fbpx

Zvonimira Trusić: Je li dovoljno imati ‘Ajfon’? Ako ga imam moram li učiti, trenirati i truditi se?

Autor: Petar Mandarić

'Ajfon' je postao mjerilo vrijednosti i ako ga nemaš nema te u 'povlaštenom' dijelu razreda, ne ideš s njima na kavu i nisi kul. A to nisu stvari koje smo mi mladi izmislili, nego su nam ih usadili stariji, roditelji i općenito društvo oko nas. I onda se od nas očekuje da budemo dobri i da učimo i da smo pošteni i sve ono lijepo, a vrijednosti koje nam se prenose nam u temelju ubijaju ta očekivanja. Jer ako je mjerilo 'ajfon', onda ne trebam učiti, trenirati svaki dan i odricati se, moram samo naučiti imati 'ajfon'.

Zagrebački športski savez ovih dana je dodjelio nagrade zaslužnim sportašima koji su ostvarili zapažene rezultate na domaćim i stranim natjecanjima i to je bio povod za razgovor s jednom od nagrađenih sportašica. Zvonimira Trusić je mlada djevojka, pred odabirom životnog poziva, a iza sebe ima već zapažene rezultate kojima se može pohvaliti, kao i sportašku priču koja je kod svih velikih sportaša ista, ljubav prema sportu, odricanje i upornost. Izborom životnog poziva Zvonimira progovara o dvije krajnosti koje se u njoj skrivaju, naime ona je hrvatska reprezentativka u tajlandskom boksu, a odabrani životni poziv joj je biti socijalna radnica.

Sa Zvonimirom je razgovor bio ugodan i zapravo se vidjelo da joj je sport donio odlučnost, volju za životni fajt i svijest da će se morati žrtvovati puno ukoliko i u životnoj bitci želi pobjediti, a pogotovo u životnom pozivu koji je odabrala. A rezultati koji su iza nje svjedoče da je fajter, bronca na europskom prvenstvu, četvrt finale svjetskog nakon dvije godine bavljenja tajlanskim boksom govore da je riječ o velikom sportskom potencijalu.

Koliko često treniraš?


Svaki dan, najmanje sat i pol.

Je li teško?

Naravno da je, ali volim pa je „slatko teško“.

A izlasci, kave, prijatelji, dečki?

Naravno da se toga svega moram ponekad odreći i naravno da fali, ali nastojim se organizirati tako da ne trpi škola, da ne trpe prijatelji, da ne trpi ni sport. Potrebno je puno samodiscipline, ali to donosi rezultate ne samo na sportskom terenu, nego i u ostalim sferama života. Postala sam odgovornija, planiram vrijeme, lakše određujem prioritete i lakše mi se nekih stvari odreći ako postoji viši cilj. Naravno da je teško na treningu udarati u vreću i razmišljati kako su prijatelji sad negdje na kavi i druže se, ali naučiš se isključiti. Na treningu sam samo na treningu i ništa osim toga nemam u glavi. Drugačije ne bi bilo moguće.

Zapravo ti se cijelo vrijeme boriš protiv sebe?




Da, zapravo je smisao svega pobjediti sebe i kad se to uspije onda ni protivnik nije problem. Pobjeđuje se pomičući svoje granice bola, straha, hrabrosti, volje i svega ostalog, a protivnik je samo element u toj borbi protiv same sebe.

Svojedobno je Mirko Filipović izjavio da borilački sportovi nisu za žene, šta ti kažeš na to?

Neosporno je da muškarci i žene drugačiji tjelesno, ali to nije prepreka za bavljenje nekim sportom. Naravno, intenzitet i snaga su manje kod žena, ali srčanost i borbeni duh su podjednaki kod oba spola.




Kako prijatelji reagiraju na tvoje bavljenje boksom, jel se osjećaju vani sigurnije s tobom?

Frendice se osjećaju sigurnije, a dečki me se pomalo i boje, što i nije loše jer mi ti koji se boje i nisu zanimljivi. Kad smo vani nikad mi nije palo na pamet koristiti naučene vještine, ali kad bi bila napadnuta branila bi se, a tu sam sigurno u prednosti ispred onih koji ne znaju ništa o borilačkim vještinama.

Želiš biti socijalna radnica? Nije li to malo neobično s obzirom na sport kojim se baviš?

To sam oduvijek željela, želim pomagati drugima, pogotovo dijeci. Sport volim, ne namjeravam se baviti profesionalno sportom, a kao socijalna radnica mogu primjeniti iskustvo iz sporta i podići bavljenje tom profesijom na još veći nivo, jer i taj poziv će od mene kao i sport tražiti puno odricanja i puno discipline.
Želim raditi s djecom. Želim im se posvetiti i dati im iskreno pažnju i brigu koju kao ljudska bića zaslužuju.

Mlada si, živiš u svijetu u kome mladi puno piju alkohol, poneki puše travu ili čak koriste neke jače droge, dosta mladih skreće u delikvenciju. Kako ti gledaš na to sve skupa?

Puno stvari oko mladih je lažno, lažni uzori, lažni ideali i lažna briga odraslih. Zabrane i prepreke im ne znače ništa, jer oni su u godinama kad im je osnovna preokupacija kršiti ih. I onda se eksperimentira s raznoraznim stvarima, ali je problem kad se prvo pijanstvo pretvori u konstantu.Obično se mladi napiju, malko vide kako je to i idu dalje. Ono – bio, vidio i sad znam. Ali neki od njih ne odu dalje nego im se svidi taj bijeg iz realnosti i onda prvo pijanstvo ili prvi joint postaju način života. Mi ostali smo to prerasli, krenuli smo dalje istraživati život, testiramo prve duže veze, nastojimo egzistirati s prijateljima i s ljubavima, tražimo se, ostvarujemo kompromise sa obavezama u školi, sportu i životu nasuprot potrebi da letiš,a koju ti mladost donosi. A oni s početka priče to sve propuštaju, sjede na svojim klupicama i piju ili puše. Zaustavljeni, zakočeni…

Tome svemu doprinose i poremećene društvene vrijednosti. „Ajfon“ je postao mjerilo vrijednosti i ako ga nemaš nema te u „povlaštenom“ dijelu razreda, ne ideš s njima na kavu i nisi kul. A to nisu stvari koje smo mi mladi izmislili, nego su nam ih usadili stariji, roditelji i općenito društvo oko nas. I onda se od nas očekuje da budemo dobri i da učimo i da smo pošteni i sve ono lijepo, a vrijednosti koje nam se prenose nam u temelju ubijaju ta očekivanja. Jer ako je mjerilo „ajfon“, onda ne trebam učiti, trenirati svaki dan i odricati se, moram samo naučiti imati „ajfon“.

Kako uopće žive mladi danas? Jel gledaš Sulejmana, jel visiš na fejsu, pratiš BigBrother i Farmu, Red Carpete i ostale emisije sličnog tipa?

Sve to navedeno je zanimljivo na tren. Sapunice se malko gledaju pa se prerastu, obožavati zvijezde i pratiti njihove beznačajne stvari je malko uvrnuto, viriti kroz ključanice BigBrothera i sličnih emisija je kul, ali onda vidiš da svaki dan susrećeš puno zanimljivije i značajnije ljude, i onda si ustrojiš život na način da TV doživljavaš kao odmor, kao predah od zanimljive svakodnevnice, a ne kao izvor života i svakodnevnice. Pogledaš poneku seriju, CSI, Dr. House, Kosti ili nešto slično gdje se ponešto i nauči i to je to.

Dakle, ti si se stvarno pripremila za budući poziv, a i borbena si. Misliš da ćeš moći stvari promjeniti i te neke stvari prenijeti klincima s kojima se budeš bavila?

Pa jedna od dobrih stvari mog sporta je da u svaku borbu krećeš sa spoznajom da ćeš dobiti pokoji udarac, da će i zadavanje udarca biti ponekad bolno, ali fora i je u tome da pobjeđuje onaj koji unatoč bolu i naporu duže izdrži i zada više udaraca. Tako je i s mojim pozivom, neće uvijek biti lako, ali treniram za sve runde koje dolaze.

Autor:Petar Mandarić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.