Prosperov Novak se prisjeća onih koji nisu mogli izdržati hrvatsku zbilju: ‘Njegova smrt je najtragičniji trenutak rata’

Kolumnu Slobodana Prosperova Novaka ‘Pola ure političke kulture’ čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Svaki onaj koji bi odlučio obraditi noviju hrvatsku povijest, posebno onu od stjecanja nezavisnosti, ne bi mogao a da ovo posljednje desetljeće, koje je započelo 2013. godine primanjem Republike Hrvatske u ravnopravno članstvo Europske zajednice, ne prepozna kao zaokruženo decenijsko razdoblje. Naravno, pogriješio bi onaj koji bi prejako naglasio jedinstvo ovog zasad posljednjeg hrvatskog perioda ili koji bi ga preoštro odijelio od onoga prethodnoga. Bilo bi dobro da se posao takve ad hoc periodizacije nikako ne prepusti političarima jer bi njihova perspektiva bila hvaliteljska i vrlo osobna.

Meni se, pak, čini, i tu gotovo da nemam dileme, kako su ovo posljednje desetljeće hrvatske povijesti prije svega odredila tri samoubojstva. Zato ćemo, kao što neki povjesničari prikazuju povijest svijeta u šest čaša, neki u stotinu životinja, drugi u stotinu biljaka, treći je opisuju kroz epidemije, četvrti kroz požare, mi opisati kroz tri hrvatska samoubojstva. Ona vrlo točno obilježavaju ovo naše vrijeme. To su naravno samoubojstva Zvonka Bušića 2013. godine, Slobodana Praljka 2017. i Danijela Bezuka 2020. godine.

Kako su umirali Hrvati?

Od najranijih dana hrvatsku povijest, a posebno odjel onoga što u njoj nazivamo kulturnom poviješću, potresala su samoubojstva. Počelo je s mitskim samoubojstvom kraljice Teute koja je s djetetom u naručju u 3. stoljeću prije Krista skočila u smrt s jedne stijene nedaleko od Risna. Samoubojstvo je izvršio i srednjovjekovni dubrovački knez Damijan Juda koji se 1205. godine ubio tako što je u gradskoj luci do smrti udarao glavom u jarbol mletačke lađe na koju su ga zarobili. Bio je samoubojica i najnadareniji brat u obitelji Ruđera Boškovića, književnik Petar koji je, kako su pričali roditelji, u bunilu 1727. godine pao, mislimo da je skočio, s prozora obiteljske kuće. I veliki slikar, Karlovčanin Vjekoslav Karas, odlučio se 1858. utopiti u Korani. Ovim ljudima pridružuje se književnik Ulderiko Donadini koji je 1923. godine sebi prerezao grkljan za vrijeme jutarnjeg brijanja. U zagrebačkoj bolnici ubila se 1938. godine Ivana Brlić Mažuranić, koja se borila s depresijom, premda je čak četiri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu. Sve su to tek izdvojena poglavlja iz jedne velike knjige pod naslovom “Kako su umirali Hrvati”, knjige koja svakako traži svoga autora.

Mi ćemo se sada vratiti našem desetljeću. Naravno, buduća povijest će ga pamtiti po tome što su Hrvatskom u to vrijeme u raznim vladarskim obličjima gospodarili predsjednici Vlade Zoran Milanović i Andrej Plenković, jedno vrijeme i Tihomir Orešković, onda državni predsjednici Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, pa opet Zoran Milanović, a na čelu Sabora Josip Leko, Željko Reiner, Božo Petrov i Gordan Jandroković. Nepobitna činjenica jest kako ih je u samo deset posljednjih godina bilo više nego svih Trpimirovića zajedno. Ove ljude prepuštam službenoj povijesti, onoj u kojoj se nižu kraljevi i kancelari. Tu povijest neka im napišu Ivo Goldstein i Tvrtko Jakovina, a mi se vratimo našoj mikro povijesti i prikažimo ovo zadnje hrvatsko desetljeće kroz tri samoubojstva.

Onoga dana, a bio je 1. rujna 2013., kada se u svome domu u Rovanjskoj podno Velebita ubio Zvonko Bušić, zvan Taik, njegov je prijatelj i zatvorski posjetitelj fra Jozo Grbeš u prigodnom nekrologu zapisao: “Konačno slobodan, moj prijatelj!” Fra Jozo je još i zbrojio dane života Zvonka Bušića kojih da je bilo 24.693, i to u 67 godina, 7 mjeseci, 9 dana. Onda je tomu pridodao dane koje je najtragičniji uznik hrvatske povijesti proveo u zatvoru. Bilo je to mučnih 31 godinu i 11 mjeseci, što je činilo ukupno 11.639 dana. Na “slobodi” koju ću namjerno staviti u navodnike proživio je Zvonko Bušić samo 1866 dana. U mladosti, ovaj politički emigrant bio je zagrebački student komparativne književnosti.

‘Više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini’

Neposredno nakon Bušićeve smrti njegov prijatelj Dražen Budiša osjetio je potrebu reći ovoliko: “Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Zaklinje nas da se nastavimo boriti za hrvatstvo i za Hrvatsku i traži oprost zbog svog čina. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Izgleda da je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uza sve nevolje nego izdržavati hrvatsku zbilju.”

I doista svoj život u Hrvatskoj, nakon oslobođenja iz američkog zatvora, Zvonko Bušić smatrao je životom u Platonovoj špilji. Uz to, shvatio je kako je Hrvatsku bilo lakše voljeti izdaleka!

Vijest o Bušićevoj smrti iznenadila je i šokirala hrvatsku javnost, barem onu koja ga nije izbliza poznavala. Oni koji su mu bili bliski, koji su voljeli toga čovjeka, a kojima je na srcu Hrvatska, nisu dvojili bez okolišanja izreći niz dirljivih rečenica. Govorili su u značajnoj suglasnosti ovako: “Ubila ga je sadašnja Hrvatska”, “Izbezumljen od razočaranja, ispalio si je metak u glavu”, “Njegovo je samoubojstvo aristokratsko”, “Doživio je slom ideala hrvatskog domoljublja”, “Ubio se jer je sa sobom nosio veliku priču za koju nije bilo sluha”, “Izvršio je otmicu vlastitoga života za svoju voljenu Hrvatsku”, “Ubio se jer nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!”, “Ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen nekim njezinim postupcima”…

Oni, pak, kojima je već desetljećima posve normalno da javno, kao takozvani kolumnisti, iskazuju mržnju prema Hrvatskoj bio je Zvonko Bušić tek neki zaboravljeni terorist, otmičar zrakoplova, a nikako idealist i borac za nezavisnu domovinu u kojoj smo tada već živjeli četvrt stoljeća. U povodu njegove smrti oni su izrekli cijeli niz ružnih rečenica. Tako je jedan napisao da se Bušić ubio onako kako je i živio – “tragično i nasilno”, drugi zato što “nakon svega nije naučio ništa”, a treći kako je živio i umro kao zarobljenik svojih “budalastih fantazija” o Hrvatima, Hrvatskoj i Platonu… Dalje ne bih jer ovakve rečenice izravno potvrđuju kako je u Hrvatskoj na djelu globalistička izdaja koju predvode neki političari. Hrvati su, kako je to još davno primijetio Antun Gustav Matoš, čudni ljudi koji sa svojim izdajnicima neobično postupaju. Dok takve Englezi vješaju u podrumima, Francuzi im sijeku glave, a Srbi ih začas zakolju, Hrvati se takvima dive, odlikuju ih i daju im nagrade.

Zašto postoji zabrana u ‘Potjeri’? ‘Dežulović i Tomić mogu, ovaj književnik ne’

Imam osjećaj da Zvonko Bušić nije počinio samoubojstvo da bi se uništio. On se ubio kako bi se ponovno sabrao. On je tim nasilnim činom ponovno osvojio samoga sebe. Kao da je morao zaustaviti nepodnošljivu bol. U trenutku smrti nije se on nikomu svetio jer je predobro znao da će većina ljudi kojima je njegova smrt bila poruka tu istu smrt već za tjedan dana zaboraviti. Njegovi najbliži, voljena žena Jullien i sestra Zdravka, nastavili su živjeti s bolju i tako će ostati do kraja njihovih života.

Samo desetak sati nakon Zvonkove smrti njegova je Jullien mogla zapisati u jednoj poruci ovo: “Nitko mu nije mogao dati, niti ja, to što je tražio: svijet u kojem on želi i može živjeti. On je za drugi svijet bio.” On nije umro jer bi želio umrijeti, on nije želio živjeti, a to je velika razlika u smrti ovoga mučenika i heroja.

Ovako je govorio u jednom intervjuu samo dvije godine prije smrti: “Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije, ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu… U ‘novom životu’ nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izašavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi. Svijet mi je izgledao kao ludnica. Još mi uvijek izgleda kao ludnica.”

Njegova voljena Jullien bila je jedina svijetla strana njegova života. Bila je to od njihova prvog mladenačkog susreta, preko zajedničke borbe za hrvatsku nezavisnost, u vrijeme njezina utamničenja i kasnijih pokušaja da svoju najveću ljubav i svoga najiskrenijeg prijatelja oslobodi iz zatvora. Tako je bilo do rastanka u Rovanjskoj kad je pronašla Zvonkovo beživotno tijelo. Jednom se Jullien prisjetila da, kad bi morala načiniti popis tema o kojima su Zvonko i ona najviše razgovarali, onda bi smrt bila među prvima na popisu. Uostalom, kako je jednom zapisao Albert Camus, postoji samo jedan istinski i ozbiljan filozofski problem, a to je samoubojstvo. Sve ostalo, rekao je on, dolazi poslije. Zbog toga se Jullien i Zvonkova sestra Zdravka nisu jednom pitale hoće li njihov muž i brat imati dovoljno psihičke i fizičke snage da preživi.

Ovako je svojoj Jullien govorio budući samoubojica: “Svi moji prijatelji, a posebno ti i Zdravka, uvijek kažu kako je meni lako jer sam tako snažan, ali nitko nikad ne pita odakle ta snaga dolazi. Moram ti nešto priznati. Bio sam snažan, ali više nisam. Znaš, prije no što je Hrvatska postala neovisna država, smatrao sam se svojevrsnim simbolom. Čak i da sam morao umrijeti u zatvoru, i nadalje bih bio simbol, svjetionik drugima koji su se izgubili, a koji će jednoga dana biti pozvani braniti svoju domovinu. Stoga sam se morao pomiriti sa sobom i svojom Sudbinom, i nikad nisam razmišljao o smrti i bio frustriran… Kada je Hrvatska postala neovisna, situacija se promijenila. Moja žrtva više ništa nije predstavljala. Još uvijek sam bio svojevrsni svjetionik, ali takav kojemu je svjetlo ugašeno jer su ratnici i mornari već pronašli svoj put i vratili se kući.”

Govorio je također, da nije bilo Jullien, njegove rodbine i nekoliko starih prijatelja, on ne bi preživio one zadnje godine u američkom zatvoru, godine u kojima je Hrvatska već bila nezavisna. Jullien je bila glavni razlog što je želio dalje živjeti, što je nije mogao razočarati, izdati, ostaviti svoju dragu samu.

Zbog toga neka Zvonko Bušić, prije nego što u ovoj državi dobije ulice i trgove, prije nego dobije enciklopedijske natuknice, bude zapamćen po ovim riječima: “Smatram se sretnim čovjekom. Zahvalan sam Bogu i sudbini za sve što sam doživio i preživio. U životu su me vodile dvije snažne strasti: želja za slobodom, a kako sam rođen kao Hrvat, to je bila hrvatska sloboda, i želja za spoznajom. Po naravi sam uz to nemiran, pustolovan duh, pa mi je Hrvatska pružila dostojan razlog za borbu i životnu pustolovinu. To je kao da se netko, po prirodi predodređen za alpinista, rodi u podnožju Himalaje! Onu drugu, kontemplativnu stranu svoga bića, zadovoljavao sam čitanjem i razmišljanjem. Mnoge sam istine našao u knjigama, ali one ne bi vrijedile ništa da ih vlastitim životom nisam iskušao i potvrdio.”

Sin čelnika OZNA-e izabrao pravu stranu

Drugo samoubojstvo iz posljednje dekade koje je potreslo i uznemirilo Hrvatsku dogodilo se četiri godine nakon Bušićeve smrti. Bio je 29. studenoga te 2017. godine kada je hrvatski general Slobodan Praljak tijekom izravnog televizijskog prijenosa, u trenutku kad se sudac Haškoga tribunala spremao pročitati presudu, iz džepa izvadio bočicu s cijankalijem. Dok ju je prinosio ustima, Praljak je glasno rekao: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.” A onda je halapljivo, s maskom smrti na licu, ispio smrtonosnu tekućinu. Potom se srušio, dok su pred njim, u haškoj sudnici, spuštali zastor kako televizijske kamere i dalje uživo ne bi prenosile njegov smrtni hropac.

Na hrvatsku političku scenu Praljak je stupio kad mu je bilo četrdeset i pet godina. I on je poput Zvonka Bušića, svoga godinu dana mlađega vršnjaka, rođen u Hercegovini, ali u značajno drugačijim socijalnim prilikama. Praljkova oca suvremenici su se sjećali kao prijekog čovjeka koji se nalazio na čelu zloglasne komunističke OZNA-e koja je počinila mnoga ubojstva upravo u Hercegovini. Valjda zbog takvog podrijetla i da iskupi očeve grijehe, Praljak je, čim je to bilo potrebno, uzeo oružje i krenuo u obranu domovine. Vrlo obrazovan, jer je završio čak tri posve različita fakulteta, filmsku i kazališnu režiju, elektrotehniku i filozofiju, vrlo se brzo uspinjao u vojnoj hijerarhiji pa je već 1993. bio general koji je kao zapovjednik sudjelovao u obrani Mostara.

Praljkova smrt, to jest njegovo samoubojstvo, kao da je izašlo iz antičke tragedije. Uostalom, i okupacijski rat koji je 1991. započeo na hrvatskom tlu imao je elemente tragedije. On je, za Praljkov naraštaj, počeo poput svih grčkih tragedija onoga trenutka kada se sve već bilo dogodilo. I kao u klasičnoj tragediji, Praljkov je naraštaj prekasno saznao za svoju prošlost i tek, onda, kad im se ona objavila, donijeli su odluku o tome što će učiniti sa samima sobom. U tome bila je velika razlika između Zvonka Bušića, tada u američkoj tamnici, i Slobodana Praljka koji je kretao u obranu svoga zavičaja. Bušić je dramu u koju je Praljak sada stupio već bio proživio. Njegova je tragedija bila u čekanju, Praljkova u nestrpljivosti. Uostalom, u Praljkovoj tragediji sve je bilo u prezentu, dok su oni izvan, oni koji su mu kasnije odlučili još i suditi, vjerovali da je ta tragedija u prošlosti. Nažalost, ratni naraštaj Hrvata objava prošlosti samo je ograničavala, a budućnost im nije bila odmah objavljena.

Tragedija po kojoj je koračao školovani redatelj u vojničkoj odori bila je u formi, a ne u sadržaju. U njoj nije broj mrtvih bio odlučan. Ta spoznaja došla je njezinim akterima prekasno, ona je stigla prekasno za desetke tisuća mrtvih, za sukob koji mnogi i danas vide kao neku tek krvavu epizodu na rubu Europe. Slobodan Praljak tek je u haškoj sudnici shvatio tragediju u koju ga je povijest uvela ne njegovom željom. Tada je već bilo kasno. On je bio sazdan od neke neobične materije, od one od koje su napravljeni snovi, izvana snažan, a iznutra krhak, pa kad mu je sud počeo dirati u ponos, u dostojanstvo, on koji je u toj sudnici napisao desetak ozbiljnih geopolitičkih knjiga, posegnuo je za otrovom.

Gotovo je nedvojbeno kako je Slobodan Praljak u haškoj sudnici 2017. bio posljednja žrtva Domovinskoga rata. Zbog toga je njegovo samoubojstvo najtragičniji trenutak toga rata. Naravno, još je tragičniji zato što on nije stradao od zalutalog posljednjeg metka, nakon potpisanog primirja. On je postao žrtva svoje nevinosti.

Nažalost, u njegovoj domovini, gdje je smrt ovoga čovjeka izazvala nemir i šok, svi su se nakon prvih uzbuđenja i komemoracija odlučili pospremiti njegovu žrtvu u zaborav. Srećom za žrtvu ovoga čovjeka, takvo što nije moguće. Slobodanu Praljku samoubojstvo u haškoj sudnici bilo je uloga koju je napisao za samoga sebe. Napisao ju je po navadama starih poetičara. Sve je pažljivo isplanirao, jedino što je njegovo samoubojstvo moglo imati samo jednu izvedbu.

Uz to, Slobodan Praljak, izbirajući okolnosti vlastite smrti, nije učinio gestu kršćanskoga sveca. On nije bio ni depresivan ni melankoličan u trenutku smrti. Njegova je gesta bila gesta antičkoga junaka, što znači da on vlastitom smrću nije olakšao svojim suvremenicima ništa. Ne, težinom svoje pobune protiv onih koji su njemu i njegovu narodu pogazili dostojanstvo, žrtvujući vlastiti život, obvezao je vlastiti narod. Njegova žrtva danas, a bit će i sutra, opomena je onima koji njezinu jednostavnu logiku ne razumiju! Jer ima danas mnogo onih koji s murala i tiskovina revnosno uklanjaju Praljkovo ime i spomen na njega. Oni u toj raboti ne mogu uspjeti jer vrijeme radi protiv njih. Ljudi čija je žrtva toliko čista kao što je Bušićeva i Praljkova, živjet će vječno. Njihovi mrzitelji tek su prolazna kategorija i već će s prvim izbornim rezultatima biti zanavijek zaboravljeni. Samoubojstva ovih ljudi bila su njihov pokušaj da životu, koji je postao besmislen, podare konačni ljudski smisao.

Hrvati uskoro slave veliku obljetnicu kraljevstva: Ovako je Srbin umalo postao hrvatskim kraljem

Treće samoubojstvo koje je obilježilo posljednju hrvatsku dekadu zbilo se 12. listopada 2020. godine. Bilo je jutro, osam sati, kad je na Markov trg s automatskom puškom dotrčao dvadesetdvogodišnji Danijel Bezuk iz Kutine te ispalio rafal prema zgradi Vlade. Ranio je policajca koji je stajao na ulazu. Nakon toga mladić je ispalio još dvadesetak hitaca, a kad su policajci odgovorili na njegovu vatru, napustio je Markov tg. Njegovo beživotno tijelo, prema ne baš potpuno uvjerljivom policijskom izvještaju, pronađeno je nakon dvadesetak minuta u Ulici Jabukovac ponad Tuškanca. Bezuk se ubio pištoljem koji je imao kod sebe. Minutu prije smrti zapisao je u mobitel ovu rečenicu: “Dosta je bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti.” Dok je umirao na Jabukovcu, bio je Danijel Bezuk svakako najusamljeniji mladi čovjek na svijetu.

Ovaj događaj u javnosti je izazvao nemir, o njemu se pisalo, ali dosta suzdržano zbog delikatnosti nasilne smrti ovoga mladoga čovjeka. Policija je odmah počela istraživati obitelj mladićevu i socijalni milje u kojem je odrastao. U medijskom prostoru najviše su o ovom događaju i o kontekstu u kojem je Bezuk odrastao pisale Novosti, glasilo Srpskog narodnog vijeća, gdje su u nekoliko golemih članaka prilično neukusno pokušali povezati samoubojicu s nizom ljudi iz njegove okoline, a njemu pripisati rečenice koje nikad nije ni napisao ni prema postojećim saznanjima javno kazivao.

Inače, o Danijelu Bezuku najizravnije je govorio predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković koji je čak bio svjedok na suđenju na kojem je u vezi s ovim slučajem osuđen izvjesni Đuro Čepulić, inače kum Danijela Bezuka, zbog prijetnji koje je izrekao Andreju Plenkoviću u jednom nikad objavljenom televizijskom iskazu. U tom je kontekstu Plenković spominjao i utjecaj pripadnika HOS-a Damira Markuša na mladoga Bezuka, pri čemu nije jednom upotrijebio riječ terorizam. O Bezuku je premijer rekao na sudu ovo: “On je počinio teško kazneno djelo i teško ranio policajca te se potom ubio. To je jedan događaj koji je teroristički akt pojedinca, što je, nažalost, posljedica ozračja u kojem je odrastao i stasavao. Žao mi je gospodina Bezuka i tragedije njegove obitelji.”

Kasnije je još jednom prilikom govorio o Bezuku kad je komentirao izvješće SOA-e i potvrdio da je spriječen pokušaj osnivanja paravojne skupine. Kao izravni primjer radikalizacije u društvu i terorizma nije znao navesti ništa nego se pozvati na slučaj Danijela Bezuka. Rekao je: “Imali ste teroristički napad Danijela Bezuka prije sad već tri godine na Banske dvore, ne nužno da rani policajca Oskara Fiurija, nego da izvrši teroristički akt prema Vladi, tj. prema predsjedniku Vlade, prema meni. Tu nema nikakvih dilema. On je to učinio zbog ozračja, okružja u kojem je odrastao. Odnosno, njemu je netko dao oružje, naučio ga pucati te izazvao i onaj voljni moment koji je najvažniji… Mi smo čekali moment da dođe do postupka u slučaju Đure Čepulića da objasnimo javnosti da ovakva vrsta prijetnji opisuje kontekst u kojem je odrastao pokojni Bezuk, koji u 22. godini nije mogao imati tako formirane stavove a da na njega nije bilo nekog utjecaja. Nažalost, to je dovelo do toga da smo prvi put imali napad na instituciju vlasti. Tu je poanta terorizma… Ima radikalnih pojedinaca, ali i skupina koje bi isto nasilnim metodama rušile institucije vlasti.”

Danijel Bezuk tu je u svojoj 22. godini prikazan kao neki nedorasli mladac, premda se zaboravilo kako je Napoleon Buonaparte u tim godinama već grabio prema generalskom činu!

Nakon svega nisam siguran da je Danijel Bezuk uopće bio terorist. Od početka sam imao osjećaj da je on bio rastrgan između dileme da li da ubije sebe ili sve oko sebe. Koliko je na takav stav djelovala situacija u hrvatskom društvu i mladićevo političko nezadovoljstvo pokazat će vrijeme i razumnije procjene. Sačuvani dokumenti pokazuju da se u krugu u kojem je živio vrlo kritički razmišljalo o postupcima hrvatske vlade, njezina predsjednika Plenkovića, a onda i njegova ključnog koalicijskog partnera Milorada Pupovca.

Danas, tri godine nakon ovoga događaja, više sam nego siguran kako je 12. listopada 2020. na Markovu trgu započelo ritualno samoubojstvo koje je izvršio Danijel Bezuk. Njegovo je samoubojstvo počelo tako što je nasrnuo na druge, a to je bila najveća kontradikcija njegova kratkog života. Nasrnuo je na one kojima se divio, hrvatske policajce, one kojima su pripadali njegov otac i njegov u Vukovaru ubijeni stric. U njegovu tijelu pred smrt su se zbog toga na istom poslu našle dvije opreke. Postao je i tužitelj, ali i optuženik, bio je i žrtva i krvnik. Bezuk je svojim ritualnim samoubojstvom napravio prijestup protiv zakona, ali kako je samoubojstvo još uvijek jedini prijestup za koji ljudi nisu smislili kaznu, on kazne nije primio. Nakon njegove smrti ostala je jedino šutnja koju je svojim čak preobilnim riječima ispunio Andrej Plenković. U dramskom sustavu koji je nastao nakon Bezukove smrti jedino još nije jasno tko je u toj fabuli Fortinbras. Na njega se, čini se, čeka!

Neki ljudi svoje testamente godinama nose u džepovima, prepravljajući ih cijeli život, a neki su, poput Danijela Bezuka, oko toga posla nestrpljivi. U Bezukovu samoubojstvu bilo je nečeg nasilnog. Uostalom, on je teško ranio mladog policajca i ozlijedio još dvojicu. Zbog toga njegovo samoubojstvo nije mučeništvo. Zato su u krivu oni koji su Bezukovo samoubojstvo navodili kao neko postignuće. Ne, ono se jedino može smatrati slabošću.

Opasnost vreba iza napada na plakat: ‘Žele pobjedu Hrvatske na pladnju dati srbijanskim gubitnicima’

Živimo u vremenu u kojem je jednom posve normalnom mladom čovjeku bilo lakše umrijeti nego podnijeti mučan život. Njegovo samoubojstvo ostalo je zbog toga testamentom jedne izgubljene hrvatske generacije u kojoj su, što je sve očitije, najranjivija djeca nekadašnjih dragovoljaca i ratnika. Ovaj mladi čovjek bio je plahi samoubojica i njegovu je ruku vodio neki čudan mazohizam. On kao da se nije htio ubiti u prvom trenutku svoga čina, onda kada je s oružjem stigao pred dobro čuvanu zgradu hrvatske vlade. Figurativno rečeno: On se nije htio utopiti odmah, nego je želio plivati dok ne potone. A to, složit ćemo se, nije isto! Njegovo je samoubojstvo samoubojstvo s odgodom. Ovaj mladi čovjek imao je pred sobom više izbora. Toliko ih je imao da se uplašio života koji mu se zbog nasilja aktualnih političara učinio nerješivom zagonetkom. Njegov je čin, zbog toga i na svoj način, u nekoj svojoj izokrenutoj logici, bio čin hrabrosti. Jer taj mladić je znao da će mu biti jadnije živjeti nego umrijeti.

Nama je preostalo da svoje samoubojice poštujemo i nosimo dio njihovih nevolja u budućnost za koju bi bilo dobro da ne zaboravi netom opisane smrti ove trojice ljudi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr