fbpx
Foto: Josko Ponos / CROPIX

PLENKOVIĆ KRENUO GRLOM U JAGODE! Nije svjestan što čini: Narod koji kliče ograničenju cijena mogao bi se neugodno iznenaditi, mentalitet Jugoslavije živi dalje

Autor: E.P./7dnevno

Dana 15. rujna sad već davne 1983. naslovi medijskih tiskovina opisivali su ekonomsku situaciju u Jugoslaviji te obavještavali javnost o odlukama partije. Famozne redukcije struje, subvencioniranje osnovnih namirnica, ograničavanje cijena, vožnje par-nepar i na koncu nestašice bile su svakodnevica s kojom se stanovništvo htjelo – ne htjelo naučilo živjeti. No znamo kako je sve to završilo. I pomalo je nevjerojatno da na isti dan, ali 2022. godine, kad je svijet bogatiji, napredniji, razvijeniji i jednostavno u svakom segmentu bolji za život, imamo politiku koja se ne razlikuje mnogo od one nekadašnje socijalističke i komunističke…

Nakon epidemije koronavirusa i mjera koje su svjetske vlade poduzele kako bi se suočile s njom u vidu lockdowna i sličnih umotvorina, invazije Rusije na Ukrajinu, energetske krize i neizvjesnosti, inflacije i poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Europi, Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem donijela je takozvani paket mjera kojim bi se trebalo pomoći građanima i poduzetnicima u suočavanju s velikom krizom. Ograničavanje cijena te najave raznoraznih redukcija nevjerojatno zaudaraju na socijalizam i mogle bi biti šlag na torti štetnih politika koje smo gledali protekle dvije i pol godine.

Što nas čeka i postoje li opravdani razlozi za uvođenje ovakvog “paketa mjera”, upitali smo poduzetnika i jednog od čelnih ljudi iz udruge Glas poduzetnika Dražena Oreščanina, ekonomsku stručnjakinju Vedranu Pribičević, a kakvo je stanje u poljoprivredi i možemo li biti samodostatni rekao nam je profesor doktor znanosti s Agronomskog fakulteta Ivo Grgić Odžačanin.
U svakom slučaju, mjere su donesene i jesen koju nam najavljuju kao nikad goru počinje. Populizam političkih elita, ali i drugih javnih i medijskih djelatnika, ne dopušta zrelu raspravu i kritiku političkih odluka koje nemaju nikakvog utemeljenja u osnovnim ekonomskim, društvenim i sociološkim osnovama. Kao što smo čuli od onih koji se usude reći kako stoje stvari, unatoč tomu što u svojim krugovima zbog toga ispaštaju, mjere, kao i u epidemiji lockdown pa zatim obeštećenja za nerad, doći će na naplatu. Nama, poreznim obveznicima, a ne onima koji donose te odluke.


Vedrana Pribičević, ekonomska stručnjakinja

* Razgovarali smo nedavno o tome da ekonomske, ali i društvene odluke vladajućih elita (EU pa nacionalno) podsjećaju na neka druga vremena. Jesmo li sada još više zaglibili u socijalizam?

Ograničavanje cijena populistička je mjera koja nikada nije generirala željene rezultate, nego je isključivo rezultirala nestašicama. Želja za određivanjem maksimalnih cijena ukorijenjena je u pogrešnoj pretpostavci da ekonomski agenti – dakle potrošači i proizvođači – pasivno reagiraju na njih. U stvarnosti su i jedni i drugi aktivni – potrošači se natječu za dobra i usluge, a proizvođači za proizvodne faktore na tržištu. Vjerojatno najveći takav eksperiment bilo je Nixonovo fiksiranje cijena 1970-ih kao odgovor na naftnu krizu te je bilo vrlo neučinkovito u kontroliranju inflacije. Inflaciju je tada tek srezala ekstremno restriktivna monetarna politika tadašnjeg guvernera američke središnje banke Volckera i cijene su se stabilizirale tek nakon dvije vrlo kratke, oštre recesije koje je promjena monetarne politike uzrokovala. Ako išta, fiksiranje cijena inflaciju je pogoršalo i zato je poslije trebala svojevrsna monetarna kemoterapija da se ekonomija od toga izliječi. Zato treba biti veoma, veoma oprezan kada političari počnu spominjati kontroliranje cijena.

* Vladin “paket mjera”… Postoji li razumno opravdanje ili je to jednostavno preslikana politika EU-a te nas čeka poremećaj na tržištu zbog intervencije?

Za poremećaje ne trebamo gledati dalje od Mađarske. Orban je ograničio cijene puno prije nas i supermarketi su jednostavno prestali stavljati te proizvode na police jer ih ne žele prodavati ispod cijene, odnosno ne žele ih prodavati uz gubitke. Također nije realistično da će supermarketi uspjeti nadoknaditi gubitke na drugim artiklima. Kada dohoci pojedinaca padaju, oni jednostavno kupuju više kako ih ekonomisti nazivaju – inferiornih dobara, a manje normalnih dobara. Potrošači manje jedu pizzu vani (normalno dobro), a više je peku kod kuće (inferiorno dobro). Ograničene su cijene upravo inferiornih dobara – brašna, ulja, mljevenog mesa. Ta dobra ujedno kupuju i siromašnija kućanstva, te se većinom uvoze. Vjerujem da je misao vodilja bila uvesti kontrole cijena na uvozne proizvode kako bi se spriječio “uvoz” inflacije.

* Čekaju li nas nestašice?

Dva su razloga zašto mogu nastati nestašice. Prvi je ekonomski, kad supermarketi jednostavno ne naručuju dobra s reguliranom cijenom koja prodaju uz gubitke. Drugi je psihološki, jer ako potrošači očekuju nestašice, onda će jednostavno početi gomilati namirnice i to će opet rezultirati nestašicom. Neki supermarketi tomu su pokušali doskočiti ograničenjem proizvoda koje je moguće kupiti odjednom, no potrošači bi jednostavno obišli sve supermarkete i napunili gepek. Sjetimo se samo početka pandemije i pomame za šećerom, brašnom, uljem i WC-papirom…




* Oporba i gotovo nitko osim eventualno stranke Fokus nije protiv Vladina paketa mjera. Jesu li kod nas svi političari socijalisti i populisti?

Zanemariv je postotak naših političara imao posao u privatnom sektoru. Vjerujem da činjenica da su većinu života proveli radeći za javni sektor uvelike određuje i njihove ekonomske poglede. Onaj mali dio koji ima iskustva u privatnom sektoru – njih se demonizira kao predstavnike “neoliberalnog kapitalizma”, čak i ako su, primjerice, pobornici skandinavskog tipa kapitalizma – slobodno tržište plus socijalna sigurnost.

* Svatko s osnovama ekonomije može barem približno pretpostaviti posljedice sve većih intervencija države u tržište. Imamo u državi tisuće ekonomista. Kakav je generalni stav struke, odnosno zar ekonomisti nemaju baš nikakav utjecaj na politiku?




Mislim da političare ne zanima mišljenje ni ekonomista koji su u njihovoj stranci, a kamoli nekoga tko nije. To je bitan demokratski deficit o kojem se ne govori. Savjetnici su tu da savjetuju i kontriraju, ponekad i daleko od očiju javnosti, a ne da govore samo “Yes, Minister” kao u popularnoj britanskoj satiričnoj televizijskoj seriji iz 80-ih.

Dražen Oreščanin, Glas poduzetnika

* Je li Vladin “paket mjera” svojevrsni povratak u Jugoslaviju s obzirom na veliku intervenciju države u tržište, ponajprije u vidu ograničavanja cijena?

Koliko god mi volimo misliti da je današnja Hrvatska daleko od nekadašnje Jugoslavije, nažalost, mentalitet ni političara ni građana nije se daleko odmaknuo od tada. U javnosti je vidljiva netrpeljivost prema “zlim poduzetnicima” koji izrabljuju zaposlenike, što je percepcija koja je dijametralno suprotna od istine – naime, poduzetnici zapošljavaju ljude i stvaraju vrijednost te omogućavaju rast bogatstva i prosperitet društva, a država bi trebala stvarati i održavati funkcionalni okvir za to – efikasne javne usluge, pravosuđe, sigurnost i veći dio obrazovanja i zdravstva. Očekivanja da država dijeli novac širokom rukom umirovljenicima, braniteljima, socijali, Hrvatima u BiH i drugim skupinama uvijek su bila velika, a sada su enormna. Taj novac koji se dijeli netko treba zaraditi i uplatiti u državni proračun.

Ovakvo ograničavanje cijena prehrambenih proizvoda još je jedan korak dalje u suspendiranju tržišnog gospodarstva, a potencijalno može rezultirati nestašicama i propadanjem malih trgovaca i poljoprivrednih proizvođača.

Nismo optimistični kada razmišljamo o potencijalnim rezultatima ovakvog poteza, posebno zbog toga što ministar financija najavljuje ograničenja cijena i za druge proizvode.

* Ima li Vladina intervencija kakvog pozitivnog utjecaja za poduzetnike?

Pozitivan utjecaj ima u dijelu reguliranja cijena električne energije koje su u posljednjoj godini dana doslovno podivljale. Također se na sličan način treba regulirati cijena plina.
Ovdje svakako treba razumjeti razliku između cijena struje i plina i cijene mesa, šećera i mlijeka. Naime, gotovo je kompletna infrastruktura elektrodistribucije i proizvodnja električne energije u Hrvatskoj u vlasništvu HEP-a koji je u vlasništvu države, a isto tako je i domaća proizvodnja plina pod kontrolom INA-e. Dakle, u tim područjima realno nema tržišnog natjecanja i zbog ograničenja cijene struje i plina neće doći do propasti poljoprivrednika, malih proizvođača i malih trgovaca, što će vrlo moguće biti posljedica ograničavanja cijena prehrambenih proizvoda.

* Hoće li radnici u Hrvatskoj koji svoj kruh zarađuju kod svojih poslodavaca ispaštati ili profitirati Vladinim “paketom mjera”?

Ljudi koji zarađuju kruh svojim trudom iz ovakvog paketa mjera dobivaju mrvice kojima bi trebali biti zadovoljni. I te mrvice će možda nekomu pomoći, ali jedino i pravo rješenje su sustavne reforme koje će omogućiti da hrvatsko gospodarstvo bude konkurentno i da čovjek svojim radom zaradi dva kruha umjesto jednoga. Nažalost, već trideset godina smo svjedoci rasprodaje nekadašnjeg društvenog vlasništva, nestanka mnogih proizvodnih djelatnosti i gašenja industrijskih pogona te kontinuiranog smanjivanja poljoprivredne proizvodnje. Umjesto reformi koje bi omogućile porast pokazatelja gospodarske aktivnosti i bogatstva društva, mi kontinuirano dobivamo vatrogasne mjere koje se u javnosti prikazuju kao spas od problema (grijanje, inflacija itd.) koje Vlada osigurava građanima od novca koji je prikupila u budžet od tih istih građana.

* Spominjali ste potencijalne prosvjede ako UGP ne bude zadovoljan mjerama. Jeste li zadovoljni?

Mi nismo zadovoljni jer pokušavamo sagledati cjelovitu situaciju i utjecaj koji će ovakve mjere dugoročno imati na poduzetništvo i gospodarstvo. Događat će se to da će se male trgovine zatvarati jer zbog volumena nemaju konkurentne nabavne cijene, a na njihovo mjesto će dolaziti strani lanci. Proizvođači mlijeka i mesa neće moći prodati svoje proizvode po cijeni koja je manja od proizvodne, pa će se uvoziti neke stare zalihe tko zna odakle. Svakom takvom odlukom netko od malih poduzetnika u Hrvatskoj ostaje bez svog biznisa, smanjuje se domaća proizvodnja i postajemo sve ovisniji o uvozu. S druge strane, mnogi su sretni time što je cijena struje ograničena i to će im omogućiti da prežive. Oni ne gledaju širu sliku i iz svoje perspektive možda ne vide razloge za prosvjed. Prosvjed je prijavljen za 15. listopada na Trgu bana Jelačića, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati sljedećih nekoliko tjedana pa ćemo donijeti odluku o tome. Ako je većina zadovoljna situacijom, nema nikakva smisla ni organizirati prosvjed.

* Zbog čega je, po vašem mišljenju, došlo do toga da je Vlada uvela “paket mjera”? Zbog čega se odlučila za nikad veću intervenciju u tržite?

Došlo je zbog toga što je tržište energenata bilo vrlo ozbiljno poremećeno i zbog velike inflacije. Dio uzroka krije se u globalnim utjecajima, uključujući rat u Ukrajini i činjenicu da se Europa desetljećima oslanjala na uvoz plina iz Rusije.
Dio uzroka je i u tome da je Hrvatska u posljednjih 30 godina realno nazadovala i da već godinama ne proizvodimo dovoljno energije i hrane za vlastite potrebe, nego ovisimo o uvozu. To je pak posljedica dugogodišnjih loših politika koje su preferirale uvoz u odnosu na proizvodnju, koje su u vrijedne kompanije postavljale nesposobne, a podobne menadžere, koje su ogrezle u razne koruptivne afere. Trideset godina takvog ponašanja u ovoj krizi dolazi na naplatu.

Ivo Grgić Odžačanin s Agronomskog fakulteta: “Očekujem da će doći do agregatnog porasta izdataka kućanstava”

* Neki trgovci već najavljuju micanje artikala s polica, šećera, ulja… Kakvo je zapravo tu pravo stanje, ima li Hrvatska dovoljno osnovnih namirnica da podnese intervenciju države ili s druge strane krizu koja se s globalne razine prelijeva na nas?

U vremenu straha, i to egzistencijalnog, vijest o povlačenju roba s polica, pa bila to i trgovina u zaseoku s pet kuća, u doba globaliziranog društva ima velik odjek. I to bez obzira na to što je ukupni tržni udjel tih ponuđača mali, ali je on golem za tih pet kuća s pet stanovnika. To je nešto što se moglo i očekivati pri donošenju takve mjere jer se komuniciralo samo s najvećim proizvođačima, prerađivačima i trgovcima. I to je najmanji problem koji smo zabilježili dosad vezan uz tromjesečno zamrzavanje cijena. Osobno sam protiv državne intervencije, posebno u ograničavanju količina, cijena i slično. Učinak takvih mjera uvijek je mali, a počesto izazovu i suprotan učinak. Potrošnja per capita šećera je oko 25 kg, svinjskog mesa 55 kg, mesa peradi 25 kg, suncokretova ulja 10 litara te kada izdvojimo ono što je plafonirano, kućni proračun nije spašen. Naprotiv, očekujem da će doći do agregatnog porasta izdataka kućanstava jer će se prvo pojaviti stvarne ili umjetno stvorene nestašice, a onda kreće prekomjerna kupnja. I logično je pitanje, tko je imao korist od takve mjere, s predumišljajem ili slučajno? To je vlast, jer se, eto, brine o narodu kao da joj je zadaća nešto drugo, te državni proračun koji će se dodatno još brže puniti.

I ne utvarajmo si o svojoj veličini jer je riječ o otvorenom tržištu, a zakon spojenih posuda govori da će stradati najmanja posuda ugrožena od valova koji dolaze iz većih, jačih, i to je Hrvatska.

* Cijena hrane raste, a Hrvatska ima ogroman dio neobrađenih površina. Godinama slušamo priču da bi Slavonija mogla hraniti Hrvatsku i slično… Možemo li i na koji način iskoristiti krizu i nesagledive poremećaje na tržištu za razvoj domaće poljoprivrede?

Zagreb ima mnogo praznih stambenih i poslovnih jedinica pa se najamnine ne smanjuju, nego naprotiv. U Hrvatskoj se obrađuje onoliko poljoprivrednih površina koliko je trenutno racionalno obrađivati, ni više ni manje. Ali to nije u suprotnosti s vašom konstatacijom da zamjećujete neobrađene površine. Da bi se to izbjeglo, treba riješiti dvije stvari, i to potaknuti a) tržište poljoprivrednim zemljištem te b) proizvođače da ojačaju svoj proizvodni portfelj. Za ovo prvo velika prepreka je nasljedno pravo, nedostupnost vlasnika te vrednovanje zemljišta kao sentimenta pa govorimo o djedovini, ognjištu i sl. Za ovo drugo suodgovornost je samih proizvođača koji i znaju proizvesti, ali ne i utržiti jer tržno usitnjeni teško se suprotstavljaju konkurenciji, ali i imaju slabe pregovaračke pozicije. Tu je i odgovornost države koja mora stvoriti prostor istih šansi ili poštene trgovačke prakse. Država ne može ograničiti uvoz, ali može uvoznu robu staviti u istu ravan s domaćom, od zahtjevne kakvoće do sprečavanja lažnih deklariranja, odnosno prepakiranja.

* Kakvo je danas stanje s katastrom, je li država po vašem mišljenju preveliki vlasnik poljoprivrednih dobara, postoji li kakav učinkoviti model upravljanja zemljištima?

Veći problem predstavlja gruntovnica nego katastar. Početkom sljedeće godine u pojedinim dijelovima Hrvatske problem će biti nemogućnost pravnog reguliranja najma zemljišta jer su mnogi vlasnici “nepoznati”. Iako se te površine obrađuju, što potvrđuje i Agencija za plaćanje u poljoprivredi, one neće biti upisane u ARKOD te se neće moći ostvariti potpore. To je najizraženije na Banovini, u Lici te na Kordunu. Rješenje je da se ponudi još jedno prijelazno razdoblje, a u međuvremenu, kao kod legalizacije objekata u trogodišnjem razdoblju, riješi i gruntovnica. A to će onda potaknuti i tržište zemljištem. Inače, neobrađenih površina bit će još više, ali i političkih reperkusija.

* Bi li smanjenje poreznih opterećenja za poljoprivrednike omogućilo razvoj poljoprivrede?

Poljoprivredni proizvodni prostor Hrvatske je heterogen te se, uz OPG-ove, po brojnosti najzastupljenijih nalaze i poljoprivredne tvrtke, obrti, zadruge… i porezi su različiti. Na poljoprivredni razvitak znatniji utjecaj imaju “škare cijena”, tj. cijena inputa u odnosu na cijene outputa te se zbog toga veća pozornost treba posvetiti tomu, ali i drugomu, kao što je bolje gospodarenje resursima te time i troškovima, poslovnom povezivanju proizvođača, jačem i korektnijem odnosu proizvođača i otkupljivača/prerađivača i sl.

* Poticaji… Prateći recimo emisiju “Plodovi zemlje” posljednjih godina, lako je uočiti obrazac da se sve, nažalost, svodi na kukanje i traženje od države poticaja za proizvodnju… Može li poljoprivreda biti isplativa? Jesu li poticaji zapravo štetni jer poljoprivrednike čine ovisnima o državi?

Kao prvo, već dugo nemamo poticaja nego imamo potpore. To nije pojmovna razlika nego suštinska. Potpore su dohotku te imamo plaćanja prema jedinici proizvodnje, a poticaji bi bili samoj proizvodnji, količini i/ili kakvoći. Neki analitičari kažu da svaka potpora umrtvljuje proizvođača kao što i subvencija studenata nema prevelike poveznice s njihovim uspjehom. Ali mi baštinimo zajedničku poljoprivrednu politiku EU-a i tu nema dvojbe: potpore su tu i one se trebaju postaviti tako da ispune i svoj sekundarni cilj, a kod nas primarni, da potaknu poljoprivrednu proizvodnju. Po mom mišljenju, čak i danas u ovim turbulentnim godinama, više se pozornosti posvećuje davanjima države, a manje kako da sami poljoprivrednici učine iskorak iz komfora sigurnosti dijela dohotka. I roditelji nerijetko razmaze svoju djecu svakodnevnim davanjima, ne tražeći da i ona sama nešto učine. Na kraju sve dolazi na naplatu jer nema besplatnog ručka. Ni u obitelji.

* Što bi obični građani koji pokušavaju postati samodostatni trebali uzgajati, što uspijeva, što bi bilo isplativo u ovim vremenima?

Mislite na one koji žive oko Jelačić placa ili na 18. katu prekosavskog nebodera. To je postala neozbiljna tema pa i ja neozbiljno predlažem “barem jednu stabljiku Cannabis sative”, treba malo prostora, a izdašna je. Povratak u “ona vremena” je iza nas te pošalice, nadam se da je tako, nekih o “vraćanju domaćoj zimnici” služe za zabavljanje puka. Zakon obujma upozorava da se kućna prerada preporučuje samo onima koji sami i proizvode poljoprivredne proizvode, ali i onima dohodovno izdašnijima koji mogu kupiti poljoprivredne proizvode pa se igrati “drug Tito i ajvar dela”. Simpatično je da supruga Mirjana i ja, koji smo Zagreb zamijenili Posavskim bregima, sami “rekreativno proizvodimo rajčicu te je prerađujemo”, ali ni to nije ekonomski opravdano. I zato je bolje da svatko radi svoj posao i za njega primi pravičnu, po mogućnosti što veću zaradu.

* Mizeran je postotak navodnjavanja u Hrvatskoj. Zašto je tako i zašto se više ne navodnjava? Kakvi smo s tehnologijom u poljoprivredi, je li naša proizvodnja zaostala?

Hrvatska malo navodnjava, ali nema ni kvalitetno riješen problem odvodnje. Hidromeliorativni sustavi su skupi i pretpostavka uređenju površina je komasacija i održavanje tih sustava. Nakon 40 godina u Hrvatskoj je sve spremno za komasaciju oko 18 tisuća ha. Ubrzo idu natječaji, osigurana su sredstva i to je dobro, ali ne i dovoljno za uspješnu poljoprivrednu budućnost. A područje pogodno za navodnjavanje je ograničeno kao i poljoprivredne kulture. Kao što i poplave pogađaju gotovo ista područja i stradaju uvijek iste kulture. Zato je poljoprivreda zanimljiva, ali i tegobna.

Autor:E.P./7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.