fbpx
Foto: Marko Mrkonjic / CROPIX

OPET IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE! Dirigirani napadi krenuli, Plenković iz kolone dao šamar narodu: Vječna se hrvatska krivnja za sva zbivanja u prošlosti nastavlja

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc/7dnevno

Izmjena stranačko-partijskog vladanja nad Hrvatskom i sudjelovanje ili nesudjelovanje u izvršnoj vladavini gotovo nimalo nisu promijenili odnos, izričaj i postupanje praktički trajno biranih i nezamjenjivih političkih predstavnika manjinske populacije prema tragedijama Vukovara i Škabrnje, ali i ostalih stradalničkih mjesta diljem bivšeg okupiranog područja Republike Hrvatske. Zbivanja početkom devedesetih prošlog stoljeća, istine kojima su brojni svjedočili, svjedočenja i presude na haškom suđenju, prevladavajući stavovi članstva vladajućeg političkog partnera, opće spoznaje o događanjima, brojni napisi, analize, radovi, dokumenti, snimke i dokazi nisu niti mogu promijeniti predratna, ratna i poratna razmišljanja pozicijski zbrinutih i ciljano i planski uključenih u izvršnu vladavinu.

Traje to već više od trideset godina uz uvijek istu ugroženost kao da se početkom devedesetih nije dogodila agresija na Hrvatsku i kao da ovih dana ne doživljavamo ponavljanje obrasca na ukrajinskom primjeru. Gotovo preslikana događanja, tumačenja, opravdavanja i stradavanja u želji kontrole ukrajinskog državnog teritorija, kao prije trideset i jednu godina hrvatskog. Prelazak granice vojnim postrojbama i učestala dalekometna granatiranja uz stradavanje nevinog i nemoćnog stanovništva nisu tada kao ni sada posebno uznemiravala planski financirane udruge za zaštitu civilnog društva i očuvanje ljudskih prava, iako se upravo vojnom agresijom i društva i ljudska prava najviše ugrožavaju. Uz to, nema ni jasnog razlikovanja političkog djelovanja unutar vlastitog državnog prostora i društva, od vojnog preko graničnog, jer, eto, sve se svodi, neovisno o ideološkom i političkom nasljeđu, na dohvat i očuvanje vladanja.

Smjer kojim vladanje u Hrvatskoj ide jasno je vidljiv u razvojnim i demografskim procesima, dok raskorak između interesne izvršne ideologije i njezina postupanja i stvarnosti postaje sve izraženiji.


Ista priča

Ništa takvu interesno-ideološku povezanost ne može poremetiti, čak ni razmimoilaženja o ključnim povijesnim zbivanjima na temelju kojih se podigla hrvatska sloboda, jasno vidljiva proteklih dana na hrvatskim stradalničkim mjestima u Škabrnji i Vukovaru. Vječna se hrvatska krivnja za sva zbivanja u prošlosti nastavlja poput povijesnog usuda svjesno nametati i dalje, neovisno o interesnom partnerstvu, materijalnom pokrivanju takvog u osnovi protuhrvatskog djelovanja, formalnom pozicijskom postavljanju prema gotovo nikakvim sposobnostima i radnim minulostima i neovisno o sada već prevladavajućem mišljenju ukupne hrvatske i manjinske populacije u Hrvatskoj.

Ništa ne može manjinskog saveznika i vladajućeg partnera usmjeriti prema konačnom priznavanju neupitnih istina i na barem jedan jedini javni izričaj o neosporno dokazanim zbivanjima; npr. tko je napao Hrvatsku, gdje se rat vodio, tko je sve sudjelovao u agresiji na hrvatski prostor, koliko je okupirano i razoreno hrvatskih naselja, tko je glavni krivac za sve posljedične ratne strahote, koliko je manjinske populacije sudjelovalo u obrani Hrvatske, zašto prethodno spomenuti nisu manjinski predstavnici i politički izvršni saveznici, otkud potreba dirigiranih i planskih javnih napada na sve postupke i izričaje u nacionalnom interesu, kako se zove društvo i prostor u kojem svi živimo, kako je moguće da to društvo i taj prostor nisu primarni interes svih koji u njima žive i još puno sličnih javnih izričaja koji bi puno više pomogli pomirbi od besmislenih obrana njihova postupanja ovih dana.
Političko izvršno partnerstvo izgrađeno na formalizmu i ostavljanju dojma nacionalnog političkog djelovanja s jedne strane i manjinskog negiranja stvarnih zbivanja za vrijeme agresije na Hrvatsku smjer je koji iza sebe ostavlja društvenu i političku neuređenost i izostanak dostojanstva ratnog pobjednika prema sebi, prema ratnom gubitniku i posebno prema ratnim stradalnicima s obje strane.

Negacija stradavanja

Negacija razine stradavanja i ratne agresije na Hrvatsku te odmak od jasno potvrđene stvarnosti onog vremena i mirnoće promatranja postupanja koalicijskog partnera nije put prema istinskoj i iskrenoj pomirbi, već samo novi oblik prikrivanja hrvatskih nacionalnih vrijednosti i razvojnih potreba.

Uostalom, svi živimo u društvu i prostoru koji se i dalje zove hrvatskim pa bi njihova uređenost, različitost i izvjesna budućnost trebale biti interes svih, dok to negacije po puno osnova potvrđenih prošlih zbivanja sasvim sigurno ne mogu biti. Niti to mogu biti vraćanja u daljnju prošlost pri usporedbi današnjih postupanja ili usporedbe događanja pri oslobađanju Hrvatske s onima tijekom agresije i vojne okupacije gotovo trećine hrvatskog državnog prostora.

Pritom se pokazuje zapravo velika nemoć većinskog koalicijskog vladajućeg partnera, koji svoj nacionalni formalizam ne može potvrditi kao zajedničku koncepciju vladanja pa gotovo i ne komentira manjinska odstupanja od potvrđenih događanja, vrijednosti i potreba.

Najvažnije je zadržati i nastaviti vladajući smjer, neovisno o potrebama zadržavanja dostojanstva i uređenosti koje bi i mladima koji odlaze znatnim dijelom ukazivala na smisao ostanka.
Unatoč velikom udjelu hrvatske domicilne populacije koja više ne može prihvaćati negaciju vukovarskih i inih stradavanja i njihovih dostojanstvenih prisjećanja, neovisno o političkoj pripadnosti, potreba se obrane neobranjivog postupanja sa samog političkog vrha nameće kao prevladavajuća nužnost nastavka vladanja nad Hrvatskom. Kako je uopće moguće imati koalicijskog izvršnog partnera s kojim ne dijeliš osnovne postulate teško izborene hrvatske slobode ili s kojim nisi u mogućnosti zajednički i dostojanstveno reći Vukovaru i njegovoj još živućoj mitskoj obrani hvala za obranu Hrvatske?




Praznina i nestanak

Kakva je to poruka hrvatskoj mladosti koja bi upravo na vukovarskoj mitskoj priči, nalik na povijesnu bitku za Termopilski klanac i spartanske junake nasuprot velikim perzijskim vojnim snagama, trebala graditi identitet i vrijednosni sustav prema sebi i drugima? Poruka koja je sadržana u biti – nije važno dostojanstvo niti su važne istine i vrijednosti, važan je samo opstanak. Naravno, ne demografski i hrvatski povijesni i vrijednosno-civilizacijski, već na vlasti, a rezultat je u konačnici i po toj osnovi sve veća praznina i nestanak. Ostavljanje je dojma pritom uz političko-diplomatski utrenirani metajezik jedina izričajna važnost, a “čini mi se” jedina potvrda stvarnog stava o vukovarskoj stradalničkoj i posljedičnoj istina koju zastupaju njihovi koalicijski sljedbenici.

“Jandroković: SDSS potpuno prihvaća istinu o srpskoj agresiji. Uvažavajući sve što se događalo (1991.), bol, stradanja, vodeći računa o povijesnoj istini, moramo se okrenuti budućnosti.
Istaknuo je i kako je povijesna istina da se u Vukovaru dogodila velikosrpska agresija, da je agresor bio vrlo brutalan. Od tada je prošlo puno vremena i Hrvatska je danas drugačija zemlja, ušla je u EU i NATO, ući će u šengenski prostor, ekonomski je snažnija, naveo je.

Na tvrdnju da sa srpske strane nema istinskog priznanja da se radilo o srpskoj agresiji te na pitanje treba li SDSS to korigirati, Jandroković je odgovorio kako mu se čini da se, ipak, postupno prihvaća istina” (HINA, 18. 11. 2022.).




“Čini mi se, okrenimo se budućnosti, prošlo je puno vremena, Hrvatska je drugačija zemlja” i slične su mantre ustaljeni i uigrani politički ritam objašnjavanja zašto se čak ni nakon 30 godina ne izgovara “povijesna istina” s druge koalicijske strane i zašto se po već iskušanom i stalno primjenjivanom obrascu izjednačavanja krivnje nastoji i u ulozi izvršne vlasti ne ostati s njima. Tek blagi pokušaji na primjeru Škabrnje ne mogu promijeniti opći dojam temeljne razlike u prihvaćanju agresije na Hrvatsku i posebno nametanja odlaskom svojih istina. Potvrda je došla izravno iz kolone sjećanja, odande gdje bi se politički izričaji trebali zatomiti pred svim vukovarskim žrtvama, svim sudionicima uvažavanja istine i svim živim braniteljima u koloni.

Dostojanstvo i iskrenost

Dostojanstvo vremena i vukovarske epopeje hrvatskoj slobodi nema niti može imati zamjensko opravdanje izostanka u objašnjavanju zašto oni nisu s nama.

Nevažno je zašto, jer “s njima smo šest godinama bit ćemo i dalje” (PLENKOVIĆ IZ KOLONE SJEĆANJA PORUČIO: “HDZ ostaje sa SDSS-om! S njima smo šest godina, bit ćemo i dalje”, Dnevno.hr, 18. 11. 2022.). Izravna poruka iz kolone na mjestima događanja na sam dan prisjećanja na tragična vremena, kako su oni s njima jer se ne može izreći smisleno i potvrdno kako su oni s nama. Iako oni danas nisu s nama, mi smo ipak s njima i ostat ćemo i nadalje s njima, jednostavno je i lako iščitati političku primarnost hrvatskih izvršitelja u vremenu i na mjestu kad se trebala pokazati zahvalnost drugima. Zbog hrvatske mladosti i svih došlih u kolonu radi naklona velikoj vukovarskoj ratnoj prošlosti i posebno budućnosti.

Dostojanstva i iskrenosti nije bilo ni ove godine, ali su najave u poznatom i prihvaćenom stilu ponovo potvrdile tko je s kim i zašto su oni s njima, a zašto oni nisu s njima. Nije u pitanju vladanje jer su oni međusobno s njima s dvije istine i dva postupanja na dan kad se u Vukovaru ne bi trebala razlikovati povijesna istina niti politička pozicijska pripadnost unutar izvršnog djelovanja. Ne bi trebala, ali je i to s uhodanom već najavom koja one koji su s njima nije navela ni na jedan razložni i smisleni osvrt, a kamoli na postupak kojim bi se branilo dostojanstvo vukovarske obrane i svih njezinih ranjenih, poginulih i živućih velikana hrvatske povijesti i hrvatske slobode. Bitno je ipak da su oni s njima i da će s njima ostati i dalje, a vukovarski su osjećaji u nametanju pomirbe bez prihvaćanja istine ostali i dalje nevažni u odnosu na izvršnu interesnu ideologiju. Poruka za kraj.

“Pupovac je rekao da će i ubuduće odavati počast žrtvama te da ih u tome nitko neće spriječiti. Upitan hoće li u kolonu sjećanja, Pupovac je rekao da je njihova prisutnost ovdje kao da su u koloni. ‘Bit ćemo u Koloni kada mi procijenimo da je vrijeme’, rekao je” (Nacional, 17. 11. 2022.).

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.