Foto: Vanesa Pandzic / CROPIX

Prosperov Novak raskrinkava mit: ‘Mi smo u srednjem vijeku, najradije bismo svakoga javno ponizili’

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Kolumnu Slobodana Prosperova Novaka ‘Pola ure političke kulture’ čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Od kada je u najstarijim hrvatskim društvima prvi put bio legaliziran uzajamni odnos pacijenta i liječnika, te od kada su vlasti odlučile regulirati taj odnos, otvorilo se pitanje materijalne liječničke odgovornosti za štetu koju bi oni liječenjem mogli prouzročiti bilo svjesno bilo nesvjesno za zdravlje pacijenata. U isto vrijeme otvorilo se i pitanje dodatnih nagrada liječnicima u slučaju njihova uspjeha! Nažalost, u suvremenoj Hrvatskoj svi bi radije o sankcijama, dok je manje onih koji bi o nagradama. Jer da bi Hrvati nekoga nagradili za uspjeh, trebalo bi im mnogo više ljudskosti nego što im je treba da bi nekoga kaznili za neuspjeh. Hrvatska zbog toga i jest društvo kojemu je uspjeh najveći teret i koje sve zna poniziti, samo ne i omjeriti pozitivne rezultate.

Ovih sam dana o tim pitanjima razmišljao dok su premijeru i njegovim ministrima u paviljonima Zagrebačkog velesajma usta bila puna hvale zbog toga što je sajam knjiga Interliber, kako oni kažu, uspio, te je postao svojevrsnim festivalom, na kojem se na jednom mjestu nude tisuće vrijednih naslova. To što ti naslovi imaju sramne tiraže od kojih nitko ne može dobro živjeti, to što te naslove nitko u javnom prostoru sistematski ne vrednuje, ovi političari nisu komentirali. Naravno, za njih je to preteško pitanje jer oni kao da ništa ne znaju o poremećenoj društvenosti koja će uskoro svakome stanovniku tiskati samo jednu, baš njegovu, samo njemu smišljenu knjigu. Bit će to rezultat koji ti neuki političari, čini se, priželjkuju! Naime, njima je san da se tiskaju po tri knjige svakoga naslova, jedna za autora, druga ide izdavaču, a treća za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, pa neka potomci doznaju tko smo to bili mi!

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Naravno, nitko od tih homo politicusa koji su slavili knjigu na Zagrebačkom velesajmu nije rekao kako hrvatska industrija knjige, kako se gospođa doktor Obuljen Koržinek voli izraziti, hrvatsku državu u godini dana stoji jedva onoliko novca koliko ta ista država u liku spomenute gospođe, u jednom trenutku, naravno bez natječaja i bez provjere, iskrca dvojici neodgovornih profesora geodetskih znanosti koji onda za ta, navodno namjenska sredstva, pokupuju za javni novac tajkunske jahte, skupe automobile i još opreme niz elegantnih stanova. S jedne strane na vagi su sve hrvatske knjige i svi hrvatski pisci, dakle, na toj je strani ona siromašna i ponosna Hrvatska koja piše i koja čita, a s druge strane dvojica potpuno nevažnih i nikad kritički vrednovanih muljatora, ljudi beznačajnih na svaki način.

Kako je moguće da između te dvije stvari, između ovih geodetskih muljatora i svih hrvatskih pisaca i izdavača, stoji znak jednakosti. Tko je taj koji se to usudi raditi Hrvatima, i to s njihovim vlastitim javnim novcem. U Hrvatskoj je uspješnost postala incident, ona je prevara, dok stvarnu uspješnost nitko nema ni snage ni želje mjeriti.

Kako je ovdje riječ o medicini, odmah ću prijeći na stvar i pitati kako je moguće da ti isti ljudi, ti političari, dopuštaju da hrvatsko zdravstvo bude još jedan, uz sustav knjige, nakazni sustav namjenskog trošenja novca i krivih vrijednosnih kriterija. Prema nekima, zdravstvo je u tim dimenzijama najneuspješniji segment hrvatskoga društva. Kako je moguće da se takav financijski i vrijednosni nered događa upravo u onoj djelatnosti koja se s pravom hvali najkvalitetnijim liječnicima, kako je to moguće u sferi koja ima u svim stranim zemljama hvaljene visokokvalificirane sestre, u području u koje se silan novac ulaže u nove domove zdravlja, gdje se uređuju odjeli već postojećih bolnica, u sredini gdje su medicinski fakulteti svojim kadrom i svojim studentima bili i ostali najveće rasadište uspješnosti. Kako je moguće da se upravo u tom području stalno spominju neki nebulozni dugovi, da se najavljuju ovrhe i svako malo podižu tonovi zainteresiranih sindikata i udruga.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX/ilustracija

Možda sve to nije neobično u sredini koja se neki dan već gotovo bila odlučila sankcionirati čak i svoje tradicionalno siromašne učitelje, odlučilo se da, ako neki roditelj ne bi bio zadovoljan ocjenjivanjem, to jest da pojednostavimo, učiteljskim radom, da se te ljude novčano kazni. Srećom, sulude odredbe toga spornog zakona su u zadnji čas, zbog pritiska javnosti i prosvjetnih radnika, bile povučene iz procedure. Tako ipak možemo nakratko odahnuti pred onima koji ne bi pozitivno vrednovali nikoga, ali bi zato sankcionirali hrvatske nastavnike. Shvatilo se valjda kako novčane kazne neće podići kvalitetu rada, ali će zato zbog nastavničkog straha podići prosjek ocjena. Tko ne bi malo podigao ocjenu da u nekom sasvim nebuloznom procesu ne izgubi 500 eura.




Umjesto da se ohrabruje i vrednuje uspješnost nastavnika, neki prikriveni mudraci pomislili su kako je najbolje javno ih ponižavati. Bili su odlučili čak ih novčano kažnjavati kad se na školskom izletu nekom đaku dogodi neka nezgoda! A đake se, naravno, ne bi kažnjavalo. Njima se u jednom zabilježenom slučaju kad su učiteljici u njezinu bočicu vode dolili otrov, nije dogodilo baš ništa.

Ipak da relaksiram ove teške teme i da se usredotočim na temu ovoga teksta, a to je medicina, evo jedne djelomično vedre anegdote. Autor joj je, ustvari akter, nedavno preminuli hrvatski književnik, pripovjedač Pero Kvesić. Pokojni je književnik nazvao hitnu medicinsku službu. Aktivnost je to koja je mnogima od nas dobro poznata. Dakle, zove Pero Kvesić 194 i javi mu se ljubazna dispečerica. On se predstavi, a ona ga je zatim upitala gdje se nalazi i na koju adresu da mu pošalje kola hitne pomoći. Pokojni književnik glasu s telefona, pun nade, spremno je odgovorio: ‘Meni baš i ne trebaju kola hitne pomoći. Molim vas, pomozite mi. Nalazim se na hitnom prijmu u Bolnici X (podaci poznati redakciji!) pa mi je hitno potrebna nečija pomoć. Već satima ležim tu u boksu. Mislim da su me zaboravili’.

Na ovu tragikomičnu prozu koju pokojni književnik nije izmislio nadovezuje se jedan sličan događaj, ali sa smrtnim završetkom. Neku su pacijenticu prije nekog vremena dovezli na hitni prijam. Dežurni liječnik je ustanovio uganuće skočnog zgloba. Nakon što su gospođu pregledali i radiološki joj obradili zglob, smjeste je u onakav boks iz kojega je književnik Kvesić zvao hitnu pomoć. Čekajući da je pošalju na dalju obradu, pacijentica se u boksu, iza spuštenoga zastora, u međuvremenu ugušila dok je pokušavala pojesti pecivo. Kad su je pronašli, nije više davala znakove života. Pristupilo se reanimaciji, navodno su joj uspostavili vitalne funkcije, ali bez znakova moždane aktivnosti pa je pacijentica nakon nekoliko dana, ne dolazeći više svijesti, preminula na odjelu intenzivne. A došla je izliječiti uganuće skočnoga zgloba.




GADNA SVAĐA! PREMIJER PROZVAO HOSOVCA, OVAJ MU ODGOVORIO: ‘Briselski dječaci se poigravaju…’

Koliko su ovakve teme važne, a naravno još su češće one kompliciranije, one povezane s kliničkim liječenjem, svjedoči činjenica što su se, nema tomu davno, u Saboru u povodu zakona iz sfere zdravstva čak i zastupnici istih političkih opcija sukobljavali. To u nas, gdje vladaju partijske stege, nije baš uobičajeno. Ipak, kad je riječ o zdravstvu, onda se i takve neobične stvari mogu dogoditi. U tim sukobljenim pogledima upravo se radilo o pitanju sankcioniranja liječničke greške. Jednima bilo je posve prirodno da se iz zakona u slučaju neizliječenih pacijenata izostavi liječnička profesija kao potencijalni počinitelj kaznenog djela, dok je drugima bilo najlogičnije uvođenje kaznene, što će reći materijalne, zaštite pacijenata od liječnika i njihovih eventualnih propusta.

U tom je smislu, još od najstarijeg zakonodavstva, državni aparat prije svega štitio pacijente jer su ovi liječničke usluge i onako sami bez ostatka plaćali i jer su za svoj novac razumljivo očekivali rezultat. Nije potrebno naglašavati kako je isto i danas. Pacijenti bez ostatka sami plaćaju liječničku uslugu, nekoć, ako pozitivnog rezultata nije bilo, liječnici bi prema tim zakonima redovito bivali sankcionirani, naravno na osnovi prethodno potpisanih ugovora i avansiranih materijalnih sredstava. Sankcije najčešće su bile materijalne, a naravno, ako bi se mogao utvrditi neki namjerni liječnički propust, onda su liječnici bili sankcionirani čak i teškim tjelesnim kaznama.

Da je ova stoljetna praksa posve ispravna, naravno danas prilagođena novim uvjetima, potvrđuje podatak prema kojem u Sjedinjenim Američkim Državama u samo jednoj godini od izravne liječničke greške umre sto tisuća pacijenata, što je, da budemo zorniji, dva puta više od broja ljudi koji umre u istoj godini od AIDS-a. Naravno da srodnici svih ovih stotinu tisuća oštećenih pacijenata, a u Hrvatskoj će taj broj biti značajno manji, dolazit ćemo do oko 1000 slučajeva, neće podići tužbe protiv liječnika. Činjenica jest da je u Europskoj uniji posljednjih godina sve jasniji trend povećavanja broja odštetnih zahtjeva što ih pacijenti pokreću protiv onih liječnika za koje pretpostavljaju da ih nisu izliječili, a mogli su, ili da su ih krivo, nedostatno ili predugo liječili. Naime, jasno je i u nas da nije bitno pacijentu da ga se liječi, nego da ga se izliječi, pa je tako svima jasno samo ne i našim ministrima, da nije problem da se liječnike sankcionira za neuspjeh, nego da ih se još češće iz istih fondova nagrađuje za uspjeh. U tome su liječnici i pacijenti oduvijek postizali konsenzus, ali ih u tome nisu baš slijedili političari.

Foto: Guliver image

Dok se u drugim sredinama u medicini, a uskoro će valjda to biti i u nas, uvode po uzoru na zrakoplovstvo, crne kutije koje bilježe uspjehe, ali i neuspjehe liječenja, mi se krećemo u srednjovjekovnoj etici pa bismo najradije svakoga sankcionirali i javno ponizili, a nikoga nagradili. K tomu valja dodati kako u području medicine još uz to kraljuju i politički kriteriji vrednovanja, što su pokazali preglasni slučajevi leftardskog terora u hrvatskom zdravstvu u nekoliko prošlih godina, i to u slučajevima smrti novinara Matijanića, zatim bolesti aktivistice Budak, te trudnoće pacijentice Čavajde. No to su ipak druge teme!

U Hrvatskoj se vrlo često iz usta onih koji se brinu o zdravlju čuje stav prepun neciviliziranog, pa i atavističkog straha koji je vođen zaštitom prava onih koji liječnicima za svoje zdravlje plaćaju. Uostalom, svaki bi hrvatski ministar zdravstva mogao znati, a posebno ako je zabrinut za državni budžet, da se to pitanje, to jest financijsko i kazneno sankcioniranje liječničke odgovornosti, može riješiti uvođenjem pouzdanijih liječničkih osiguravajućih polica tako da od izlječenja koliko i od neizlječenja društvo ne trpi štetu nego uvijek ima i određenu korist. Upravo na takav način rješavaju se ova pitanja u mnogo naprednijim i pravno sigurnijim društvima od našeg.

Da o ovoj problematici vodeći ljudi hrvatske politike nisu mnogo razmišljali ili da o njoj misle tuđom glavom, vidi se i po tome što se u javnosti ne jednom izricao čudan stav o liječničkoj odgovornosti, to jest kreće se u toj sferi od negativnog konteksta pa se govori o činjenici da u Hrvatskoj, kako oni kažu, još jedino liječnici primaju dodatak na plaću zbog vjernosti službi. I dobro da je tako jer su u krivu oni koji protestiraju kako isti dodatak nije uveden niti jednoj drugoj službi u Hrvatskoj. Uostalom, ovakva praksa još bi jedina mogla pomoći u sprječavanju odlaženja hrvatskih liječnika u inozemne sredine. Ona je temeljno demografsko pitanje.

Mislim da svega ovoga u Hrvatskoj ne bi bilo kad bi u nas bilo više svijesti o našim prethodnicima. Jer u prošlosti bilo je normalno da se liječnike prije svega doživljava kao sredstvo da se dobije zdravlje, naravno uz pomoć novca koji se ili držao u vlastitom džepu, ili se u avans davao liječniku ili u tu svrhu prepuštao državi, to jest bankama, na čuvanje. Jer ova se delikatna problematika nikada neće moći rješavati bez povijesne memorije. A umijeće pamćenja jedna je od najvažnijih stvari u našoj svakodnevici! Bez tog umijeća nema napretka. Bez toga umijeća ima samo nazadovanja! Neka mi hrvatski premijeri i ministri oproste, ali moram ih podučiti da su na prostorima naše države čak u srednjem vijeku ova pitanja o kojima još i danas čujemo notorne besmislice i pseudosocijalističke floskule bila uređena ako ne na humaniji, ali onda svakako na stručniji način nego što su to danas.

Upravo na margini ovakvih tema poslužit ću se nekim primjerima koji su se u davnoj davnini dogodili na tlu Dubrovačke Republike. Počet ću od jednog drastičnog primjera, od krvave sankcije protiv dubrovačkog liječnika Gašpara Crivellarija. Bilo je to 1675., u vrijeme kad je doktor bio bogato nagrađen za svoj posao čak s 500 škuda godišnje, država mu je plaćala stan i sve je u njegovu životu bilo uredno dok ga netko nije optužio da je u nekom trenutku slabosti lažno obavijestio mletačke vlasti da su u Dubrovniku umrla dva trgovca od kuge.

Foto: Unsplash

Stavljen je odmah čim je optužba stigla pod istragu i mučen je cijeli dan i noć. Senatori koji su na tajnoj sjednici vijećali o njegovoj sudbini zavjetovali su se da će, ako bi o događaju išta rekli, u javnosti biti kažnjeni s 1000 škuda i na zatvorsku kaznu od pet godina u okovima. Doktor Crivellari bio je po hitnom postupku s 13 glasova za i 8 glasova protiv osuđen na smrt, i to tako da ga se prije pogubljenja stavi osminu jednog sata na mučila pa tek tako izmučenog preda krvniku koji će ga zadaviti svilenom maramom. Presuda je izvršena istoga dana, a senatori su zaključili da će i dalje na nekoliko sjednica, i to svakog petka, raspravljati o ovom slučaju o kojem će sve spise do daljnjeg držati u riznici pod ključem. Iz ovog primjera vidi se koliko je prijestup jednog liječnika, u ovom slučaju lažna informacija, smatrana razlogom za progon, pa onda i smrtnu kaznu.

Ipak nisu sve sankcije protiv nesavjesnih liječnika bile ovako drastične. Evo jednog nježnijeg primjera iz 1546. Tada je nekog magistra Ivana dubrovačko Malo vijeće osudilo da bespogovorno svom pacijentu, nekom Nikoli, vrati 8 dukata, a sve za račun pogrešnog liječenja njegova sina Đura koji je bolovao od kamenca. Taj povrat honorara morao se dogoditi na licu mjesta jer je Malo vijeće zaključilo na osnovi iskaza svjedoka da magistar nije pri liječenju spomenutoga dječaka uložio, kako su rekli, dužno nastojanje. Posebni kuriozitet ove presude jest to što je rečeni liječnik ocu svoga pacijenta morao vratiti i bubrežni kamen što mu ga je izvadio, pri čemu ga se nije smjelo pustiti iz pritvora sve dok i onih 8 dukata ne vrati oštećenoj stranci. I još nešto, kad je vratio i dukate i kamen, magistru Ivanu priopćena je zabrana, i to pod visokom novčanom kaznom, da na teritoriju Republike ikad više obavlja svoju praksu.

Čvrsta pravila sankcioniranja liječničkog neuspjeha javljaju se u dubrovačkim sudskim knjigama već u XIV. stoljeću. Tako u jednom spisu iz 1304. neki magistar Stijepo sklapa ugovor s Junijem Lukarevićem da će izliječiti njegova oca Klementa od rana i fistula na ekstremitetima. Ugovor je sklopljen na četiri mjeseca, a financijske njegove okolnosti uključivale su predujam i naravno isplatu cijelog honorara liječniku ako bi pacijent bio izliječen, to jest ako mu bolesni dio noge ne bi više bio modar i gnojan. Najvažnija točka u tom sedam stoljeća starom ugovoru odnosila se ipak na činjenicu neizlječenja Klementova u kojem slučaju obitelj neće biti dužna platiti baš ništa – ni trud ni lijekove.

Naravno da se pacijent morao obvezati da će pomno slušati i slijediti naredbe svoga liječnika, a ne bude li ih poštovao – liječnik ima pravo razvrgnuti ugovor.

Hrvati uskoro slave veliku obljetnicu kraljevstva: Ovako je Srbin umalo postao hrvatskim kraljem

Što se bolnog tretmana tiče, ovaj hrvatski ugovor iz XIV. stoljeća uključuje i klauzulu o tome da liječnik svomu pacijentu ne smije ranu ni rezati ni piliti! Budući da je rok liječenja bio dug, uvedena je za liječnika i pogodna klauzula da u slučaju ako bi se pacijent razbolio od neke nove bolesti, on za nju ne bi bio odgovoran. Lako je razvidno iz stotina ovakvih ugovora da oni nikad nisu bili usmjereni protiv liječničke sigurnosti, nego su poticali njihovu izvrsnost, a pacijentima su na neki način osiguravali zadovoljavajući i odgovoran tretman.

Zbog rečenoga ima ugovora koji su za liječnike bili vrlo povoljni, mnogo više nego za pacijente. Takav je jedan iz 1383. u kojem se liječnika obvezuje da vladiku Slavu Volčićevu liječi 35 dana i to tako što će je posjećivati svakoga dana, pri čemu će za pojedinačni dnevni tretman dobivati po jedan dukat, a ako na kraju liječenja pacijentica bude mogla bez boli ići stepenicama svoje kuće ili po ravnim ulicama grada, njemu će pripasti još 65 dukata. Naravno da je na kraju liječenja Slava poricala da može hodati bez boli i naravno da su svi akteri morali položiti osiguranje u vidu nekih zlatnih i srebrnih predmeta dok se slučaj nije riješio.

A što se tiče još danas aktualne liječničke vjernosti službi, i ona je u starim dubrovačkim statutima i sudskim spisima bila čvrsto regulirana. Liječnicima su se vrlo često odobravali plaćeni dopusti i odmori, plaćena putovanja u inozemstvo, ali sve samo s jednim uvjetom da oni i dalje ostanu vjerni svojoj liječničkoj službi u gradu Dubrovniku. Tako je 1385. neki Albert, magistar iz Padove koji je godinama bio cijenjeni dubrovački liječnik, počeo pretjerivati u svojim plaćenim izbivanjima pa je dubrovački Senat naložio Marinu Kabogi, tadašnjem sindiku dubrovačke Vlade u Veneciji, da zaboravnom liječniku priopći neka prvim brodom krene u Dubrovnik jer će u protivnom oni biti prisiljeni da prema ugovoru zatraže od njega da plati visoku globu i da će na njegovo mjesto bez ikakva razmišljanja zaposliti novoga liječnika.

Albert Padovanac je ovu Vladinu naredbu uslišio jer je znao da ga na posluh obvezuje dodatak što ga je primao za vjernost liječničkoj službi. Iz svih ovih dubrovačkih arhivskih dokumenata, a ima ih na stotine, koji osvjetljavaju povijest hrvatskih bolesti može se naslutiti i odgovor na pomutnju što ju je nekoć izazvala afera oko liječenja jednog vrlo neodgovornog predsjednika Republike Hrvatske. Bio je to Ivo Josipović. Treba li podsjetiti, na njegov je poziv u operacijskoj dvorani središnje hrvatske klinike gostovao neki njemački kirurg kojega nitko iz njegove zemlje nije poslao nego ga je sam predsjednik bio pozvao. Takvo nešto ni u srednjovjekovnoj Hrvatskoj ne bi bilo moguće.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Istina, mnogo je dokumenata koji svjedoče o odlascima liječnika na poziv okrunjenih glava, mnogo je vijesti o njihovim gostovanjima na tuđim dvorovima, ali se uvijek pazilo da troškove takvih gostovanja snosi bez ostatka ona država koja je liječnike drugim državnicima slala. Dakle, nije bilo moguće da Sulejman Veličanstveni u Carigradu ili Korvin u Budi požele da ih operiraju dubrovački liječnici ako te liječnike nije platila i poslala sama dubrovačka Vlada nakon odluke Senata. Dakle, da je bivša kancelarka Angela Merkel poslala onog njemačkog liječnika u Zagreb na Josipovićev operacijski stol, stari Dubrovčani ne bi imali ništa protiv, ali u svakom drugom slučaju netko bi platio grdnu globu ili bi mu za opomenu odsjekli nos.

Neću više listati starim dubrovačkim spisima i pokazivati kako je sve što nam se danas u ovoj problematici čini nejasnim još u srednjem vijeku bilo riješeno. Samo teški naivci ili vrlo zločesti ljudi mogu poput papagaja ponavljati kako živimo u mladoj državi te nam je ta činjenica opravdanje mnogim upravnim i etičkim sramotama. Ne živimo mi u nimalo mladoj državi jer je dovoljno pogledati na krunu grba što se smjestio u sredini hrvatske zastave. Ondje se vidi da nas povijest, ako nas već ne može ništa naučiti, može svakodnevno opominjati da ne budemo bahati u svojoj nemoći pamćenja. Naravno da se pišući ovaj tekst ne zalažem da se suvremenim liječnicima otkidaju ruke ili nosovi, niti da se čistačice koje slabo čiste po bolnicama izgnaju na puste otoke. Ovo pišem zato što sam duboko uvjeren da hrvatski moćnici nisu razumjeli kako problem našeg društva nije u sankcioniranoj odgovornosti, nego u nagrađenoj izvrsnosti. Jer kad bude nagrađen rad i kad bude istaknuta izvrsnost, bit će sam po sebi sankcioniran nerad, a neizvrsnost javno prokazana.

Sve ovo još je strašnije kada znamo da su u nezavisnoj Hrvatskoj mnogi liječnici odigrali vrlo važnu ulogu u političkom životu svoje zemlje. Evo tek nekih imena onih koji su nedavno bili uključeni u nekoliko epizoda televizijske serije o fenomenu liječnika u politici: Ivica Kostović, Andrija Hebrang, Mate Granić, Željko Reiner, Milan Kujundžić, Darko Milinović, Ivić Pašalić, Drago Prgomet, Biljana Borzan, Mirando Mrsić, Vladimir Šišljagić, Božo Petrov, Ines Strenja Linić, Andro Vlahušić, Stipislav Jadrijević, Mišo Krstičević. Naravno, ovo je samo ad hoc izbor urednika na državnoj televiziji, jer je činjenica da je u ponekim saborskim sazivima bilo u jednom trenutku i do dvadeset liječnika među zastupnicima. Nažalost, ta činjenica nije se odrazila na opći položaj medicine u hrvatskom društvu. To je nepobitno i svakako ide na dušu liječnika u hrvatskoj politici, i to posebno onih koji su radili u zdravstvenim upravama.

Stvoriti društvo koje će u svim svojim sferama nagrađivati uspješne, a što bismo željeli, bit će jedino moguće kad zavlada pravednost, ali ne načelna pravednost u kojoj su jednako stimulirani liječnici s najboljim rezultatima kao i oni s najgorim, u kojem se podupire rad loših nastavnika, a kažnjava rad onih uspješnih. Naše društvo već desetljećima destruiraju političari koji su upravo po svojoj mjeri stvorili liječnike tajkune, kojima odgovaraju profesorski torbari i najraznovrsniji intelektualni plaćenici… Dakle, radili su ti ljudi sve ono što je bilo kristalno jasno Dubrovčanima još u srednjem vijeku! Jer da nije bilo tako, ne bi potomci tih Gundulića i Gradića, Bunića i Sorkočevića svakoga ljeta samo od starih gradskih zidina u jednoj godini zaradili onoliko koliko njihovi predci nisu uložili u njihovu gradnju. Mi, nažalost, danas imamo vladaoce koji su najuspješniji kad razgrađuju sjećanje.

Hrvati uskoro slave veliku obljetnicu kraljevstva: Ovako je Srbin umalo postao hrvatskim kraljem

A kad je već o sjećanju riječ, neka mi bude dopušteno ipak za kraj reći kako su stari Dubrovčani, ne bi li sebi i svojim potomcima sačuvali svoj grad tijekom nekoliko stoljeća, i to svake godine slali turskom sultanu harač u kojemu je bilo trostruko onoliko zlata kolika je današnja vrijednost svih kuća što se nalaze i sa sjeverne i s južne strane Straduna. Mi danas srećom nikomu ne šaljemo harač daleko od kuće, ali ga, čini se, dajemo onima koji u jedno popodne na onu dvojicu poludjelih i pogubljenih geodeta skrše cjelogodišnji budžet za hrvatsku knjigu ili cijenu jednog prosječnog i novog doma zdravlja negdje u Lici ili Slavoniji.

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.