pravi grebator. Naravno, nije da je malo zarađivao, Bandić mu je svojedobno za samo jedan koncert platio 240.000 kuna, tada vrlo lijep novac.

Hoću reći, Kekinovi su u doba Bandića bili građani Zagreba prvog reda, pretplaćeni na stanove na Gornjemu gradu, povlastice i gradski novac za ovo i ono, s osobnim pristupom direktorima gradskih poduzeća, obilno financirani gradskim, državnim i stranim novcem, što za njezin aktivistički, što za njegov glazbeno-politički angažman, da bi kasnije postali dio ultralijeve elitističke političke scene pa im je valjda ostao taj impuls po kojem oni, kao građani prvog reda, imaju bogodano pravo i na mjesta u Saboru, Vladi, i svagdje gdje se vlada. Obitelj Kekin zapravo je slika zagrebačke aristokracije 21. stoljeća. I još je ružnija od one iz Krležinih “Glembayevih”. Država je njihov bankomat. A Čavajda im je Zagrepčanka godine.

A što se izbornih jedinica tiče – problem je jednostavan, jedna izborna jedinica, jedan zastupnik i točka. Pa da svaki građanin zna tko ga zastupa. Ovako, imamo 11 izbornih jedinica i 151 zastupnika. Uglavnom suvišnih.