Prljava igra velikih i moćnih: Države i nacije samo im smetaju

Kada je na marginama nedavnog, 78. zajedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku poljski predsjednik Andrzej Duda u izjavi novinarima Ukrajinu usporedio s “utopljenikom koji se hvata za slamku” i koji želi za sobom povući i sve ostale, mnogi su ostali iznenađeni oštrom retorikom čelnika jednog od najvećih ukrajinskih saveznika uopće. Ali tu nije bio i kraj.

Gotovo paralelno, poljski premijer Mateusz Morawiecki je u intervjuu izvjesnoj poljskoj televiziji upozorio Kijev kako će Poljska uvesti i dodatne sankcije, pa čak i obustaviti izvoz oružja u Ukrajinu ako ovaj nastavi ne uvažavati dovoljno sve ono što Poljska čini za njega sve vrijeme od početka ruske invazije.

Odmah je bilo jasno kako su stvari puno dublje prirode jer saveznici se tako ne ponašaju.

A sve je zakuhala, ni manje ni više nego Europska komisija, još proljetos, kada je u travnju dopustila izuzeće Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj od odluke Europske unije o ukidanju zabrane na uvoz ukrajinskog žita. To je izazvalo negodovanje brojnih drugih članica Unije koje su ukazivale kako je došlo do presedana u kojem su tri zemlje prvi put blokirale zajedničku odluku koja se odnosi na trgovinu i time sebe stavile u povoljniji položaj.

Takav, za Bruxelles neugodan kompromis, bio je nužan. U globalnim razmjerima to bi ukazivalo na unutarnje nejedinstvo i slabost Unije, što je Bruxelles spomenutom kompromisnom odlukom želio spriječiti odnosno ukazati na jedinstvo u ovim nikad složenijim geopolitičkim vremenima. Osim toga, liberalizacija uvoza ukrajinskog žita trebala je biti privremenog karaktera, tj. vrijediti samo do 15. rujna.

Međutim, usprkos najavama njezina ukidanja, Europska komisija ponovno se odlučila za njezino produljenje, što je izazvalo bijes Varšave, a trijumf Kijeva.

Nema popuštanja

A kako su Varšava, Budimpešta i Bratislava već ranije najavile kako neće popustiti i neće dopustiti uvoz ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda preko svog teritorija, Kijev je ni manje ni više nego protiv njih podigao tužbu pred Svjetskom trgovinskom organizacijom. Kako piše POLITICO, to zapravo znači da će u spomenutoj tužbi Poljsku, Mađarsku i Slovačku, kao članice EU-a, morati braniti upravo Bruxelles.

Apsurd očito ne može biti veći, tim više što Europska unija ima itekako većih briga – od ekonomskih do migrantskih. Cijena nafte na svjetskim tržištima skočila je nakon dugo vremena, još od onog pretpandemijskog, na više od 100 dolara, a prognoze idu i do puno većih. Ono što je za Zapad pritom dodatno neugodno jest i to da se ruska nafta približava toj granici, usprkos prošlogodišnjem određivanju njezine granične izvozne cijene od 60 dolara od članica G7.

Takvo kretanje nafte utječe i na ubrzani rast cijena plina, uz naftu i dalje ključnog europskog energenta. Plinska skladišta se upravo sada moraju intenzivno puniti, a punit će se i cijelu zimu i zapravo se nitko ne usuđuje prognozirati što se sve može dogoditi. Sigurno je tek da će se mnogi opet moliti za toplu zimu, a protiv “ruskog generala Mraza“.

Kako god na kraju bilo, ekonomske probleme Europska unija ne može izbjeći, i to se najviše vidi po samoj Njemačkoj. O padu industrijske proizvodnje, deindustrijalizaciji i visokim cijenama, što Njemačkoj prijeti prerastanjem u “europskog bolesnika”, već je puno toga rečeno i ne želim ponavljati.

Ali ću zato ukazati na riječi njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, koja je u intervjuu za CNN između ostalog rekla kako joj je “poznato da su tjedne kupnje poskupjele, ali i da je svima jasno kako odustajanje od pomoći Ukrajini ne bi dovelo do jeftinijeg maslaca“. Koliko će izjave ovakvoga tipa umiriti Nijemce, čije društvo prema najnovijim istraživanjima ubrzano skreće udesno, ostavljam vama na prosudbu.

Stigli Abramsi

Međutim, ono što je jasno i zabrinjavajuće jest činjenica da problemi u Njemačkoj ne mogu ostati bez odjeka u ostalom dijelu Europske unije. Njemačka je do jučer bila industrijski div i glavni pokretač ukupnog europskog razvoja. Istodobno se u njemačkom državnom vrhu koplja lome oko odluke treba li Berlin Kijevu isporučiti svoje suvremene, visokoprecizne krstareće rakete dugog dometa Taurus. Zapravo su sve koalicijske stranke za to prošli tjedan rekle “da“, dok se Vlada na čelu s Olafom Scholzem još premišlja, najviše zbog povijesnih okolnosti i uloge nacističke Njemačke u Drugome svjetskom ratu, preciznije u srazu Hitlerova Wehrmachta s Crvenom armijom i na ukrajinskim bojišnicama, gdje su vođene najkrvavije bitke.

Scholzu je, osim činjenice da bi Ukrajinci Taurusima mogli Rusima nanositi ozbiljne udare i duboko unutar ruskog teritorija, jasno i kako Ukrajinci Taurusima ne bi mogli upravljati i da bi “u paketu“ s raketama trebali stići i njihovi njemački opslužitelji. Sve to prijeti opasnoj eskalaciji, svjesna je Vlada, ali očito ne i koalicijski političari.

Na kraju bi se moglo dogoditi da će Scholz zahtijevati od Washingtona da on bude prvi u isporuci svojih dalekometnih raketnih sustava ATACMS pa će onda Berlin poslati svoje. Zasad te odluke Washingtona još nema iako se o njoj, kao o potpuno sigurnoj, donedavno govorilo, pa su u Ukrajinu stigli tek prvi od ukupno 31 tenka Abrams M1. Međutim, sam ATACMS znatno je starije proizvodnje i lošijih karakteristika i za Ruse puno manje opasan od Taurusa. Osim što je to taktička raketa, dometa do 300 kilometara, nema ni približno takvu preciznost i zato koristi kasetna bojna punjenja.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u New Yorku je prošloga tjedna javno rekao kako Sjedinjene Države ratuju s Rusijom i kako je to sada već činjenica.

Jasan stav

Samo politički i analitički diletanti ili propagandisti ne uviđaju svu dramatiku tih riječi koje odražavaju stav ruskoga državnog vrha, a ne nečije osobno mišljenje. Kamo sreće da ih pokušaju shvatiti, makar i kao posljednje rusko upozorenje što zbog svega toga može uslijediti, a ne da se vječno smatra kako je riječ o razbacivanju praznim prijetnjama Moskve. Jer svačije strpljenje sigurno ima granice.

Ali u Sjedinjenim Državama nastavljaju svojim ritmom. S obzirom na to kako ondje počinje predizborna godina, vidljivo je da Bidenova administracija nema namjeru popustiti u svojoj ukrajinskoj politici jer bi se to sigurno protumačilo i kao Bidenov poraz. Štoviše, administracija jača ratničku i proturusku retoriku, pa je tako prošlog tjedna koordinator Bijele kuće za stratešku komunikaciju John Kirby pozvao sve Amerikance da shvate kako je ukrajinski rat, odnosno ukrajinska pobjeda, ključna za američke nacionalne interese.

Istodobno se republikanci opiru, u uvjetima sve većih ekonomskih i socijalnih problema u SAD-u i stradalih saveznih država Havaja i Floride u prirodnim katastrofama, davanju nove pomoći Ukrajini u iznosu od čak 24 milijarde dolara. Zato i nije čudno što je nedavni dolazak ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog u Washington bio primjetno hladniji od prošlogodišnjeg. Osim što on sada nije govorio zastupnicima Kongresa, vrlo hladan prijam najavile su i riječi (nedugo potom smijenjenog) predsjednika Kongresa, republikanca Kevina McChartyja, koji je, odgovarajući na pitanje o obraćanju Zelenskog Kongresu, pitao tko je on, je li on predsjednik SAD-a ili možda zastupnik?

Zelenski se na kraju obratio samo Senatu, u kojem demokrati imaju većinu, a razgovarao je i s predstavnicima kongresnih odbora, pri čemu je morao odgovarati i na prilično neugodna pitanja. Topli prijam, razumljivo, imao je pri posjetu Bijeloj kući.

Strah od terorizma

Ranije navedeni ekonomski problemi nisu jedino što potresa Europsku uniju. Migrantska problematika i ilegalni ulasci izbjeglica s područja Afrike i Bliskoga istoka u Europsku uniju teme su koje ovih dana ponovno postaju dominantne u ovdašnjem političkom i medijskom prostoru, slično kako je bilo i u vrijeme prvoga velikog migracijskog vala 2015., kada je samo u Njemačku stiglo više od 1,200.000 izbjeglica.

Tada se to odvijalo u kontekstu raspojasanog terorizma džihadističkih islamističkih organizacija, poput ISIS-a, diljem zapadnoeuropskih gradova – poput velikog terorističkog napada u središtu Pariza itd. Ktomu, sve se dodatno promatralo i u kontekstu uzavreloga sirijskoga građanskog rata i stvaranja tzv. Kalifata Islamska država na velikim dijelovima teritorija Iraka i Sirije koji su padali u ruke džihadista gotovo bez otpora.

Zbog toga je izbjeglice koje su tada stizale u Europu većina europskih vlada tretirala s naglašenom dozom humanosti i altruizma, sve do trenutka dok se domicilno stanovništvo i građani nisu i sami počeli osjećati ugroženo i oštrije zahtijevati revidiranje dotadašnje politike prema migrantima. Danas islamističkog terorizma na svu sreću u Europi nema, ili ga barem nema u takvoj mjeri, ali zato novih ilegalnih migranata itekako ima. Pritom pak nema nikakve značajnije revizije izbjegličke politike na prostoru Europske unije.

Međutim, ima li migrantskog terorizma? Možda. Naime, mađarski premijer Viktor Orban potvrdio je prošlog petka da su na zajedničku mađarsko-srpsku graničnu kontrolu prvi put pucali ilegalni migranti, i to iz automatskog oružja! Rekao je da je migrantska politika EU-a doživjela propast.

Novom priljevu migranata na svoj teritorij sada se oštro protivi i talijanska vlada na čelu s Giorgiom Meloni, nakon što ih je posljednjih tjedana na jug zemlje preko Sredozemnog mora stizalo gotovo 6000 dnevno.

Nisu sretni

Vlada u Rimu angažirala je dodatna državna tijela u borbi protiv tog problema koji duboko potresa cjelokupno društvo i kojeg je više nemoguće ignorirati, makar bilo i s pozicije tzv. političke korektnosti. Poslala je čak i dodatne vojnike na ulice svojih gradova. Europska unija, međutim, izlaz iz takvog stanja nastoji pronaći u novim sporazumima s Tunisom kojemu dodjeljuje nove stotine milijuna eura pomoći za izbjegličke kampove na njegovu tlu, dok migrante koji stižu u Italiju namjerava ravnomjerno raspodijeliti na sve zemlje članice.

Takvim se namjerama najoštrije usprotivila poljska vlada, rekavši kako ni jedan jedini novi ilegalni migrant neće ući na poljski teritorij. Sličnog je stava, naravno, i Mađarska.

Ni ostale zemlje članice vjerojatno intimno nisu sretne zbog ovog rješenja jer im je i svojih briga s migrantima previše. Sve od zemalja uz tzv. balkansku rutu, preko Austrije do Francuske, ionako bremenite problemima s “autohtonom” višemilijunskom muslimanskom zajednicom koja ne samo što nije uspješno integrirana u francusko društvo nego živi u svojim izoliranim “kalifatima“ i prema svojim pravilima, u predgrađima velikih francuskih gradova. Izvor je brojnih sigurnosnih izazova za francuska nadležna tijela – od klasičnog i organiziranog kriminala do čestih pobuna, prepunih nasilja i popratne materijalne štete.

Za njih su migranti sveti ljudi i nevine žrtve: ‘Trebali bi ih dočekati sa suosjećanjem, a ne bodljikavom žicom’

Da Europska unija nastoji ravnomjerno razmjestiti novopridošle migrante unutar zemalja članica, najbolje svjedoči i sljedeća vijest: Tražitelji azila koji stižu u Europsku uniju moraju biti raspoređeni među državama članicama na uredan i pošten način, rekla je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock u prošlotjednom intervjuu za radio Deutschlandfunk. Izjavila je da se u procesima migracije izbjeglica unutar EU-a moraju uspostaviti “red i struktura”. To prije svega znači da se moraju uvesti “jasna pravila“ na vanjskim granicama EU-a i da se tražitelji azila koji ispunjavaju uvjete za ulazak moraju raspodijeliti među državama članicama na uredan način.

Kontroverzni postupak

Njemačka savezna vlada stoga je podržala prijedloge za uvođenje tzv. granične procedure tijekom pregovora o reformi sustava azila u EU-u. Granična procedura znači da podnositelji zahtjeva s malim izgledima za dobivanje azila moraju biti smješteni na vanjskim granicama EU-a, čak i u pritvoru, a ako je zahtjev odbijen, moraju biti vraćeni izravno iz tih institucija u svoju zemlju. Annalena Baerbock postupak je nazvala “vrlo kontroverznim”, ali je dodala “potreban nam je jer se onda može distribuirati na uredan način“.

Podsjetila je i da je Njemačka prihvatila gotovo milijun ukrajinskih izbjeglica, što je ogroman napor u duhu solidarnosti, no da je sada potrebno osigurati da lokalne vlasti “ne dosegnu granicu svojih kapaciteta” za smještaj pristiglih – i izbjeglica iz Ukrajine i tražitelja azila iz drugih zemalja. Stoga “trebamo poštenu europsku raspodjelu, brze procedure na vanjskim granicama i mnogo brži povratak onih koji nemaju pravo ostati“, rekla je Annalena Bärbock.

U Njemačkoj su u tijeku velika politička trvenja i rastuće nezadovoljstvo javnosti zbog golemog broja migranata, zbog čega se domicilno stanovništvo sve više osjeća ugroženo u demografskom, kulturološko-religioznom i socijalnom smislu. Takvo stanje stvari dovodi i do porasta ksenofobije i ubrzanog skretanja društva udesno, kroz rast popularnosti krajnje desnih stranaka poput Alternative za Njemačku – AfD.

Prošlog se mjeseca u Bundestagu vodila rasprava o smjernicama njemačke useljeničke politike, pri čemu je oporbena demokršćanska Unija CDU/CSU kritizirala saveznu vladu optužujući je za neučinkovitost u zaustavljanju nekontrolirane migracije izbjeglica. “Njemačka je postala kočnica u rješavanju migracijskog problema na razini Europske unije“, rekao je predstavnik Unije CDU/CSU Alexander Dobrindt obraćajući se Bundestagu.

Krah sustava

Prethodno je njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser najavila uvođenje pograničnih kontrola i na granici prema Poljskoj i Češkoj, rekavši kako se ne smije očekivati da će uvođenje stalnih kontrola granica prema Poljskoj i Češkoj riješiti problem ilegalnih migracija. Faeser je mjesecima odbijala zahtjev oporbe i saveznih pokrajina na istoku Njemačke koje se nalaze na udaru sve snažnijeg vala izbjeglica koje u posljednje vrijeme pojačano dolaze preko Češke i prije svega Poljske za uvođenje spomenute mjere.

Očito je, dakle, da Njemačka ne odustaje od svoje migrantske politike kojom nastavlja iritirati zemlje čije se vlade, iz redova desnih stranaka, protive primanju migranata. Ranije nabacivanje “drvljem i kamenjem“ na bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel kao glavnog pokretača i uzroka migrantske krize u Europi sada se pokazuje potpuno pogrešnim. Činjenica da isti smjer nastavlja voditi i sadašnja, lijeva vlada u Berlinu, jasno ukazuje na to kako cijelim procesom ne rukovode ni njemačke vlade ni premijeri, nego puno ozbiljnije silnice koje djeluju iz pozadine i čije naloge izvršne vlasti moraju provoditi – bez obzira na to tko im bio na čelu.

U političkim strukturama EU-a, kao i u Njemačkoj, jednostavno se ne želi vidjeti, tj. ignorira se činjenica da sve zemlje Unije nemaju o migrantskoj politici stav identičan onom kojeg uporno zagovaraju Bruxelles i Berlin.

Zatvaranje očiju pred ovim golemim problemom, ili pak nametanje svojih rješenja silom, samo dodatno generira problem i radikalizira javnost. Ne želim vjerovati da je ovo drugo i njihova intencija, već više smatram kako je takvo ponašanje elita posljedica mahnite navike i želje za vječnim gledanjem svisoka i osjećaja svemoći i nedodirljivosti, što pak onda rađa i neosjetljivost za interese i strahove drugih – koliko god oni legitimni bili.

Radikaliziranje javnosti

Što, zapravo, u stvarnosti znači pravedna raspodjela migranata po svim državama prema nekim novim pravilima? Može li to u konačnici riješiti problem ili će se on samo prelijevati po zakonu o spojenim posudama, “solidarno“ smanjujući pritiske s onih država i tamošnjih zajednica koje već “pucaju po šavovima“ zbog priljeva migranata i socijalnih davanja povezanih s njima na sve ostale? Jer na kraju će po šavovima popucati svi.

Plenkoviću usred kampanje stiže migrantska kriza: Premijer se pravi kao da problemi ne postoje

Ovoga puta ne zbog lažnog humanizma i altruizma prema izbjeglicama, nego u ime isto tako lažne solidarnosti i potrebe da u krajnje složenom globalnom geopolitičkom trenutku Europska unija svijetu pokaže svoju unutarnju koheziju – tj. kako je i ona igrač s kojim će se u budućnosti morati računati.

To što će najvišu cijenu u cijeloj ovoj prljavoj igri platiti njezine države članice i njihovi narodi, potpuno lišeni suvereniteta – malo je koga od velikih i moćnih briga. Štoviše – i države i nacije im samo smetaju.