OVO JE NOĆNA MORA EUROPE! Svi gledaju u Amerikance: Rusi su to shvatili kao slabost i napali Ukrajinu

Zamislimo dva dječaka koja se potuku na školskom dvorištu. Velika je vjerojatnost da će većina ostalih dječaka i djevojčica tučnjavu s nelagodom samo promatrati bez miješanja, kao što je velika vjerojatnost da će učitelj koji vidi sukob najprije razdvojiti dječake koji se tuku, a sve ostalo će na red doći kasnije. U tom slučaju najvažnije je da će tučnjava prestati. I u drugim dijelovima društva postoji netko s autoritetom i snagom tko može zaustaviti sukob. Od policije koja može zaustaviti sukob oko parkirnog mjesta pa sve do vrha društva u vidu predsjednika ili premijera države. No kad je riječ o državama na našem plavom planetu, ne postoji “naddržava”. Kroz povijest su postojale države koje su dulje ili kraće vrijeme snagom svoje ekonomske i vojne moći zauzele tu poziciju bilo da je riječ o globalnom prostoru poput Britanije u doba East India Company ili o kratkotrajnom pokušaju Napoleona da Francuska bude “naddržava” na europskom prostoru i još kraćem pokušaju Adolfa Hitlera i Trećeg Reicha. Svaki taj pokušaj razdoblje je ratova i sukoba. Razdoblje nakon II. svjetskog rata zanimljivo je zbog bipolarnog odnosa dvaju sila, SAD-a i SSSR-a, kakvog to u tom obliku povijest nije poznavala, i njhove podjele interesnih zona. To je razdoblje donijelo mir na području cijele Europe te blagostanje na njezinu zapadnom dijelu.

Pad titana

Valja odmah reći kako je doba dviju “naddržava” u isto vrijeme rezultiralo i brojnim ratovima i krvavim državnim udarima u Africi, Aziji, Južnoj i Srednjoj Americi. Svaka od dviju “naddržava” pazila je da u svom sudjelovanju u tim posrednim sukobima ne stane na žulj onoj drugoj, a kad bi do toga i došlo, dogovorile bi se. Padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a stvorila se nova situacija. Na sceni je ostala samo jedna “naddržava” i cijela Europa i ostatak svijeta ušli su u razdoblje globalizacije, što se vrlo brzo pokazalo kao “Pax Americana”. Kad je Berlinski zid nestao, u euforiji općeg slavlja nitko nije primijetio kako je Europa ipak ostala podijeljena na bogatu Staru Europu na zapadu i siromašnu Novu Europu na istoku. Isto tako, i novi, naizgled ujedinjeni globalni svijet, bio je oštro podijeljen na bogati Sjever i siromašni Jug. Iznad tih podjela bio je tanki sloj nazvan globalizacija. U jednoj francuskoj studiji o novim strateškim izazovima u Europi, a slična se pojavila i u Njemačkoj, definirani su 1990. novi europski sigurnosni izazovi : 1. nekontrolirani period nakon raspada SSSR-a s njegovim nuklearnim arsenalom te 2. nekontrolirani priljev u Europu ljudi iz siromašnog dijela sa sjevera Afrike. Amerika se aktivno uključila u kontrolu raspada SSSR-a te je izmješteno nuklearno naoružanje iz bivših sovjetskih republika u kojima je zavladala golema korupcija pa su postale najveći svjetski buvljak oružja.

Na kraju krajeva i Hrvatska se naoružavala na tom tržištu. Američke administracije podržavale su Rusku Federaciju, Jeljcina i Putina kao jamce da se nuklearne bojne glave neće pojaviti na crnom tržištu. Zanimljiva epizoda iz toga “Hrelić-razdoblja” je velika trgovačko-obavještajna operacija kad je Ukrajina 1998. prodala za 20 miljuna dolara nedovršeni sovjetski nosač aviona prvotnog imena “Riga” Kini. Lažni kupac, tj. “end user” bila je turistička agencija Agencia Turistica E Diversoes Chong Lot Limitada iz kineskog Macaa s deklariranom namjerom da od nedovšenog nosača aviona napravi ploveći hotel s kazinom. Šlampavost američkih obavještajnih službi ili genijalnost kineskih obavještajaca, kako hoćete, vidi se u tome da ta turistička agencija, što su otkrili znatiželjni novinari, nije imala ni telefonski broj niti ikakvu dozvolu za otvaranje kazina.

Nije ih zanimalo

Kako bilo da bilo, nedovršeni nosač završio je u Kini zajedno s 40 tona tehničkih nacrta nosača i postao Liaoning, prvi operativni kineski nosač aviona i “izvor” sljedećih kineskih nosača aviona. Druga strateška opasnost za Europu – nekontrolirani priljev ljudi iz siromašne sjeverne Afrike – ostala je potpuno izvan fokusa. Danas se to zove “migrantska kriza” koju je možda bolje nazvati “migrantska konstanta”.

Devedesete i početak novog tisućljeća obilježila su tri bitna događaja u kojima je “naddržava”, naš metaforički učitelj koji zaustavlja tučnjavu u školskom dvorištu, važan lik: rat na prostoru bivše Jugoslavije, invazija na Irak, invazija na Afganistan.

Početak rata u bivšoj Jugoslaviji za Ameriku je bio sporedan s obzirom na to da je u to vrijeme bila zauzeta Irakom, no činjenica je da je posljednji rat, “kosovski”, na teritoriju bivše SFRJ završio kad je “naddržava” uzela stvar u svoje ruke. Nakon bombardiranja Jugoslavije i potpisom “Kumanovskog sporazuma” od KFOR-a, avatara “naddržave”, i Federalne Jugoslavije i Republike Srbije 9. lipnja 1999. ratovi na prostoru bivše SFRJ su nakon devet godina krvoprolića prestali. U ovom tekstu nećemo ocjenjivati način na koji je to učinjeno.

Sljedeći slučaj je Irak i politika “naddržave” prema zemlji koja je u jednom trentku u ratu s Iranom imala tajno-javnog partnera, SAD.

“Naddržava” svojom golemom ekonomskom i vojnom moći može politikom mrkve i/ili batine bitno utjecati na razvoj zbivanja. Kubanska kriza primjer je dogovora kad su partneri vojno izjednačeni. No je li dogovor moguć kad je jedan velik i moćan, a drugi slab, vječno je pitanje. Puno ovisi i o ljudima koji sjede za upravljačem. Jesu li skloni rješavati probleme silom ili razumom? Koliko daleko u vremenu razmišljaju o svojim akcijama i njihovim posljedicama za godinu, deset godina?

Invazija na Irak pokazala je nakon dvadeset godina kako administracija koja je vodila SAD ili nije imala viziju “što poslije” ili nije marila.

Bez vizije

Nedavno je i standardno umjeren, kad je riječ o politici, T-portal objavio članak s naslovom “Dva desetljeća od američke invazije na Irak zemlja je u rasulu: 42 milijuna ljudi živi u bijedi unatoč golemim zalihama nafte”. Invazija na Afganistan nakon 20 godina završila je, prema ocjeni dijela američkih medija, ali i saslušanjima ministra obrane Lloyda Austina i načelnika Združenog stožera generala Marka Milleya u američkom Kongresu kaotičnim povlačenjem američke vojske. Čak je i hrvatski premijer povlačenje ocijenio, prema članku opreznog T-portala, kao jedan od uzroka rata u Ukrajini: “Moramo reći da povlačenje iz Afganistana nije bilo najdostojanstvenije. U očima onih koji prate igre moći na međunarodnoj razini to je, bez svake sumnje, bio znak slabosti”, rekao je Plenković.

Činjenica je kako su mnogi političari iz vremena Iraka i Afganistana prisutni i danas, bez obzira na to dolazi li predsjednik iz republikanske ili iz demokratske stranke. Neki od njih, poput Victorije Nuland i Antonyja Blinkena te Lloyda Austina, na koncu i predjednika Bidena, na visokim su pozicijama i vode politiku SAD-a kad je riječ o ratu u Ukrajini.

Ključni ljudi u vrijeme republikanske administracije Busha mlađeg – znači Iraka i Afganistana – jesu Richard “Dick” Cheney, potpredsjednik SAD-a, Donald Rumsfeld, ministar obrane, i Paul Wolfowitz, doministar obrane, poznati kao grupa “Neocon”. Posljednji je autor tzv. Wolfowitzeve doktrine koja se temelji na održavanju američke dominacije preventivnim vojnim akcijama te nasilnim smjenama režima u zemljama čija politika nije u skladu s američkim interesima. Te su ideje kasnije ušle u “Bushevu doktrinu” koju je američki senator Edward Kennedy nazvao “pozivom na američki imperijalizam za 21. stoljeće koji ni jedna nacija neće htjeti prihvatiti”.

Zanimljivo je pogledati, u godinama Iraka i Afganistana, gdje su Nuland, Blinken, Austin, na kojim funkcijama i u kojim administracijama – republikanskim ili demokratskim. Bez obzira na sličnosti kad je riječ o ključnim američkim interesima, ipak se republikanske i demokratske administracije razlikuju u svojim vanjskim prioritetima.

Podržao invaziju

S obzirom na rat u Ukrajini, zanimljivo je gdje su bili trenutno vodeći ljudi američke vanjske politike u periodu od 2004., kad se dogodio prvi “Majdan” u Ukrajini, pa do danas.

Antony Blinken je kao pomoćnik senatora Bidena za nacionalnu sigurnost podržao odluku o invaziji na Irak. Također je podržao inicjativu senatora Bidena da se Irak razbije na tri države – Shiastan, Sunistan i Kurdistan, koja je odbačena.

Kao pomoćnik za nacionalnu sigurnost potpredsjednika Bidena sudjelovao je u koncipiranju Obamine politike prema Afganistanu.

Izbori 2010. na kojima je Janukovič pobijedio važni su jer im je OSCE priznao legalitet, za razliku od prvog puta kad se natjecao i pobijedio, ali rezultat nisu priznale europske zemlje te je na ponovljenim izborima pobijedio Juščenko, Janukovičevo nasilno svrgavanje s vlasti kao legalnog predsjednika nakon Majdana 2 može se smatrati državnim udarom.

Victoria Nuland je kao zamjenica u Ministarstvu vanjskih poslova boravila u Kijevu u vrijeme Majdana 2 i sudjelovala u formiranju nove vlasti.

Nakon dolaska Donalda Trumpa napustila je Ministarstvo vanjskih poslova. Vratila se s izborom Bidena te je aktivna u koncipiranju američke politike u odnosu na rat u Ukrajini te protivnica pregovora prije oslobađanja ukrajinskog okupiranog prostora. Nakon diverzije plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 izjavila je za američki magazin Newsweek: “Administracija je vrlo zadovoljna što zna da je Sjeverni tok 2 sada komad metala na dnu mora.”

Nakon umirovljenja 2016. Lloyd Austin je ušao u odbor tvrtke Raytheon Technologies koja uz ostalo proizvodi i protutenkovske projektile Javelin koji se isporučuju Ukrajini. Austinov imutak u dionicama Raytheona iznosio je prije ruske invazije 2,7 milijuna američkih dolara. U međuvremenu im je vrijednost porasla.

Zajedno s Anthonyjem Blinkenom koji je u vrijeme Trumpa napustio Ministarstvo vanjskih poslova te Michele Flournoy, visokopoziciniranom u Ministarstvu obrane u vrijeme Obame kad je sudjelovala u donošenju odluke o američkoj intervenciji u Libiji, osnovao je Pine Island Capital, investicijsku tvrtku koja je uz ostalo investirala u tvrtke za proizvodnju oružja. Antony Blinken je nakon dolaska u Ministarstvo vanjskih poslova prema svojoj izjavi nakon članka u NYT-ju o sukobu interesa deinvestirao iz zajedničke kompanije.

Teorije zavjere

Pobjedom Bidena Lloyd Austin dobio je mjesto ministra obrane. Prema pisanju New York Timesa od 8. prosinca 2020., Bidenovo imenovanje Austina pokrenulo je niz pitanja o povezanosti ljudi koje bira za administraciju s korporacijama za proizvodnju oružja.

Teorije zavjera jednake su konačnom izračunu površine kruga. Namjera ovog teksta nije ići u tom smjeru, već pokušati da se važni akteri vezani uz rat u Ukrajini sagledaju kroz njihovo prošlo javno djelovanje i javno dostupne podatke kako bi se bolje razumjelo njihovo sadašnje djelovanje. Biden, Blinken, Austin i Nuland i sve što su radili prije rata u Ukrajini od 2004. do danas teško da su bili poznati široj javnosti, za razliku od Putina. Jednako kao što je hrvatska javnost malo znala o Muli Omaru u Afganistanu i Sadamu Huseinu u Iraku. Politika u tim dvjema zemljama u kojima su Biden, Blinken, Nuland i Austin aktivno sudjelovali nije dobro završila, a njezine loše posljedice osjetile su se i u Europi.

Moć koju je imala Europska unija u vrijeme kad su Njemačka i Francuska uspijevale posjesti za stol sukobljene strane u Ukrajini kako bi potpisale sporazume Minsk 1. i 2., pokazalo se, nije bila dovoljna za rješenje sukoba bez sudjelovanja Amerike. Jednako kako Europa nije imala snagu, bez obzira na razloge, zaustaviti ratove na Balkanu dok se nije uključila “naddržava” SAD. Ekonomska i vojna moć Amerike tolika je da njezina politika može biti presudna kako bi rat u Ukrajini završio i što je jednako važno – može utjecati na to što će biti nakon rata. Pitanje koje se nameće jest je li američka politika u ukrajinskom ratu nastavak politike te ciljeva i metoda koje su korištene u Afganistanu i Iraku?

Osim općenitih rječi – demokracija, ljudska prava i slobodno tržište – koje su se nakon Afganistana i Iraka pretvorile u političku frazu Amerike koja nije javno objavila što je cilj njezine politike na prostoru Ukrajine, ali i Rusije nakon rata. Jer to je ključ i za stabilnost i mir i u ostatku Europe.

Najgora opcija

Amerika jest vojno porazila Sadama, ali nije realizirala ciljeve niti donijela demokraciju i prosperitet. Ovdje ne bih uzeo u obzir izjave pojedinih američkih kongresnika i senatora kako je cilj oslabiti Rusiju, jer oni nisu izvršna vlast, za razliku od Bidena, Blinkena, Austina i Nuland. Ostaje da vrijeme pokaže što je cilj te politike. Najgora opcija za Ukrajinu, Rusiju, ali i Europu bila bi da jedan dan SAD kaže – dosta nam je – kao što je to učinio u Afganistanu i Iraku. I ode, a iza njega ostane kaos.

Kennedy i Hruščov su izbjegli nuklearni rat

Primjer dogovora kao izaska iz krize je “kubanska kriza” s kraja 1962. Sovjeti su, nakon američkog pritiska, povukli raketno naoružanje s Kube i kriza je završena. Zapad je slavio pobjedu nad bezbožnim komunistma. No stvar je bila malo kompleksnija. Ono što u to vrijeme zapadna javnost nije znala i što je doznala tek 25 godina poslije jest kako je prema tajnom dijelu sporazuma Kennedyja i Hruščova – SAD u proljeće 1963. povukao nuklearne projektile iz Turske. Taj sporazum odličan je primjer tihe diplomacije. Kennedy nije želio da ratoborni dio američke javnosti dozna za povlačenje iz Turske jer bi ga to vjerojatno koštalo reizbora, dok je Hruščovu odgovaralo da je američki predsjednik čovjek s kojim može pregovarati. Hruščov, naravno, nije imao problem s javnosti i s time što ona zna ili ne za jer ga ona nije birala, a članovi politbiroa znali su detalje sporazuma.

Milijarde su potrošene, a ništa nije učinjeno

Deklarirani ciljevi “naddržave” u Iraku i Afganistanu bili su demokracija, ljudska prava i tržišna ekonomija po zapadnom obrascu.

Ni u jednoj od tih država ciljevi nisu dostignuti iako su za njihovo postizanje izgubljene stotine tisuća ljudskih života i utrošen golem novac. Profesorica Linda Bilmes iz Harvard Kennedy School objavila je procjenu o ukupnom trošku rata u Iraku za američke porezne obveznike od 3 trilijuna američkih dolara, dok je planirana procjena Busheve administracije bila između 50 i 60 milijardi. Brown University objavio je detaljan trošak rata u Afganistanu na ukupno 2,313 trilijuna dolara.

Postavlja se pitanje, ako uz tako goleme troškove ciljevi nisu ostvareni, je li zacrtana politika za njihovo ostvarivanje bila dobra? Drugo pitanje koje se nameće jest je li to obrazac po kojem  djeluje “naddržava” ili slučajnost.