‘OVDJE SE NA FACEBOOK DOISTA NE MOŽE!’ Valdec kao moskovski modni mačak: Najbolja roba dolazi iz Kirgistana, zapadni brendovi u tišini su se povukli iz Kine

Predjelo: crvena ikra servirana u kuhanom bjelanjku, sirjotka pod šubom (haringa pod bundom)…, glavno jelo: pečena ruska raca na zagorski, ali s krumpirima – nema mlinaca, salate… i desert – sladoled – ponosno sam recitirao božićni meni koji sam priredio za svoj Božić, iznoseći na stol prvu rundu predjela.

“A nazdravit ćemo hrvatskim pjenušcem iz Hrvatskog zagorja!”, napomenuo sam, odlazeći do kuhinje da iz hladnjaka izvadim bocu Rozalije – donio sam dvije, jednu za Božić, drugu za Novu godinu.

“No počinjemo s votkom. Hrvatsko-ruski ‘fusion menu'”… Ups! Zaboravio sam kupiti lavaš (tipična kavkaska pogača). Odgađamo zdravicu na petnaestak minuta, idem skočiti dolje do pekare…

“Ma sjedni, ima tko će donijeti”, zaustavila me Sonja, ženina kći, već kuckajući po smartphoneu…

Online kupnja bila je ovdje u Moskvi popularna i ranije, no s početkom lockdowna, početkom 2020., biznis s dostavom je eksplodirao. Na svakih nekoliko metara moskovskim pločnicima mimoilaze se na biciklima dostavljači raznih kompanija – online se kupuje doslovno sve: od kruha i mlijeka, gotovih jela, odjeće, obuće, namještaja, tehničke robe…

“Lako vama, internet vam je brži 20, 30 puta nego meni kod kuće u Hrvatskoj”, zavidno sam primijetio dodajući kako mi je brže samom kod kuće otići autom do trgovine i vratiti se nego naručivati preko interneta.

“I pet puta je jeftiniji”, dodala je ženica koja za internet i 150 TV programa plaća mjesečno oko 40 kuna.

“Ha-ha! Ali svejedno ne možete na Facebook”, pokušao sam parirati. Bezuspješno. Ubile me argumentima.

Recipročne mjere

No ovdje se na Facebook doista ne može. Niti na Twitter, Instagram… Ruske su vlasti jednostavno zabranile te društvene mreže na svom teritoriju okarakteriziravši ih “stranim agenturama”. Iako te zabrane mnogi zaobilaze koristeći neke od brojnih VPN softwarea.

Mene osobno više je ispočetka mučilo što nemam pristup nekim web-stranicama poput stranica Vlade RH, hrvatskih ministarstava, FINA-e, HZZO-a, HZMO-a…, a posebno to što odavde nemam pristup svom osobnom pretincu na portalu e-građani. Naime, ruske su vlasti postupile po, čini se, recipročnim mjerama. Jer ni iz Hrvatske, kao ni iz bilo koje druge države-članice EU-a ne može se pristupiti brojnim državnim, ali ni medijskim portalima iz Rusije.

Kad je o hrvatskim medijima riječ, zasad odavde mogu otvoriti sve. I pogledati što nam se zbiva u domovini. Premda, ima jedan portal koji se, čini mi se, još naziva medijskim, a pristup mu je odavde blokiran. Što me je neizmjerno pogodilo, nisam mogao noćima zaspati.

Riječ je o Faktografu, koji sada ne mogu svakodnevno pratiti. Što me je bacilo u depresiju. No zato mi web-stranicu SOA-e uredno otvara pa sam se ipak nekako izvukao iz depresije.

No online kupnja ipak nije za mene. Doduše, na internetu sam pronašao električni aparat za brijanje o kojem sam maštao da ga zateknem ispod božićnog drvca i funkcioniralo je!
Međutim, još prije tjedan dana ovdje je stisla zima još jače, snijeg je počeo padati, kažu meteorolozi, najjače u posljednjih 80 godina, a moja se zimska jakna, koja me kod kuće dostatno grijala, ovdje pokazala pretankom. Kopali smo po internetu, no na zaslonu sve djeluje drugačije nego u stvarnosti. A i cijene onih koje bi mi zapele za oko probijale su budžet. Uz opasku o roku isporuke koji bi se, u ovo vrijeme darivanja, mogao razvući do proljeća… Zato sam odlučio krenuti u dobri stari konzervativni shopping, gdje možeš opipati, probati, predomisliti se…

Zimska jakna

Samo, Moskva baš i nije grad stvoren za takvo što. U Zagrebu je dovoljno obići neki od velikih trgovačkih centara poput West gatea, City centra, Arene… Tu su razdaljine nama neshvatljivo velike, u kupnju se ide na određeno mjesto ako si siguran da ćeš ondje pronaći ono što tražiš. U središtu grada, naravno, brojne su ulice s trgovinama, no cijene su paprene. A obići malo šire područje znači putovati podzemnom željeznicom, taksijem, satima.
Grad se, službeno, proteže na gotovo 3000 četvornih kilometara, putovanje s jednog na drugi kraj ruskoga glavnog grada može biti i do stotinjak kilometara. Automobilom to, posebno ako zapnete u gužvama koje su ovdje redovite, može trajati kao put od Zagreba do Splita. Službeno, tu živi 15-ak milijuna stanovnika, no stvarni broj penje se i na više od 20 milijuna. Uz to, grad se neprestano širi, nova naselja, blokovi novoizgrađenih zgrada, niču kao gljive poslije kiše, a to širenje prati i širenje mreže podzemne željeznice. Imajući to sve u vidu, već pomalo obeshrabren za shopping, bio sam na dobrom putu da odustanem. Stvar je spasila – ženina frizerka!

“Ljudmila mi je rekla, ako baš želiš kupiti nešto, bilo što, da odemo u Sadovod – ondje, rekla je, ima svega – od igle do lokomotive”, razveselila me. Malo sam proguglao o čemu je riječ i shvatio da je to najveći trgovački kompleks u cijeloj Rusiji koji se prostire na 40 hektara, s desetak tisuća trgovina i prodajnih mjesta svega i svačega, mahom odjeće i obuće, a godišnje ga posjeti i do 40 milijuna kupaca!
“To je to! Idemo!”, laknulo mi je.

Doduše, taj se gigantski tržni centar ili rinok, kako ih ovdje zovu, nalazi na rubu Moskve koji je na potpuno drugom kraju grada, tako da smo do njega putovali gotovo dva sata javnim prijevozom – prigradskom željeznicom, promijenili smo nekoliko linija podzemne željeznice i na koncu, minibusom kakvi, krcati ljudima, cirkuliraju između zadnjih postaja podzemne željeznice na jugoistoku grada i tržnog centra.

Politički azil

Iskrcali smo se ispred čudovišta tri puta veće površine od Zagrebačkog velesajma i krenuli u potragu za mojom novom zimskom jaknom.

“Uhhh, hajdemo prvo pokušati odrediti mjesto na kojem ćemo se naći ako se putem pogubimo…”, predložio sam poznajući i svoje i ženine shopping-navike, a i interese, koji se bitno razlikuju.

“Možemo, za svaki slučaj, no nećemo se razilaziti jer samom će ti pokušati uvaliti sve i svašta i po ludim cijenama. Ovo se razlikuje od običnih trgovina po mnogočemu, a ponajviše po tome što cijene nisu fiksne”, objasnila je.
U to sam se ubrzo i sam uvjerio. Na teritoriju Sadovoda radi čak stotinjak tisuća ljudi – mahom iz južnih i jugoistočnih republika bivšeg SSSR-a. Danas samostalnih država, ali koje su u trgovinskoj uniji s Rusijom – Uzbekistana, Kirgistana, Azerbajdžana… Većina robe koja se ovdje prodaje dolazi ili iz Kine, preko Kirgistana i Kazahstana, ili pak iz Turske, preko Azerbajdžana.

Sadovod – tržni centar nasljednik je zatvorenog, svojedobno još većeg sličnog moskovskog trgovačkog kompleksa Čerkezon kojim je vladao svemoćni azerbajdžanski oligarh Telman Ismailov. Ismailovu je Čerkezon bio odskočna daska za brojne druge poslovne pothvate u svijetu, poput kupnje velikih turističkih resorta u Turskoj, ljubovao je s poznatom glumicom Monicom Bellucci, no u Rusiji je optužen za naručivanje ubojstva dvojice biznismena u toj zemlji te je pobjegao, a krajem 2021. uhićen je po potjernici ruskog Interpola u Crnoj Gori, no početkom ove godine njegovi su odvjetnici uspjeli za njega ishoditi politički azil, što je dodatno pogoršalo odnose Rusije s našim južnim susjedima. Čerkezon je već zaboravljen, Sadovod je sada glavni. A i okolnosti i način poslovanja su se izmijenili.

Devina dlaka

“Dobar dio odjeće i obuće sada se proizvodi upravo u Kirgistanu koji je postao, sa svojih nepunih sedam milijuna stanovnika, od kojih su barem tri milijuna u Rusiji, treća po redu ‘šivaonica svijeta’. Naime, razvikani zapadni brendovi koji su zakupili tvorničke pogone u Kini pomalo su se prebacili u tišini u Kirgistan. Cijena rada u Kini značajno je porasla, a kirgiske švelje rade za 200 – 300 dolara mjesečno, tako da sada iz mračnih šivaonica diljem Kirgistana na svjetsko tržište dolazi odjeća poznatih marki. Autentična.

U Biškeku, glavnome gradu, još je veći trgovački centar od ovog – najveći u srednjoj Aziji – Dordoj. Preko njega dolazi i roba iz Kine…”, objašnjava mi ženica koja je prije nekoliko mjeseci izvještavala upravo iz Kirgistana, dok prolazimo kroz bezbrojne prolaze ogromnih paviljona u kojima su s obje strane trgovine nakrcane robom. Prodavači vuku za rukav, nude svoju robu… Teško im se oteti, a mnogi u svom nutkanju postaju i iritantni. Nailazimo, nakon dvadesetak minuta razgledavanja, do trgovine u kojoj napokon ugledam jaknu koja mi se svidjela. Nema na sebi brenda tipa Puma, Adidas, Nike, Gucci… Jednostavno, solidna, topla zimska jakna. No prodavač upropaštava stvar. Daje mi jaknu na probu, a kad je po mom izrazu lica vidio da mi se sviđa, kreće s kićenjem:

“Punjena devinom dlakom, za temperature do minus 40, kapuljača podstavljena krznom sibirskog vuka… Samo 10.000 rubalja, za vas…”, prede iritantno.
Žena odmahuje rukom, preskupo, kaže. Ovaj odmah počinje spuštati cijenu.

“Devet tisuća. Ma eto, za osam!”, spušta za 20 posto. U sebi preračunavam – to je oko 800 kuna. Za taj novac u Zagrebu slično sigurno neću naći. No ženica je neumoljiva. Preskupo, kaže.
“Pa reci, koliko imaš novca? Dogovorit ćemo se… Sedam i pol?”, pokušava, no odlazimo od njega objašnjavajući kako ćemo još malo razgledati pa se možda vratiti.

Zahvaljujući Modriću

Krećemo dalje u potragu. I nakon desetak minuta nailazimo na trgovinu u kojoj smo ugledali istu takvu. Prvo malo razgledavamo druge, dvojica prodavača pristojno objašnjavaju, pa tek onda, onako ovlaš, pitam za ovu koja mi se svidjela. Priča slična, ali puno manje nametljiva. A i početna cijena od 7000 rubalja obećava i prihvatljiviju finalnu trgovinu. Trgovac mi objašnjava nešto, no žena ga prekida govoreći mu kako ja baš i ne razumijem što govori, kako sam stranac. Odakle, pitaju. Iz Hrvatske, odgovara ona. I tu priča o jaknama, devinoj dlaci i vučjem krznu, polarnim temperaturama – prestaje.

“Hrvatska? Vi ste trebali biti prvaci! Modrić je genij!”, oduševljeno s trgovine prelazi na nogomet. Nabraja imena naših Vatrenih, hvali našu reprezentaciju…, sjeća se i prošlog svjetskog prvenstva u Rusiji.

“Evo, dajte 5500 rublji i jakna je vaša!”, kaže.

“Može 5000?”, ne da se ženica.

“Ma može!”

I tako, zahvaljujući Modriću i društvu, za petstotinjak kuna postajem vlasnikom nove zimske jakne. Jest da je kupnja bila egzotična, no isplatila se. Ovdje je, zapravo, glavna trgovina – veleprodaja. Odavde se roba distribuira po šminkerskim moskovskim trgovinama i ondje prodaje po dvostrukim i trostrukim cijenama.

“Možda smo ga mogli skinuti za još malo”, komentira draga dok odlazimo iz Sladovoda minibusom.

“A zamisli, u startu je ista bila dvostruko skuplja!”, zaključuje, dok se ja, napokon dobro utopljen, već veselim ceremoniji odlaska u svoj omiljeni moskovski restoran “Taras Buljba”.

I nakon svega, kući. Podzemnom željeznicom, naravno. Na zaslonu, u vagonu podzemne, vrte se reklame: nude brzi internet za mjesečnu ratu od 200 rubalja (20 kuna!), traže vozače tramvaja za mjesečnu plaću od 100.000 rubalja (10.000 kuna), prodaju se stanovi, automobili…

Penjemo se dugim pokretnim stepenicama na površinu iz podzemlja na našoj postaji, zapljuskuje nas moskovskih minus 10. No nema veze. Jakna mi drži do minus 40!

Ulaz u moskovski restoran

Lanac restorana s ukrajinskom kuhinjom “Taras Buljba” otvoren je 1999. godine, a do danas svoje restorane ima širom svijeta, od Moskve preko Kijeva do New Yorka. Mene je prvi put privukao imenom, podsjetivši me na kolegu i prijatelja Tarasa Prostyuka, snimatelja Reutersa s kojim sam drugovao davno u Iraku. Taras, Ukrajinac, započeo je u drugoj polovici osamdesetih ostvarivati dječački san – školovao se u visokoj školi u Kijevu za astronauta. Prošao je sva zahtjevna ispitivanja tjelesne i psihičke spreme i još zahtjevnije teoretsko i praktično višegodišnje školovanje, da bi, nakon što je diplomirao i sanjao da napokon odleti u svemir, došlo do raspada SSSR-a, a s njime i svemirskog programa.

Nastupile su gladne godine, Taras je kupio TV-kameru pa se kao “freelance” snimatelj zaputio po “vrućim točkama”, ratnim žarištima po svijetu, kojih nije nikada nedostajalo. Čečenija, Nagorno-Karabah, Južna Osetija…, a početkom 90-ih radio je i u Hrvatskoj, BiH…, da bi nakon svega postao stalni snimatelj Reutersa. Posljednji teren bio mu je upravo u Iraku, u Bagdadu 2003., u vrijeme američke invazije, kada smo se i upoznali. Ondje je, nažalost i skončao – dok je snimao kamerom s balkona svoje hotelske sobe, ubila ga je granata iz američkog tenka.

Stoga je, kada god dođem u restoran “Taras Buljba”, prva gorilka – ukrajinska votka, njemu u spomen.

Nakon nje, tradicionalni ukrajinski boršč, predjela koja podsjećaju na naša – razne vrste slanine, namaz od masti i čvaraka, ukiseljene gljive… Sve se zalijeva morsom, osvježavajućim bezalkoholnim napitkom od jagodičastog voća – kupina, borovnica, malina…