Foto: Damir Krajac / CROPIX

Prosperovu Novaku dozlogrdilo: ‘To je bruka hrvatskih leftarda i propuhalih zanovijetala’

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Kad je prošle godine dubrovačka zračna luka u Ćilipima počašćena imenom velikog hrvatskog znanstvenika Rugjera Boškovića, odmah su navodni domaći dopisnici svjetskih medija sve učinili da se dozna o toj za njih nečuvenoj (!) aferi. Tako se dogodilo da su ti smutljivci i janjičari globalizma postigli da se u uglednom Guardianu objavi tekst o tome kako se na jugu Hrvatske upravo zapalila nova etnička iskra između Hrvata i Srba.

U londonskom listu tada su napisane besmislice o talijanskom porijeklu Boškovićeve majke premda je notorna istina da su i njezin brat i njezina teta bili ugledni književnici na hrvatskom jeziku. Zatim su navodni Englezi pisali o porijeklu oca Rugjerova Nikole koji da je bio Srbin pa je, kako bi se mogao oženiti Dubrovkinjom, morao promijeniti vjeru. Sve ih je zajedno argumentima poklopio hrvatski filolog Domagoj Vidović.

Naravno, u britanskom članku spomenuto je kako zračna luka u Beogradu nosi ime Nikole Tesle, što je, kažu ti sveznadari, sporno Hrvatima. Premda, veli Guardian, normalno je da se u Beogradu aerodrom zove Tesla kad je taj jednom navodno uzviknuo “Živjeli svi Jugoslaveni”. Ništa manje gluposti nije izrečeno kad je prije sedam, osam godina novi zagrebački aerodrom dobio ime Franjo Tuđman. Tada je notorni, danas pokojni, Predrag Lucić podmetnuo čak ideju kako bi se nova zagrebačka zračna luka mogla nazvati i po Josipu Brozu Titu.

Smeta im Jeronim Dalmatinac

Usput su hrvatski leftardi sladostrasno javljali kako “srpski mediji nisu nimalo zadovoljni činjenicom da će zagrebački aerodrom nositi ime Franje Tuđmana”. Pisalo se kako su Srbi zgroženi što će odsad morati slijetati na Franju, kojega su nazivali u tim infamnim tekstovima hrvatskom sramotom i ratnim zločincem koji je život posvetio “proterivanju Srba”. I konačno ništa manje gluposti nije izrečeno prije kojih mjesec-dva, kada je i treća hrvatska zračna luka, ona splitska, imenovana po nekom od velikana. Višegodišnjim zalaganjem župana splitsko-dalmatinskoga Blaženka Bobana Zračna luka Split dobila je ime svetoga Jeronima Dalmatinca.




Na ovu odluku probudila se ista ona leftardska kolona kojoj nisu odgovarali ni Tuđman ni Bošković. Njima koji inače, kad god mogu, unižavaju svaki hrvatski sadržaj sada je smetalo što sveti Jeronim Dalmatinac nije etnički Hrvat. Otišli su tako daleko da su optužili i premijera Plenkovića i župana Bobana, pa i niz hadezeovih političara, da su falsifikatori jer da bez dokaza misle i tvrde kako je sveti Jeronim Hrvat.

Toj neukoj bandi treba kazati: Nikada ni ovi političari, a ni ja, jer su i mene vrijeđali, nismo nešto takvo tvrdili jer to i nije bio meritum imenovanja splitskoga aerodroma Jeronimovim imenom. Ovim zanovijetalima smetalo je, a što nisu tajili, da se jedan, kako su rekli, civilni sadržaj imenuje crkvenim imenom. Tada se javio i onaj bijednik koji je za psovanje Vukovara dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva. On je otišao korak dalje pa je objašnjavao kako je sveti Jeronim ustvari Slovenac koji je zalutao na središnji aerodrom Dalmacije.

Foto: Guliver Image

Imena zračnih luka

Moglo bi se reći kako je posve očito da ponešto dezorijentiranim leftardima gotovo patološki smetaju imena hrvatskih zračnih luka. Na njihova imenovanja oni pobjesne i padne im mrak na oči. Ipak, radi se tu samo o hrpi zločestih i neukih ljudi, jer da je drugačije, onda bi valjda znali da su imena zračnih luka u svijetu svojevrsna živa povijest našega planeta i da je tu s godinama nastajala i još nastaje jedna od najintrigantnijih nomenklatura našega vremena.




Dovoljno je samo krenuti od dva aerodroma na britanskim otocima, onog u Liverpoolu i onog u Belfastu, koji nose imena po Johnu Lennonu i Georgeu Bestu. Tko god je posjetio New Orleans, zna da se ondje sleti na Louisa Armstronga, a tko je ikad doletio u Južni Yorkshire, sletio je u Zrakoplovnu luku Robina Hooda. Slavna pjevačica Cesaria Evora ponudila je svoje ime aerodromu u Sao Vicenteu. Brojne zračne luke imenovane su po političarima. U Africi cijeli niz nekadašnjih nesvrstanih diktatora, a prijatelja Josipa Broza Tita, ima svoje aerodrome, a u Sjedinjenim Državama ne samo predsjednici nego i ministri poklonili su imena zračnim lukama od Kennedyja do Dullesa, od njujorškog gradonačelnika LaGuardije do Georgea Busha starijeg.

Čak i još živi Clinton ima svoju zračnu luku u rodnom Little Rocku. Nekoć je bagdadska zračna luka nosila ime živoga Sadama Huseina, koji, kad je izgubio život, izgubio je zračnu luku. Zato se kalifornijski aerodrom u Santa Ani zove po Johnu Wayneu. U Durbanu zrakoplovna luka zove se po kralju Shaki i njegovu kraljevstvu Shaka Zulu. Rugjer Bošković nije jedini znanstvenik među onima koji su dali imena svjetskim aerodromima. Tako se u Wroclawu zračna luka zove Kopernicus, a u Pisi Galileo Galilei.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Ostali velikani

Talijani i nisu morali biti maštoviti jer oni nisu imali težak izbor. Oni su zemlja brojnih velikana pa je u Genovi aerodrom nazvan po Cristoforu Colombu, u Parmi po Giuseppeu Verdiju, u Riminiju po Federicu Felliniju, a u Rimu se zove Leonardo da Vinci. U Veneciji ime mu je Marco Polo. Budimpeštanska zračna luka nosi ime velikoga Ferenca Liszta, u ona u Varšavi Chopina. Majka Tereza, to jest Nënë Tereza, dala je ime zračnoj luci u Tirani, sveti Franjo Asiški ime je aerodroma u Assisiju u obližnjoj Perugii. Aerodrom u francuskoj koloniji Réunion nosi ime Roland Garros, a on je inače bio razredni kolega Emila Leseura.

Kad je Roland poginuo u Prvom svjetskom ratu, slavni prijatelj njegovo je ime dao središnjem teniskom turniru, a onda su ga preuzeli na dalekom otočnom aerodromu. I Franklin D. Roosevelt ima otočni aerodrom u Oranjestadu na Karibima, a pjesnik i političar Aime Cesaire dao je ime zrakoplovnoj luci u Port-de-Franceu na Martiniqueu. Po astronautu Johnu Glennu nazvana je zračna luka u Ohiju, po Ronaldu Reaganu National Airport u Washington D. C.-ju, onaj koji je gotovo u središtu američke metropole.

Naravno da nije bilo moguće da najveći francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte ne dobije aerodrom u svome rodnom Ajacciou na Korzici, ili da ga Charles de Gaulle ne dobije u Parizu. Česi nisu zaboravili Vaclava Havela pa su njegovim imenom počastili svoj središnji praški aerodrom. U nama obližnjoj Ljubljani središnja se zračna luka zove po slavnom arhitektu Joži Pučniku. Španjolska Granada nije zaboravila svoga Federica Garciju Lorcu… I buntovni sindikalist Lech Walesa dobio je zrakoplovnu luku u svome Gdansku, a Ivan Pavao II. logično u Krakovu, gdje je bio biskup.

Poruka ‘bolesnim destruktivcima’

U Lodzu zrakoplovna luka nosi ime romanopisca i nobelovca Władisława Reymonta koji je izravno utjecao na proze Mile Budaka. Zanimljivo je da su Makedonci u Ohridu tamošnju turističku zračnu luku prozvali po svetom Pavlu Apostolu, koji je ovim krajevima putovao i izgovarao svoje tekstove o ljubavi. U nekadašnjem Lavovu, danas Lvivu, zrakoplovna luka nosi ime Danyla Halytskyoga, kralja koji je osnovao Galiciju 1256. godine. I konačno u Nišu Srbi su svoj aerodrom nazvali po znamenitom rimskom caru Konstantinu Velikom.

Prije nego što se nakon ovog impozantnog popisa vratim našemu svetom Jeronimu Dalmatincu i nešto kažem o njegovoj osobi koja je s mnogo razloga zaslužila da se po njoj imenuje splitska zračna luka, ne mogu ne konstatirati kako ni meni a ni nekomu od mojih prijatelja i znanaca nije poznato da bi itko u Hrvatskoj protestirao protiv nekog aerodromskog imenovanja bilo gdje u svijetu. Toliko o tome i o onima koji Hrvatsku zamišljaju kao zemlju kojoj upravo oni baš svaki dan imaju zadaću oduzeti i osramotiti nekog mrtvog ili živog velikana.

Ovi bolesni destruktivci tada su sretni jer načas povjeruju kako njihova nada da je Hrvatska tek privremena i slučajna država možda ima temelja. Onaj narod koji svoje mitske i mitološke temelje nalazi i u osobi velikog svetog Jeronima, još k tomu i Dalmatinca, neće nikada imati problema sa svojom privremenošću. Taj nam je svetac to potvrdio bezbroj puta živcirajući onaj stoljetni krtičji soj kojemu je glavni cilj oduvijek bio u Hrvatskoj dokinuti sve hrvatske sadržaje.

Tko je bio Jeronim Dalmatinac?

Dalmatinac Sophronius Eusebius Hieronymus po kojem ime odnedavna nosi splitska zračna luka jedan je od najvećih umnika rođenih na hrvatskom povijesnom tlu. Laskali su mu, ne bez razloga, da je lav kršćanske vjere. Bio je čovjek neizmjerne radne energije, odlučan, kritičan i polemičan. Svoje neprijatelje prokazivao je argumentima i golemim znanjem. Oni su mu najčešće uzvraćali bijesom, nemoćni pred njegovim argumentima. Jeronim je prevoditelj i redaktor najboljega primjerka Biblije, slavne latinske Vulgate izrađene po grčkim i hebrejskim izvornicima, teksture prema kojoj se živjelo i učilo, od pamtivijeka pa sve do danas, povijest čovjekova spasenja u zapadnom latinskom kršćanstvu.

Dok su kroz povijest drugi sveti crkveni oci i očevi s vremenom gubili na značenju ili padali u zaborav, Dalmatincu su u svakoj novoj epohi potomci već potvrđenim vrijednostima dodavali još poneku. Dalmatinčeva se biografija tijekom vremena mijenjala i dopunjavala tako da je sveti Jeronim do početka 7. stoljeća postao svetac, zatim su ga u 8. stoljeću proglasili crkvenim ocem i učiteljem, a u devetom čudotvorcem, da bi mu u dvanaestom na glavu stavili i kardinalski šešir. Recimo da je to bio i kraj njegove fiktivne kanonizacije.

Inače sveti Jeronim je odabrani i povlašteni svetac hrvatske crkve. Ona mu iskazuje i stoljećima mu je iskazivala najveću zahvalnost. Biti Jeronimov, kako bi Marko Marulić rekao, patriot, bilo je na čast svim naraštajima Hrvata kojima su već od 12. stoljeća Jeronimovo ime, ali i njegova djela osiguravali značaj i kulturni identitet. Svečeva osobnost bila je stoljećima domovnica hrvatskom jeziku i autohtonom hrvatskom glagoljskom pismu. Bio je, kako kaže Petar Zoranić, klonda, to jest stup našega jezika, a time i predugo sanjane hrvatske državnosti.

Povlašteno mjesto

Hrvati se s pravom u vijencu slavljenika svetoga Jeronima postavljaju na povlašteno mjesto. Kao dokaz koliko je sveti Jeronim urastao u hrvatsku stvarnost neka posluži jedan spomen iz kulturne povijesti, događaj koji se ni po čemu ne izdvaja od stotina sličnih u kojima su Hrvati osjećali spasonosnu blizinu svetoga Jeronima i njegova zagovora. Tekla je godina 1654. i u Madridu je tiskom izišao prijevod hrvatskoga književnika Vicka Bratutovića s turskog na španjolski jezik. Predgovor toj knjizi, kojoj je naslov bio “Ogledalo političko i moralno za vladare”, napisao je tamošnji cenzor, izvjesni fra Benito de Ribas, koji u tom tekstu, želeći objasniti nešto o autoru prijevoda, kaže: “Sveto je pismo po svetome Jeronimu postalo latinsko. Pisac knjige potječe iz njegove rodne zemlje.

Danas se ona zove Ragusia, dok se tada zvala Dalmacija, domovina svetoga Jeronima.” Jeronimova domovina, jednako nekoć kao i danas, bila je Dalmacija, ali s tom su se svečevom domovinom, bila riječ o Dubrovniku, Istri, Međimurju ili Dalmaciji u užem smislu, povezivali svi Hrvati. Zbog toga, reći ćemo da je danas više nego ikad domovina svetoga Jeronima cijela Hrvatska.
Tek nakon svetoga Jeronima latinski je postao ekskluzivni jezik kršćanskoga zapada, univerzalni jezik Crkve i njezinih članova, te je Europa počela svoj hod prema ujedinjenju koje je, kao i u vrijeme rimskih careva, temeljeno na latinskom kao nadnacionalnom jeziku i spoju romanskog Mediterana s germanskim europskim središtem

Sveti Jeronim se kroz naslikanu stvarnost kreće s lakoćom. Otkako mu je u 7. stoljeću naslikan prvi portret, postao je ovaj Dalmatinac najportretiranijim svecem cijeloga zapadnog kršćanstva. Jednom je Jeronim kardinal pa mu je neizostavno obilježje crveni kardinalski šešir, što je povezano sa stvarnom činjenicom da mu je bio namijenjen nikad dosegnuti papinski tron. Česti su prikazi Jeronimovi kako čita ili piše u nekoj humanističkoj knjižnici, a ponekad i u pustinjskoj špilji, u društvu lava. Ima slika na kojima mu zahvalni lav leži uz noge ili se odmara u prostoru prepunu pergamentnih svezaka.

Naslikali ga najveći svjetski slikari svih epoha

Ima portreta na kojima sveti Dalmatinac u ruci drži svoju crkvu, što je motiv vrlo čest upravo u Hrvatskoj jer se tom ikonografijom htjela sugerirati svečeva važnost za lokalnu crkvu. Na većini likovnih prikaza Jeronim se, uvijek prikazan kao starac, smješta u pustinju, u krajolik prepun škorpiona i zmija. Ponekad je prikazan kao pokajnik koji u ruci drži kamen te se njime udara u prsa. U renesansi su ga najčešće prikazivali u humanističkom studiju jer su tadašnji ljudi, a među njima sam princ humanizma Erazmus Roterdamski, smatrali Jeronima svojim pretečom, prvim koji je znao spojiti antiku s kršćanskom filološkom i teološkom misli.

Lik svetoga Jeronima naslikali su najveći svjetski slikari svih epoha, pa je dovoljno spomenuti da su među njima bili Dürer, Leonardo da Vinci, Giovanni Bellini, Rubens, El Greco, Caravaggio, Zurbaran… Hrvatima su posebno mile freske Vittorea Carpaccia, koje se čuvaju u hrvatskoj bratovštinskoj crkvi u Veneciji, gdje su oslikani prizori iz svečeva života. Dalmatinčev su lik ovjekovječili još i veliki hrvatski kipari od renesansnog Alešija do modernističkog Ivana Meštrovića, koji je sveca portretirao više puta, zatim su ga naslikali brojni slikari od kontinentalnoga Rangera do Pelješanina Celestina Medovića, koji je autor njegova portreta u zagrebačkoj katedrali.

To što je sveti Jeronim bio Dalmatinac pa je po tome rođen na hrvatskom tlu nama, njegovim potomcima i najzainteresiranijim čuvarima njegove baštine, osigurava važnu identitetsku dodanu vrijednost. Nije poznato koje su sve duhovne silnice potaknule prvo i vrlo dugo Jeronimovo putovanje na istok, kojom prilikom je putovao Dalmacijom. To se putovanje dogodilo nakon godina rimskih studija i nakon njegova mladenačkog poslijediplomskog grand toura koji je proveo u Galiji i u Trieru na teritoriju današnje Francuske i Njemačke.

‘UBIJALI SMO, SILOVALI I PROTJERIVALI!’ Kakav šok: Hrvat pismom priznao strašne ratne zločine

O rodnoj Dalmaciji

Neko je vrijeme bio i u zavičajnom Stridonu, a onda i u sjevernojadranskoj luci Akvileji. Čini se da ga je zavist okoline prisilila da ode iz toga lučkog grada. Glavni motiv njegova putovanja na istok bila je njegova učenjačka potreba da još bolje nauči grčki i hebrejski jezik, što je smatrao bitnim za svoj znanstveni rad, a onda svakako i žudnja za asketskim životom, koji je u pustinjama Bliskoga istoka nalazio tada najbolje stanište.

Ploveći uz obale Dalmacije, a bilo je to 374., Jeronim nije mogao slutiti da će poslije, kad više ne bude živio, u tisućljetnoj povijesti, upravo njegovo djelo biti najintenzivnije povezano s liturgijskim temeljem središnje dalmatinske prvostolnice: splitske katedrale. Jer političku stvarnost splitsko-dalmatinske crkve tijekom stoljeća učvršćivale su dvije legende, jedna mučenička o svetom Duji, salonitanska, koji je, kako se vjerovalo, bio učenik sama svetoga Petra. Ovoj naraciji bila je pridodana blizanačka legenda o svetomu Jeronimu Dalmatincu kao učenjaku koji je Hrvatima izumio autohtono glagoljsko pismo.

O rodnoj Dalmaciji Jeronim je, sjećajući se kasnije svojega putovanja, izrekao niz vjerodostojnih izjava. Tako o pustošenju zavičaja piše gotovo identičnim rečenicama kojima će, ali “suprotiva Turkom” tisućljeće poslije govoriti njegov duboki poznavatelj i obožavatelj, Splićanin Marko Marulić. Na jednom mjestu, govoreći “suprotiva barbarom”, kazuje Jeronim o gnjevu Gospodnjem “koji osjećaju čak i glupe životinje jer, kad se opustoše gradovi, pobiju ljudi, uvijek nastane pustoš te se prorijede i životinje, prorijede ptice i ribe”. O tome Jeronim vjeruje da najbolje svjedoče primjeri Ilirika i Trakije, a posebno onaj “Dalmacije, tla na kojem sam se rodio, gdje je sve propalo osim neba i zemlje, i gdje se danas zmije množe”. I poetski i povijesno točna je Jeronimova slika strave koju su u Dalmaciji tijekom povijesti pobuđivale zmije.

Ovo je kućica u Hrvatskoj u kojoj je odrasla Aleksandra Prijović: Skroman život zamijenila luksuzom

Osjećao nemoć kad je rimska vojska doživljavala poraze

Na drugom mjestu u poslanici Heliodoru Jeronim u marulićevskim slikama opisuje razaranja zavičaja pa kaže da mu se ježi duša dok opisuje rušenja svoga vremena: “Dvadeset je i više godina od toga što se između Carigrada i Julijskih Alpa svaki dan prolijeva rimska krv. Skitiju, Trakiju, Makedoniju, Dardaniju, Dakiju, Tesaliju, Aheju, Epir, Dalmaciju i sve Panonije Goti, Sarmati, Alani, Huni, Vandali, Markomani pustoše, oni ih razvlače i grabe.”

Osjećao je nemoć kad je rimska vojska, svojedobno pobjednica i gospodarica svijeta, doživljavala poraze od barbara, od tih konjaničkih naroda koji su prema njemu “bili strašni jedino dok su bili na konjima, ali čim bi ih se prisililo da dotaknu zemlju, mogli su se smatrati mrtvima”. U njegovu dalmatinskom zavičaju Jeronima su privukli brojni pobožni pustinjaci. Ovako opisuje stan otočnog pustinjaka, stan koji ne možemo a da ne smjestimo na neki od srednjodalmatinskih otoka. On piše: “Oko svega otoka iz izdubljenih grebena odjekuje huka bijesnog mora nastala udaranjem valova u nju.

Zemlja se ovdje ne zeleni nikakvim biljem, a na proplancima gdje u pramaljeće ipak klija trava nema nikakva hlada da zakloni remetu. Strmenite stijene zatvaraju mjesto kao neku strahotnu tamnicu.” U tom otočnom krajoliku Jeronim opisuje remetu u kostrijeti, opisuje čovjeka koji žedan pije vodu života iz boka Gospodinova, koji u tom strašnom prostoru samoće čas sluša Božji glas dok čita Sveto pismo, a onda čas s Bogom razgovara dok mu se moli.

Foto: Ante Cizmic / CROPIX

U Dalmaciji i Splitu živi legenda

I danas je u Dalmaciji, a najviše u Splitu, s razlogom živa legenda prema kojoj je u jednoj od špilja na Marjanu bio neko vrijeme pustinjački stan Jeronimov. Veliku vrijednost ima u toj crkvici skulptura svečeva na oltaru koju je 1480. isklesao naturalizirani Splićanin, Albanac Andrija AlešiJe li se u nekoj od tih pećina, pored najslavnije od tih crkvica na Marjanu, za vrijeme putovanja Dalmacijom 474. na neko vrijeme nastanio i najučeniji Dalmatinac, slavni prevoditelj Biblije na latinski jezik i legendarni izumitelj hrvatske glagoljice, neka zauvijek ostane zagonetkom.

Kasnije nakon životnih iskušenja i u zrelosti života Jeronim je upravo na mjestu Kristova rođenja, u Palestini, našao svijet koji mu je zamijenio Rim. Betlehem mu je bio pronađeni zavičaj, mjesto čudesnoga Marijina poroda bilo mu je mjesto pogodno za duboku kontemplaciju. Betlehem će u sljedećim desetljećima postati mjesto na kojem će Dalmatinac stvoriti do danas najsavršeniji primjerak Svetoga pisma. Jeronim je, ušavši u suton svoga života i kad je tjelesno oslabio, bio sve manje kadar brinuti se o ekonomiji svojih samostana koje je pretvorio u biblijske institute i radionice.

O tome zapisuje: “Ponekad zaboravim na svoje stanje, a Bog me upozori da sam star čovjek, pred smrt.” Istina je da je pred smrt napisao da starost osim mnogih zala donosi i jedno veliko dobro jer nas oslobađa bezočnoga gospodara kao što je pohota. Onemoćali Jeronim spominje dosadnu kihavicu i brojne učestale bolesti probave, činjenicu da je bio gotovo slijep, da je posve izgubio tek, da je patio od drhtavice udova, da su mu zubi s golih desni upadali u jelo. Mučile su ga migrene, patio je od bolne podagre iliti gihta, koji mu je izazivao snažnu bol u ruci da više nije mogao držati pisaljku, a zbog neizdrživih bolova na vrhovima nožnih prstiju sve je više bio vezan uza siromašku postelju. Iako nemoćan, i dalje on je pratio vijesti iz Rima, pri čemu su one postajale sve lošije i sve su više sustizale jedna drugu. Tako nemoćan i tužan zbog barbarskih pustošenja, piše pisma u Rim u kojima se pita: “Što ja to činim? Brod se lomi, a ja se svađam o teretu.”

Ovo je kućica u Hrvatskoj u kojoj je odrasla Aleksandra Prijović: Skroman život zamijenila luksuzom

Smrt

Vijesti o smrti prijateljice Marceline na Aventinu i prethodna smrt Paole koja je s njime desetljećima živjela i radila u Betlehemu, vrlo su ga potresle. Svakako i više od vijesti da Alarikove trupe razaraju Rim, a da Vandali siluju i uništavaju sve po Apeninima. Razmišlja o prolaznosti povijesnih datosti pa zapisuje: “Sve što se uzdigne mora pasti. Sve što raste stari. Nema ništa što je čovjek stvorio a da ne propadne.”

Po odlasku zlotvora koji su mu rušili samostan ponovno diktira pismo Augustinu pa mu kaže: “Teška su vremena. Radije bih držao jezik za zubima nego govorio.” Tako je govorio onaj koji je u životu znao voljeti prijatelje, ali i prezirati neprijatelje, razglašavati njihove niskosti. U to su doba svi svjedoci njegovih mladih dana bili već davno mrtvi. U predsmrtnim danima govorio je o iskri koju je žudno osjećao pod ugaslim pepelom života.

Posljednji put zasvijetlila je njegova svjetiljka u nekoj noći 520. godine. Tada je osvijetlila onaj starački lik koji će stotine slikara u sljedećim stoljećima željeti naslikati kao da su ga negdje sreli. Bila je to neka noć rujanska, zvijezde su bile sjajne u toj noći, u Judeji, kad je zaklopio umorne, ali sretne oči. U posljednjem predsmrtnom tekstu zapisao je: “Bijedan sam čovjek. Tko će me osloboditi iz tijela ove smrti? Iskra više ne može upaliti požar.”

Simbol hrvatske pismenosti i religioznosti

Kosti svečeve dugo su ostale pokopane ispod ploča Konstantinove bazilike. Arapi su ih uznemirili 638. godine. Osam stoljeća poslije neki je monah prenio ostatke njegova zemnog tijela u Rim. Ima ih koji su prema toj vijesti skeptični. Navodno je posljednji put 1474. viđen kovčeg sa svečevim relikvijama, i to u crkvi Marije Velike u Rimu. Kad su ga opet ondje tražili 1586., nije mu više bilo traga. To sve malo znači za ovu priču. Tjelesni sveti Jeronim i danas je u Betlehemu i ondje svake noći gleda pustinjske zvijezde. Duhovni Jeronim živi u svojoj rodnoj Hrvatskoj, ona mu je bila zavičaj, a onda postala vječna domovina. A danas po njemu su ponosno nazvali zračnu luku u Splitu, glavnom gradu Dalmacije, središnjem mjestu županije u kojoj se jedino još sačuvalo ime Dalmacije.

Jeronimova veza s užim zavičajem i dalmatinskom domovinom bila je čvrsta. To nije moglo promaknuti ni Dalmatincima ni Hrvatima na cijelom povijesnom prostoru njihove domovine. Stoga je svečeva osoba, usprkos svim etnogenezama, još u srednjem vijeku postala simbolom hrvatske pismenosti, nacionalne duhovnosti i religioznosti. Već iz nasumce izabranih spomena svetoga Jeronima svakomu može biti vidljivo da je njegova domovina, jednako nekoć kao i danas, bila povijesna Dalmacija, ali da su s tom svečevom domovinom, bila riječ o Dubrovniku, Istri, Međimurju ili Dalmaciji u užem smislu, uvijek sebe povezivali svi Hrvati. Zbog toga, reći ćemo još jednom, prema istraživanjima arheologa, ima doduše sedam rodnih mjesta, jednako kao i Homer u svojoj Grčkoj.

Hrvati su uz pomoć svetoga Jeronima stoljetnom duhovnom operacijom zaštitili svoju državnost i svoje pravo na vlastiti jezik. Poslužili su se legendom o svetom Dalmatincu koji im je pomogao da nasrtljivim strancima dokažu svoju pravovjernost. Pritom treba reći da je u našoj povijesti ustrajavanje na dokazu koji se od nas tražio, pa se jednako traži i danas, bilo i ostalo nešto bestidno, to traženje bilo je i ostalo je uvredom ne samo čovjeku i narodu nego i Bogu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.