PLENKOVIĆ JE PREUZEO VELIKI RIZIK: Ako pomirba Hrvata i Srba ne uspije, bit će posljedica!

Autor: Dnevno

Uzevši Borisa Miloševića za potpredsjednika Vlade, dakle za jednog od svojih najbližih suradnika, Andrej Plenković na sebe je preuzeo teret čije težine gotovo da i nije svjestan. Težina hrvatsko-srpskog pomirenja unutar hrvatske države teži je zadatak nego li se na prvi pogled čini. Po načinu na koji tretira Pupovca, vidi se da u njega ima zamjetno povjerenje, svjestan je važnosti odnosa s hrvatskim Srbima, ali mislim da ne poznaje sve meandere, pogotovo meandere ispisane u toj priči ispod medijskih radara, a koje su ti odnosi ispisali kroz hrvatsku povijest.

Nisam siguran da do kraja razumije do koje je mjere Pupovac ovisan i priležan beogradskoj politici. I ako bi negdje mogao nastradati, ako bi negdje mogao iznevjeriti očekivanja naroda, ako je negdje „tanak“, onda su to ova pitanja. Jer, to nije njegov svijet i bojim se da plošno doživljava te odnose. No, Plenković je svakako stavio na dnevni red pomirenje Hrvata i hrvatskih Srba, povukao je snažan, po meni riskantan potez, imenujući Miloševića potpredsjednikom Vlade i sad kad je zaplovio, vidjet ćemo kako će taj brod ploviti.

Potpuni oprost

Za spomenuto pomirenje Hrvatska je kao država napravila praktički sve što je trebala i sve što se od nje tražilo, a tražilo se ono sto se u sličim prigodama nije tražilo ni od koga. Od široke abolicije koja je ratne zvijeri svela na minimum minimuma, u sklopu kojeg se ne jednom dogodilo da su se suspektna, da ne velim zločinačka, ratna zbivanja knjižila kao sudjelovanje u oružanoj pobuni, što je bila formula za aboliciju. Ono malo preostalih potvrđenih zločina i zločinaca nikada nije procesuirano. Žurim reći da tu nema osobite srpske krivnje, to su nama spakirali naši domaći izdajnici. Srbi su naime u procesu povratka od službenog Zagreba dobili sve što su tražili, čak i najsuspektnije relacije, kao što je povratak stanova i radnih mjesta koja su napustili. Osim povratka stanova, mirovina, zdravstvenog osiguranja, radnih mjesta, priznavanja radnog odnosa, ali i mirovinskog staža i u vrijeme kad su izbjegli, zatim briga o obrazovanju i s tim u vezi zasebni srpski razredi kao u Vukovaru, obnove praktički svih sakralnih objekata, a tu je bila i potpuna afirmacije glasačkih prava.

Ta se afirmacija iskazuje kao ruganje parlamentarnoj demokraciji jer Srbi autobusima dolaze glasovati u mjesta u kojima uopće ne žive držeći tako na vlasti u tim mjestima, poput Kistanja, lokalne Srbe. Ima tu i paradoksa. U zadarskom zaleđu vidjet ćete po nekim selima asfaltiran put do kakvog srpskog zaseoka, ali ne i popravljenu cestu prema brojčano bitno naseljenijim hrvatskim selima. Sve je to, da ponovim, pratila kraljevska abolicija prema kojoj je vremenom postalo gotovo nepristojno i spomenuti što je tko radio u ratu. Bila je to nametnuta cijena normalizacije života jer uistinu ne može se trajno živjeti u ratnom grču, no pravda se mora afirmirati, a to se nije dogodilo. Nema pravde bez istine! Nema pomirenja bez pravde i istine! Hrvatske vlasti na samom su početku sve te ustupke radile u prvom redu da bi pokazale da nemaju nikakvih poveznica s NDH, da su spremni na obnovu suživota, pokazujući urbi et orbi da hrvatska država nije nikakav antisrpski konstrukt. Nema dvojbe da je niz elementarnih ljudskih prava trebalo afirmirati i dodatno potvrditi, kao što nema dvojbe da su Srbi osim lojalnosti u nekim pitanjima trebali pokazati privrženost hrvatskoj državi. Državi koja se u krvi rađala baš zbog toga jer su se brojni sunarodnjaci srpske nacionalnosti digli na oružje da je ne bude!

Lokalni zločinci

Analizirate li pak srpske ratne pokolje, brzo ćete vidjeti da su najokrutnije zločine radili najčešće upravo lokani Srbi, neusporedivo više od Srbijanaca, čak i kad se radilo o eminentnim četničkim postrojbama. Tu su hrvatski Srbi pali na najvećem ispitu i tu se negdje krije pravi razlog današnjih dubokih animoziteta u prvom redu „na terenu“. Sjajno taj temat tretira Vrdoljak u filmu „General“, kada (očito) Bobetko razgovara s jednim srpskim oficirom rodom iz tih krajeva, koji se ne može načuditi što je Bobetko na hrvatskoj strani. Taj detalj kada pretpostavljeni Bobetko srpskom oficiru kaže: „Mi smo Hrvati, ako hoćete baš ja i moja braća, u prošlom ratu stali uz vas, Srbe, i branili vas od fašizma. Jesi li ti spasio kojeg Hrvata u ovom ludilu? Ne, jer vi, u ovom ratu, kad su četnici dominirali, niste imali potrebe zaštititi Hrvate, od sličnog ludila! Može vas biti sram!”




Tu je srce današnje podvojenosti. Jer, ovaj prepričani dijalog iz „Generala“ je činjenica. Hrvati su u Drugom svjetskom ratu stali uz Srbe i branili ih oružjem. Srbi su u ovom ratu, ako već i nisu sudjelovali u pokolju, uglavnom mirno gledali kako se ubijaju, likvidiraju i protjeruju Hrvati i nema jednog ozbiljnijeg otpora koji je na tu temu povijest registrirala u ovom ratu. Zato je danas sve pet puta teže nego li bi bilo da je te solidarnosti, ljudskosti i humanizma od strane hrvatskih Srba bilo na okupiranim hrvatskim teritorijima.

Hrvati su u ovih 25 godina temeljito povratili sva moguća srpska prava koja je rat stavio u drugi plan. Srbi su ih masovno konzumirali, ali se masovno jedino nisu vratili jer sami najbolje znaju što su radili i ne žele riskirati da im netko kome su zaklali oca ili mater i spalili kuću, zakuca na vrata. Makar ni optužnice nema! Zato se masovno ne vraćaju. Kao što se oni koji i danas preziru hrvatsku državu ne vraćaju jer jednostavno u hrvatskoj državi ni pod koju cijenu ne žele živjeti. O tome, o njima, o ovim fenomenima, dakako – šuti se.

Odlučuju o svemu




Kad govorimo o ostvarivanju ljudskih prava za hrvatske Srbe, valja reći da se u tom procesu ni u jednoj stvari nije radilo o reciprocitetu. Ništa naime od onoga što su Hrvati dali hrvatskim Srbima kao prava, ne uživaju Hrvati u Srbiji. Ništa. Do dana današnjega. Dolaskom bivših komunista prvi put na vlast, dakle 2000., Srbi su dobili enormne ustupke, od toga da im je za dvojezičnost potreban broj Račanovom voljom smanjen s 50 na 33 posto, što je momentalno od Vukovara napravilo neuralgičnu točku, do toga da su za njegova mandata dobili ustavni zakon prema kojem imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru čime u pravu odlučuju o svakoj hrvatskoj Vladi. I tu je negdje Pupovac postao VIP gost u Beogradu! Jer, sa svoja tri mandata koja u pravilu odlučuju o sastavu svake Vlade, on postaje regionalno interesantan i utjecajan. Danas, kada smo u situaciji da je potpredsjednik Vlade predstavnik najjače srpske stranke u Hrvatskoj, postavlja se pitanje što bi predstavnici hrvatskih Srba dakle trebali napraviti da krupnim koracima krenemo do pomirenja? Puno toga.

Ključna, gotovo metaforička točka u hrvatsko-srpskim odnosima jest tretman Vukovara. Bez promjene retorike i ne samo retorike prema Vukovaru i istočnoj Slavoniji gdje su srbijanski pokolji poprimili ljudožderske razine, neće biti generalnog pomaka. Bez prokazivanja pritajenih silovatelja vukovarskih žena, bez prokazivanja zatajenih srpskih zločinaca koji tamo i dalje žive, bez istine o Ovčari, a o njoj su šutjeli godinama, bez nabavljanja karata s miniranim područjima, upravo u Slavoniji gdje je broj žrtava razminiravanja najveći, Hrvati će na kalendaru samo križati datume do kada će trajati Miloševićev mandat. Ne riješiti spomenute probleme, a tražiti uvođenje dvojezičnosti u isti taj Vukovar, to znači vatru politi s hektolitrom benzina. Dakle, opće pomirenje Hrvata i hrvatskih Srba definitivno je moguće, ali je definitivno nemoguće bez prvih koraka koje bi Srbi morali napraviti. Rat je nastupio zbog njihovih interesa, pokolji su dio politike koju su oni, osobito na okupiranim područjima zdušno prihvatili, mirenje bez uvažavanja ovih istina nije moguće. Osim stvarnih i metaforičkih poteza vezanih uz Vukovar, hrvatski Srbi ako uistinu žele temeljito i potpuno pomirenje, moraju marom privrženosti hrvatskoj državi prokazivati svoje zločince koji sjede u Beogradu i širom Srbije. Ne može se dogoditi da u beogradskoj bolnici intervjue za medije daje jedan od zločinaca iz Škabrnje, Mlinar, a da hrvatski Srbi o tome šute. Nema pomirenja ako ćete zatajiti one u vašim redovima koje je odavno trebala stići ruka pravde. Ako hrvatski Srbi ubuduće ne budu proganjali zločince u svojim redovima istim marom kojim te zločince traži hrvatska država, od istinskog pomirenja neće biti ništa. Hrvatski Srbi moraju Vulinu, kada ovdje srbuje, reći „go home“ i tek tada ćemo zakoračiti u pomirenje. Ne mogu Srbi ponosno čuvati spomenik Šoškočaninu u Borovom Selu i tražiti pomirenje! I dvojezičnost! Mogu, naime, ali to neće biti pomirenje. Čekat će se samo novi krug izbora.

Traži se objektivnost

Jer, Vukovar i tamošnji zločini, istočna Slavonija i tamošnji zločini, to je, znate, više od zločina. Tamo su u pravilu susjedi likvidirali i klali susjede, s tim da su u prvom planu tih zločina bili hrvatski Srbi. Uostalom pogledajte Vukovar i Ovčaru. Lovas. Borovo Selo. Kako se bez iskrene isprike i naglašenih gesta priznanja, miriti nakon takvih zločina?

Dakle, pomirenje jest moguće, ali traži od hrvatskih Srba u prvom redu iskrenu katarzu koje za sada nema. Doći u Knin, ali inzistirati da se ide u Grubore, znači da Beograd i dalje na daljinski upravljač drži predstavnike hrvatskih Srba jer je potpuno isti model svojedobno Boris Tadić prodao neviđeno naivnom i politički nepismenom Ivi Josipoviću. Tadić je bio u Vukovaru i tobože se ispričao, ali su onda oboje otišli u Paulin dvor gdje se dogodio ratni zločin protiv tamošnjih Srba. Radilo se o klasičnom izjednačavanju krivnje i staroj srpskoj tezi da su obje strane činile zločine. Ista priča hoće se prodati u Grbuorima i Kninu. To nije katarza, to je trgovina. Trgovina koja hoće reći da smo svi podjednako griješili i činili zločine. To je gola laž jer o ovom ratu postoji samo jedna istina: Srbija i JNA su uz pomoć hrvatskih Srba okupirali trećinu Hrvatske i izvršili more zločina. Hrvati su u oslobađanju sporadično činili zločine, ali ne može se ni pod koju cijenu znak jednakosti postaviti između tih zločina. U tom smislu Milošević će morati vući puno aktivnije poteze na ovu temu. Ako mu dopuste. Legenda naime kaže da je noć prije postavljanja potpredsjednika hrvatske Vlade u Sanaderovo doba, praktički bilo dogovoreno da to bude Milorad Pupovac. Da bi tu istu noć, navodno na inicijativu srpske Pravoslave crkve, u Vladu bio ujutro poslan Vojislav Stanimirović. Milošević dakle ispred sebe ima ogroman zadatak – krenuti u pomirenje s većinskim Hrvatima, srušiti neke od ključnih srpskih lažnih političkih toponima koji su izgrađeni u ovih 25 godina i pritom biti od koristi vlastitom biračkom tijelu. Biti koristan i biti objektivan! Biti iskren i biti pravičan. Na Plenkoviću je pak enormna odgovornost u ovoj priči, jedva nešto veću odgovornost od njega ima samo Milošević. Jer ako ova priča propadne, puno će vode proteći Savom dok se ponovo na ovako visokoj razini Hrvati i Srbi požele miriti.

OBJAVILA DNEVNIK KOJI JE PISALA U IZBJEGLIČKOJ KOLONI: Poznata srpska novinarka: ‘Hrvatski vojnici nisu dirali konvoj’

Autor:Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.