Novi problemi za Crkvu, Stepinčeva svetost je upitna: O papinom odnosu s nacistima ovisi sve

Trodnevni skup na kojem su u Rimu, od ponedjeljka do srijede, sudjelovali poznati svjetski povjesničari i teolozi, a bio je prilika da se razjasni uloga pape Pija XII. u Drugome svjetskom ratu, po mnogočemu je zaista bio i povijesni. Kada je sadašnji papa Franjo otvorio Vatikanski arhiv koji krije brojne dokumente iz vremena ratnog pape, želja je Vatikana bila da se znanstveno mirno i objektivno analizira sve što se događalo u tom burnom i strašnom vremenu, kako bi se napokon došlo do pune istine. Koja bi otvorila put ili ga trajno zatvorila za kanonizaciju pape Pija.

Iako u auli slavnog sveučilišta Gregoriana u Rimu nisu spominjali Alojzija Stepinca, po mnogočemu će se odjeci toga skupa odraziti i na daljnji proces koji bi vodio proglašenju zagrebačkoga nadbiskupa svetim. Nekoliko dana prije nego što je počela konferencija, zagrebački kardinal u mirovini Josip Bozanić u intervjuu Hrvatskom katoličkom radiju u povodu 25. godišnjice beatifikacije kardinala Stepinca rekao je da, kada je riječ o kanonizaciji, “čekaju se još posljednje odluke, mi znamo da je proces do kanonizacije na samom kraju”.

Podgrijavanje nade

Očito, ili Bozanić zna nešto više ili želi podgrijati nade Hrvata. Ili se u Vatikanu, naravno iza kulisa, događa nešto što bi moglo dovesti do proglašenja svetim i Alojzija Stepinca i pape Pija XII. U svakom slučaju, nešto se kreće i oko pape iz vremena Drugoga svjetskog rata i oko našeg kardinala. Koji su istodobno na udaru nekih povjesničara, što je pokazao i skup u Rimu i nova objavljena knjiga dr. Ive Goldsteina u Zagrebu. S druge strane, dokumenti iz Vatikanskog arhiva mnogo će toga razjasniti, a i sadašnje okolnosti u svijetu dat će poticaj da se neke stvari iz povijesti, koje imaju utjecaj i na sadašnjost, bolje procijene.

Egzorcizam koji je potreban Hrvatima! Stepinac ga je molio svako jutro, zbog ovoga

“Možda je upravo važnije pokušati ostati u tome iščekivanju. Do kanonizacije će doći, ali kada? Kao što je svojedobno rekao i kardinal Pietro Parolin, doći će u Božje vrijeme. Ona će se dogoditi, ali kada…”, poručio je Bozanić govoreći o Stepincu, a i te riječi se mogu svakako protumačiti.

Potpuno je jasno, papa Franjo zakočio je proces kanonizacije za Stepinca, a nije ni nastavio taj proces za papu Pija XII. Motivi su slični, a svakako na njih imaju utjecaj i aktualni događaji u svijetu, koje vatikanska utjecajna diplomacija itekako prati. Ukratko, kada je iz Srpske pravoslavne crkve i od sadašnjeg patrijarha Porfirija krenula kampanja protiv Stepinca, sadašnji papa imao je veliku želju da potakne suradnju Katoličke crkve i Ruske pravoslavne crkve, s time da bi Crkva u Srbiji bila odskočna daska za njegov put u Beograd i Moskvu. Stepinac je u svemu tome bio prepreka pa je i njegova moguća kanonizacija zakočena. I zaista, jedno se vrijeme činilo da će papa Franjo realizirati svoj san, otopliti odnose s Moskvom tako da se najprije približi Beogradu i otvoriti novo poglavlje u životu dviju  crkava.

I iz Beograda su stizali pomirljivi tonovi, pogotovo zato što Vatikan nije želio priznati Kosovo i što je očito bio zakočen proces kanonizacije Stepinca. Papa je pisao vrlo pozitivno o naporima Porfirija da se “dođe do istine”, a on je spominjao neka pisma koja je navodno napisao Stepinac i koja je ocijenio “vrlo problematičnima”. Bivši patrijarh Irinej otvoreno je nazivao Stepinca “ustaškim vikarom”, a u to je vrijeme oformljena katoličko-pravoslavna komisija koja je trebala dovesti do istine, a zatim i pomirenja. To se nije dogodilo, svi su ostali pri svojim polaznim stavovima, a papa je i dalje imao želju preko Beograda doći do Moskve.

Uloga rata

I onda je ruska agresija na Ukrajinu sve promijenila. Iako je Franjo izrazio želju da ode u Kijev i Moskvu, od toga nije bilo ništa. Više se put u Beograd nije u Vatikanu ni spominjao jer SPC više nije bio važan ni za odnose Srba i Hrvata, pravoslavaca i katolika, u sadašnjim okolnostima. Stari problemi su ostali, a novo vrijeme donijelo je samo nove izazove.

Misterij posmrtne maske kardinala Stepinca: ‘Bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven’

Sam papa i vatikanska diplomacija usredotočili su se na to da daju doprinos mirovnim inicijativama, prije svega u Ukrajini, ali to nije dalo rezultat. Sada se otvorio i konflikt na Bliskom istoku između Izraela i terorističkih organizacija vezanih uz pokušaje osnivanja palestinske države, baš u trenutku kada je i Vatikan na skupu u Rimu otvorio raspravu o odnosima katoličanstva i judaizma, što vuče na odnos i stav pape Pija prema holokaustu, ali i na osjetljive odnose Vatikana i Izraela, koji su ipak nekako zatoplili. Ali povijest nije zaboravljena.

I sada pitanje: što to sve ima veze sa Stepincem? Ima, jer se cijela ova priča oko zagrebačkog nadbiskupa i kardinala vuče od vremena komunizma do raspada Jugoslavije i stvaranja samostalnih država na jugu Europe, koje nemaju ni zajednički stav prema prošlosti, a da se o sadašnjosti i ne govori. Sve se na kraju svodi na politiku, a to i Vatikan dobro zna. Istodobno, mnogi dokumenti koji bi pomogli da se rasvijetli prošlost nisu bili dostupni povjesničarima pa je bilo mnogo različitih pogleda na ulogu Stepinca i Crkve u ratnom vremenu. A ne samo na ulogu Stepinca. Povijest je bila razlog podizanja tenzija i u državama nastalima nakon raspada Jugoslavije, naročito između Hrvatske i Srbije.

Kada je papa dao da se otvori Vatikanski arhiv, želja mu je bila prije svega da sa sebe prebaci “odgovornost” na struku, povjesničare, da donesu neke zaključke. Koji će, izravno ili neizravno, pomoći i njemu da donese ključne odluke o kanonizaciji ratnog pape, a onda vjerojatno i Stepinca.

Goldsteinova knjiga

U međuvremenu se u Hrvatskoj pojavila i knjiga dr. Ive Goldsteina u kojoj se iznosi stav da je Stepinac znao za logore i deportiranje Židova, a u pismima Anti Paveliću se zalagao da se to radi na humaniji način. Goldstein je objavio i faksimil prve stranice Katoličkog lista iz tog vremena gdje je objavljena, po direktivi ustaša, Pavelićeva naredba o deportacijama, kao dokaz da je “Stepinac znao za logore”. Nešto prije je Giovanni Cocca, vatikanski arhivist, objavio da je u Arhivu pronašao pismo njemačkog isusovca Lothara Koeniga koje je 1942. godine napisao papinu tajniku, isusovcu Robertu Leiberu, u kojem je izvijestio papu o deportacijama Židova i Poljaka u logore u kojima je dnevno 6000 ljudi završilo u pećima. Bio je to šok, ali je otvoreno i novo pitanje je li papa sve to znao i je li sporno pismo koje je došlo na ruke njegova tajnika, Nijemca, završilo i na papinu stolu.

Skup u Rimu nije, naravno, donio nikakve senzacije, ali je otvorio akademsku raspravu nakon otkrića iz Arhiva, kojih će sigurno sljedećih godina biti još. Neki su branili Pija, tvrdili da nije znao nacističke tajne i podržavao Hitlera, dok su drugi tvrdili da će novi dokumenti iz Vatikanskog arhiva pridonijeti tomu da se napokon dođe do istine koja ukazuje na to da je papa bio sklon nacistima. A da bi se došlo do istine, treba još mnogo vremena.

‘Pred oluju, koja prijeti čitavom svijetu: Budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju 1300 godina’: Stepinac je upozoravao na prokletstvo Hrvata

Odjeci tog skupa pomno se prate u Vatikanu, pa je i državni tajnik i desna ruka pape Franje, kardinal Pietro Parolin, bio na otvaranju konferencije. U stilu vatikanske diplomacije, uvijeno, u celofanu, kardinal je pozdravio napore teologa i povjesničara, stidljivo podržavajući i Pija XII. ili, bolje rečeno, ne dolijevajući ulje na vatru kada je riječ o njegovoj ulozi u velikom i okrutnom ratu. Ali riječi pape Franje kada je dopustio ulazak povjesničara u Arhiv, da se Crkva ne boji istine, prisutne su i danas.

Bijeg u mirovinu

Realnost je da se pontifikat pape Franje bliži kraju. Godine su tu, a i brojni zdravstveni problemi, a sam papa nekoliko je puta rekao da će obavljati svoju dužnost sve dok mu um to omogućuje. U protivnom, vjerojatno će se odlučiti na korak koji je napravio i njegov prethodnik, papa Benedikt XVI., a to je mirovina. Nemoguće je i nezahvalno nagađati, ali ostalo je malo vremena i za završetak postupka kanonizacije i za papu Pija i za Stepinca u pontifikatu pape Franje. Neki tvrde da se to i neće dogoditi dok god je Franjo papa i da će teška odluka biti prepuštena papi kojeg konklava izabere nakon Franje.

Ali u Katoličkoj crkvi se nikad ništa unaprijed ne zna. Nisu važne ni godine koje su prošle, Crkva se nikada ne žuri. Kardinal Bozanić je tako rekao: “Na nama je da je očekujemo. Mi imamo Stepinca, blaženika i zagovornika, a kad će se dogoditi taj drugi korak, mi ne znamo – ali će se dogoditi. Moramo i mi, Stepinčevom vjerom, vjerovati da će do toga doći. Mogu reći i to: bio sam u komisiji koju je želio papa Franjo i na sastanku te komisije, koja je imala za predmet upravo razmatranje života i djelovanja bl. Alojzija Stepinca, nikad nije došao nijedan znanstveno valjan dokument koji bi osporio kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Mogu reći da se to nije nikad prezentiralo. A mi smo u vremenu iščekivanja. Znamo da će u Božjem vremenu doći i do kanonizacije.”

Stepinčeve riječi hrvatskim muževima: Zapamtite, mi nećemo nikada sagnuti koljena pred zlom!

To Božje vrijeme vrijedi i za Pija XII., Eugenija Mariju Giuseppea Giovannija Pacellija, papu od 1939. do 1958. godine, svećenika iz ugledne rimske obitelji, koji je prošao put od nuncija u Bavarskoj i postao kardinalom prije Drugoga svjetskog rata, a zatim je bio i državni tajnik Svete Stolice i bliski suradnik Pija XI. Objavio je i encikliku “S gorućom brigom” koja osuđuje nacizam, ali još mnogo toga o njegovu životu nije istraženo. Međunarodna konferencija u Rimu samo je hrabri pokušaj da se jednom zauvijek razjasni uloga za neke kontroverznog pape, za druge rimskog biskupa koji je spašavao Židove.